Koča Popović

Koča Popović
Opći životopisni podatci
Datum rođenja	14. ožujka 1908.
Mjesto rođenja	Beograd, Kraljevina Srbija
Datum smrti	20. listopada 1992.
Mjesto smrti	Beograd, SR Jugoslavija
Nacionalnost	Jugoslaven
Puno ime	Konstantin Popović
Nadimak	Koča
Supruga	Veronika (Vjera) Bakotić Lepa Perović
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi	1937. - 1953.
Čin	general-pukovnik
Ratovi	Španjolski građanski rat Drugi svjetski rat
Vojska	Kraljevska jugoslavenska vojska Međunarodne brigade Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije Jugoslavenska narodna armija
Rod vojske	Kopnena vojska
Jedinice	Kosmajski partizanski odred Posavski partizanski odred Prva proleterska brigada Prva proleterska divizija NOVJ-a Prvi proleterski korpus NOVJ-a
Zapovijedao	2. načelnik Generalštaba Jugoslavenske narodne armije
Odlikovanja	SFR Jugoslavija Sovjetski Savez

Konstantin-Koča Popović (Beograd, 14. ožujka 1908. - Beograd, 20. listopada 1992.), general pukovnik Jugoslavenske narodne armije, drugi po redu načelnik Generalštaba Jugoslavenske narodne armije, narodni heroj Jugoslavije, diplomat i političar.

Podrijetlo i mladost

General pukovnik Konstantin-Koča Popović je rođen 14. ožujka 1908. godine u Beogradu, u bogatoj trgovačkoj obitelji. U svojoj četvrtoj godini, 1912. godine, sa roditeljima se preselio u Švicarsku gdje se školovao u katoličkom samostanu. U Švicarskoj je Popović učio sviranje klavira, a bio je i solo pjevač u zboru. Naučio je čitati i pisati na francuski, a tek po dolasku u Beograd 1921. godine je počeo učiti srpskohrvatski jezik.

Gimnaziju je završio u Beogradu 1926. godine, te je nakon diplome otišao na odsluženje vojnog roka. Od rane mladosti usvojio je marksistički pogled na svijet, zbog čega je u vojsci Kraljevine Jugoslavije bio proganjan. U Sarajevu, 1927. godine, je Popović završio školu rezervnih artiljerijskih časnika vojske kraljevine Jugoslavije. Iste godine je unaprijeđen u čin artiljerijskog potporučnika.

Školovanje, književnost i publicistika

Popović je poslije odsluženja vojnog roka preselio u Francusku gdje je studirao filozofiju na Sorbonnei. Za vrijeme studija u Parizu priključio se nadrealističkom pokretu. Poznavao je umjetnike iz Bretonovog kruga, te održavao komunikaciju između beogradske i francuske grupe nadrealista. 1929. godine Popović, u pariškom časopisu Revue Du Cinéma, sa francuskim umjetnicima potpisuju protest "Čovjek od ukusa". Pisao je filmske kritike za list Paris-Soir. 1930. godine u Beogradu izlazi almanah Le Impossible, a u kojem je objavljen manifest nadrealizma koji su potpisali beogradski nadrealisti, uključujući i Popovića. Godine 1931. sa Markom Ristićem objavio je knjigu Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog. Od 1931. do 1932. surađivao je u časopisu Nadrealizam danas i ovdje. Popović je 1932. u Parizu diplomirao filozofiju. U Savez komunista Jugoslavije (SKJ) je primljen 1933. godine, poslije čega je još intenzivnije nastavio svoju revolucionarnu djelatnost, a zbog čega je stalno bio izložen progonima policije, te je više puta bio uhićivan. Srpski nadrealisti su dolazili pod udar zakona, jer su im aktivnosti bile usmjerene prema društvenoj revoluciji. 1932. godine Popović je uhićen u Beogradu, te je 1933. osuđen na zatvorsku kaznu u zatvoru Sremska Mitrovica zbog revolucionarnih i nadrealističkih aktivnosti. Zajedno sa njime su osuđeni Oskar Davičo i Đorđe Jovanović.

1934. u Beogradu je izašao časopis Danas, koji je uređivao Miroslav Krleža, a među suradnicima se nalazio i Popović. Do izbijanja Drugog svjetskog rata aktivno se bavio publicistikom i književnošću.

Španjolski građanski rat

Od srpnja 1937. godine Popović se borio u Španjolskom građanskom ratu, prvo kao borac, zatim kao načelnik štaba i kasnije kao zapovjednik artiljerijske divizije, za što je promoviran u čin poručnika španjolske narodne republikanske armije. Popović je skoro dvije godine sudjelovao u svim borbama artiljerijskih jedinica međunarodnih brigada, na svim bojištima Druge španjolske republike, sve do poslijednje bitke za Madrid.

Poslije poraza španjolske narodne republikanske armije, Popović je zajedno sa ostalim borcima međunarodnih brigada prešao u Francusku. 1939., zbog učešća u španjolskom građanskom ratu, zatvoren je u logor Saint-Cyprien. Poslije puštanja iz logora, određeno vrijeme je radio u Komitetu za španjolske borce u Parizu. U rujnu 1939. godine Popović se preko partijskih veza vratio u Jugoslaviju, gdje je nastavio svoju revolucionarnu aktivnost izvršavajući zadatke koje je pred njega postavljao SKJ.

Sukob na književnoj ljevici

Po povratku u Jugoslaviju, Popović napušta čisto nadrealističku poziciju i priklanja se konceptu "novog realizma", po kojem je književnost sredstvo u borbi za socijalnu pravdu. U vrijeme sukoba na književnoj ljevici, Popović će se naći među Krležinim protivnicima u "Književnim svescima".

Inicijatori "Književnih svezaka" su bili Milovan Đilas i Edvard Kardelj. U ožujku 1940. Josip Broz Tito je po povratku iz Moskve oštro istupio protiv sukoba na ljevici izjavivši: "Najvažnije što treba u ovoj situaciji vidjeti i razumjeti jest da nam je pred vratima, pred nosom rat. Sada treba misliti o zbijanju partijskih redova i jačanju antifašističke fronte borbe, o spremanju za borbu." U ljeto 1940. u Zagrebu izlazi zbornik "Književni svesci" kojim se SKJ obračunava sa pečatovskom skupinom intelektualaca. U zbornik je uvršten i Popovićev tekst "Ratni ciljevi Dijalektičkog Antibarbarusa", kojim se kritizira Krležin "Dijalektički antibarbarus".

Popović svoj esej započinje posve različitom intonacijom od ostalih. Iako zastupa partijsku liniju, Popovićev tekst se razlikuje po tome što ne pokušava obezvrijediti Krležino književno djelo. Za razliku od dominantnog ideološkog diskursa koji samouvjereno presuđuje, Popović ironizira svoje protivnike, ali i vlastitu poziciju. On ocjenjuje da se Krležina metoda u "Dijalektičkom antibarbarusu" zasniva na kreteniziranju tuđih izlaganja: uzme se jedan pasus, rastvori na rečenice, one u riječi, riječi u slova, pa se sve to prevrće i miješa dok pisac ne ispadne glupan. Potom osporava Krležinu tezu da je posrijedi čisto literarni sukob. Popović ne misli da su posrijedi pitanja literature jer glavni suradnici "Pečata" nisu književnici, već teoretičari i ideolozi. Prema Popovićevoj ocjeni, svojevremeno je časopis "Danas" mogao biti jednim od sektora lijeve knjige, "Pečat" to više nije: pečatovština se suprotstavlja tom razvoju samo prividno iznutra; ustvari ona se suprotstavlja lijevoj knjizi spolja, i kao tuđa njoj, i kao tuđe oruđe. Popović zaključuje kako više nije dovoljno da se lijevo opredjeljenje manifestira kroz pisanje i samo i jedino njime, upozoravajući "Pečatove suradnike" da su tuđe oruđe i da napuštaju veliku zajedničku borbu.

Krajem 1940. godine Popović je ponovo uhićen. U zatvoru na Adi Ciganliji je proveo šest mjeseci, a na slobodu je pušten početkom veljače 1941. godine. Popović je u zatvoru bio mučen. U zatvoru se, navodno, nedostojno držao pred "klasnim" neprijateljem, zbog čega je bio isključen iz KPJ u veljači ili ožujku 1941. Prema Đilasu, Popović je poslije kraćeg batinanja odao Rankovićevo ime. Popović je izjavio da se Đilas slabije držao na robiji. Nepošteno je mene oklevetao iako je znao da nisam odao autora nacrta proglasa (Đilas je autor) i niko zbog mene nije uhićen.

Drugi svjetski rat

Popović je nastavio oružanu borbu protiv fašizma, započetu u Španjolskoj, u redovima Kraljevske jugoslavenske vojske kao zapovjednik jedinica pukovske komore. Zarobljen je kod Ivanjice u travnju 1941. godine nakon travanjskog rata, no ubrzo je pobjegao iz zarobljeništva.

Od srpnja 1941. bio je sudionik Drugog svjetskog rat u Jugoslaviji tj. pripadnik narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. U ratu je Popović bio zapovjednik Kosmajskog partizanskog odreda, te potom zapovjednik Posavskog partizanskog odreda. Pod njegovim zapovjedništvom oba dva odreda su vodili brojne bitke, te izvojevali uspjehe u ljeto i jesen 1941. godine. Sa dužnosti zapovjednika Posavskog odreda promoviran je u zapovjednika grupe odreda u Šumadiji i zapadnoj Srbiji.

U studenome 1941. Popović je zapovjedao jedinicom koja je osiguravala povlačenje Vrhovnog štaba NOVJ-a i glavnine partizanskih snaga iz Srbije u Sandžak, u vrijeme Prve neprijateljske ofanzive. Prilikom formiranja Prve proleterske udarne brigade u Rudom, 21. prosinca 1941. godine, Popović je imenovan prvim zapovjednikom brigade. Tokom čitavog rata brižljivo je vodio svoj dnevnik, a koji je nakon rata objavljen pod imenom "Dnevnik o ratnom putu Prve proleterske brigade". Pod njegovim zapovjedništvom brigada je vodila borbe u istočnoj Bosni, izvršila pohod u Bosansku krajinu, te izvršila čuveni Igmanski marš kako bi izbjegla uništenje. Pod njegovom zapovjedništvom, brigada je izborila slijeće pobjede:

• Livno kolovoz 1942.
• Jajce rujan 1942.
• Teslić, siječanj 1943.
• Gornji Vakuf, ožujak 1943.
• Nevesinje, ožujak 1943.
• Kalinovik, ožujak 1943.
• Foča, ožujak 1943.
• Sutjeska, lipanj 1943.
• Vlasenica, lipanj 1943.
• Zvornik, srpanj 1943.

1. studenoga 1942. Popović je postavljen za zapovjednika Prve proleterske divizije NOVJ-a, te je na toj dužnosti ostao do 5. listopada 1943. godine. Prva proleterska divizija NOVJ-a se naročito istakla u Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, borbama koje je vodila na Ivanplanini, protudarom operativne grupe kod Gornjeg Vakufa i u zaštiti Centralne bolnice NOVJ-a zatvarajući pravce Bugojno-Prozor i Kupres-Šujica-Prozor. U ovoj ofanzivi Popović je bio jedan od partizanskih pregovarača sa Njemcima, o prekidu neprijateljstva i razmjeni zarobljenika. Ovi pregovori su ostali zabilježeni po tome što je Popović pregovarao pod punim imenom i prezimenom, dok su Milovan Đilas i Vladimir Velebit koristili lažna imena.

U Petoj neprijateljskoj ofanzivi, 9. i 10. lipnja 1943. godine, Prva proleterska divizija je probila obruč 369. hrvatske "Vražje" divizije kod Bilalovaca, 12. lipnja na liniji Foča-Kalinovik i 17. lipnja na liniji Prača-Renovica. Time se je otvorio put operativnoj grupi divizija NOVJ-a na Sutjesci. U toj bitci partizani su izgubili veliki broj boraca. Popović je nakon proboja zamalo bio suđen na vojnoom sudu, jer je proboj izvršio samoinicijativno, izgubivši komunikaciju sa Vrhovnim štabom.

Kada su 1. svibnja 1943. godine uvedeni prvi časnički činovi u NOVJ-u, Popović je zajedno sa Kostom Nađom i Pekom Dapčevićem unaprijeđen u pukovnika, a 1. studenoga 1943. u generala-poručnika. 5. listopada 1943. godine, Popović je postavljen za zapovjednika Prvog proleterskog korpusa, te je na toj dužnosti ostao je do kraja srpnja 1944. godine. U tom periodu Prvi proleterski korpus NOVJ-a se naročito iskazao protiv njemačkog 15. brdskog korpusa u centralnoj Bosni u prvoj banjalučkoj operaciji, desantu na Drvar i ostalim bitkama.

U srpnju 1944. godine Popović je imenovann zapovjednikom Glavnog štaba NOV-a i PO-a za Srbiju. To je bilo u vrijeme kada se težište borbenih djelovanja NOVJ-a, i svih drugih zaraćenih strana, prenosilo na Srbiju pred odlučujućim bitkama za njeno oslobođenje. Jedno vrijeme Popović je bio zapovjednik južne grupe divizija, a u siječnju 1945. postavljen je za zapovjednika Druge armije. U štabu Druge armije su još bili: general-major Radovan Vukanović kao Popovićev pomoćnik, pukovnik Blažo Lompar kao politički komesar armije i general-major Ljubo Vučković kao načelnik štaba armije. Druga Armija se istakla u završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije, tj. borbama na liniji Užice-Sarajevo-Banjaluka-Karlovac-Zagreb. U vrijeme Narodnooslobdoilačkog rata, Popović je bio član najviših političkih predstavništava nove Jugoslavije. Bio je član Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) od prvog zasjedanja 1942. godine i član Predsjedništva AVNOJ-a od drugog zasjedanja u studenome 1943. godine.

Politička karijera

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Popović je ostao u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Od 15. rujna 1948. do 27. siječnja 1953. godine obavljao je dužnost načelnika Generalštaba JNA. U čin general-pukovnika je promoviran 2. kolovoza 1947.. Popović je 27. travnja 1953. demobiliziran i stavljen u rezervni sastav JNA. Položaj načelnika Generalštaba JNA je prepustio generalu Peki Dapčeviću. Nakon toga se posvetio političkoj karijeri. Bio je poslanik Ustavotvorne skupštine FNR Jugoslavije i izaslanik Privremene narodne skupštine Jugoslavije. Od 1945. godine neprekidno je biran za narodnog izaslanika Savezne narodne skupštine i Narodne skupštine NR Srbije.

Od 15. siječnja 1953. do 23. travnja 1965. godine bio je član Saveznog izvršnog vijeća i državni ministar inozemnih poslova. Kao državni ministar inozemnih poslova sudjelovao je u svim pregovorima Jugoslavije sa ostalim zemljama svijeta. Popović je sudjelovao, kao šef jugoslavenskih delegacija, na zasjedanjima Generalne skupštine Ujedinjenih naroda (UN). Svojom zapaženom aktivnošću u UN-u, te zalaganjem za principe aktivne i miroljubive koegzistencije, Popović je puno doprinio povećanju ugleda i afirmaciji Jugoslavije u svijetu.

Tijekom 1966. i 1967. godine obavljao je funkciju potpredsjednika SFRJ. Za člana Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije biran je na Šestom, Sedmom i Osmom kongresu SKJ, a članom Predsjedništva CK SKJ postao je u listopadu 1966. godine. Bio je član prvog CK Saveza komunista Srbije, a na Desetom kongresu CK SKJ je izabran za člana stalnog dijela konferencije SKJ. Bio je član saveznog odbora Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije (SUBNOR), od 1966. do 1982. godine član Izvršnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije (SSRN), Savjeta federacije i Savjeta narodne obrane. Popović se definitivno povukao iz političkog života 1972. godine, poslije događaja u Hrvatskoj i Srbiji.

Tijekom raspada Jugoslavije

Popović je, u dubokoj starosti, izašao u javnost uoči raspada Jugoslavije kako bi djelovao na ublaženje i mirno rješenje jugoslavenske krize. Nakon Miloševićevog neuspjelog "mitinga istine" u Sloveniji, Popović je kritizirao anti-slovensko pisanje beogradske Politike. Popović je dopuštao mogućnost da hrvatski i srpski lideri dođu do kompromisa, ali ne na račun trećih, tj. Bosne i Hercegovine.

Citati:

»Ja sam protiv svakog nacionalizma, jer je nacionalizam najniži oblik društvene svjesti. Bosnu pokušavaju da raščereče, raščupaju. Bosna je veoma važna točka za budućnost Jugoslavije.«

(Koča Popović 1991. godine.)

»Nečija jednonacionalna “istina”, samim tim što je takva, ne može biti istina. Ona suzbija razboritost slobodnih građana.«

(Koča Popović 1991. godine.)

»Politika koja nas je bacila u nacionalistička razračunavanja nije uvezeno zlo, već je ona naše ogledalo i naša najrazornija žica.«

(Koča Popović 1991. godine.)

»U ovom trenutku ne vidim ni jedan uverljiv razlog da vjerujem u miran rasplet jugoslavenske krize..«

(Koča Popović 1991. godine.)

»Glavni centri moći sve više zavise od rastućih i uveliko naoružanih proustaških i pročetničkih, na sve spremnih agresivaca, čije je usmerenje u biti fašističko.«

(Koča Popović 1991. godine.)

»Paralele između Miloševića i Tuđmana se prepoznaju po tome što veruju u silu i propagandu, a neistomišljenike teško podnose.«

(Koča Popović 1991. godine.)

 »Ćosić je Srbenda. A ja nisam Srbenda. Ja sam Srbin po rođenju, inače sam Jugosloven.«

(Koča Popović 1991. godine.)

»Nacionalne stranke nisu moj izbor. Ne mislim da se neće, na nesreću, održati na vlasti, ali za sebe pouzdano znam da svoju ideologiju neću graditi ni na opanku ni na šajkači.«

(Koča Popović 1991. godine.)

»HDZ je pobjedio dobrim djelom zahvaljujući Miloševiću. On je glavni zaslužnik ili krivac za tu pobjedu, jer je tako bezvezno vodio srpsku politiku da je morao da potakne i natjera ove da utočište traže u nacionalizmu.«

(Koča Popović 1991. godine.)

»Srpsko-hrvatski spor je tako dubok da će mu trebati 20 do 50 godina da se zaborave jame... i njihovo obnavljanje.«

(Koča Popović 1991. godine.)

Obitelj i smrt

Grob Koče Popovića u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Popović je bio oženjen dva puta, prije rata supruga mu je bila Vjera Bakotić iz Zagreba, a poslije rata Lepa Perović iz Banjaluke. Djece nije imao. Do kraja života živio je u Beogradu gdje je i umro 20. listopada 1992. godine. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Svoju imovinu, koja se sastojala od spisa, bilježaka, dokumenata, fotografija, radne sobe, velike biblioteke i kolekcije gramofonskih ploča, ostavio je kao legat Arhivu Beograda. Od 2005. godine, Popovićev legat dostupan je istraživačima.

Izbor iz djela

• Odlomci ulice
• Prodana sudbina (1930.)
• Pohvala osrednjosti (1930.)
• Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog (1931.)
• Ratni ciljevi dijalektičkog antibarbarusa (1940.)
• Dnevnik o ratnom putu Prve proleterske brigade (1946.)
• Revision du Marxisme-Leninisme au sujet de la guerre de liberation en Yougoslavie (1949.)
• Za pravilnu ocenu oslobodilačkog rata naroda Jugoslavije (1949.)
• Beleške uz ratovanje (1988.)

Literatura

• Gažević, Nikola. 1972. Vojna enciklopedija: (svezak 7. 7.Podvodno-Ratna mornarica). Redakcija Vojne enciklopedije. Beograd. CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Narodni heroji Jugoslavije. Beograd. 1975CS1 održavanje: ref=harv (link)