Goran Tribuson: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Redak 4: Redak 4:
== Životopis ==
== Životopis ==
Diplomirao je i magistrirao (filmolgija) na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu]] u [[Zagreb]]u.
Diplomirao je i magistrirao (filmolgija) na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu]] u [[Zagreb]]u.
Kratke priče počinje objavljivati početkom [[1970-ih]] godina [[20. stoljeće|20. stoljeća]] u prvom valu tzv. ''fantastičara'' (''Zavjera kartografa'' i ''Praška smrt''), da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu. Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika hrvatskih borgesovaca koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta [[Fantastika|fantastiku]], ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema [[Okultizam|okultnome]], što se očituje u njegovim romanima ''Snijeg u Heidelbergu'', ''Čuješ li nas, Frido Štern'' (u cjelokupnom autorovom opusu jednom od najboljih njegovih djela), te ''Ruskom ruletu''. Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom popkulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina (''Polagana predaja'', ''Povijest pornografije''). U tu skupinu spadaju i dvije knjige autobiografskih eseja ''Rani dani'' ([[1997.]]) i ''Trava i korov'' ([[1999.]]). Drugi ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani ''Zavirivanje'' , ''Siva zona'', ''Noćna smjena'' i drugi, kojih je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one [[Pavao Pavličić|Pavla Pavličića]], stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.
Kratke priče počinje objavljivati početkom [[1970.-ih]] godina [[20. stoljeće|20. stoljeća]] u prvom valu tzv. ''fantastičara'' (''Zavjera kartografa'' i ''Praška smrt''), da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu. Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika hrvatskih borgesovaca koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta [[Fantastika|fantastiku]], ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema [[Okultizam|okultnome]], što se očituje u njegovim romanima ''Snijeg u Heidelbergu'', ''Čuješ li nas, Frido Štern'' (u cjelokupnom autorovom opusu jednom od najboljih njegovih djela), te ''Ruskom ruletu''. Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom popkulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina (''Polagana predaja'', ''Povijest pornografije''). U tu skupinu spadaju i dvije knjige autobiografskih eseja ''Rani dani'' ([[1997.]]) i ''Trava i korov'' ([[1999.]]). Drugi ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani ''Zavirivanje'', ''Siva zona'', ''Noćna smjena'' i drugi, kojih je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one [[Pavao Pavličić|Pavla Pavličića]], stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.


Dugogodišnji je urednik u [[Školska knjiga|Školskoj knjizi]], redoviti je profesor <!--(lipanj 2008. godine)--> filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je [[HAZU|Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti]] Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije.
Dugogodišnji je urednik u [[Školska knjiga|Školskoj knjizi]], redoviti je profesor <!--(lipanj 2008. godine)--> filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je [[HAZU|Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti]] Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije.

Sestra mu je redateljica [[Snježana Tribuson]], s kojom je surađivao veći broj puta u nastanku filmova i tv-serija.


== Bibliografija ==
== Bibliografija ==

Inačica od 27. prosinca 2016. u 23:14

Goran Tribuson

Goran Tribuson (Bjelovar, 6. kolovoza, 1948.), akademik, jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih proznih pisaca, filmski i televizijski scenarist.

Životopis

Diplomirao je i magistrirao (filmolgija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratke priče počinje objavljivati početkom 1970.-ih godina 20. stoljeća u prvom valu tzv. fantastičara (Zavjera kartografa i Praška smrt), da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu. Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika hrvatskih borgesovaca koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta fantastiku, ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema okultnome, što se očituje u njegovim romanima Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas, Frido Štern (u cjelokupnom autorovom opusu jednom od najboljih njegovih djela), te Ruskom ruletu. Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom popkulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina (Polagana predaja, Povijest pornografije). U tu skupinu spadaju i dvije knjige autobiografskih eseja Rani dani (1997.) i Trava i korov (1999.). Drugi ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani Zavirivanje, Siva zona, Noćna smjena i drugi, kojih je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one Pavla Pavličića, stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.

Dugogodišnji je urednik u Školskoj knjizi, redoviti je profesor filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije.

Sestra mu je redateljica Snježana Tribuson, s kojom je surađivao veći broj puta u nastanku filmova i tv-serija.

Bibliografija

Zbirke priča

  • 1972. "Zavjera kartografa", zbirka priča
  • 1975. "Praška smrt", zbirka priča
  • 1978. "Raj za pse", zbirka priča
  • 1983. "Spavaća kola", zbirka priča
  • 1987. "Klasici na ekranu", zbirka priča
  • 1998. "Osmi okular", izbor priča
  • 1998. "Zvijezda kabarea", zbirka priča
  • 2001. "Klub obožavatelja", periferijski kvartet
  • 2010. "Noćne priče", zbirka priča, izabrana djela Gorana Tribusona

Ispovjedna proza - autobiografski zapisi

  • 1997. "Rani dani"
  • 1999. "Trava i korov"
  • 2003. "Mrtva priroda"

Romani

  • 1980. "Snijeg u Heidelbergu"
  • 1981. "Čuješ li nas, Frido Štern?"
  • 1982. "Ruski rulet"
  • 1984. "Polagana predaja"
  • 1985. "Zavirivanje"
  • 1985. "Legija stranaca"
  • 1986. "Made in USA"
  • 1986. "Uzvratni susret"
  • 1988. "Povijest pornografije"
  • 1989. "Siva zona"
  • 1990. "Potonulo groblje"
  • 1991. "Dublja strana zaljeva"
  • 1993. "Sanatorij"
  • 1996. "Noćna smjena"
  • 2001. "Bijesne lisice"
  • 2002. "Ne dao Bog većeg zla"
  • 2004. "Gorka čokolada"
  • 2006. "Kuća u kojoj stanuje vrag"
  • 2008. "Divlja plaža"
  • 2010. "Zbirka otrova"
  • 2014. "Susjed u nevolji"
  • 2014. "Propali kongres"
  • 2015. "Sestrica s jezera"

Filmski scenariji

Izvori

  • Goran Tribuson: "Ne dao bog većeg zla", Zagreb, 2002.
  • HAZU
v • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)


Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Goran_Tribuson&oldid=4829333"