Putopis: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Dodatak sadržaju povijesti putopisa.
par sitnica
Redak 10: Redak 10:
Danas se putopisima osobito sustavno bavi [[Dean Duda]], s naglaskom na putopisima romantizma (djelo ''Priča i putovanje'').
Danas se putopisima osobito sustavno bavi [[Dean Duda]], s naglaskom na putopisima romantizma (djelo ''Priča i putovanje'').


Razvoj putopisa može se pratiti i pogledom sa opće-kulturne strane. S obzirom na povijest putovanja i [[migracija]], razmjene i trgovine, [[Hodočašće|hodočašća]], mnogih zemljopisnih otkrića te [[Antropologija|antropoloških]] istraživanja ima mnogo putopisnih djela Hrvatskih pisaca sa različitih svjetski poznatih mjesta. Tako je i gore spomenuti [[Antun Gustav Matoš]] pisao o njegovim putovanjima po Francuskoj.
Razvoj putopisa može se pratiti i pogledom s opće-kulturne strane. S obzirom na povijest putovanja i [[migracija]], razmjene i trgovine, [[Hodočašće|hodočašća]], mnogih zemljopisnih otkrića te [[Antropologija|antropoloških]] istraživanja ima mnogo putopisnih djela hrvatskih pisaca s različitih svjetski poznatih mjesta. Tako je i gore spomenuti [[Antun Gustav Matoš]] pisao o njegovim putovanjima po [[Francuska|Francuskoj]].


[[Kategorija:Putopis| ]]
[[Kategorija:Putopis| ]]

Inačica od 17. siječnja 2019. u 11:10

Putopis je prozna književna vrsta u kojoj su putovanje i izgled proputovanih predjela ili zemalja povod za umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu što je putopisca zaokupilo na putovanju. Putopis može biti napisan književnoumjetničkim, znanstvenopopularnim ili novinarskim (publicističkim) stilom.

Obično se dijele na poučne i zabavne putopise.

Povijest

Prvi je hrvatski suvremeni putopis Pogled u Bosnu Matije Mažuranića iz 1842. godine, slijedi ga putopis Stanka Vraza Put u gornje strane iz 1843., te putopis Antuna Nemčića pod nazivom Putositnice iz godine 1845. U XIX. stoljeću putopise će pisati i Adolf Veber Tkalčević: Put na Plitvice (1860.), Listovi o Italiji (1861.), Put u Carigrad (1886.), koji neće biti od značajnije književnoumjetničke vrijednosti jer autor piše novinarskim stilom bez da unosi vlastita razmišljanja i subjektivne doživljaje s putovanja. Tkalčevićevi putopisi više nalikuju na turističke vodiče. Najznačajnijim putopiscima u hrvatskoj književnosti smatraju se: Matija Mažuranić, Antun Nemčić, Antun Gustav Matoš, Matko Peić i drugi.

Danas se putopisima osobito sustavno bavi Dean Duda, s naglaskom na putopisima romantizma (djelo Priča i putovanje).

Razvoj putopisa može se pratiti i pogledom s opće-kulturne strane. S obzirom na povijest putovanja i migracija, razmjene i trgovine, hodočašća, mnogih zemljopisnih otkrića te antropoloških istraživanja ima mnogo putopisnih djela hrvatskih pisaca s različitih svjetski poznatih mjesta. Tako je i gore spomenuti Antun Gustav Matoš pisao o njegovim putovanjima po Francuskoj.