Janko Polić Kamov: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Damirux (razgovor | doprinosi)
Damirux (razgovor | doprinosi)
Redak 135: Redak 135:
* [http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11888 LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Polić Kamov, Janko]
* [http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11888 LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Polić Kamov, Janko]
* [https://www.kamov.hr/ Kamov]
* [https://www.kamov.hr/ Kamov]
* [https://www.youtube.com/watch?v=BOCNgOnmlLs YouTube - Vitez crne psovke]





Inačica od 24. siječnja 2019. u 14:01

Janko Polić Kamov

Janko Polić Kamov
Puno ime Janko Mate Vinko Polić
Pseudonim Kamov
Rođenje 17. studenoga 1886..
Rijeka, Hrvatska
Smrt 8. kolovoza 1910..
Barcelona, Španjolska
Nacionalnost Hrvat
Period pisanja hrvatska moderna
Književni period 1907. - 1910.
Važnija djela
  • :::Pjesme:
    Ištipana hartija (1907.)
    Psovka (1905., objavljena 1907.)
    Novele:
    Ćaskanja (1914.)
    Roman:
    Isušena kaljuža (1909., objavljen 1957.)
    Drame:
    Tragedija mozgova (1906.)
    Na rođenoj grudi (1907.)
    Samostanske drame (1909.)
    Mamino srce (1910.)
Portal o životopisima

Janko Polić Kamov (Rijeka, 17. studenoga 1886. - Barcelona, 8. kolovoza 1910.[1]), bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar.

Životopis

Janko Polić Kamov rođen je u Rijeci 1886. godine kao trinaesto dijete u uglednoj i imućnoj obitelji Ante i Gemme rođ. Grbac (Gerbaz, Rijeka, 1847. - 26. prosinca 1906.) Polić (rodom s Cresa). Ukupno je u obitelji bilo četrnaestero djece. U srodstvu s dvije bogate riječke obitelji, Gerbaz i Skorup. Otac mu Ante (Stari Grad, Hvar, 1838.– 26. prosinca 1905.),[2] se s Hvara doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio u Rijeku te baveći se trgovinom stekao znatan imutak i ugled. Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Erazmom Barčićem[3] Marijanom Derenčinom, Antom Starčevićem i Franom Supilom, dopisivao se s Josipom Jurjem Strossmayerom i Silvijem Strahimirom Kranjčevićem. Bio je suvlasnikom najveće trgovačke kuće u Rijeci Polich, Minach et Comp i glavni oslonac Stranke prava.[4] U Zagrebu je 1903. godine s Dinkom Politeom izdavao glasilo Čiste stranke prava Prava hrvatska misao: smotra za politiku i knjigu. Ante Polić vodio je upravu lista a Dinko Politeo bio je glavnim urednikom.[5]

Janko je 1893. godine krenuo u osnovnu školu, a 1897. godine u gimnaziju koju je polazio do 1901. godine u Sušaku. Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa (Poviest Hrvatska 1979., 1882.)[6], s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Sokol te izvodio kućni teatar, a pisao je i pjesme o Majci Božjoj i samokresu u Harambašićevu stilu. U prvim je razredima gimnazije bio radikalan nacionalist, popriličan vjerski fanatik i kulturni tradicionalist. Tih gimnazijskih dana, u listopadu 1900. godine, osniva u podrumu Gimnazije s kolegama Josipom Baričevićem, Mijom Radoševićem, Josipom Morettijem Zajcom i Matom Malinarom revolucionarno-anarhističku skupinu Cefas, koja je ujedno bila i literarno i političko udruženje, s namjerom da nabave oružje, podignu bunu i revoluciju te dinamitom i bombama dignu u zrak čitavu Hrvatsku.

»U nekrologu Kamovu, 1910. Radošević će napisati: »Janko preuzimlje akciju organizatora, političara, on će tobože pomoću veza svoga oca naći doticaja s američkim Hrvatima. Tamo bismo imali nabaviti oružja, a onda podići bunu, revoluciju, dignuti dinamitom i bombom čitavu Hrvatsku u jedan revolucijonarni, krvavi kaos. Pritisak khuenovštine i žandarska gimnazijska disciplina odrazila se eto u njegovoj duši u kvaternikovskom svijetlu bune, rušenja — ta ga je presija označila kao energiju, hiperenergiju, nesalomljiva dječaka vratolomne i buntovne akcije. Kvaternik nam je bio ideal, a Grženićeva čižma svetinja. Oslobođenje Hrvatske život, a naš život sitnica, nevrijedna, majušna stvarca.««[7]

Cefas se ubrzo nakon osnivanja raspao.[7] U četvrtom je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji. Na očevu je intervenciju primljen u senjsku Ožegovićianu, konvikt koji je mlade odgajao u ultraklerikalnom duhu, što je na Janka djelovalo kontraproduktivno, te potpiruje dodatno njegovu anarhističko-slobodarsku buntovnu narav.

Godine 1902. nakon očeva financijskog sloma obitelj seli u Zagreb.[4] Izbačen je iz senjske gimnazije 1902. godine "radi nekih nediscipliniranih i protuvjerskih ispada". Iste godine odlazi k roditeljima u Zagreb gdje upisuje Klasičnu gimnaziju, ali je napušta već 1903. godine pošto biva osuđen na tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama. Tu upoznaje i nastavlja prijateljevati sa Stjepanom Radićem. Godine 1904. iznenada je nestao s nekom putujućom družinom te putovao Dalmacijom, Bosnom, Crnom Gorom i Slavonijom. U družini je bio šaptač i sporedni glumac, a na turneji su mu alkohol, kavane, jeftini hoteli i neuredan način života narušili zdravlje. Godine 1905. vraća se u Zagreb. Pijanči, uči, čita i počinje s književnim radom (piše Psovku, Ištipanu hartiju, Na rođenoj grudi i Tragediju mozgova). Nakon osnutka tjednika Pokret sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik. Iste godine počinje njegovo putovanje po inozemstvu. Najprije u Veneciji posjećuje brata Milutina, priznatog i genijalnog glazbenika koji je polazio tamošnju akademiju, a zatim nastavlja posjećivati kazališta, biblioteke i galerije živeći na neredovitom honoraru Pokreta i pomoći brata Vladimira. No dopisništvom se ne zadovoljava jer nije kreativno. Na putovanju Gornjom Italijom impresioniraju ga tvornice, elektrika i seljaci-nadničari na latifundijama. Uskoro doživljava prvo odbijanje kritike i urednika, ali ne klone. Dapače uzima kao dodatak ime Kamov prema biblijskom Kamu. Godine 1907. boravi u Rimu, Torinu, Genovi, Firenzi i Marseilleu, a za ljetnih mjeseci u Puntu na Krku. Oduševljen je inozemstvom: operom i koncertima u Marseilleu te galerijom u Trstu. Piše dramu Čovječanstvo i proučava psihologiju i sociologiju. Žali se na bolest u plućima, očima, prstima, a 1909. godine neko je vrijeme ležao u bolnici u Zagrebu. Godinu kasnije dovršava Mamino srce te putuje preko Genove za Marseille i Barcelonu. Španjolska ga privlači industrijom, trgovinom, političkim životom, kulturnim pluralizmom, kontrastima, nemirom i gibanjem masa, a Barcelona slikarstvom i književnom tradicijom. Godine 1910. nekoliko dana prije smrti piše bratu Vladimiru da boluje na gastro-intestinale. Njegov posljednji članak Klin se klinom zabija (Godišnjica Srpanjske revolucije), poslao je 3. kolovoza 1910. godine a objavljen je u Pokretu br. 8 i 9.[8] Obitelj su mu obilježile i brojne prijevremene smrti od lošeg zdravlja: otac je umro od metastaziranog karcinoma usne, mati od srčane kapi, dvije sestre od tuberkuloze, jedan brat bio je alkoholičar, brat Dušan od tuberkuloze, bratu Milutinu tuberkuloza je maligno alterirala. Rijetki su nadživjeli tragične smrti, poput brata Nikole.[2]


Umro je 8. kolovoza 1910. godine[9] u bolnici Santa Cruz (kat. Hospital de la Santa Creu) u Barceloni. Pokopan je bez imena na javnome groblju Sud-Este u Barceloni.

Njegova ostavština čuva se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU i HDA, Narodnoj knjižnici i čitaonici Selce (ostavština Vinka Antića) te u DA u Rijeci (ostavština J. Božića).

Spomenik Janka Polića Kamova na mostu iznad Rječine, rad kipara Zvonimira Kamenara

Djela

Janko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj. Njegov je slučaj jedan od najkontroverznijih u novijoj hrvatskoj književnosti.

Kao mlad napisao je povijesnu raspravu o imenu Hrvat.[10] Kamov je ispred svog vremena. Roman Isušena kaljuža, prema povjesničaru književnosti Jakovu Ivaštinoviću, prethodi Joyceovom Uliksu, Huxleyevu Kontrapunktu života i Sartreovoj Mučnini te Krležinim Na rubu pameti i Gospodi Glembajevima. Krleža kao da je bio zavidan. Premda je najbolje poznavao Kamovljev životopis, sve je Krleža učinio da se roman Isušena kaljuža nikad ne pojavi, sve do njegove smrti 1981. godine. Svoju najbolju priču Hodorlahomor Veliki posvetio je Kamovu ali je posvetu klonio već 1923. godine. Gospodu Glembajeve napisao je nadahnut Kamovljevom dramom Mamino srce (1. činom, o propasti nekad bogate obitelji Polić), a od Kamovljeve Isušene kaljuže preuzeo je pisanje u prvom licu i pristup stvarnim događajima i ljudima za svoj roman Na rubu pameti. Time Krleža svoju najbolju dramu i najbolji roman duguje Kamovu, čiji talent nikad nije dosegnuo.[11]

Poezija

Janko Polić Kamov se može promatrati u temeljnoj dihotomiji priroda—kultura, kako ju je precizirao i u svom najboljen djelu, romanu Isušena kaljuža, i u pismima bratu Vladimiru. Takvim modelom on kuša detronizirati suvremene praktike života i kulture u svim posebnostima. U pjesničkom diskurzu Psovka (napisana 1905. godine),[12] zbirci pjesama objavljenoj 1907. godine,[13] progovara iz prirode, instinkta, iz same naravnosti predmeta, situacije, ljudskog stanja, odnosno prvobitnih obilježja liričnosti, a manje iz kulture u smislu esteticističkih normi Matoševa tipa. Njegov leksik i sintagme odražavaju drukčije motive i teme tj. drukčija tumačenja tih tema u odnosu na ono što je bilo uobičajeno u hrvatskoj moderni. U zbirci Ištipana hartija, 1907. godine vraća se uredenijim i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanom stihu i pravilnijoj kompoziciji. U cjelini on ipak ostaje pjesnik bodlerijanske estetike ružnog, sirovih nagona i anarhističkog prosvjeda te je eminentno antiprosvjetiteljski i antiracionalistički postavljen pisac koji preferira individualno, tjelesno, osobno iskustvo.

  • Psovka, (1907.)[14] (prijevodi: tal. Pasian di Prato, 2005.; kat. La Pobla Llarga, 2011.).
  • Ištipana hartija (1907.)

Novelistika

Novelistiku karakteriziraju feljtonski elementi i analitički komentari, ali u kasnijoj fazi uz elemente lakrdije, kako te novele sam naziva, susrećemo i hladnu analitiku, što ga je dovelo gotovo do modela groteske te antiiluzijski obojenoga izričaja. Kamov govori o tim novelama i sotijama kao o psihološkim karikaturama, odnosno žanru "satire ljudske duše", pa su im slobodna motivska asocijacija, stilska razuzdanost i hiperbolizacija primjerene. U njegovim je novelama naglasak na sitnim materijalnim faktima koji su kao psihološka činjenica veliki.

  • Knjiga lakrdija, zbirka novela, (1908.)[15]
  • Ćaskanja, (1914.)
    • Ecce Homo
    • Brada
    • Sloboda
    • Žalost
    • Katastrofa
    • Bitanga
    • Žena
    • Odijelo
    • Stjenica

Drame

U dramama je Kamov progovorio najotvorenije u tradiciji radikalnoga europskog individualizma (Max Stirner, Friedrich Nietzsche, Henrik Ibsen). On blud i alkoholizam ne vidi samo u bordelima i krčmama, nego i u obitelji, u Hrvatskoj. Sve je to kužno, trulo, lažno i samourušavajuće. Pače se i iste fizičke radnje odigravaju u kući: pije se, loče, opija, razbija čaše, ubija se novorođenčad, otkrivaju incestuozne i homoseksualne želje.

  • Iznakaženi (nastala u dva dana, 17. i 18. prosinca 1904.)[16]
  • Tragedija mozgova (1907.)
  • Na rođenoj grudi (1907.)
  • Samostanske drame (1908.)
    • Orgije monaha
    • Djevica
  • Čovječanstvo (1908.)
  • Mamino srce (1910.)

Roman

Roman Isušena kaljuža (pisan 1906.-1909.) svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja i s obzirom na tehnologiju i glede tematizacije. Roman problematizira egzistencijalno, ontološko i povijesno iskustvo bića i njegovih "raspršenih" korespondencija u svijetu koji se sve više otuđuje, u svijetu u kojemu je poljuljana stara hijerarhija vrijednosti, u svijetu u kojemu atomizirana ličnost u svojemu suludom i destruktivnom činu nastoji uspostaviti zdraviju, drukčiju i novu scenu - i života i rada i književnosti (glavni je lik književnik). Roman se orijentira prema subjektivnom senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti i freudovski decentriranoga ja, te donosi razlomljenu i kaotičnu sliku te osobnosti. S tim u vezi realističku i naturalističku tehniku pisanja zamjenjuje psihoanalitičko poniranje u podsvjesne antijunakove predjele. To je djelo u neku ruku anticipacija dostignuća Lawrencea, Joycea ili Prousta – iako ne tih razina umjetničkoga dosega. Možda je Céline po svom nihilizmu i mizantropskom radikalizmu najbliži Kamovu, koji je mnogim elementima anticipirao i u stanovitu smislu započeo avangardne procese koji su se u to vrijeme rađali u Europi. Janko Polić Kamov je prava hrvatska avangarda upravo prema školskim elementima avangardne paradigme: aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, agonizmu, osporavanju postojećih struktura, dehijerarhizaciji struktura, antiesteticizmu. U idejnom i koncepcijskom sloju Kamov je zacijelo revolucionaran, u hibridima, stilskoj "nečistoći", kao i općoj radikalnoj oprjeci spram ustaljenih estetskih kanona. Tako s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.

Posmrtno izdana djela

  • Ćaskanja, Izdanje Knjižare G. Trbojevića, Rijeka, 1914. (reprint Fortuna, Strmec Samoborski, 2015.)
  • Novele i eseji, Izdanje Hrvatske književne naklade neovisnih književnika, Zagreb, 1938.
  • Sabrana djela Janka Polića Kamova, sv. 1-4, (sv. 1: Pjesme, novele i lakrdije, 1956.; sv. 2: Isušena Kaljuža, 1957.; sv. 3: Drame, 1957.; sv. 4: Članci i feljtoni – pisma, 1958.), ur. Dragutin Tadijanović, "Otokar Keršovani", Rijeka, 1956.-1958.[16][17] (2. izd. 1984., 3. izd. 2000.)
  • Pjesme, novele, drame, eseji, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 83, Matica hrvatska - Zora, Zagreb, 1968.
  • Isušena kaljuža, Zagreb, 1997., 2003., 2004.; Hrvatsko kulturno društvo HUM, Mostar, 2000. (tal. prijevod, Pasian di Prato, 2009.).
  • Pobunjeni pjesnik, Konzor, Zagreb 1997.
  • Selected Short Stories and Poems, Centar društvenih djelatnosti mladih - Nakladni zavod Matice hrvatske, Rijeka - Zagreb, 1997.
  • Pjesme. Novele, Riječ, Vinkovci, 1997.
  • Pjesme i Novele, prir. Cvjetko Milanja, Privlačica, Vinkovci, 1998.
  • Pjesme i novele, prir. Dragica Dujmović-Markusi, Divič, Zagreb, 2004.
  • Izabrana djela, 1: Pjesme, lakrdije i novele, knj. 92, 2007.; 2: [Roman, drame, članci i feljtoni, pisma], knj. 131, 2016.; Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb.
  • Zwischen Fluch und Toleranz: ausgewählte Kurzgeschichten und Novellen, Udruga građana Rival, Rijeka, 2009.
  • Ispovijest heroja naših dana, Šareni dućan, Koprivnica, 2010.
  • Darmošlap, Runa, Prag, 2012.
  • Psovka i maštarije, Mozaik knjiga, Zagreb, 2014.
  • Ištipana hartija, Što čitaš?, Zagreb, 2014.

Spomen

  • 2000.: Spomenik Janku Poliću Kamovu postavljen je u Rijeci, na mostu preko Rječine (rad akademskoga kipara Zvonimira Kamenara)
  • 2006.: U Puntu na otoku Krku, na adresi Stari klanac 1, gdje je posljednjih godina svoga života u više navrata svake godine boravio, postavljena mu je spomen-ploča.[18]
  • 2007.: U Zagrebu, u Jurišićevoj 18, na kući u kojoj je napisao Isušenu kaljužu, postavljena mu je spomen-ploča.[19]
  • 2010.: U seriji poštanskih maraka Znameniti Hrvati izdana je poštanska marka s njegovim likom.[20]
  • 2014.: Hrvatsko društvo pisaca utemeljilo je i dodjeljuje Nagradu Janko Polić Kamov, za najbolje književno djelo (proza, poezija, drama) napisano na hrvatskome jeziku.[21]
  • 2016.: Replika riječkoga spomenika postavljena je u Barceloni, u parku bolnice Hospital de la Santa Creu i Sant Pau.

Literatura

  • Darko Gašparović, Kamov, Adamić, Rijeka, 2005.

Izvori

  1. Janko Polić Kamov - životopis, pristupljeno 17. svibnja 2009.
  2. a b Google Knjige Mladen Urem, Milan Zagorac: Janko Polić Kamov & njegovo i naše doba: priručnik za čitanje Kamova 100 godina poslije, str. 30. - 31., Izdavački centar Rijeka, 2010., ISBN 9536939649 (pristupljeno 20. siječnja 2019.)
  3. Mladen Urem, Suradnja Janka Polića Kamova sa Supilovim riječkim Novim listom, kamov.hr, pristupljeno 18. siječnja 2019.
  4. a b Milovan Buchberger, Ususret 130. godišnjici rođenja Janka Polića Kamova (1886–1910). Kamov – otkriveno još jedno zrnce iz nepovrata, Vijenac, br. 581, 9. lipnja 2016., pristupljeno 18. studenoga 2017.
  5. (slov.) Rajko Perušek, Prava hrvatska misao; Smotra za politiku i knjigu. lzdavatelj i odgovorni urednik Dinko Politeo. Godina I. Broj 1. I. siečnja 1903. U Zagrebu. Tisak C. Albrechta (Jos. Witasek)., Ljubljanski zvon, sv. 23, br. 3, str. 188., dlib.si, pristupljeno 18. siječnja 2019.
  6. Igor Žic, Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke, Janko Polić Kamov, prokletnik s Pećina, str. 92., Književna Rijeka 1-2, 2017., pristupljeno 14. siječnja 2019.
  7. a b Mladen Urem, Otkrića. Janko Polić Kamov i Dora Maar, Vijenac, br. 175, 16. studenoga 2000., pristupljeno 18. studenoga 2017.
  8. Igor Žic, Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke, Janko Polić Kamov, prokletnik s Pećina, str. 94., Književna Rijeka 1-2, 2017., pristupljeno 14. siječnja 2019.
  9. Damir Pijaca, Tajana Petrović Čemeljić, Kad je umro Janko Polić Kamov?, radio.hrt.hr, 20. kolovoza 2013., pristupljeno 14. siječnja 2019.
  10. Igor Žic, Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke, Janko Polić Kamov, prokletnik s Pećina, str. 92., Književna Rijeka 1-2, 2017., pristupljeno 20. siječnja 2019.
  11. Igor Žic, Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke, Janko Polić Kamov, prokletnik s Pećina, str. 94.-95., Književna Rijeka 1-2, 2017., pristupljeno 20. siječnja 2019.
  12. www.ffzg.unizg.hr – Janko Polić Kamov: PSOVKA, pristupljeno 6. svibnja 2015.
  13. Cvjetko Milanja, »Pobunjenik s razlogom«, Matica.hr / Vijenac br. 427, pristupljeno 6. svibnja 2015.
  14. Psovka, kamov.hr, pristupljeno 18. studenoga 2017.
  15. Knjiga lakrdija, kamov.hr, pristupljeno 18. studenoga 2017.
  16. a b Darko Gašparović, Kamov i kazalište, Vijenac, br. 427, 15. srpnja 2010., pristupljeno 18. studenoga 2017.
  17. (engl.)/(hrv.) Janko Polić Kamov – sabrana djela, martinmayhew.com, 29. travnja 2016. pristupljeno 18. studenoga 2017.
  18. Mladen Urem, Tri ljubavi Janka Polića Kamova, Sušačka revija, br. 61, 2009., klub-susacana.hr, pristupljeno 18. studenoga 2017.
  19. Zagreb: u Jurišićevoj 18 postavljena spomen-ploča Kamovu, Totalportal.hr, ezadar.rtl.hr, 18. studenoga 2007., pristupljeno 18. studenoga 2017.
  20. Pregled poštanskih maraka: Znameniti Hrvati - Janko Polić Kamov, posta.hr, pristupljeno 14. siječnja 2019.
  21. Natječaj - Nagrada Janko Polić Kamov, hrvatskodrustvopisaca.hr, 12. srpnja 2017., pristupljeno 18. studenoga 2017.

Vanjske poveznice

Logotip Wikizvor
Logotip Wikizvor
Wikizvor ima izvorna djela autora: Janko Polić Kamov
Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Janko Polić Kamov