Deklaracija o zajedničkom jeziku: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Vujić
financiranje
Redak 72: Redak 72:
* “Izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih „prevođenja“ u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja.” / Po Ustavu Republike Hrvatske građani imaju pravo dobiti od države službene dokumente na hrvatskome standardnom jeziku. Ne očekujete valjda da će zbog Deklaracije Republika Hrvatska mijenjati ustav?
* “Izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih „prevođenja“ u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja.” / Po Ustavu Republike Hrvatske građani imaju pravo dobiti od države službene dokumente na hrvatskome standardnom jeziku. Ne očekujete valjda da će zbog Deklaracije Republika Hrvatska mijenjati ustav?


Više traženja ove deklaracije odnosno pamfleta<ref>[http://narod.hr/kultura/hasanbegovic-objasnio-pilselu-sto-je-zapravo-deklaracija-o-zajednickom-jeziku Hasanbegović objasnio Pilselu što je zapravo ‘Deklaracija o zajedničkom jeziku’], objavljeno 2. travnja 2017., pristupljeno 2. travnja 2017.</ref> je protuustavno, jer u članku 15. [[Ustav Republike Hrvatske|Ustava RH]] izričito stoji:
Više traženja ove deklaracije odnosno pamfleta<ref name="poligraf">[http://narod.hr/kultura/hasanbegovic-objasnio-pilselu-sto-je-zapravo-deklaracija-o-zajednickom-jeziku Hasanbegović objasnio Pilselu što je zapravo ‘Deklaracija o zajedničkom jeziku’], objavljeno 2. travnja 2017., pristupljeno 2. travnja 2017.</ref> je protuustavno, jer u članku 15. [[Ustav Republike Hrvatske|Ustava RH]] izričito stoji:
{{citat|Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.|Ustav RH}}
{{citat|Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.|Ustav RH}}


Redak 78: Redak 78:


Deklaracija je gromoglasno najavljivana prije nego je objavljen njen tekst, najavljivalo ju se kao projekt 30-ak jezikoslovaca s područja bivše Jugoslavije, i inicijalno više od 200 potpisnika navodno "lingvista, književnika, naučnika, aktivista i drugih kredibilnih ličnosti iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije"<ref>[http://narod.hr/kultura/ideolosko-politicki-projekt-30-lingvista-s-podrucja-bivse-jugoslavije-pokrenulo-deklaraciju-o-zajednickom-jeziku Ideološko-politički projekt: 30 ‘lingvista’ s područja bivše Jugoslavije pokrenulo Deklaraciju o zajedničkom jeziku], objavljeno 28. ožujka 2017., pristupljeno 1. travnja 2017.</ref>, dok su je zapravo prije objave potpisala dva jezikoslovca: [[Snježana Kordić]] i Ranko Bugarski iz Beograda. Valja dodati da je Kordić autorica pseudoznanstvenog<ref>[http://narod.hr/hrvatska/jure-vujic-jezikova-juha-neo-jugoslavenskom-esperantu Jure Vujić: Jezikova juha neo-jugoslavenskom Esperantu], ''ova Deklaracija o zajedničkom jeziku, unatoč lekciji povijesti i raspadu jugoslavenske tvorevine, pokušava ponuditi pseudoznanstveno-teorijske podloge i postulate za ponovno jezično svejugoslavensko, i dalje, geopolitičko umrežavanje i ujedinjenje, i to temeljem pseudoznanstvenih radova lingvistice Snježane Kordić u djelu „Jezik i nacionalizam“'', objavljeno 7. travnja 2017., pristupljeno 8. travnja 2017.</ref> traktata "Jezik i nacionalizam" koji ne spada u jezikoslovlje, nego u politiku, te nije slučajnost što cijeli ideološko-kulturni projekt nosi ime tog djelca u množini ("Jezici i nacionalizmi").
Deklaracija je gromoglasno najavljivana prije nego je objavljen njen tekst, najavljivalo ju se kao projekt 30-ak jezikoslovaca s područja bivše Jugoslavije, i inicijalno više od 200 potpisnika navodno "lingvista, književnika, naučnika, aktivista i drugih kredibilnih ličnosti iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije"<ref>[http://narod.hr/kultura/ideolosko-politicki-projekt-30-lingvista-s-podrucja-bivse-jugoslavije-pokrenulo-deklaraciju-o-zajednickom-jeziku Ideološko-politički projekt: 30 ‘lingvista’ s područja bivše Jugoslavije pokrenulo Deklaraciju o zajedničkom jeziku], objavljeno 28. ožujka 2017., pristupljeno 1. travnja 2017.</ref>, dok su je zapravo prije objave potpisala dva jezikoslovca: [[Snježana Kordić]] i Ranko Bugarski iz Beograda. Valja dodati da je Kordić autorica pseudoznanstvenog<ref>[http://narod.hr/hrvatska/jure-vujic-jezikova-juha-neo-jugoslavenskom-esperantu Jure Vujić: Jezikova juha neo-jugoslavenskom Esperantu], ''ova Deklaracija o zajedničkom jeziku, unatoč lekciji povijesti i raspadu jugoslavenske tvorevine, pokušava ponuditi pseudoznanstveno-teorijske podloge i postulate za ponovno jezično svejugoslavensko, i dalje, geopolitičko umrežavanje i ujedinjenje, i to temeljem pseudoznanstvenih radova lingvistice Snježane Kordić u djelu „Jezik i nacionalizam“'', objavljeno 7. travnja 2017., pristupljeno 8. travnja 2017.</ref> traktata "Jezik i nacionalizam" koji ne spada u jezikoslovlje, nego u politiku, te nije slučajnost što cijeli ideološko-kulturni projekt nosi ime tog djelca u množini ("Jezici i nacionalizmi").

==Politička pozadina==

Organizacijski projekt je djelo srbijanske udruge Krokodil, koja je financiranje dobila od njemačkih zaklada<ref name="poligraf" />, na internetskim stranicama zaklade Allianz uz plakata projekta "Jezici i nacionalizmi" stoji između ostaloga sljedeće:

''Iako podjela nekadašnjeg srpskohrvatskoga jezika ne počiva na nikakvim jezičnoznanstvenim osnovama, znanost o jeziku se u zemljama bivše Jugoslavije u zadnjih 25 godina uvijek ponovo instrumentalizira od strane lokalnih političara u svrhu opravdanja „vlastitog“ jezika i time za učvršćenje novoformiranih nacionalnih identiteta.''<ref name="allianz">[https://kulturstiftung.allianz.de/de/foerderung_projekte/foerderprojekte/literatur/literaturfestival-krokodil/ Association KROKODIL: Europoly / Languages and Nationalisms], ''Obwohl die Aufteilung der ehemaligen serbokroatischen Sprache auf keiner sprachwissenschaftlichen Grundlage beruht, wurde Sprachwissenschaft in den Staaten des ehemaligen Jugoslawiens in den letzten 25 Jahren immer wieder von lokalen Politikern zur Rechtfertigung der "eigenen" Sprache und somit zur Festigung der neuformierten nationalen Identitäten instrumentalisiert.'', pristupljeno 8. travnja 2017.</ref> Maksimiziranje ove teze je da su potpisnicima deklaracije uz bošnjački i crnogorski, podjednako i hrvatski i srpski jezici nastali iz srpskohrvatskoga raspadom Jugoslavije i nisu postojali ranije, te su i pripadajući hrvatski, crnogorski i srpski identiteti (Hrvati, Crnogorci i Srbi) novoformirani, nisu postojali prije 1990-ih, što je neprihvatljiva neistina. Minimiziranje gornje teze nije puno prihvatljivije, naime ako se pretpostavi da su najmanje dva identiteta postojala od ranije, preostali su novostvoreni i trebaju nestati stapanjem s prethodno postojećim identitetima. Npr. crnogorski i bošnjački u srpski.

Uljudan odgovor na ovo krivotvorenje jezikoslovne i identitetske povijesti dao je [[Artur Bagdasarov]]: ''Hrvati imaju hrvatski jezik od pamtivijeka i u mnogim pisanim baštinama pa i u većini suvremenih tekstova ne možemo "hrvatski" zamijeniti postupno "srpskim", "srpskohrvatskim", "bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskim" ili "štokavskim". Ne možemo sve svesti pod jedno i tvrditi jednu te istu tezu o zajedničkom policentričnom jeziku jer npr. mnogi slični jezici iz jedne podskupine jezikâ također su bili nekoć policentrični. Hrvatski je jezik jedna od bitnih sastavnica hrvatskoga istobita (identiteta) i ustavom zaštićena vrijednost. U svjetskom jezikoslovlju, uzgred budi rečeno, nema još jedinstvenoga i općeprihvaćenoga stava o tom što znači jedan, a što dva ili tri jezika. Jezičnopolitička dogovorna lingvistika iz razdoblja tzv. Novosadskoga sporazuma 1954. god. poništena je [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika]] iz 1967. god. Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, drugoga ili drukčijega nemaju - sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo.''<ref>[http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/26440-a-bagdasarov-kolektivna-utopija-zajednickoga-jezika.html Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo], objavljeno 6. travnja 2017., pristupljeno 8. travnja 2017.</ref>


==Izvori==
==Izvori==

Inačica od 9. travnja 2017. u 16:29

Neodgovarajući sadržaj Tema ovog članka ili dijela članka po svojoj važnosti možda ne udovoljava Wikipedijinim kriterijima.

Ako do 21. travnja 2017. članak ili njegov sporni dio ne dobije podršku zajednice na stranici za razgovor o članku, bit će obrisan.

Ne uklanjajte sami ovaj predložak. Prepustite to administratorima.

Deklaracija o zajedničkom jeziku je rezultat ideološko-kulturnog[1] projekta pod nazivom "Jezici i nacionalizmi", koji se odvijao tijekom 2016. i 2017. godine na sastancima u Hrvatskoj i još tri države koja graniče s Hrvatskom: BiH, Crnoj Gori i Srbiji. Deklaracija je po objavi krajem ožujka 2017. godine u Hrvatskoj doživjela jednoglasnu osudu[2] jezikoslovne struke (August Kovačec, HAZU, Željko Jozić, IHJJ,[3] Marko Alerić, Filozofski fakultet u Zagrebu,[4] Ranko Matasović[5]), politike (predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović[6] i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković,[7] Zlatko Hasanbegović,[8] Nina Obuljen Koržinek[9]), intelektualaca i medija (predsjednik HAZU Zvonko Kusić, Ante Gugo, Tihomir Dujmović, Nino Raspudić i drugi). Deklaraciju podržavaju njeni potpisnici, koje je Jure Vujić kritički opisao: Među potpisnicima tzv. deklaracije ističe se cvijeće lokalne antife, hodajući intelektualni oksimoroni plaćeničko-huškačkog pamfletskog novinarstva.[10]

Održavanje sastanaka

Sastanci projekta "Jezici i nacionalizmi"
Mjesto Tema rasprave Nadnevak
Podgorica Govori li svaki narod u Crnoj Gori drugim jezikom? 21. travnja 2016.[11]
Kakav je smisao povećavanja jezičkih razlika? 22. travnja 2016.[11]
Split Prijeti li anarhija ako ne propisujemo kako govoriti? 19. svibnja 2016.
Što ako Hrvati i Srbi imaju zajednički jezik? 20. svibnja 2016.
Beograd Ko kome krade jezik? 5. listopada 2016.
Ideologija ispravnog jezika 6. listopada 2016.
Sarajevo Političke manipulacije temom jezika 23. studenoga 2016.[12]
Lektori kao utjerivači nacionalnosti 24. studenoga 2016.[12]

Tekst deklaracije

Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da

  • činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
  • svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;
  • sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;
  • policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;
  • činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;
  • između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;
  • standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.

Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na

  • ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
  • zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
  • prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;
  • izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
  • slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
  • jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;
  • slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;
  • i, konačno, slobodu miješanja, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.[13]

Kritike

Jezgrovitu i možda najbolju jezikoslovnu kritiku deklaracije napisao je Ranko Matasović:[14]

  • “Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.” / To proturječi pravu pripadnika raznih naroda u višenacionalnim državama da dobiju obrazovanje kakvo žele na vlastitom standardnom jeziku. Ne znači da svi pripadnici manjinskih naroda moraju htjeti iskoristiti to pravo u svim sredinama, ali pravo im se ne može osporiti (definirano je Ustavom).
  • “Zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika.” / U čemu se sastoji represija i zašto je razdvajanje štetno (i za koga)?
  • “Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.” / Ne postoji „rigidno“ definiranje ni u jednoj znanosti, pa ni u lingvistici; standardni je jezik određen normom, popisom i propisom riječi i gramatičkih pravila koja se smatraju standardnima. Komu se to ne sviđa, ima pravo ne govoriti standardnim jezikom i time pokazivati svoju jezičnu nekulturu i/ili politički stav.
  • “Izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih „prevođenja“ u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja.” / Po Ustavu Republike Hrvatske građani imaju pravo dobiti od države službene dokumente na hrvatskome standardnom jeziku. Ne očekujete valjda da će zbog Deklaracije Republika Hrvatska mijenjati ustav?

Više traženja ove deklaracije odnosno pamfleta[15] je protuustavno, jer u članku 15. Ustava RH izričito stoji:

Wikicitati »Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.«
(Ustav RH)

Potpisnici

Deklaracija je gromoglasno najavljivana prije nego je objavljen njen tekst, najavljivalo ju se kao projekt 30-ak jezikoslovaca s područja bivše Jugoslavije, i inicijalno više od 200 potpisnika navodno "lingvista, književnika, naučnika, aktivista i drugih kredibilnih ličnosti iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije"[16], dok su je zapravo prije objave potpisala dva jezikoslovca: Snježana Kordić i Ranko Bugarski iz Beograda. Valja dodati da je Kordić autorica pseudoznanstvenog[17] traktata "Jezik i nacionalizam" koji ne spada u jezikoslovlje, nego u politiku, te nije slučajnost što cijeli ideološko-kulturni projekt nosi ime tog djelca u množini ("Jezici i nacionalizmi").

Politička pozadina

Organizacijski projekt je djelo srbijanske udruge Krokodil, koja je financiranje dobila od njemačkih zaklada[15], na internetskim stranicama zaklade Allianz uz plakata projekta "Jezici i nacionalizmi" stoji između ostaloga sljedeće:

Iako podjela nekadašnjeg srpskohrvatskoga jezika ne počiva na nikakvim jezičnoznanstvenim osnovama, znanost o jeziku se u zemljama bivše Jugoslavije u zadnjih 25 godina uvijek ponovo instrumentalizira od strane lokalnih političara u svrhu opravdanja „vlastitog“ jezika i time za učvršćenje novoformiranih nacionalnih identiteta.[18] Maksimiziranje ove teze je da su potpisnicima deklaracije uz bošnjački i crnogorski, podjednako i hrvatski i srpski jezici nastali iz srpskohrvatskoga raspadom Jugoslavije i nisu postojali ranije, te su i pripadajući hrvatski, crnogorski i srpski identiteti (Hrvati, Crnogorci i Srbi) novoformirani, nisu postojali prije 1990-ih, što je neprihvatljiva neistina. Minimiziranje gornje teze nije puno prihvatljivije, naime ako se pretpostavi da su najmanje dva identiteta postojala od ranije, preostali su novostvoreni i trebaju nestati stapanjem s prethodno postojećim identitetima. Npr. crnogorski i bošnjački u srpski.

Uljudan odgovor na ovo krivotvorenje jezikoslovne i identitetske povijesti dao je Artur Bagdasarov: Hrvati imaju hrvatski jezik od pamtivijeka i u mnogim pisanim baštinama pa i u većini suvremenih tekstova ne možemo "hrvatski" zamijeniti postupno "srpskim", "srpskohrvatskim", "bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskim" ili "štokavskim". Ne možemo sve svesti pod jedno i tvrditi jednu te istu tezu o zajedničkom policentričnom jeziku jer npr. mnogi slični jezici iz jedne podskupine jezikâ također su bili nekoć policentrični. Hrvatski je jezik jedna od bitnih sastavnica hrvatskoga istobita (identiteta) i ustavom zaštićena vrijednost. U svjetskom jezikoslovlju, uzgred budi rečeno, nema još jedinstvenoga i općeprihvaćenoga stava o tom što znači jedan, a što dva ili tri jezika. Jezičnopolitička dogovorna lingvistika iz razdoblja tzv. Novosadskoga sporazuma 1954. god. poništena je Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god. Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, drugoga ili drukčijega nemaju - sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo.[19]

Izvori

  1. ↑ Jure Vujić: Jezikova juha neo-jugoslavenskom Esperantu, očigledno (je) da tu nije riječ o benignom lingvističko-znanstvenom dokumentu već o ideološkom-kulturnom projektu koji se temelji na teorijsko-političkom traktatu “Jezik i nacionalizam” Snježane Kordić, koji se može obilježiti kao ideološko-politički teorijski hibridni konstrukt a ne kao ozbiljna jezikoslovna studija., objavljeno 7. travnja 2017., pristupljeno 8. travnja 2017.
  2. ↑ Jure Vujić: Jezikova juha neo-jugoslavenskom Esperantu, Ista je deklaracija, koja se podudara s 50. obljetnicom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, zapravo u Hrvatskoj naišla na jezikovu juhu i osudu od strane hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija, pa čak i Hrvatske akademije znanosti umjetnosti poznate po svojoj letargiji., objavljeno 7. travnja 2017., pristupljeno 8. travnja 2017.
  3. ↑ Kovačec o “Deklaraciji o zajedničkom jeziku“: To je skup iskompleksiranih ideja koji se ne temelji ni na kakvoj objektivnoj stvarnosti, objavljeno 28. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  4. ↑ 'Deklaracija je novi pokušaj buđenja ideje jugoslavenstva', objavljeno 30. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  5. ↑ Ranko Matasović: Potakne li Deklaracija ikakve političke promjene, dogodit će se to u Bosni i Hercegovini, objavljeno 30. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  6. ↑ 'Deklaracija o zajedničkom jeziku je sasvim marginalna stvar o kojoj se ne treba raspravljati', objavljeno 30. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  7. ↑ 'Kako bih to podržavao? Tko to može podržati u Hrvatskoj?', objavljeno 29. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  8. ↑ Deklaracija jugoslavenski koncept vraća gdje je i nastao, u filologiju i kulturu, objavljeno 29. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  9. ↑ Ministrica Obuljen Koržinek: Deklaracija o zajedničkom jeziku politička je inicijativa, objavljeno 29. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  10. ↑ Jure Vujić: Jezikova juha neo-jugoslavenskom Esperantu, objavljeno 7. travnja 2017., pristupljeno 8. travnja 2017.
  11. ↑ a b Jezici i nacionalizmi – prva konferencija u Podgorici, objavljeno 15. travnja 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  12. ↑ a b „Jezici i nacionalizmi“ – Sarajevska konferencija, objavljeno 17. studenoga 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  13. ↑ Evo Deklaracije o “zajedničkom jeziku”: Je li ona udar na Ustav i ozbiljno kazneno djelo, objavljeno 29. ožujka 2017., pristupljeno 1. travnja 2017.
  14. ↑ Ranko Matasović: Potakne li Deklaracija ikakve političke promjene, dogodit će se to u Bosni i Hercegovini, citirana je kritika prve četiri točke deklaracije, objavljeno 30. ožujka 2016., pristupljeno 1. travnja 2017.
  15. ↑ a b Hasanbegović objasnio Pilselu što je zapravo ‘Deklaracija o zajedničkom jeziku’, objavljeno 2. travnja 2017., pristupljeno 2. travnja 2017.
  16. ↑ Ideološko-politički projekt: 30 ‘lingvista’ s područja bivše Jugoslavije pokrenulo Deklaraciju o zajedničkom jeziku, objavljeno 28. ožujka 2017., pristupljeno 1. travnja 2017.
  17. ↑ Jure Vujić: Jezikova juha neo-jugoslavenskom Esperantu, ova Deklaracija o zajedničkom jeziku, unatoč lekciji povijesti i raspadu jugoslavenske tvorevine, pokušava ponuditi pseudoznanstveno-teorijske podloge i postulate za ponovno jezično svejugoslavensko, i dalje, geopolitičko umrežavanje i ujedinjenje, i to temeljem pseudoznanstvenih radova lingvistice Snježane Kordić u djelu „Jezik i nacionalizam“, objavljeno 7. travnja 2017., pristupljeno 8. travnja 2017.
  18. ↑ Association KROKODIL: Europoly / Languages and Nationalisms, Obwohl die Aufteilung der ehemaligen serbokroatischen Sprache auf keiner sprachwissenschaftlichen Grundlage beruht, wurde Sprachwissenschaft in den Staaten des ehemaligen Jugoslawiens in den letzten 25 Jahren immer wieder von lokalen Politikern zur Rechtfertigung der "eigenen" Sprache und somit zur Festigung der neuformierten nationalen Identitäten instrumentalisiert., pristupljeno 8. travnja 2017.
  19. ↑ Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo, objavljeno 6. travnja 2017., pristupljeno 8. travnja 2017.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Deklaracija_o_zajedničkom_jeziku&oldid=4879891"