Krešimir Baranović: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 15: Redak 15:
}}
}}


'''Krešimir Baranović''' ([[Šibenik]], [[25. lipnja]] [[1894.]] - [[Beograd]], [[17. studenoga]] [[1975.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] [[skladatelj]] i [[dirigent]]. [[Balet]]ima ''[[Licitarsko srce (balet)|Licitarsko srce]]'' i ''Imbrek z nosom'' utemeljio je moderni hrvatski balet.<ref>[http://hol.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3450 Hrvatski obiteljski leksikon: Baranović, Krešimir], pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref>
'''Krešimir Baranović''' ([[Šibenik]], [[25. lipnja]] [[1894.]] - [[Beograd]], [[17. studenoga]] [[1975.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] [[skladatelj]] i [[dirigent]]. Školovao se u [[Zagreb]]u, [[Beč]]u i [[Berlin]]u.<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=5818 enciklopedija.hr / Baranović, Krešimir], pristupljeno 18. srpnja 2016.</ref> [[Balet]]ima ''[[Licitarsko srce (balet)|Licitarsko srce]]'' i ''Imbrek z nosom'' utemeljio je moderni hrvatski balet.<ref>[http://hol.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3450 Hrvatski obiteljski leksikon: Baranović, Krešimir], pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref>


== Životopis ==
== Životopis ==
Krešimir Baranović rodio se je u Šibeniku 1894. godine. U [[Zagreb]]u se je školovao od [[1908.]] do [[1912.]] godine, privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (rog kod [[Fran Lhotka|Frana Lhotke]]).<ref name="he">[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=5818 Hrvatska enciklopedija: Baranović, Krešimir], pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref> Učio je teoretske predmete, [[klavir]] i [[rog]]. Nakon mature, upisao je [[kompozicija (glazba)|kompoziciju]] na Glazbenoj akademiji u [[Beč]]u ([[1912.]]-[[1914.]]).<ref name="he"/> [[1915]]. godine postao je dirigentom u Zagrebačkoj operi, gdje je ostao sve do [[1927.]] godine, kada je prešao na istu dužnost u [[Beograd]]. Tijekom [[1927.]] i [[1928.]] godine gostovao je s baletskom trupom [[Ana Pavlova|Ane Pavlovne]] u [[Njemačka|Njemačkoj]], [[Nizozemska|Nizozemskoj]], [[Švicarska|Švicarskoj]] i [[Italija|Italiji]]. U Zagreb se vratio [[1928.]] godine na staro mjesto, gdje je ostao sve do [[1943.]] godine, kada je preuzeo vođenje Radio-orkestra u [[Bratislava|Bratislavi]] ([[Slovačka]]), gdje je imenovan i za direktora Opere (1945.-1946.). Nakon toga od 1946. do [[1951.]] godine bio je profesorom dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Beogradu, dirigentom Opere (1946.–1962.) i ujedno direktorom beogradske Filharmonije (1951.–1961.).<ref name="hbl">[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1270 Hrvatski biografski leksikon: Baranović, Krešimir], pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref> Od [[1954.]] godine bio je redovitim članom [[HAZU|JAZU]] u Zagrebu,<ref name="he"/> te od [[7. ožujka]] [[1968.]] godine dopisnim članom [[SANU]] za Odjel likovne i glazbene umjetnosti<ref name="sanu">{{srp oznaka}} [http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=728 SANU: Krešimir Baranović], pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref>.
Krešimir Baranović rodio se je u Šibeniku 1894. godine. U [[Zagreb]]u se školovao od [[1908.]] do [[1912.]] godine, privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi [[Hrvatski glazbeni zavod|Hrvatskoga glazbenog zavoda]] (rog kod [[Fran Lhotka|Frana Lhotke]]).<ref name="he">[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=5818 Hrvatska enciklopedija: Baranović, Krešimir], pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref> Učio je teoretske predmete, [[klavir]] i [[rog]]. Nakon mature, upisao je [[kompozicija (glazba)|kompoziciju]] na Glazbenoj akademiji u [[Beč]]u ([[1912.]]-[[1914.]]).<ref name="he"/> [[1915]]. godine postao je dirigentom u Zagrebačkoj operi, gdje je ostao sve do [[1927.]] godine, kada je prešao na istu dužnost u [[Beograd]]. Tijekom [[1927.]] i [[1928.]] godine gostovao je s baletskom trupom [[Ana Pavlova|Ane Pavlove]] u [[Njemačka|Njemačkoj]], [[Nizozemska|Nizozemskoj]], [[Švicarska|Švicarskoj]] i [[Italija|Italiji]]. U Zagreb se vratio [[1928.]] godine na staro mjesto, gdje je ostao sve do [[1943.]] godine, kada je preuzeo vođenje Radio-orkestra u [[Bratislava|Bratislavi]] ([[Slovačka]]), gdje je imenovan i za direktora Opere (1945.-1946.). Nakon toga je od [[1946.]] do [[1964.]] godine bio profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Beogradu i ujedno direktor Beogradske filharmonije (1951.–1961.).<ref name="hbl">[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1270 Hrvatski biografski leksikon: Baranović, Krešimir], pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref><ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=5818 enciklopedija.hr / Baranović, Krešimir], pristupljeno 18. srpnja 2016.</ref> Od [[1954.]] godine bio je redovitim članom [[HAZU|JAZU]] u Zagrebu,<ref name="he"/> te od [[7. ožujka]] [[1968.]] godine dopisnim članom [[SANU]] za Odjel likovne i glazbene umjetnosti<ref name="sanu">{{srp oznaka}} [http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=728 SANU: Krešimir Baranović], pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref>.


Umro je u Beogradu 17. studenoga 1975. godine i pokopan je na beogradskome Groblju zaslužnih građana.<ref>{{srp oznaka}} Zora Latinović, [http://web.arhiv.rs/develop/vesti.nsf/feaee540dc011162c1256e7d0032cb98/c5d682d99fdce852c125713a007b67ae?OpenDocument ''Večne žizni dveri''], ''NIN'', 23. ožujka 2006., str. 39., pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref>
Umro je u Beogradu 17. studenoga 1975. godine i pokopan je na beogradskome Groblju zaslužnih građana.<ref>{{srp oznaka}} Zora Latinović, [http://web.arhiv.rs/develop/vesti.nsf/feaee540dc011162c1256e7d0032cb98/c5d682d99fdce852c125713a007b67ae?OpenDocument ''Večne žizni dveri''], ''NIN'', 23. ožujka 2006., str. 39., pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref>
Redak 25: Redak 25:
Kao stvaratelj, Baranović je jedna od najmarkantnijih osobnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj glazbi. S posebnim afinitetom prema [[Rusija|ruskoj]] glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj djelatnosti, on se nadovezuje na ranog [[Igor Stravinski|Stravinskog]] (''Petruška''), ali oslanjajući se i na narodni [[melos]], stvara vlastiti glazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra.
Kao stvaratelj, Baranović je jedna od najmarkantnijih osobnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj glazbi. S posebnim afinitetom prema [[Rusija|ruskoj]] glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj djelatnosti, on se nadovezuje na ranog [[Igor Stravinski|Stravinskog]] (''Petruška''), ali oslanjajući se i na narodni [[melos]], stvara vlastiti glazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra.


Kao prvenstveno [[Opera|operski]] [[dirigent]], on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom ''[[Licitarsko srce (balet)|Licitarsko srce]]'' otpočinje novu epohu u razvoju savremenog [[balet]]a u nas.
Kao prvenstveno [[Opera|operni]] [[dirigent]], on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom ''[[Licitarsko srce (balet)|Licitarsko srce]]'' otpočinje novu epohu u razvoju suvremenog [[balet]]a u Hrvatskoj.


== Skladbe ==
== Skladbe ==

Inačica od 18. srpnja 2016. u 11:12

Krešimir Baranović
Krešimir Baranović
Krešimir Baranović
Životopisni podatci
Rodno ime Krešimir Baranović
Rođenje 25. lipnja 1894.
Smrt 17. studenoga 1975.
Djelo
Poznatija djela Z mojih bregov, Moj grad, Goran, Licitarsko srce, Imbrek z nosom, Kineska priča
Nagrade
Nagrade Oktobarska nagrada grada Beograda, za kantatu Goran, 1960.; Sedmojulska nagrada, za životno djelo, 1962.
Portal o glazbi
Portal o životopisima

Krešimir Baranović (Šibenik, 25. lipnja 1894. - Beograd, 17. studenoga 1975.), bio je hrvatski skladatelj i dirigent. Školovao se u Zagrebu, Beču i Berlinu.[1] Baletima Licitarsko srce i Imbrek z nosom utemeljio je moderni hrvatski balet.[2]

Životopis

Krešimir Baranović rodio se je u Šibeniku 1894. godine. U Zagrebu se školovao od 1908. do 1912. godine, privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (rog kod Frana Lhotke).[3] Učio je teoretske predmete, klavir i rog. Nakon mature, upisao je kompoziciju na Glazbenoj akademiji u Beču (1912.-1914.).[3] 1915. godine postao je dirigentom u Zagrebačkoj operi, gdje je ostao sve do 1927. godine, kada je prešao na istu dužnost u Beograd. Tijekom 1927. i 1928. godine gostovao je s baletskom trupom Ane Pavlove u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji. U Zagreb se vratio 1928. godine na staro mjesto, gdje je ostao sve do 1943. godine, kada je preuzeo vođenje Radio-orkestra u Bratislavi (Slovačka), gdje je imenovan i za direktora Opere (1945.-1946.). Nakon toga je od 1946. do 1964. godine bio profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Beogradu i ujedno direktor Beogradske filharmonije (1951.–1961.).[4][5] Od 1954. godine bio je redovitim članom JAZU u Zagrebu,[3] te od 7. ožujka 1968. godine dopisnim članom SANU za Odjel likovne i glazbene umjetnosti[6].

Umro je u Beogradu 17. studenoga 1975. godine i pokopan je na beogradskome Groblju zaslužnih građana.[7]

Djelo

Kao stvaratelj, Baranović je jedna od najmarkantnijih osobnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj glazbi. S posebnim afinitetom prema ruskoj glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj djelatnosti, on se nadovezuje na ranog Stravinskog (Petruška), ali oslanjajući se i na narodni melos, stvara vlastiti glazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra.

Kao prvenstveno operni dirigent, on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom Licitarsko srce otpočinje novu epohu u razvoju suvremenog baleta u Hrvatskoj.

Skladbe

Vokalne skladbe

  • Z mojih bregov (Fran Galović) za bariton i orkestar (1927.)
  • Moj grad (Vinko Nikolić) za glas i orkestar (1943.)
  • Iz osame (Krešimir Baranović) za glas i orkestar (1944.)
  • Pan (Miroslav Krleža), simfonijska pjesma za recitatora, soliste, mješoviti zbor i orkestar (1957.)
  • Goran (Ivan Goran Kovačić), kantata za recitatora, soliste i orkestar (1960.)
  • Oblaci (Dobrica Cesarić) za mezosopran i orkestar (1963.)
  • Šume, šume (više hrvatskih pjesnika), kantata za mješoviti zbor i orkestar (1967.)
  • Na moru (Gustav Krklec) za bariton i orkestar (1973.)

Scenske skladbe

  • Licitarsko srce (Krešimir Baranović), balet (1924., Zagreb)
  • Cvijeće male Ide (Margareta Froman, prema Hansu Christianu Andersenu), balet (1925., Zagreb)
  • Striženo-košeno (Gustav Krklec), komična opera (1932., Zagreb)
  • Imbrek z nosom (Krešimir Baranović), balet (1935., Zagreb)
  • Nevjesta od Cetinjgrada (Marko Fotez, prema Turci idu Augusta Šenoe), komična opera (1942.; 1951., Beograd)
  • Kineska priča (Dimitrije Parlić, prema Der Kreidekreis Klabunda), balet (1955., Beograd)
  • scenske glazbe za Tirena (Marin Držić), Dundo Maroje (Marin Držić), Antigona (Sophokles) i Henri IV. (Shakespeare)

Instrumentalne skladbe

  • koncertna uvertira (1916.)
  • simfonijski scherzo (1921.)
  • Svatovac za orkestar (1922.)
  • gudački kvartet (1924.)
  • Poème balkanique za orkestar (1926.)
  • suita iz baleta Licitarsko srce za orkestar (1927.)
  • sinfonietta u Es Duru (1939.)
  • Pjesma guslara, rapsodija za orkestar (1945.)
  • sinfonieta za gudački orkestar (1952.), obrađena za gudački kvartet 1924.
  • koncert za rog i orkestar (1973.)

Nagrade

  • 1960.: Oktobarska nagrada grada Beograda, za kantatu Goran[4]
  • 1962.: Sedmojulska nagrada, za životno djelo[4]
  • 1971.: Nagrada AVNOJ-a[6]
  • Orden rada prvog reda
  • Orden zasluga za narod prvog reda

Izvori

  1. ↑ enciklopedija.hr / Baranović, Krešimir, pristupljeno 18. srpnja 2016.
  2. ↑ Hrvatski obiteljski leksikon: Baranović, Krešimir, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
  3. ↑ a b c Hrvatska enciklopedija: Baranović, Krešimir, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
  4. ↑ a b c Hrvatski biografski leksikon: Baranović, Krešimir, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
  5. ↑ enciklopedija.hr / Baranović, Krešimir, pristupljeno 18. srpnja 2016.
  6. ↑ a b (srp.) SANU: Krešimir Baranović, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
  7. ↑ (srp.) Zora Latinović, Večne žizni dveri, NIN, 23. ožujka 2006., str. 39., pristupljeno 22. kolovoza 2015.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Krešimir_Baranović&oldid=4746566"