Zeemanov učinak: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 1: Redak 1:
'''Zeemanov efekt''' je pojava koju je otkrio nizozemski fizičar [[Pieter Zeeman]]. Otkrio ga je [[1897.]] godine. <ref name="Kučera">[https://archive.org/stream/glasnikhrvatskog1909hrva/glasnikhrvatskog1909hrva_djvu.txt Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva], ''Pedeset godina spektralne analize. Besjeda podpredsjednika hrvatskoga prirodoslovnoga društva prof. dra. [[Oton Kučera|Otona Kučere]] na XXII. redovitoj glavnoj skupštini toga društva držanoj dne 20. veljače 1910.''; urednik Oton Kučera, godina XXI. Prva polovina (sa 32 slike); Zagreb, Vlasništvi i naklada društva, 1909. str. 108-109</ref>
'''Zeemanov efekt''' je pojava koju je otkrio nizozemski fizičar [[Pieter Zeeman]]. Otkrio ga je [[1897.]] godine. <ref name="Kučera">[https://archive.org/stream/glasnikhrvatskog1909hrva/glasnikhrvatskog1909hrva_djvu.txt Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva], ''Pedeset godina spektralne analize. Besjeda podpredsjednika hrvatskoga prirodoslovnoga društva prof. dra. [[Oton Kučera|Otona Kučere]] na XXII. redovitoj glavnoj skupštini toga društva držanoj dne 20. veljače 1910.''; urednik Oton Kučera, godina XXI. Prva polovina (sa 32 slike); Zagreb, Vlasništvi i naklada društva, 1909. str. 108-109</ref>
Za ovo je otkriće Zeeman dobio zajedno s [[Hendrik Antoon Lorentz|Hendrikom Antoonom Lorentzom]] [[Nobelova nagrada za fiziku|Nobelovu nagradu]] 1902. godine "za njihovo istraživanje o utjecaju [[magnetizam|magnetizma]] na fenomen zračenja"<ref>{{cite web | title = The Nobel Prize in Physics 1902 | publisher = Nobel Foundation | url = http://nobelprize.org/nobel_prizes/physics/laureates/1902/index.html|accessdate=9. listopada 2008.}}</ref>. Ova je efekt ne samo potvrdio [[Hendrik Antoon Lorentz|Lorentzov]] teorijski zaključak s obzirom na stanje polarizacije svjetla koju emitira plamen, nego je i pokazao negativnu prirodu oscilirajućih čestica, kao i neočekivano visoki omjer njihovog naboja i mase (e/m).
Za ovo je otkriće Zeeman dobio zajedno s [[Hendrik Antoon Lorentz|Hendrikom Antoonom Lorentzom]] [[Nobelova nagrada za fiziku|Nobelovu nagradu]] 1902. godine "za njihovo istraživanje o utjecaju [[magnetizam|magnetizma]] na fenomen zračenja"<ref> (eng.) "The Nobel Prize in Physics 1902". Nobelprize.org. Nobel Media AB 2014. Web. 2. kolovoza 2016. <nowiki><http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/physics/laureates/1902/index.html> </nowiki> (pristupljeno 2. kolovoza 2016.)</ref>. Ova je efekt ne samo potvrdio [[Hendrik Antoon Lorentz|Lorentzov]] teorijski zaključak s obzirom na stanje polarizacije svjetla koju emitira plamen, nego je i pokazao negativnu prirodu oscilirajućih čestica, kao i neočekivano visoki omjer njihovog naboja i mase (e/m).


Zeemanov efekt može biti [[normalni Zeemanov efekt|normalni]] i [[iskrivljeni Zeemanov efekt|iskrivljeni]].
Zeemanov efekt može biti [[normalni Zeemanov efekt|normalni]] i [[iskrivljeni Zeemanov efekt|iskrivljeni]].

Inačica od 2. kolovoza 2016. u 12:06

Zeemanov efekt je pojava koju je otkrio nizozemski fizičar Pieter Zeeman. Otkrio ga je 1897. godine. [1] Za ovo je otkriće Zeeman dobio zajedno s Hendrikom Antoonom Lorentzom Nobelovu nagradu 1902. godine "za njihovo istraživanje o utjecaju magnetizma na fenomen zračenja"[2]. Ova je efekt ne samo potvrdio Lorentzov teorijski zaključak s obzirom na stanje polarizacije svjetla koju emitira plamen, nego je i pokazao negativnu prirodu oscilirajućih čestica, kao i neočekivano visoki omjer njihovog naboja i mase (e/m).

Zeemanov efekt može biti normalni i iskrivljeni.

Ovo je otkriće otvorilo novo područje radu spektroskopa. Ovaj se efekt sastoji u tome da ako izvor svjetlosti (usjana para elemenata) namjesti u magnetsko polje jaka magneta, pak se sada istražuje spektar njegovih svijetlih crta, pokazuje se svaka spektralna crta razdvojena, jedna ima nešto manju, a druga nešto veću dužinu vala od pređašnje jednostavne crte. Lorentz je pokazao da se ta pojava lahko protumači, ako se uzme, da je ono, što izvodi titraje svjetlosti, negativnom elektricitetom nabita drobnica; po otklonu crte od pređašnjega položaja, mogao je odrediti, da te drobnice ne mogu po svojoj masi biti drugo nego elektroni, za koje znamo s jedne strane od katodnih zraka, a s druge od radija, da su čestice negativna elektriciteta mase 2000 puta manjom od mase atoma vodika. Kod radioaktivnih tvari elektroni sami neprekidno izlaze iz atoma. [1]

Izvori

  1. a b Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva, Pedeset godina spektralne analize. Besjeda podpredsjednika hrvatskoga prirodoslovnoga društva prof. dra. Otona Kučere na XXII. redovitoj glavnoj skupštini toga društva držanoj dne 20. veljače 1910.; urednik Oton Kučera, godina XXI. Prva polovina (sa 32 slike); Zagreb, Vlasništvi i naklada društva, 1909. str. 108-109
  2. (eng.) "The Nobel Prize in Physics 1902". Nobelprize.org. Nobel Media AB 2014. Web. 2. kolovoza 2016. <http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/physics/laureates/1902/index.html> (pristupljeno 2. kolovoza 2016.)