Razlika između inačica stranice »Đuro Daničić«

Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dodano 916 bajtova ,  prije 3 godine
Dodatci članku, izvor, još djela, vanj. pov., gl. rasp.
m (uklonjena promjena suradnika 178.220.188.214 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Nesmir Kudilovic)
(Dodatci članku, izvor, još djela, vanj. pov., gl. rasp.)
[[Datoteka:Djuro Danicic.jpg|mini|'''Đuro Daničić''']]
'''Đuro Daničić''' ([[Novi Sad]], [[4. travnja]] [[1825]]. - [[Zagreb]], [[17. studenog]] [[1882]].), [[Srbija|srpski]] jezikoslovac, prevoditelj, jezični povjesničar i leksikograf.
 
'''Đuro Daničić''' ([[Novi Sad]], [[4. travnja]] [[1825.]]. - [[Zagreb]], [[17. studenogstudenoga]] [[1882.]].), bio je [[Srbija|srpski]] jezikoslovac, prevoditelj, jezični povjesničar i leksikograf.
== Životopis ==
 
== Životopis ==
Sin pravoslavnog svećenika, pravim imenom ''Đorđe Popović'', promijenio je ime u Đuro Daničić po [[Senj|senjskom]] [[Uskoci|uskoku]], junaku iz narodne pjesme.
 
Nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja u [[Novi Sad|Novom Sadu]] i [[Bratislava|Bratislavi]] (tada: Požun), nastavlja sa studijem prava [[Pešta|Pešti]], te - od [[1845.]] god.-godine u [[Beč|Beču]]. Ondje se približava [[Vuk Karadžić|Vuku Stefanoviću Karadžiću]] i slovenskom filologu [[Franc Miklošič|Miklošiču]], pod čijim se utjecajem počinje baviti filologijom - kojakojoj će s vremenom posvetiti cijeli profesionalni život.
 
Makar austrijski državljanin, primao je tijekom studija pomoć iz Srbije (koja je tada bila državica pod zaštitom Austrije) - od kneza [[Mihailo Obrenović|Mihajlo Obrenovića]], te od Karadžićevog pokrovitelja (i jednog od vodećih ljudi u Srbiji) Jovana Gavrilovića.
 
Godine [[1856.]] postaje bibliotekar Narodne biblioteke u Beogradu i tajnik "Društva srpske slovesnosti", a od [[1859.]] godine je profesor [[Beogradski Licej|Beogradskog Liceja]] (Velike škole). Godine [[1865.]] ostavlja profesuru i na kratko vreme radi kao činovnik u Upravi pošta. [[1866.]] godine je imenovan za tajnika tadašnje (novoosnovane) [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti]] u Zagrebu,.
 
[[1873.]] godine se vraća na katedru srpskog jezika kodu Veliku školu u Beogradu, gdje predaje [[1877.]] godine. Potom odlazi u Zagreb, gdje kod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dovršava rad na velikom ''Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika'' (koji izlazi u razdoblju 1880. - 1882. godine). Na tom poslu velikog dometa, oko kojega se do danas vode rasprave u pitanju tzv. "[[srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskog jezika]]", zatekla je Daničića smrt, 1882. godine.
 
Umro je u Zagrebu 1882. godine. Pokopan je u Beogradu, na Markovom groblju a kasnije je premješten na Novo groblje.<ref>{{srp oznaka}} [http://beogradskagroblja.com/ms/cache/admin/314/biografija.php Đurа Daničić], beogradskagroblja.com, pristupljeno 10. srpnja 2017.</ref>
Sahranjen je u Beogradu.
 
== Filološki rad ==
Kao student prava s velikim interesom za [[Filologija|filologiju]], u [[Beč|Beču]] pomaže [[Vuk Karadžić|Vuku Karadžiću]] u prevođenju ''Novog Zavjeta'', [[1847.]] godine. Te je iste godine objavio poznati polemički spis ''Rat za srpski jezik i pravopis'' u kojem pobija jezikoslovne ideje glavnoga Karadžićeva protivnika Miloša Svetića i poredbenom metodom potkrjepljuje opravdanost fonološkoga pravopisa.
 
Intuitivno dobro koncipiranom, no teoretski slabo utemeljenom karadžićevskom modelu jezika (u to vrijeme u [[Kneževina Srbija|Kneževini Srbiji]] uopće nije bilo višokoskolskih ustanova, nego se značajniji počeci srpskog školstva zapravo nalaze u [[Srijem|Srijemu]] - tada dijelu Hrvatske) vrlo mladi, ali daroviti Daničić dao je stručnu potkrijepu znanstvenim aparatom onodobne filolologije; tu prije svega valja spomenuti sljedeća djela u kojima je dao adekvatan gramatički opis srpskoga jezika: ''Mala srpska gramatika'', 1850., ''Srpska sintaksa'', 1858., ''Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1872., ''Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1874., ''Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1876., ''Korijeni u hrvatskom ili srpskom jeziku'', 1877. Već je iz naslova vidljivo da se radi o poimanju srpskog i hrvatskog kao jednoga jezika, pa je tu potrebno nekoliko povijesnih pripomena.
 
Đuro je Daničić počeo svoj znanstveni rad kao pristaša karadžićevske ideologije o jezičnom pansrpstvu (atribuiranje štokavskoga narječja, tj. njegovih izvornih govornika i pisane baštine srpskomu etnosu). Početne je radove ostentativno posvećivao «Srbima katoličke vjeroispovijesti», što mu je izravno zamjerio i mladi [[Vatroslav Jagić]] - a za njim i praktično svi drugi hrvatski [[Ilirski pokret|Ilirci]])<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=76024{{srp oznaka}} Miodrag Popović, "''Ljudevit Gaj i Vuk St. Karadžić"],'' Miodrag Popović,// ''[[Radovi Zavoda za hrvatsku povijest]]''Volsv. 3, Nobr. 1. Lipanj 1973., {{Hrčak|id=76024}} <!--str. ?--></ref>.
</ref> .
 
Godine 1857. Daničić u ''Glasniku Društva srbske slovesnosti'' objavljuje tekst ''Razlike između jezika Srbskog' i Hrvatskog'' (pisanog starijim slovopisom i pravopisom) u kojem identificira hrvatski s [[Čakavsko narječje|čakavskim narječjem]] (kao primjere hrvatskoga jezika uzeo je tekstove [[Hanibal Lucić|Lucića]], [[Petar Hektorović|Hektorovića]] i još neke pretežito čakavske jezične spomenike) - dakle, posve na crti Karadžićeve jezično-nacionalne ideologije. No, Daničić je evoluirao u shvaćanjima, što je razvidno iz sljedećega: situacija se mijenja raspravom ''Ć i Đ u istoriji slavenskih jezika'', 1867. godine u kojoj je odbacio zastarjele nacionalno-dijalekatske podjele i priznao postojanje starije hrvatske štokavske pismenosti i književnosti (doduše, sama je rasprava više posvećena onom što bismo danas nazvali povijesnom dijalektologijom). Otprilike od sredine šezdesetih Daničić je uvjereni protagonist jugoslavenske ideologije, jezičnoga jedinstva Hrvata i Srba i stanovišta da je u književnom pogledu sve hrvatsko ujedno i srpsko, a sve srpsko i hrvatsko. Svoje radove o jeziku bi naslovljavao «hrvatski ili srpski» kad je objavljivao u Zagrebu, te «srpski ili hrvatski» u Beogradu. Godine 1866. izabran je za glavnoga tajnika [[HAZU]] (onda JAZU) u Zagrebu, gdje je imao presudnu ulogu u zasnivanju Akademijinog rječnika, tj. «Hrvatskog ili srpskog rječnika JAZU».
 
Daničićeva koncepcija jezika se može označiti kao rafinirana karadžićevska. Nije nikad doveo u pitanje štokavski folklorni purizam, niti položaj puka kao primarnog jezičnoga suca. To je malo neobično, uzme li se u obzir da je Daničić (za razliku od [[Vuk Karadžić|Karadžića]]) izvrsno poznavao staru srpsku književnost koju je, u više navrata, izdavao u pretiscima: primjeri su ''Rječnik iz književnih starina srpskih, I.-III.'', 1863-4., ''Teodosije: Život sv. Save'', 1860., ''Domentijan: Život sv. Simeuna i sv. Save'', 1865., ''Arhiepiskop Danilo II: Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih'', 1866.
 
Česti su prigovori Daničiću, poglavito s hrvatske strane, da je zanemarivao hrvatsku [[Kajkavsko_narječje|kajkavsku]] i čakavsku književnost u početnom radu na Akademijinom rječniku. No, te zamjerke ne mogu izdržati ozbiljnijih ispitivanja: svakoga čovjeka treba prosuđivati u kontekstu vremena, a Đuro Daničić je djelovao u ozračju jugoslavenske ideologije i zamišljenoga [[Srpskohrvatski_jezik|hrvatsko-srpskog jezičnog jedinstva]] koje je forsiralo novoštokavski purizam, bilo gluho kako za tronarječnu dimenziju hrvatskog, tako i za umjetnički vid književnojezične baštine. Ukratko, inzistiralo se na prijesjeku hrvatskoga i srpskoga jezika, a to je novoštokavski folklorni izraz, što je imalo za posljedicu zabacivanje bitnih značajki kako hrvatskoga, tako i srpskoga jezika i jezičnopovijesni nihilizam koji je, zbog višestoljetne književne djelatnosti na vernakularu, djelovao osiromašujuće prije svega po fizionomiju hrvatskoga. No, uzme li se obzir rana Daničićeva smrt, vidljivo je da ta pogrješka u uređivanju ide ponajviše na račun najutjecajnijega hrvatskoga filologa na prijelazu stoljeća, [[Tomislav Maretić|Tome Maretića]], koji je i sam odustao od te koncepcije u 20-im godinama 20. stoljeća, uvidjevši njenu ograničenost. Osim gramatičkih, publicističkih i tekstoloških radova, Daničićevo je najvrjednije djelo prijevod «Starog Zavjeta» na [[srpski jezik]]. Slično svom hrvatskom suradniku Maretiću, koji je najživlji u svojim prijevodima Homerove «Odiseje» i «Ilijade», i ovaj je filolog nazočan u suvremenoj javnosti više kao prevoditelj nego kao neprijeporno stručni jezikoslov.
 
== Djela ==
* ''Rat za srpski jezik i pravopis'', 1847.
* ''Mala srpska gramatika'', 1850.
* ''Srpska sintaksa'', 1858.
* ''Oblici srpskoga jezika'', 1863., 2. izd. 1864., 3. izd. 1874.)
* ''Rječnik iz književnih starina srpskih'', 1–3. 1863.–1864., (2. izd. 1962., 3. izd. 1975.)
* ''Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1869. (2 izd. 1872., 3. izd. 1892.)
* ''Dioba slovenskih jezika. (Iz lekcija profesora Velike škole Dr. Đ. Daničića)'', 1874.
* ''Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1874.
* ''Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1876.
* ''Korijeni s riječima od njih postalijem u hrvatskom ili srpskom jeziku'', 1877.
* ''Rječnik hrvatskoga ili srspkoga jezika'', 1880.-1882.
 
== Izvori ==
* Mala srpska gramatika, 1850.
{{izvori}}
* Srpska sintaksa, 1858.
* Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika, 1872.
* Rječnik hrvatskoga ili srspkoga jezika, 1880.-1882.
* Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika, 1874.
* Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika, 1876.
* Korijeni u hrvatskom ili srpskom jeziku, 1877.
 
== Vanjske poveznice ==
* {{srp oznaka}} [http://www.google.hr/books?id=ZB4TAAAAYAAJ&printsec=frontcover&dq=Dani%C4%8Di%C4%87&lr= Srpska gramatika], godine 1863.
 
* [http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4373 Daničić, Đuro], hbl.lzmk.hr, Jure Šonje (1993.)
*[http://www.google.hr/books?id=ZB4TAAAAYAAJ&printsec=frontcover&dq=Dani%C4%8Di%C4%87&lr= Srpska gramatika], godine 1863.
 
{{GLAVNIRASPORED:Daničić, Đuro}}
 
[[Kategorija: Srpski jezikoslovci|Daničić, Đuro]]
 

Navigacijski izbornik