SRBIJAin.SRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJA Politička karijera SRBIJAin.SRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJ
Ivan Mažuranić (SRBIJAin.SRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJASRBIJA
Najznačajnija je kreativna ličnost hrvatskoga narodnog preporoda (pjesnik, jezikoslovac, hrvatski ban). Potječe iz imućne građansko-težačke, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom. Osnovnu školu pohađao je u Novom, gimnaziju u Rijeci, a studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i mađarskom Sambotelu. Po svršetku studija radio je kao gimnazijski profesor, potom kao odvjetnik u Karlovcu. Godine 1848. Središnji odbor s Mažuranićem na čelu istaknuo je da je te godine prestala svaka državnopravna veza Hrvatske s Ugarskom, budući da Hrvatska prizna "neodvisnost i samostalnost" i "realni i virtulani teritorialni obseg" Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Potom postaje voditeljem hrvatskog dikasterija na carskom dvoru u Beču. Službuje u Saboru od 1861. godine, a 1862. potaknuo je osnivanje Stola sedmorice. Predsjednik je Matice ilirske 1858.-1872. Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Sklon je oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti.
Banovanje
Ivan Mažuranić započeo je svoj mandat kao hrvatski ban 20. rujna 1873. a završio ga je 21. veljače 1880. Naslijedio ga je Ladislav Pejačević, a prethodnik mu je bio Antun Vakanović.
Književni i jezikoslovni rad
Ivan Mažuranić u mlađim danima
Od prvih stihova (Vinodolski dolče, da si zdravo!) koje piše kao 16-godišnji đak riječke gimnazije kao pozdrav svome zavičaju, bavio se raznim liričkim problemima: razjašnjenjem metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, vergilijanskim epom, posebno odnosom povijesti i poezije. U “Danici” je, od samoga početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pjesnika, a kao čovjek neobično uman, temeljite naobrazbe i prostranih vidika, preporodni pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih intencija i nijansi.
Kao jezikoslovac, ostvario je prvi uistinu moderan hrvatski rječnik. Zajedno s Josipom Užarevićem 1842. izdao je hrvatsko-njemački rječnik (Njemačko-ilirski slovar) sa 40.000 riječi u kojemu je, osim primanja starijega nazivlja iz rječnika Mikalje i Stullija, osmislio mnoge nove riječi. Kako bi preveo pojedine njemačke pojmove, skovao je hrvatske pojmove za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku. Primjerice, Mažuranić je otac riječi računovodstvo, nosorog, sladoled, veleizdaja, velegrad ili izraza tržišno gospodarstvo.
Već u početnim stihovima pokazuje osobitu originalnost. Želeći provjeriti snagu i mogućnost hrvatskog jezika na poeziju pokušava primijeniti različite poetske oblike i stilove: elemente klasičnog metra (Sapfina strofa, elegijski distih), piše stihove koji su često porođene, formalno i sadržajno, za narodno pjesmom, te se okušao u trubadurskoj poeziji.
Njegov pjesnički ugled bio je u to doba već tako neprijeporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njeno prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva velikog epa. Tri pjesnika okušala su se u tom poslu prije njega: Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; poslije njega nitko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova dopuna stopila s cjelinom Gundulićeva djela. Dopuna Osmana je Mažuranića predstavilo kao erudita i snažnog umjetničkog potencijala. Uspio se saživjeti s tekstom, usvojivši Gundulićev stil, jezik i izraz u cjelini, ali tu iskazuje neke originalne hrvatske konciznosti, metaforiku i refleksije što vidimo u njegovom spjevu Smrt Smail-age Čengića.
Uspjeh je i u javnosti bio tolik da ga je, kao karlovačkog odvjetnika, šurjak Dimitrija Demetera, brat njegove supruge Aleksandre, nagovorio da za almanah “Iskra” napiše nešto novo. To novo bio je spjev “Smrt Smail-age Čengića”, koji nije samo ispunio sve nade nego i nadmašio sva očekivanja. Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je podignuta zgrada Mažuranićeva epa. Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića dosegao je vlastiti izraz. U svome danas već klasičnom djelu, jednom od najblistavijih, najmoćnijih umjetnina hrvatske riječi, opjevao je stvarni događaj, ali ga je on, ne držeći se svih povijesnih činjenica (esencijalno, radi se o moralno dvojbenom provincijalnom događaju: ubojstvu lokalnoga tiranina na prijetvorno-mučki način), pjesnički toliko preradio, i produbio, da se u njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opće, univerzalne ideje, misli vodilje cijeloga našeg preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde.
Lik Ivana Mažuranića nalazi se na novčanici od 100 kuna.[1]
Osim Trga Ivana Mažuranića u Zagrebu, mnoge ulice i trgovi u Hrvatskoj nose njegovo ime.
Datoteka:Kuća Ivana Mažuranića.jpgKuća Ivana Mažuranića nakon povlačenja iz politike u Jurjevskoj ulici br. 5 u Zagrebu.Prilikom ulaska Hrvatske u Europsku uniju, Nova TV je pokrenula kampanju "Vjeruj u Hrvatsku" sa sloganom iz Mažuranićevog saborskog govora iz 1886.[2]
