Sandžak: razlika između inačica
| Redak 53: | Redak 53: | ||
21. listopada 1991. srbijanska vlada odbila je dopustiti Muslimanima održavanje referenduma o budućnosti Sandžaka, prijeteći organizatorima uhićenjem. 29. listopada 1991. Osamdeset posto birača odazvalo se [[Referendum za autonomiju Sandžaka|referendumu za autonomiju Sandžaka]] kojeg su organizirali Muslimani kao većinski narod u toj regiji, a 90 posto glasovalo za autonomiju.<ref name="spomenar30">[http://www.hic.hr/ZZ-spomenar30.htm HIC] ''Hrvatski spomenar'' (pristupljeno 18. prosinca 2017.)</ref> |
21. listopada 1991. srbijanska vlada odbila je dopustiti Muslimanima održavanje referenduma o budućnosti Sandžaka, prijeteći organizatorima uhićenjem. 29. listopada 1991. Osamdeset posto birača odazvalo se [[Referendum za autonomiju Sandžaka|referendumu za autonomiju Sandžaka]] kojeg su organizirali Muslimani kao većinski narod u toj regiji, a 90 posto glasovalo za autonomiju.<ref name="spomenar30">[http://www.hic.hr/ZZ-spomenar30.htm HIC] ''Hrvatski spomenar'' (pristupljeno 18. prosinca 2017.)</ref> |
||
U bošnjačko-hrvatskom sukobu zloglasnu ulogu su imale Sandžaklije. U pokoljima Hrvata u sjevernoj Hercegovini oni su rukovodili i organizirali skoro sve pokolje. Poslani su na mjesta zapovjednika upravo na područja gdje su živjeli Hrvati i muslimani. Pridošli Sandžaklije brzo su preuzeli ili dobili svu vojnu i političku vlast. Prema jednoj teoriji poslala ih je Državna bezbednost Srbije radi potpirivanja rata između Hrvata i muslimana da bi se time sa srpske strane skinuta stigma agresora i zločinca, pošto je Srbija počela biti ucjenjivana pogromom muslimanskog stanovništva u Sandžaku. Druga teorija je da je Vrh Armije BiH namjerno poslao Sandžaklije rati izazivanja rata s Hrvatima, budući da domicilni muslimani na tim područjima nisu bili skloni tome. Treća teorija je da ih bošnjačko vodstvo ABiH poslalo Sandžaklije na ta područja jer su ih željeli zaštiti od možebitne osvete prema muslimanskom stanovništvu Sandžaka ako bi se borili protiv Srba. Muslimani Sandžaka su iskazivali neobjašnjivu mržnju prema Hrvatima, premda prije sukoba nisu živjeli na teritoriju gdje su živjeli Hrvati. Zvjerstva ne mogu naći izliku u nekoj osveti ili nečemu sličnom. Zapovjednik Prozorskog bataljona koja je izvršila pokolj u Uzdolu (Prozor-Rama) bio je Enver Buza. Visoki časnik ABiH koji je zajedno s Buzom planirao napad na Uzdol njegov je zemljak Zićro Suljević. Zapovjednik postrojbe za posebne namjene "Zulfikar" stacionirane u Jablanici bio je Zulfikar Ališpago-Zuka. Držali su logor za Hrvate u Donjoj Jablanici i uradili pokolj u selu Doljani (Jablanica). Bliski suradnik Ališpage, poznat po svireposti i ubijanju ratnih zarobljenika - Nihad Bojadžić. U jednoj verziji optužuje se Ramiza Delalića - Ćelu, da su njegovi ljudi uradili pokolj u Grabovici. Druga verzija ga brani da nema veze s tim i da je spasio dvojicu preostalih dječaka, i tvrdi da su mu nakon sastanku poslije pokolja Zuka i Sefer zamjerali zašto nije pobio i preživjelu dvojicu dječaka, a da je zapovjed za pokolj navodno dao Vehbija Karić. Delalić na to područje došao je samo u sklopu akcije "Neretva 93", nije obnašao vojnu dužnost na području sukoba ABiH -HVO. |
|||
Nakon pogoršanja odnosa između Srbije i Crne Gore u [[Savezna Republika Jugoslavija|SRJ]], što se nastavilo i u Državnoj Zajednici [[Srbija i Crna Gora]], administrativna linija koja prolazi sredinom Sandžaka je dobila sve odlike međudržavne granice. Raspadom Državne Zajednice Srbija i Crna Gora ovaj proces je službeno okončan. |
Nakon pogoršanja odnosa između Srbije i Crne Gore u [[Savezna Republika Jugoslavija|SRJ]], što se nastavilo i u Državnoj Zajednici [[Srbija i Crna Gora]], administrativna linija koja prolazi sredinom Sandžaka je dobila sve odlike međudržavne granice. Raspadom Državne Zajednice Srbija i Crna Gora ovaj proces je službeno okončan. |
||
Inačica od 18. prosinca 2017. u 04:14
Ovo je glavno značenje pojma Sandžak. Za druga značenja pogledajte Sandžak (razdvojba).
Sandžak je zemljopisno područje administrativno podjeljeno između Srbije i Crne Gore. Šest sandžačkih općina pripadaju Srbiji (Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš, Priboj), a pet pripadaju Crnoj Gori (Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav i Rožaje. Nerijetko se i Mojkovac spominje kao sandžačka općina.
Najveći grad u regiji je Novi Pazar s 54.604 stanovnika (2002.), a ostali veći gradovi su: Pljevlja (23.800) i Priboj (19.600). U Srbiji, općine Novi Pazar i Tutin su dio Raškog okruga, a općine Sjenica, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj su dio Zlatiborskog okruga.
Etničke skupine
Više od polovice stanovništva Sandžaka čine Bošnjaci i Muslimani, a ostatak Srbi, Crnogorci i ostali. U Sandžaku živi i manji broj Albanaca, Roma i drugih.
U općinama Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Plav i Rožaje većinu stanovništva čine Bošnjaci. U općinama Priboj, Prijepolje, Nova Varoš i Pljevlja (i Mojkovac) većinsko stanovništvo su Srbi. Crnogorske općine Bijelo Polje i Berane su etnički mješovite sa relativnom srpskom većinom.
Sandžak, ukupno:
- Bošnjaci = 178.469 (45,38%)
- Srbi = 151.019 (38,41%)
- Crnogorci = 27.723 (7,05%)
- Muslimani = 23.670 (6,02%)
- ostali (Albanci, Romi, itd.) = 12.342 (3,14%)
Sandžak, srpski dio:
- Bošnjaci = 134.128 (56,94%)
- Srbi = 89.396 (37,95%)
- Muslimani = 8.222 (3,49%)
- Crnogorci = 928 (0,39%)
- ostali = 2.893 (1,23%)
Sandžak, crnogorski dio:
- Srbi = 61.623 (39,09%)
- Bošnjaci = 44.341 (28,13%)
- Crnogorci = 26.795 (16,99%)
- Muslimani = 15.448 (9,80%)
- ostali = 9449 (5,99%)
x) Podaci stanovništva Crne Gore su aktualizirani sa podacima popisa stanovništva iz 2003. od strane republičkog zavoda za statistiku Republike Crne Gore. Prema tome su i svi zavisni brojevi ukupnog stanovništva novo izračunani.
Povijest
U srednjem vijeku, na ovim prostorima je osnovana srpska država Raška, čije se sjedište nalazilo u gradu Rasu, nedaleko od današnjeg Novog Pazara. Za vrijeme Turskog carstva, Sandžak je bio naziv jedne od administrativno-upravnih oblasti te države, i takvih sandžaka je bilo na stotine širom Osmanskog carstva od Srednje Europe do Azije.
Na području današnjeg Sandžaka postojao je Novopazarski sandžak, administrativna jedinica Turske, čije je sjedište bio Novi Pazar. Odatle je današnji Sandžak dobio ime. Godine 1878. nakon Berlinskog kongresa Austro-Ugarska je vojno zaposjela Novopazarski sandžak, a pod osmanskom je upravom bio samo formalno. Za razliku od BiH, nije poslije pripojen Austro-Ugarskoj.
Sve do balkanskih ratova 1912. - 1913., Sandžak je činio jedinstveno-administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedištem u Novom Pazaru, pod vlašću Turskog carstva. Mirom u Bukresu 1913. godine Srbija dobiva vlast nad sjevernim dijelom Sandžaka (područje sa gradovima Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš), a Crna Gora nad njegovim južnim dijelom (sa gradovima Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Plav).
Stanovništvo je trpilo državnu represiju nakon 1912. sve do 1940. U kolektivno sjećanju ostali su pokolji vojvode Koste Pečanca (1912-1940.), pa smrtonosna upadanja četa Pavle Đurišića, Đorđa Lasića i drugih u nenaoružana sela.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata je Sandžak bio kratkotrajno pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. 5. svibnja poglavnik je izdao odredbu o uključivanju Sandžaka u sastav NDH. Sandžaklije su potom svojevoljno zatražili pripojenje Hrvatskoj od Ante Pavelića, predstavka 10. svibnja, 3. srpnja 1941. godine. Rekli su da od strane Srba imaju nož pod vratom, a od Albanije prijeti poalbanizacija. Pavelić je pristao na pripojenje i prozvao sandžačke muslimane Hrvatima, kako su se sami nazvali u predstavkama. Istog mjeseca osnovano je Krilno zapovjedništvo za Sandžak sa sjedištem u Priboju. Kotarski pretstojnik kotara Priboja postao je Tajib Pašić. 23. svibnja određen je kotarski pretstojnik za Novu Varoš Hajrudin Hadžiibrahimović. 16. i 17. lipnja grad i kotar Sjenica zaposjeo je dio oružnika i uspostavljeno oružničko zapovjedništvo u Sjenici. Krilo Oružništva NDH Prijepolje zaposjelo je cijeli kotar Sjenicu i pripojilo ga već zaposjednutom dijelu Sandžaka.[1][2] No, Hitler je ubrzo to područje povratio Srbiji.[nedostaje izvor] Represiju su trpili i s druge strane. Ostala su sjećanja na pogrome Titovih horda, koje su ne samo ubijale ljude, Bošnjake i Hrvate, nego čak rušili i povijesne zgrade, da bi na njihovom mjestu gradile zdanja nove arhitekture. Preko 1000 istaknutih građana je pogubljeno u Novom Pazaru i blizini, samo nakon presude koju je izrekao 19. siječnja 1945. prijeki komunistički sud.[3]
Od uspostavljanja republičkih granica 1945. godine, Sandžak je podijeljen između Srbije i Crne Gore. Sandžak, sa svojih 8.600 četvornih kilometara područja na kojem je nastanjeno nešto manje od 500.000 ljudi, a djelomično je potpalo pod Srbiju, djelomično pod Crnu Goru.[3] Kao neminovna posljedica jugoslavenskog federalizma, Sandžak je počeo gubiti koheziju jedinstvenog prostora. Južni i sjeverni dijelovi regije su počeli, nakon 1945. godine, gravitirati prema vlastitim republičkim centrima u gospodarskom, prometnom i političkom smislu.
21. listopada 1991. srbijanska vlada odbila je dopustiti Muslimanima održavanje referenduma o budućnosti Sandžaka, prijeteći organizatorima uhićenjem. 29. listopada 1991. Osamdeset posto birača odazvalo se referendumu za autonomiju Sandžaka kojeg su organizirali Muslimani kao većinski narod u toj regiji, a 90 posto glasovalo za autonomiju.[4]
U bošnjačko-hrvatskom sukobu zloglasnu ulogu su imale Sandžaklije. U pokoljima Hrvata u sjevernoj Hercegovini oni su rukovodili i organizirali skoro sve pokolje. Poslani su na mjesta zapovjednika upravo na područja gdje su živjeli Hrvati i muslimani. Pridošli Sandžaklije brzo su preuzeli ili dobili svu vojnu i političku vlast. Prema jednoj teoriji poslala ih je Državna bezbednost Srbije radi potpirivanja rata između Hrvata i muslimana da bi se time sa srpske strane skinuta stigma agresora i zločinca, pošto je Srbija počela biti ucjenjivana pogromom muslimanskog stanovništva u Sandžaku. Druga teorija je da je Vrh Armije BiH namjerno poslao Sandžaklije rati izazivanja rata s Hrvatima, budući da domicilni muslimani na tim područjima nisu bili skloni tome. Treća teorija je da ih bošnjačko vodstvo ABiH poslalo Sandžaklije na ta područja jer su ih željeli zaštiti od možebitne osvete prema muslimanskom stanovništvu Sandžaka ako bi se borili protiv Srba. Muslimani Sandžaka su iskazivali neobjašnjivu mržnju prema Hrvatima, premda prije sukoba nisu živjeli na teritoriju gdje su živjeli Hrvati. Zvjerstva ne mogu naći izliku u nekoj osveti ili nečemu sličnom. Zapovjednik Prozorskog bataljona koja je izvršila pokolj u Uzdolu (Prozor-Rama) bio je Enver Buza. Visoki časnik ABiH koji je zajedno s Buzom planirao napad na Uzdol njegov je zemljak Zićro Suljević. Zapovjednik postrojbe za posebne namjene "Zulfikar" stacionirane u Jablanici bio je Zulfikar Ališpago-Zuka. Držali su logor za Hrvate u Donjoj Jablanici i uradili pokolj u selu Doljani (Jablanica). Bliski suradnik Ališpage, poznat po svireposti i ubijanju ratnih zarobljenika - Nihad Bojadžić. U jednoj verziji optužuje se Ramiza Delalića - Ćelu, da su njegovi ljudi uradili pokolj u Grabovici. Druga verzija ga brani da nema veze s tim i da je spasio dvojicu preostalih dječaka, i tvrdi da su mu nakon sastanku poslije pokolja Zuka i Sefer zamjerali zašto nije pobio i preživjelu dvojicu dječaka, a da je zapovjed za pokolj navodno dao Vehbija Karić. Delalić na to područje došao je samo u sklopu akcije "Neretva 93", nije obnašao vojnu dužnost na području sukoba ABiH -HVO.
Nakon pogoršanja odnosa između Srbije i Crne Gore u SRJ, što se nastavilo i u Državnoj Zajednici Srbija i Crna Gora, administrativna linija koja prolazi sredinom Sandžaka je dobila sve odlike međudržavne granice. Raspadom Državne Zajednice Srbija i Crna Gora ovaj proces je službeno okončan.
Ciljevi muslimana ove regije su autonomija ili čak nezavisnost. Državni vrh Srbije protivi se i autonomiji. Prisutnost prerušenih arapskih ekstremista već je dokazana, ali oni u stvari koriste posebnosti muslimana te regije, koji ne žele kompromise jer je njihova vovijest označena tuđom represijom. Režimska policija ubila je na Sandžaku nakon niza oružanih sukoba jednog vahabita, čija je smrt obznanila širokoj javnosti snagu sandžačkog pokreta. Muftija poglavar Islamske zajednice Srbije tvrdi da je u Sandžaku narod okupljen oko njega, što je daleko od istine, jer ogromna većina puka muslimanske vjere odbija njegovu pro-beogradsku politiku, te slijedi reis-ul-ulemu Cerića kao svog istinskoga vođu. Snažan je osjećaj pripadnosti bošnjačkom etničkome korpusu.[3] Muftija Muamer Zukorlić u intervjuu kuvajtskoj televiziji El rej rekao je da je Sandžak već 100 godina pod srpskom i crnogorskom okupacijom i da bi trebalo da dobije, ako ne državu, a ono makar autonomiju.[5]
Vidi i
Vanjske poveznice
- ↑ Izvješće Krilnog zapovjedništva za Sandžak od 25. svibnja 1941. poglavnikovom povjereniku u Sarajevu. Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu - Zbornik dokumenata - Tom I Knjiga 1 - Zločini Nezavisne Države Hrvatske 1941. - 1945. Br. dokumenta 35. Str. pdf dokumenta 95-96, Vojnoistorijski institut, Beograd 1993.
- ↑ Izvješće Zapovjedništva 4. oružničke pukovnije Zapovjedništvu hrvatskog oružništva o situaciji u Sandžaku. Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu - Zbornik dokumenata - Tom I Knjiga 1 - Zločini Nezavisne Države Hrvatske 1941. - 1945. Br. dokumenta 66. Str. pdf dokumenta 154-155, Vojnoistorijski institut, Beograd 1993.
- ↑ a b c HIC Domagoj Ante Petrić: Rusija, Kina i Indija podržavaju opasnu teoriju na Balkanu. Revizionizam kao ideologija mržnje, 21. svibnja 2008. (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
- ↑ HIC Hrvatski spomenar (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
- ↑ (boš.) Sandzakpress Milioni muslimana čuli Muftijnu poruku – ‘Sandžak je 100 godina pod srpsko-crnogorskom okupacijom’, 17. kolovoza 2014. (pristupljeno 18. prosinca 2017.)