Deklaracija o zajedničkom jeziku

Deklaracija o zajedničkom jeziku jest programatsko-protestni tekst o zajedničkom jeziku koji se govori u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, pripremljen krajem 2016. i početkom 2017. u krugovima lingvista, književnika i drugih stručnjaka iz sve četiri države i objavljen 30. ožujka 2017. s potpisom više od 200 istaknutih bosanskohercegovačkih, crnogorskih, hrvatskih i srbijanskih intelektualaca. Na tragu Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., čija je 50. godišnjica obilježena sredinom istog mjeseca, i pred zahtjevima novog doba i pojava koje je ono donijelo, Deklaracija o zajedničkom jeziku ukazuje na goruće teme vezane za jezik.

Održavanje sastanaka

Sastanci projekta "Jezici i nacionalizmi"
Mjesto	Tema rasprave	Nadnevak
Podgorica	Govori li svaki narod u Crnoj Gori drugim jezikom?	21. travnja 2016.
	Kakav je smisao povećavanja jezičkih razlika?	22. travnja 2016.
Split	Prijeti li anarhija ako ne propisujemo kako govoriti?	19. svibnja 2016.
	Što ako Hrvati i Srbi imaju zajednički jezik?	20. svibnja 2016.
Beograd	Ko kome krade jezik?	5. listopada 2016.
	Ideologija ispravnog jezika	6. listopada 2016.
Sarajevo	Političke manipulacije temom jezika	23. studenoga 2016.
	Lektori kao utjerivači nacionalnosti	24. studenoga 2016.

Tekst deklaracije

Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da

• činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
• svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;
• sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;
• policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;
• činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;
• između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;
• standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.

Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na

• ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
• zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
• prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;
• izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
• slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
• jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;
• slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;
• i, konačno, slobodu miješanja, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.

Kritike

Jezgrovitu i možda najbolju jezikoslovnu kritiku deklaracije napisao je Ranko Matasović:

• “Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.” / To proturječi pravu pripadnika raznih naroda u višenacionalnim državama da dobiju obrazovanje kakvo žele na vlastitom standardnom jeziku. Ne znači da svi pripadnici manjinskih naroda moraju htjeti iskoristiti to pravo u svim sredinama, ali pravo im se ne može osporiti (definirano je Ustavom).
• “Zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika.” / U čemu se sastoji represija i zašto je razdvajanje štetno (i za koga)?
• “Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.” / Ne postoji „rigidno“ definiranje ni u jednoj znanosti, pa ni u lingvistici; standardni je jezik određen normom, popisom i propisom riječi i gramatičkih pravila koja se smatraju standardnima. Komu se to ne sviđa, ima pravo ne govoriti standardnim jezikom i time pokazivati svoju jezičnu nekulturu i/ili politički stav.
• “Izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih „prevođenja“ u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja.” / Po Ustavu Republike Hrvatske građani imaju pravo dobiti od države službene dokumente na hrvatskome standardnom jeziku. Ne očekujete valjda da će zbog Deklaracije Republika Hrvatska mijenjati ustav?

Više traženja ove deklaracije odnosno pamfleta je protuustavno, jer u članku 15. Ustava RH izričito stoji:

»Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.«

(Ustav RH)

Potpisnici

Deklaracija je gromoglasno najavljivana prije nego je objavljen njen tekst, najavljivalo ju se kao projekt 30-tak jezikoslovaca s područja bivše Jugoslavije, i inicijalno više od 200 potpisnika navodno "lingvista, književnika, naučnika, aktivista i drugih kredibilnih ličnosti iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije", dok su je zapravo prije objave potpisala dva jezikoslovca: Snježana Kordić i Ranko Bugarski iz Beograda. Valja dodati da je Kordić autorica opskurnog traktata "Jezik i nacionalizam" koji ne spada u jezikoslovlje, nego u politiku, te nije slučajnost što cijeli ideološko-politički projekt nosi ime tog djelca u množini ("Jezici i nacionalizmi").