Mirko Thököly: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 26. srpnja 2016. u 13:22

Mirko Thököly (Emerik Thököly, Imre Thököly) (Kežmarok, Slovačka, 25. rujna 1657. − Nikomedija/Ízmit, 13. rujna 1705.), mađarski knez i vojskovođa, poslije turski vazal ^[1]

Posljednji je odvjetak grofovskog ogranka mađarske velikaške obitelji Thököly. Nakon što je ugušena Zrinsko-frankapanska urota 1671., postao je vođa ugarskih emigranata u Sedmogradskoj (Transilvaniji, Erdelju). Povezao se je s Francuzima i Osmanlijama protiv Habsburgovaca. Osmanlije su ga postavile za kneza Gornje Ugarske.^[1]

God. 1683. , prije pohoda i opsade Beča, pozvao je Hrvatski sabor i hrvatskog bana [Nikolu III. Erdödyja da se pridruže njemu i velikom veziru Kara Mustafa-paši u pohodu na Beču. Hrvatski sabor i Erdödy odbili su poziv.^[2]

Sudjelovao 1683. u opsadi Beča. Oženio se je udovicom ugarskoga velikaša Franje I. Rákóczyja Jelenom Zrinskom. Nije se uspjela suprotstaviti austrijskim postrojbama tijekom ustanka te je pala u zarobljeništvo. Dok mu je supruga sedam godina bila zatočena s dvoje djece u nekom austrijskom samostanu, borio se je u sjeveroistočnoj Ugarskoj borio sa svojim kurucima protiv habsburške vojske.

1690. su ga godine Osmanlije imenovale velikim sedmogradskim (erdeljskim) knezom. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. stekao je naslov vidinskoga kneza.^[1] Splete okolnosti dovodi do razmjene zarobljenika supruga Jelena mu se 1695. godine vratila. Godine 1697. sudjelovao u bitci kod Sente. Thökölyjem je bio dio turske vojske. Predvodio je kuručke konjanike, koji su se uglavnom borili protiv Austrijanaca. ^[3]

Godine 1699. došlo je sklapanja Karlovačkog mira, te su supružnici, nalazivši se na poraženoj strani, morali otići u izgnanstvo u Tursku. Tamo je Jelena živjela neko vrijeme u carigradskoj četvrti Galata, a zatim sve do svoje smrti 18. veljače 1703. u gradu Nikomediji, današnjem Izmitu.

Umro je u izgnanstvu u Turskoj 1705. godine. U 20. su stoljeću njegovi posmrtni ostatci vraćeni u Kežmarok i pokopan je u mauzoleju u nove luteranske crkve.

Njegov se kip nalazi na Trgu heroja u Budimpešti.

Izvori

	Napomena:	Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Proleksis enciklopedije LZMK
		http://proleksis.lzmk.hr/48788/
		koji je klauzulom na stranici http://proleksis.lzmk.hr/suradnja-i-koristenje/
		označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0
		Dopusnica nije važeća! Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

↑ ^a ^b ^c Thököly, Imre (Mirko, Emerik), Proleksis enciklopedija LZMK. Ažurirano: 10. rujna 2014. Pristupljeno 26. srpnja 2016.
↑ Tatjana Radauš (1998): Nikola III. Erdődy, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. travnja 2016.
↑ Markó László: A Magyar Állam Főméltóságai, str. ?, Magyar Könyvklub, Budimpešta, 2000. ISBN 963-547-085-1

[proleksis-1] Thököly, Imre (Mirko, Emerik), Proleksis enciklopedija LZMK. Ažurirano: 10. rujna 2014. Pristupljeno 26. srpnja 2016.

[2] Tatjana Radauš (1998): Nikola III. Erdődy, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. travnja 2016.

[3] Markó László: A Magyar Állam Főméltóságai, str. ?, Magyar Könyvklub, Budimpešta, 2000. ISBN 963-547-085-1

[1]

[2]

[3]

@@ Redak 5: / Redak 5: @@
 God. 1683. , prije [[Opsada Beča 1683.|pohoda i opsade]] Beča, pozvao je [[Hrvatski sabor]] i hrvatskog bana [Nikolu III. Erdödyja da se pridruže njemu i velikom veziru Kara Mustafa-paši u pohodu na Beču. Hrvatski sabor i Erdödy odbili su poziv.<ref>Tatjana Radauš (1998): [http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=5719 Nikola III. Erdődy], Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. travnja 2016.</ref>
-Sudjelovao 1683. u opsadi Beča. Oženio se je udovicom ugarskoga velikaša [[Franjo I. Rákóczy|Franje I. Rákóczyja]]. 1690. su ga godine Osmanlije imenovale velikim [[Kneževina Sedmogradska|sedmogradskim]] (erdeljskim) knezom. Nakon [[mir u Srijemskim Karlovcima|mira]] u Srijemskim Karlovcima 1699. stekao je naslov [[vidin]]skoga kneza.<ref name="proleksis"/>
+Sudjelovao 1683. u opsadi Beča. Oženio se je udovicom ugarskoga velikaša [[Franjo I. Rákóczy|Franje I. Rákóczyja]] [[Jelena Zrinska|Jelenom Zrinskom]]. Nije se uspjela suprotstaviti austrijskim postrojbama tijekom [[Ustanak Franje I. Rákóczyja|ustanka]] te je pala u zarobljeništvo. Dok mu je supruga sedam godina bila zatočena s dvoje djece u nekom austrijskom samostanu, borio se je u sjeveroistočnoj Ugarskoj borio sa svojim kurucima protiv habsburške vojske.
+. su ga godine Osmanlije imenovale velikim [[Kneževina Sedmogradska|sedmogradskim]] (erdeljskim) knezom. Nakon [[mir u Srijemskim Karlovcima|mira]] u Srijemskim Karlovcima 1699. stekao je naslov [[vidin]]skoga kneza.<ref name="proleksis"/> Splete okolnosti dovodi do razmjene zarobljenika supruga Jelena mu se [[1695]]. godine vratila.
+Godine 1697. sudjelovao u [[bitka kod Sente|bitci kod Sente]]. Thökölyjem je bio dio turske vojske. Predvodio je [[kuruc|kuručke]] konjanike, koji su se uglavnom borili protiv Austrijanaca. <ref>Markó László: A Magyar Állam Főméltóságai, str. ?, Magyar Könyvklub, Budimpešta, 2000. ISBN 963-547-085-1</ref>
+Godine [[1699]]. došlo je sklapanja [[Mir u Srijemskim Karlovcima|Karlovačkog mira]], te su supružnici, nalazivši se na poraženoj strani, morali otići u izgnanstvo u [[Turska|Tursku]]. Tamo je Jelena živjela neko vrijeme u [[Carigrad|carigradskoj]] četvrti Galata, a zatim sve do svoje smrti [[18. veljače]] [[1703]]. u gradu Nikomediji, današnjem [[Izmit]]u.
 Umro je u izgnanstvu u [[Turska|Turskoj]] [[1705.]] godine. U 20. su stoljeću njegovi posmrtni ostatci vraćeni u Kežmarok i pokopan je u mauzoleju u nove luteranske crkve.