Mirko Thököly: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 19: | Redak 19: | ||
{{slobodna uporaba|1=http://proleksis.lzmk.hr/48788/|2=Proleksis enciklopedije LZMK|3=proleksis.lzmk.hr/suradnja-i-koristenje/}} |
{{slobodna uporaba|1=http://proleksis.lzmk.hr/48788/|2=Proleksis enciklopedije LZMK|3=proleksis.lzmk.hr/suradnja-i-koristenje/}} |
||
{{izvori}} |
{{izvori}} |
||
{{commonscat}} |
|||
{{GLAVNIRASPORED:Thököly, Mirko}} |
{{GLAVNIRASPORED:Thököly, Mirko}} |
||
Inačica od 26. srpnja 2016. u 13:35
Mirko Thököly (Emerik Thököly, Imre Thököly) (Kežmarok, Slovačka, 25. rujna 1657. − Nikomedija/Ízmit, 13. rujna 1705.), mađarski knez i vojskovođa, poslije turski vazal [1]
Posljednji je odvjetak grofovskog ogranka mađarske velikaške obitelji Thököly. Nakon što je ugušena Zrinsko-frankapanska urota 1671., postao je vođa ugarskih emigranata u Sedmogradskoj (Transilvaniji, Erdelju). Povezao se je s Francuzima i Osmanlijama protiv Habsburgovaca. Osmanlije su ga postavile za kneza Gornje Ugarske.[1]
God. 1683. , prije pohoda i opsade Beča, pozvao je Hrvatski sabor i hrvatskog bana [Nikolu III. Erdödyja da se pridruže njemu i velikom veziru Kara Mustafa-paši u pohodu na Beču. Hrvatski sabor i Erdödy odbili su poziv.[2]
Sudjelovao 1683. u opsadi Beča. Oženio se je udovicom ugarskoga velikaša Franje I. Rákóczyja Jelenom Zrinskom. Nije se uspjela suprotstaviti austrijskim postrojbama tijekom ustanka te je pala u zarobljeništvo. Dok mu je supruga sedam godina bila zatočena s dvoje djece u nekom austrijskom samostanu, borio se je u sjeveroistočnoj Ugarskoj borio sa svojim kurucima protiv habsburške vojske.
1690. su ga godine Osmanlije imenovale velikim sedmogradskim (erdeljskim) knezom. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. stekao je naslov vidinskoga kneza.[1] Splete okolnosti dovodi do razmjene zarobljenika supruga Jelena mu se 1695. godine vratila. Godine 1697. sudjelovao u bitci kod Sente. Thökölyjem je bio dio turske vojske. Predvodio je kuručke konjanike, koji su se uglavnom borili protiv Austrijanaca. [3]
Godine 1699. došlo je sklapanja Karlovačkog mira, te su supružnici, nalazivši se na poraženoj strani, morali otići u izgnanstvo u Tursku. Tamo je Jelena živjela neko vrijeme u carigradskoj četvrti Galata, a zatim sve do svoje smrti 18. veljače 1703. u gradu Nikomediji, današnjem Izmitu.
Umro je u izgnanstvu u Turskoj 1705. godine. U 20. su stoljeću njegovi posmrtni ostatci vraćeni u Kežmarok i pokopan je u mauzoleju u nove luteranske crkve.
Njegov se kip nalazi na Trgu heroja u Budimpešti.
Izvori
|
Napomena: | Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Proleksis enciklopedije LZMK |
| http://proleksis.lzmk.hr/48788/ | ||
| koji je klauzulom na stranici http://proleksis.lzmk.hr/suradnja-i-koristenje/ | ||
| označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0 | ||
Dopusnica nije važeća! Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje. |
- ↑ a b c Thököly, Imre (Mirko, Emerik), Proleksis enciklopedija LZMK. Ažurirano: 10. rujna 2014. Pristupljeno 26. srpnja 2016.
- ↑ Tatjana Radauš (1998): Nikola III. Erdődy, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. travnja 2016.
- ↑ Markó László: A Magyar Állam Főméltóságai, str. ?, Magyar Könyvklub, Budimpešta, 2000. ISBN 963-547-085-1
