Moralna teologija

Moralna teologija ili teološka etika je znanstvena disciplina koja proučava djelovanje čovjeka u svjetlu njegove metafizičke datosti i božanske objave. Njen cilj je istina, odnosno dobro čovjeka, a tri glavna smjera su: fundamentalna moralna teologija, bioetika i socijalni nauk. Usko je povezana s filozofijom, psihologijom i medicinom. 

Izvori moralne teologije

Glavni izvori od kojih kreće moralna teologije su:

• Božanska objava (Sveto Pismo i tradicija);
• Ljudska narav, kao natura metaphysica et absoluta hominis na kojoj se temelji prirodni moralni zakon (npr. ne ukrasti, ne ubiti, ne svjedočiti lažno).
• Razum, odnosno ljudska sposobnost kritičkog i logičkog razmišljanja. Za razliku od filozofske etike, teološkoj etici razum nije jedini izvor. Naravno, razum je bitan izvor, ali ne i jedini. 
• Neposredno ljudsko iskustvo (GS, 44). Ovo se osobito odnosi na povijesna iskustva, na napredak i nova otkrića znanosti, te na bogatstva skrivena u različitim ljudskim kulturama.

Sistematizacija

Do sada je bilo više pokušaja sistematizacije moralne teologije (Toma Akvinski, J. Azor, T. Steinbüchel, T. Münker, F. Tillmann), ali idealno rješenje još uvijek ne postoji. Do sada se moralna teologija djelila u dva dijela:

• Opća moralna teologija (lat. theologia moralis generalis) ili fundamentalna (fundamentalis)
• Posebna moralna teologija (lat. theologia moralis specialis)

Znanstveni institut

Najpoznatiji poslijediplomski znanstveni institut moralne teologije je prestižna Papinska akademija Alfonsiana u Rimu koja je dio Papinskog lateranskog sveučilišta.