Aleksa Kokić: razlika između inačica
m uklonjena promjena suradnika 109.93.102.29 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika 78.30.129.56 |
|||
| Redak 57: | Redak 57: | ||
[[Kategorija:Hrvatski esejisti iz Vojvodine]] |
[[Kategorija:Hrvatski esejisti iz Vojvodine]] |
||
[[Kategorija:Životopisi, Subotica]] |
[[Kategorija:Životopisi, Subotica]] |
||
[[Kategorija:Bunjevci]] |
|||
Inačica od 2. veljače 2017. u 15:27
| Aleksa Kokić | |
|---|---|
| Rođen | 14. listopada 1913. Subotica, Vojvodina |
| Umro | 17. srpnja 1940. (u 27. godini života) Cetinje (na odsluženju vojnog roka) |
| Zaređen | od biskupa Lajče Budanovića |
| Portal o kršćanstvu | |
| Portal o životopisima | |
Aleksa Kokić (Subotica, 14. listopada 1913. - Cetinje 17. srpnja 1940.), hrvatski književnik, pjesnik, prozni i pisac kazališnih komada, te esejist i publicist. Prevodio je sa češkog, slovačkog, mađarskog i njemačkog jezika. Osnovno školovanje završio je u rodnom gradu, a srednju školu u Travniku, gdje je išao u isusovačku gimnaziju. Studirao je bogoslovlje u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio biskup Lajčo Budanović. Iza toga je bio svećenik u rodnoj Subotici u župi sv. Roka. Ubrzo se ponovono odlučuje za studij, ovog puta slavistike. Smrt ga je snašla u 27. godini života, na odsluženju vojnog roka.
U Kokićevu književnom radu, posebice njegovu pjesništvu, dominira neskrivena ljubav prema bačkom krajobrazu («ravnici i zlatnim klasovima») i stanovnicima ravnice, s naglašenim osjećanjem za njihove socijalne, nacionalne, svjetonazorske i druge probleme. U svemu tome nazočni su i socijalni motivi, iako su mu te pjesme puno manje poznate. U istima je primjećivao i suosjećao sa društvenim nepravdama i gospodarskim poteškoćama (ponajviše zbog velike gospodarske krize koja je ozbiljno uzdrmala siromašne države) sa kojima su se suočili neki slojevi njegovog hrvatskog naroda, opisavši s ljubavlju i iskrenošću teški život pogođenih tim okolnostima, nerijetko prožeto s kršćanskom tematikom. Zbirka Srebrno klasje je upravo time prožeta. Pjesme koje valja istaknuti iz te zbirke su Asiški svetac među siromasima, Balada o prosjaku koji se vratio žitnim poljima, Da se narodi smire, Isuse, i sam si radnik bio, Orači, Tri susreta s malim beskućnikom, Tuga našeg šora u ljetno veče, Dani prije žetve. Bio je žestoki pristaša hrvatstva Bunjevaca, kojima je i sam pripadao.[1] O tome svjedoče i njegovi stihovi u pjesmi «Hrvati bili smo uvijek - Hrvati odsad biti» na ploči u Subotici postavljenoj povodom 250. obljetnice doseljenja bunjevačkih Hrvata.
Popis i analizu uglazbljenih stihova Alekse Kokića sastavio je i analizirao Miroslav Stantić, a rad je objavljen u časopisu za duhovnu glazbu Sveta Cecilija u Zagrebu.
Djela
- Klasovi pjevaju, (1936.)
- Zvona tihe radosti, (1938.)
- Bunjevci i Šokci, (1939.) (s Markom Čovićem)
- Slikovnica kršćanskog nauka (1939.)
- Srebrno klasje, zbirka pjesama, (1962.)
- Prvijenci (1928.-1933.), zbirka pjesama, Subotica, (2010.)
Izvori
- Geza Kikić, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
- Geza Kikić, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
- Ante Sekulić, Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996.
- Milovan Miković, Život i smrt u gradu, Subotica, 1999.
- Milovan Miković, Iznad žita nebo, Subotica-Zagreb, 2003.
- Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica, 2010.
Reference
- ↑ Radio-Subotica Donesen nastavni program «Bunjevački govor sa elementima nacionalne kulture», 23. srpnja 2007.