Alojzije Stepinac: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Redak 199: Redak 199:


== Propagandne manipulacije spisom sa suđenja A. Stepincu ==
== Propagandne manipulacije spisom sa suđenja A. Stepincu ==
Komunističke vlasti su desetljećima provodile propagandu kojom se Alojzija Stepinca - kao najugledniju figuru katoličke vjerske zajednice - prikazivalo kao zločinca. U javnosti se njegovo ime smjelo spominjati samo u najnegativnijem kontekstu; svako drugo spominjanje je bilo praktično nemoguće i automatski povezivano s klerofašizmom.
Komunističke vlasti su desetljećima provodile propagandu kojom se Alojzija Stepinca - kao najugledniju figuru katoličke vjerske zajednice - prikazivalo kao zločinca. U javnosti se njegovo ime smjelo spominjati samo u najnegativnijem kontekstu: kao suradnika ustaškog režima i kočničara razvoja novog društvenog poretka.<ref>{{Citiranje weba|url=http://misija.slobodnadalmacija.hr/clanci/ID/15089/Utjecaj-komunisticke-propagande-na-stvaranje-negativne-slike-o-Alojziju-Stepincu|title=Utjecaj komunističke propagande na stvaranje negativne slike o Alojziju Stepincu|author=|date=25. studenog 2015.|work=|language=|publisher=Slobodna Dalmacija|accessdate=12. svibnja 2019.}}</ref>


[[UDBA]] je manipulirala sa sadržajem sudskog spisa s njegovog suđenja, organizirajući objavljivanje samo onih detalja koji su se mogli koristiti u protukatoličkoj i protuhrvatskoj propagandi. Zadnji put je sudski spis UDBA - kao pravi "vlasnik" tog suđenja i cjelokupne "istine" o A. Stepincu - revidirala 1983. godine. Sadržaj službene zabilješke o obrambenom govoru Stepinčevog odvjetnika dr. [[Ivo Politeo|Ive Politea]] na suđenju u cijelosti glasi: "Tekst obrambenog govora dr. Politea, branioca optuženog Stepinca, na rapravi 8.XI.1946. (kopija). Predmet obuhvaća 32 stranice. Po svom sadržaju predmet spada u grupu 'A' i nije za korištenje izvan službe DS. Primjedba: Predlaže se izuzimanje čitavog materijala iz predmeta radi oformljenja sudskog spisa." Dio dokumenata iz sudskog spisa je tom prigodom uništen, a da se ne bi znalo koji su dokumenti uništeni, uništen je i popis ("kratki pregled") sadržaja sudskog spisa.<ref>{{Citiranje weba|url=|title=Kako je krivotvoren Stepinčev "Dnevnik", Tomislav Vuković (2. dio feljtona 'Nepoželjni' dokumenti iz 'Dosjea Stepinac')|author=Tomislav Vuković|date=12. svibnja 2019.|work=|language=|publisher=Glas Koncila br. 19, 12. svibnja 2019.|accessdate=12. svibnja 2019.}}</ref>
[[UDBA]] je manipulirala sa sadržajem sudskog spisa s njegovog suđenja, organizirajući objavljivanje samo onih detalja koji su se mogli koristiti u protukatoličkoj i protuhrvatskoj propagandi. Zadnji put je sudski spis UDBA - kao pravi "vlasnik" tog suđenja i cjelokupne "istine" o A. Stepincu - revidirala 1983. godine. Sadržaj službene zabilješke o obrambenom govoru Stepinčevog odvjetnika dr. [[Ivo Politeo|Ive Politea]] na suđenju u cijelosti glasi: "Tekst obrambenog govora dr. Politea, branioca optuženog Stepinca, na rapravi 8.XI.1946. (kopija). Predmet obuhvaća 32 stranice. Po svom sadržaju predmet spada u grupu 'A' i nije za korištenje izvan službe DS. Primjedba: Predlaže se izuzimanje čitavog materijala iz predmeta radi oformljenja sudskog spisa." Dio dokumenata iz sudskog spisa je tom prigodom uništen, a da se ne bi znalo koji su točno dokumenti uništeni, uništen je i popis ("kratki pregled") sadržaja sudskog spisa.<ref>{{Citiranje weba|url=|title=Kako je krivotvoren Stepinčev "Dnevnik", Tomislav Vuković (2. dio feljtona 'Nepoželjni' dokumenti iz 'Dosjea Stepinac')|author=Tomislav Vuković|date=12. svibnja 2019.|work=|language=|publisher=Glas Koncila br. 19, 12. svibnja 2019.|accessdate=12. svibnja 2019.}}</ref>


=== Kardinal ===
=== Kardinal ===

Inačica od 12. svibnja 2019. u 14:35

Alojzije Stepinac
Blaženi Alojzije Stepinac
Blaženi Alojzije Stepinac
Rođen 8. svibnja 1898.
Brezarić pokraj Krašića, Hrvatska
Preminuo 10. veljače 1960.
Krašić, Hrvatska
Proglašen slugom Božjim 9. listopada 1981.
Beatificiran 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici
Slavi se u u katoličkoj Crkvi
Spomendan 10. veljače Stepinčevo
Simboli palma, kardinalsko odijelo,
Zaštitnik progonjeni, zatvorenici, bolesnici
Zaštitnik gradova, krajeva i država grad Zagreb, Hrvatska
Zaštitnik zanimanja svećenici, radnici, poljodjelci, studenti
Svetišta grob u zagrebačkoj katedrali
Portal o kršćanstvu

Blaženi Alojzije Stepinac (Brezarić pokraj Krašića, 8. svibnja 1898. - Krašić, 10. veljače 1960.)[1], zagrebački nadbiskup i kardinal. Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Smatra se jednim od velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

Stepinčev kardinalski grb

Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata sudjelovao je u borbama na talijanskom frontu gdje je bio ranjen i proveo u zarobljeništvu pet mjeseci; potom je bio i na solunskom frontu. Iz rata se vratio kući s činom potporučnika. Nakon studija u Rimu, zaređen je za svećenika 1930. godine. Na njegov prijedlog osnovan je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, kojem je bio na čelu. Imenovan je nadbiskupom koadjutorom 1934. godine. Iste godine zaređen je za biskupa.

Postao je zagrebački nadbiskup 1937. godine. Kao žarki i neumorni propovjednik Božje riječi pohađao je svoju prostranu nadbiskupiju promičući Katoličku akciju, Caritas i pobožnost prema Djevici Mariji. Utemeljio je brojne nove župe i organizirao proslavu 1300. obljetnice evangelizacije hrvatskog naroda. [2]

Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je progonjene i patnike, zbrinuo je 500 prognanih slovenskih svećenika te veliki broj bolesne i gladne djece.[3] Prosvjedovao je protiv progona Židova i Srba i provedbe rasnih zakona, te je spasio brojne Židove[4] i Srbe[5]. U govoru ispred zagrebačke katedrale 31. listopada 1943. osudio je svaku diskriminaciju, rasnu, nacionalnu i vjersku, zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine i mirnih sela.

Nakon dolaska komunista na vlast, odbio je odvojenje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana. U montiranom procesu, osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do svoje smrti 10. veljače 1960. godine u kućnom pritvoru u Krašiću.

Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine.

Umro je na glasu svetosti primivši svete sakramente. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na naslovnicama dnevnih novina širom svijeta, a misa zadužnica služila se i u Rimu, Montrealu, New Yorku, Chicagu, Rio de Janeiru i drugim svjetskim gradovima. Pokopan je u kripti zagrebačke katedrale uz prisutnost mnoštvo vjernika.

I nakon njegove smrti, komunističke vlasti su organizirano stvarale propagandnu sliku o Stepincu kao osuđenom ratnom zločincu, te je čak i govor veliki dio sudskog spisa s kaznenog procesa na kojemu je proglašen krivim bio njegovog branitelja odvjetnika Ive Politea bio proglašen državnom tajnom.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici. U nastavku procesa kanonizacije kardinal Angelo Amato obznanio je da je liječničko povjerenstvo Kongregacije za kauze svetaca utvrdilo novi slučaj čudesnog izlječenja po Stepinčevu zagovoru, čime se ostvaruju uvjeti za proglašenje Stepinca svetim.

Mladost (1898.-1924.)

Škola i vojska

Vitraj u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci

Alojzije Viktor Stepinac rodio se kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svoga prvog braka s mladom udovicom, koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg djeteta. Josip je bio napredan poljoprivrednik, koji je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike obitelji koja je do godine 1878. živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od Zagreba.

Alojzije je završio četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, nakon čegaje 1909. poslan u Zagreb u Klasičnu gimnaziju[6] kao učenik koji plaća školovanje. Maturirao je 1916., a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18. rođendana, pozvan je u austrougarsku vojsku, te je 29. lipnja stupio u 96. Karlovačku pukovniju i otišao na šestomjesečnu obuku u Rijeku. U vojsci nije podnosio da se pred njim psuje - to ga je zaokupljalo cijelog života - a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazili u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561 stubu do svetišta Majke Božje na Trsatu kako bi slušao drugu misu.

U Prvom svjetskom ratu borio se na talijanskom bojištu; u srpnju 1918. ranjen je u nogu, zarobljen te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora (u Mestrama kod Venecije, zatim u Ferrari i na kraju u Noceri u Umbriji)[7], gdje se prihvatio učenja talijanskog jezika. Austrougarsko carstvo se raspadalo, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, rađale su se nove nacionalne države, car Karlo IV. razriješio je vojsku zakletve vjernosti, stvorena je Jugoslavenska legija, koja je poslana na Solunsku frontu. Stepinac se javio kao dragovoljac u Jugoslavensku legiju, te je uz posredovanje Jugoslavenskog odbora otpušten je iz zarobljeničkog logora 6. prosinca 1918. godine (Austro-Ugarska je bila kapitulirala još 3. studenog 1918.) i poslan u Solun gdje je proveo Božić u karanteni. U Jugoslavenskoj legiji mu nisu priznali čin poručnika iz austrijske vojske već samo čin potporučnika .[7]

Solunska fronta je bila probijena u rujnu iste godine (Bugarska i Turska su potom kapitulirale u rujnu, odnosno listopadu 1918.) i borbe su u vrijeme Stepinčevog dolaska u Solun već bile okončane: Jugoslavenska legija je trebalo pripomoći konsolidiranju stanja na širokom balkanskom području. Stepinac je nakon premještanja iz Soluna u Vranje, Gnjilane i Prištinu demobiliziran te se u proljeće 1919. godine vratio kući u časničkom činu potporučnika redovne vojske; 1920. godine će biti promaknut u čin pričuvnog poručnika.[7]

Studiji i prosidba

Po povratku kući otac ga je nagovarao da ode na sveučilište. Stoga je ujesen 1919. otputovao u Zagreb, obišao razne fakultete i napokon se odlučio za agronomiju, koja bi mu omogućila da pomaže ocu na već znatnom obiteljskom imanju. U Zagrebu je postao aktivan član Katoličkog akademskog društva "Domagoj", revno obavljao vjerske dužnosti i uvidio da mu raskalašeno ponašanje kolega studenata nije nimalo po volji. Odlučio je napustiti studij na kraju prvog semestra ne pristupivši ispitima, i vratio se pomagati ocu koji ga je postavio za upravitelja jednog od najvećih obiteljskih posjeda u Kamenarevu. Doselivši se u Kamenarevo pristupio je mjesnom ogranku Katoličke mladeži.

Godine 1922. u Brnu na međunarodnom skupu katoličke mladeži s još 1500 drugih mladih Hrvata nosio je veliku hrvatsku zastavu na čelu hrvatske skupine, gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja. U to vrijeme mu je otac rekao kako mu je vrijeme da se ženi, te je i znatan posjed u Kamenarevu prenio na Alojzija, kako bi imao dom za buduću nevjestu.

Alojzije se odlučio udvarati Mariji Horvat, kćerki svog učitelja iz osnovne škole. Udvaranje se obavilo poštom i oni su razmijenili mnogo pisama. S vremenom je Stepinac pisao sve rjeđe i sa sve manje interesa. Marija mu je vratila prsten, a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njezina pisma i zamolio je da uništi njegova, poželivši joj svako dobro u budućem životu.

Svećenički poziv

Stepinac je i dalje bio bez određenih nakana, neodlučan što bi učinio u životu. Njegov bivši razrednik u gimnaziji, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg svećenika. Godine 1924. pisao mu je i natuknuo, ne izravno nego u prikrivenoj prispodobi, da svrha njegova života leži u svećeničkom pozivu.

I dalje pun sumnja, Stepinac je otputovao u Đakovo na zbor Orlova, jednog od društava Hrvatskog katoličkog pokreta. Tu upoznao s Franjom Šeperom (budućim kardinalom), mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno rimsko sjemenište. Stepinac mu je povjerio kako i sam razmišlja o svećenićkom pozivu i kako želi poći u Innsbruck, gdje je studirao njegov stric, kanonik Matija Stepinac, i gdje su se predavanja držala na njemačkom jeziku. Nije želio nastaviti studij u Zagrebu, koji je bio pun njegovih starih prijatelja i gdje bi mu teško bilo učiti na miru.

Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako je napokon nakanio stupiti u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti kamo bi pošao. Lončarić ga je uputio da pođe u Rim na Gregorijansko sveučilište kod isusovaca. Otac mu je bio bogat i mogao je plaćati pristojbe i njegovo uzdržavanje, pa je Stepinac prihvatio sugestiju. Stoga je Lončarić napisao sjajnu preporuku za rektora, a činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. Napokon je u listopadu 1924. u svojoj 26. godini krenuo u Rim.

Od svećenika do nadbiskupa (1924.-1941.)

U Rimu je na Gregorijanskom sveučilištu Stepinac sedam godina studirao teologiju. Zaređen je ujesen 1930. u crkvi svetog Petra Kanizija, a mladu je misu služio u crkvi Santa Maria Maggiore na blagdan Svih svetih. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj.

Stepinac je odmah želio prionuti poslu župnika, te je podnio molbu da mu se dodijeli župa. Međutim je nadbiskup Bauer odlučio dovesti ga u Zagreb u svoju kuriju te ga je imenovao ceremonijarom, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. Stepinac je nagovarao nadbiskupa Bauera da u Zagrebu osnuje Caritas. Nadbiskup je okružnicom od 25. studenog 1931. osnovao ustanovu Caritas na području zagrebačke biskupije s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac; on se prihvatio posla s oduševljenjem. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga.

Spomenik Stepincu u Ludbregu

Godine 1932. na svoje, i ne samo svoje, zaprepaštenje imenovan je nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80. rođendan i došlo je vrijeme, da se potraži njegov nasljednik. Bio je to mukotrpan proces, jer je za nadbiskupovo imenovanje trebala kraljeva privola pored papine. Nakon podosta kandidata, koji nisu uspjeli zadovoljiti bilo kralja bilo druge zahtjeve, u razgovoru sa senjskim biskupom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanoničku dob da postane biskupom, imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac, što je pozitivno utjecalo na kralja.

Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: "Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja."

Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u Beograd da položi prisegu kralju, u svom dnevniku je napisao: Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička. Ta će rečenica dvadesetak godina kasnije biti korištena kao argument o njegovoj uključenosti u ratne zločine protiv Srba.

Nakon što je preuzeo upravljanje nadbiskupiojom, Stepinac radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a zbog strogosti i naglašenog interesa za socijalna pitanja među nekim svećenicima nazivan je boljševičkim nadbiskupom.

Nakon smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je de facto već bio.

Godine 1934. na Kongresu franjevačkih profesora iz svih slavenskih zemalja primljen je u franjevce trećoredce, na zamolbenu želju o. Dionizija, upravitelja zagrebačkih trećoredaca.

Svećenik Juraj Lahner proučavao je stare spise Hrvatskog sabora i otkrio da postoji zavjet, što ga je Hrvatski sabor još 1739. godine učinio Bogu, a još nije bio izvršen. Tada je harala kuga, pa je na Hrvatskom saboru u Varaždinu, u prosincu 1739. odlučeno je, da se u Ludbregu izgradi kapela, ako Svevišnji zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, jer se u njemu dogodilo euharistijsko čudo 1411. godine i u njemu se čuva relikvija Krvi Kristove. Stepinac je odlučio biti pokrovitelj izvršenja tog dva stoljeća starog zavjeta, te je 1940. godine objavio je poziv hrvatskom narodu da se tijekom proslave 1300. godišnjice kršćanstva u Hrvata izvrši zavjet Hrvatskog sabora i izgradi kapela. Zbog teških prilika narednih desetljeća, zavjet je izvršen tek 1996. godine.

Kao nadbiskup, javno je zauzimao stavove o mnogim društvenim i političkim pitanjima, te je tako nešto prije objave enciklike "Mit brennender Sorge" istupio protiv rasističkih politika nacizma.[8]

Razdoblje NDH (1941-1945.)

Prvi dani nove države

Dva dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 12. travnja Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika, kako bi mu čestitao uspostavu nove države. Nekoliko dana kasnije, 16. travnja, primio ga je i Ante Pavelić. Oba ova posjeta zbila su se prije potpisivanja kapitulacije 17. travnja 1941. Tako je Stepinac, barem nominalno, prekršio svoju zakletvu vjernosti jugoslavenskom kralju - umjesto Aleksandra, bio je to maloljetni Petar, koji je na vlast došao državnim udarom od 27. ožujka 1941. godine, povodom kojega je sebe bio proglasio punoljetnim; mladi kralj čiji su generali na sve strane predavali oružje agresorima je 13. travnja avionom odletio u Grčku, gdje mu se dva dana kasnije u egzilu pridružila i njegova vlada.

Petar Milutin Kvaternik, brat vojskovođe Slavka Kvaternika, pokušao je 10. travnja 1941. u Crikvenici preuzeti vlast u ime NDH, ali je pritom poginuo. Tijelo mu je preneseno u Zagreb, gdje je Stepinac osobno predvodio pogrebne obrede, što je počast koju jedan nadbiskup rijetko pruža.

Stepinčeva uskrsna propovijed bila je posvećena blagoslovu mira; mjesto u katedrali rezervirano za predstavnika vlade zauzimao je tom prigodom general Slavko Kvaternik, koji je prije svršetka mise prišao nadbiskupu Stepincu kraj oltara, kleknuo i poljubio mu prsten moleći biskupski blagoslov.

Dana, 28. travnja Stepinac šalje kleru nadbiskupije okružnicu, u kojoj određuje, da se 4. svibnja po svim župnim crkvama održi svečani Te Deum povodom proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.

»Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom uz kojega smo nikli. (…) kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. (…) Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u koristi svojih članova. (…) Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će, da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. (…) No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska (…) postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitak zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. (…) Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakon, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.« (Krišto 2, dokument br. 10, str. 34–36)

Otpor postupanju protiv Srba i Židova

Alozije Stepinac (krajnje desno), na sahrani Marka Došena.[9]

Idila nije dugo trajala, jer je već 14. svibnja Stepinac poslao poglavniku prosvjedno pismo: »Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti.« (Krišto 2, dokument br. 15, str. 39–40) (Vidjeti Katolička crkva u NDH - Prosvjedi zbog progona i pogroma, te članak Srbi u NDH.)

Dana 22. svibnja Stepinac je prosvjedovao protiv odredbe da svi Židovi moraju nositi židovski znak. U pismu upućenom ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću piše: „Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. (…) Današnje društveno uređenje i opći moralni pojmovi koji vladaju ne udaraju žig sramote ni na robijaše koji su pušteni iz tamnice (…) Nisu obilježeni vidljivim znakom ni konkubinarci, ni poznati preljubnici, pa ni same javne bludnice.« (Krišto, 2, dok. br. 30, str. 50–51) Da bi odobrovoljio vlasti predložio je, da se od Židova zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadoknađujući tako državi troškove izrade. (Međutim, ima u tom pismu i dijelova, koji Stepincu ne idu u prilog. Takve su dijelove onda oni, koji Stepinca osuđuju trgali iz cjeline i tako izopačavali. A neki su pak Stepinčevi branitelji te dijelove izostavljali, što Krišto spominje u fusnoti uz dokument. Pogledajte šire o tom dopisu u članku "Stepinac i Židovi".)

Povodom upućivanja "nearijevaca" u koncentracijske logore, Stepinac je 21. srpnja 1941. poslao poglavniku Paveliću dopis, koji je u historiografiji, publicistici i propagandi izazvao brojne kontroverze. Vidi o tome: Dopis Anti Paveliću 21. srpnja 1941.

Otpor prisilnim vjerskim prijelazima

Nakon nasilnih pokrštavanja i masovnih likvidacija Srba (vidi članak Srbi u NDH), Stepinac piše Paveliću: "Svaka upotreba sile može donijeti katastrofalne posljedice ugledu Katoličke Crkve. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i slučaj, da Srbi iz prkosa odluče masovno prijeći na islam. Upravo zbog toga mislim da je nužno s osobitom pomnjom birati misionare koji će se poslati među Srbe, a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili redovnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci bolje stajao revolver nego raspelo." [nedostaje izvor]

Franjevac Aleksa Benigar navodi, da je vidjevši da nove vlasti ne mare za njegove prosvjede, Stepinac već u tijeku 1941. g. poslao povjerljivu okružnicu svećenstvu, u kojoj piše:

»Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje.« (Benigar, str. 395)

Benigar ne navodi izvor, pa je status ove okružnice upitan. (Vidi više o tome u Katolička crkva u NDH i progoni Srba#Otpor prisilnom prijelazu u katoličanstvo).

Protiv Jasenovca i rasizma

U pismu Paveliću 24. veljače 1943., Stepinac prosvjeduje zbog umorstva sedmorice slovenskih svećenika u Jasenovcu.

»Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? (…) Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. (…) Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!« (Krišto, 2, dokument br. 243, str. 255)

Stepinac je u nekoliko propovijedi, koje su imale značajan javni odjek iako su ustaške vlasti zabranjivale da budu tiskane, osudio rasističku ideologiju i politiku. U tim propovijedima jasno osuđuje progone ne samo na rasnoj nego i na nacionalnoj osnovi. (Vidjeti o tome u odlomku Propovijedi protiv rasizma, u članku Stepinac i Židovi.)

Propovijed od 31. listopada 1943.

Osobiti odjek imala je njegova propovijed od 31. listopada 1943., održana na završetku pokorničke procesije okupljenim tisućama vjernika na trgu pred katedralom. Ova je propovijed, u svojoj cjelini, tipična za Stepinčeva uvjerenja i njegov doživljaj svijeta; naročito je važan njen uvodni, "proročanski" dio. Iz te pozicije, on odgovara kritikama koje su Crkvi upućivanje s raznih strana.

Stepinac započinje na način starozavjetnog proroka, koji šiba pokvarenost svojeg naraštaja ("posljednjih dvadeset godina"), odnosno cijelog "modernog" doba ("posljednja dva stoljeća"). Prvi dio propovijedi posve je religiozan i usmjeren na pokoru za grijehe.

»Bog je naš Stvoritelj, a mi bijedni zemaljski crvi, koji svojem Stvoritelju dugujemo poštovanje i poslušnost, ili, drugim riječima, mi smo veliki dužnici Božji. A, evo, ima već više od dva stoljeća, da Europa, a i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga, uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Tko da ocrta sav smrad, što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina? Tko da vjerno ocrta zločinačke pobačaje, izvršene u zadnjih dvadeset godina u ime tobožnje znanosti i tobožnjih socijalnih indikacija? Tko da opiše svu prljavštinu života tolikih bračnih drugova? Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save.« Današnje nevolje plod su naših grijeha i Božja kazna. Mi smo »radi naših grijeha pali u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode«. Zato, ako se želimo spasiti od potpune propasti, moramo se »poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe«.

Nakon toga slijede dijelovi propovijedi, koji imaju neposredni politički značaj, pa se mnogo češće citiraju. Stepinac koristi priliku, »da javno odgovorim nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna, s brda i s dola«, koji svaljuju na Crkvu krivnju za zla djela koja se zbivaju. Riječ je o tri vrste prigovora, iznosi Stepinac:

  1. »Da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine.« Stepinac: mi nismo »bilo čija politička trublja«. Uvijek naglašavamo principe vječnoga zakona Božjega, ali ne možemo nikoga prisiliti da ih vrši. »Zato ne možemo odgovarati ni za koju tu usijanu glavu u svećeničkim redovima.« Nije Crkva ta, koja je huškala na rati, niti »stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama«. Ova opaska upućena je na »stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina«, što se svakako odnosi na Srbe, a također možda i na Židove.
  2. Druga vrst optužbi su za filokomunizam. Katolička Crkva odlučno odbacuje komunistički sustav, iako smatra da socijalne reforme i pravednija razdioba dobara jesu potrebne. Crkva ne može priznati sustav, koji bi htio seljaku oduzeti njegovu zemlju, privatniku poštenom trudom stečenu imovinu, koji negira obitelj i koji bi htio negirati osobnoga Boga i svesti ispovijedanje vjere u četiri zida. »A možda bi ti isti, koji nam stavljaju taj prigovor, bolje učinili, da pokucaju na vrata vlastite savjesti i da se upitaju, nisu li mnogi, koji se skrivaju po šumama, otišli onamo ne iz kakvog uvjerenja o istinitosti komunizma, nego često puta iz očaja radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji.«
  3. Optužuju nas također da smo pristaše rasizma; Crkva je međutim svoj stav o tome odavno izrekla. :»Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom (...) Sistem strijeljanja stotine talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem, koji nikad nije urodio dobrim plodom.« (objavljeno u Stepinac mu je ime, str. 45–50 ova propovijed nije bila tiskana, jer su ustaške vlasti to zabranile.)

No, svejedno je do samog kraha NDH koncelebrirao svečanu misu i pjevao Te Deum na Pavelićev rođendan, u skladu s katoličkim običajem da se moli za osobe koje obnašaju vlast, bili oni pravedni ili grešni. Istovremeno je bivao zaokupljen grešnošću čovječanstva i propovijedao je protiv psovke, nečedna odijevanja i raskalašenosti, što izaziva opravdanu Božju srdžbu i kaznu. Čak je organizirao i tjedan protiv psovke. U uvjetima masovnih pokolja, to izgleda čudno; ali prvi dio gore navedenog govora objašnjava njegovu izvorno religijsku inspiraciju: Stepinac vidi kako u spirali grijeha manji prijestupi protiv Božjeg zakona prerastaju u teže i teže, te s vremenom u užasno zločinstvo.

Spašavanje srpske djece

U nizu djela koja glorificiraju Stepinca, navodi se da je on organizirao zbrinjavanja srpske djece koje su se našle nezaštićenom nakon Bitke na Kozari. Makar kritičari naglašavaju da je izvorni začetnik i glavni voditelj te akcije bila Diana Budisavljević - koja u svojem Dnevniku spominje, da se Stepinac prvo opravdavao da ne može ništa učiniti, a zatim davao velika obećanja koja nije ostvario (Dnevnik Diane Budisavljević, str. 54 i 55.), da bi tek od siječnja 1943. pružio podršku njenoj udruzi „Dječja akcija“ u spašavanju novih grupa djece i brizi o njima (str. 117 i d.). - povjesničari okupljeni na Znanstvenom skupu Znanstvenog skupa „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ u priopćenju iz prosinca 2018. godine iznose ocjenu da se iz okolnosti da Stepinac nije odmah pružio podršku udruzi Diane Budisavljević, ne smije zaključivati da on nije htio pomoći djeci s Kozare: "Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko 2000 siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja. Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu 'Pomoć', koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s područja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece... Dijana Budisavljevic, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom 'Dječja akcija' s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas. Službene ustaške vlasti nisu imale namjeru financirati 'Dječju zakladu', s obzirom na njezin status privatne inicijative. Katolička Crkva ovu organizaciju stavlja pod svoju zaštitu, pronalazi mehanizme financiranja cijelog humanitarnog pothvata i mnogim pokušajima, suradnjom s Crvenim križom Hrvatske, ali i Srbije, upornošću i kršćanskom uljudbom, organizira prihvat za oko ukupno 25 000 djece. U sklopu tih aktivnosti i 'Dječja akcija' i Caritas koriste se već uhodanim modelom kolonizacije djece, ne čineći razlike u vjeroispovijesti i s ciljem da najveći dječji izbjeglički val bude saniran sa što manje žrtava... Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa. Pojedinci, svećenici, časne sestre, osoblje dječjih prihvatilišta, djelatnici Crvenoga križa Hrvatske, djelatnici Ministarstva udružbe NDH jedinstveni su u ideji pokušaja spašavanja, unatoč vrlo teškim općim prilikama kao i činjenici da su djeca bila iznimno bolesna i pothranjena. Bl. Alojzije Stepinac i Dijana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Dijani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u zagrebačkoj nadbiskupiji."[10] Dr. Julije Budisavljević, Srbin, bio je spreman svjedočiti u korist Stepinca pred komunističkim sudom, ali mu to nije omogućeno. (Dnevnik Diane Budisavljević, str. 164)

Vlasti NDH protiv Kaptola i Stepinca

»Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana).« (Matković, str. 127)

Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezadovoljni njihovim držanjem. Izvještaj Ustaške nadzorne službe od 1. prosinca 1943. navodi:

»Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. listopada 1943. (Krišto 2, dokument br 319, str. 328–341)

Pripreme za uhićenja Stepinca 1942. godine

Nakon zaključaka Hrvatske biskupske konferencije o vjerskim prelazima, o čemu Stepinac piše Paveliću 20. studenog 1941., Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik navodno su planirali početkom 1942. uhititi Stepinca. Od toga ih je odvratio Slavko Kvaternik, koji je iz Rima poslao u Zagreb dr. Nikolu Rušinovića, da ih odvrati i da upozori Stepinca. (Rušinović, str. 120-127; Krišto 3, str. 77–80)

Pripremanje atentata 1943. godine

U srpnju 1943. izvršen je neuspjeli atentat na generala Ivana Prpića, šefa Glavnog stožera oružanih snaga. Atentat je organizirala ustaška "grupa Tomić", koja je pod neposrednom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih neprijatelja, a cilj mu je bio da opomene domobranstvo, u vrijeme sve većeg bježanja domobrana u partizane. U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči jedno izvješće njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma od 3. srpnja 1944. Kako atentat na Prpića nije uspio (iako je ovaj ranjen sa dva metka), organizatori su kompromitirani, pa je od atentata na Stepinca odustalo. (Krišto 2, dokument br. 342, str. 354; Krišto 3, str. 88-89)

Prosvjed zbog angloameričkog bombardiranja hrvatskih gradova

Stepinac je osudio savezničko bombardiranje hrvatskog kopna 1944., gdje su njemačke snage imale jaka uporišta. U pismu upućenom britanskom veleposlaniku pri Svetoj stolici 7. ožujka 1944. navodi:

»Bez pretjerivanja može se kazati, da nijedan narod za vrijeme ovoga rata nije tako nemilosrdno pogođen kao nesretni hrvatski narod. Pod pokroviteljstvom i po željama stanovitih velikih sila, u zemlji se bore svi protiv sviju. (…) Kroz stoljeća mi smo bili posljednja brana protiv azijske invazije Europe.« Razaranja koja uzrukuju anglo-američka bombardiranja mogla bi dovesti do toga, da hrvatski narod »podlegne razaralačkim elementima«, pa Stepinac upozorava »da svaka akcija ove vrste, nije drugo nego razaranje svijeta, na koji Vaša zemlja može ubuduće računati.« Poziva stoga: »Ne dozvolite, Ekselencijo, da mali narod bude kompletno razoren. Narod koji u svojoj cjelosti nije odgovoran za ovo što se sada događa na njegovom teritoriju.« (Krišto 2, dokument br. 331, str. 344–346. Original na francuskom, engleski prijevod u arhivi britanskog ministarstva vanjskih poslova)

O etničkom čišćenju Hrvata od strane talijanskog okupatora

Stepinac je pri kraju svog pisma Paveliću od 6. ožujka 1943., u kojem prosvjeduje zbog popisa "nearijevaca" pri čemu su, u skladu s rasističkim zakonima, prijetili nasilni raskidi "rasno mješovitih brakova", dodao i sljedeći pasus:

"Poglavniče! U Italiji imade više desetaka tisuća naših nevinih ljudi iz Gorskog kotara, Primorja i Dalmacije, zatočenih po logorima, većim dijelom žena i djece. Glad, bolesti, patnje svake vrsti prouzrukuju vrlo velik pomor među tim nesretnicima. Ozbiljno se bojati, da se takovim postupkom ide za istrebljenjem pučanstva iz onog dijela naše domovine.« Kada je Stepinčev izaslanik u Rimu tražio »oslobođenje i pomaganje tih naših nesretnika«, odgovoreno mu je: »što se vi pačate u naš postupak s tim ljudima, kako ste vi postupali u Hrvatskoj!« (Krišto 2, dokument br. 246, str. 257–258)

Zatvorenik Jugoslavije (1945.-1960.)

Napeti mir

Vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s partizanima na pragu Zagreba, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu. Stepinac je takav prijedlog odbio. Piše : "Pavelić mi nudi, da preuzmem vlast. Ni čuti o tome. To je Vaša stvar, kome ćete predati vlast, rekao sam mu. U politiku se ne miješam, nego ostajem tu, pa što bilo, da bilo."[11]

U Zagreb su partizanske snage ušle 8. svibnja 1945. Stepinac je tražio od komunističkih vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima koji je tih dana bijesnio u Zagrebu. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhićen i protiv njega se vodila istraga. Josip Broz Tito u Zagrebu se 2. lipnja 1945. sastao s predstavnicima Kaptola. Dan kasnije Stepinac je pušten. Nakon toga su odnosi Crkve i novih vlasti Demokratske federativne Jugoslavije nekoliko mjeseci bili na prvi pogled korektni.

Međutim 22. rujna 1945. hrvatski biskupi objavlili Pastirsko pismo o nasiljima komunističke vlasti, o kojima se govori o 501 ubijenih i nestalih svećenika - u Zagrebačkoj nadbiskupiji koja je zapravo bila manje pogođena pobijeno je 18% svećenika, u biskupijama u BiH je pobijeno pola i više svećenika - (dani su precizni podatci za one za čije se stradanje u to vrijeme sa sigurnošću znalo), te na mnoge koji se i dalje nalaze u različitim logorima, kao i drugi podatci o općenito grubom i nezakonitom postupanju prema crkvi i vjernicima.[12]

Na reakciju vlasti čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila Titova izjava u svim novinama u kojoj se on pita - između ostalog - zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Nakon toga partijski je tisak pojačao napade na Stepinca i biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama.

Prilikom dolaska na blagoslov nove župe sv. Petra u Zaprešiću 4. studenog 1945., Alojzije Stepinac i zaprešićki župnik isusovac Matija Pašiček napadnuti su kamenjem i jajima. Napad je organizirala komunistička vlast. Spretnošću vozača Stjepana Kranjčeca, u napadu nije bilo stradalih. U spomen na taj događaj, otkrivena je spomen-ploča s likom bl. Alojzija Stepinca i prigodnim tekstom na pročelju kapelice sv. Petra u Zaprešiću 2004. godine. [13]

Komunistička tajna služba uhodila je i prisluškivala Stepinčevu rodbinu. Tko od njih nije surađivao s režimom, ušao u partiju ili nije bio "podoban" bio je podvrgnut maltretiranjima, ispitivanjima i progonima te nije mogao dobiti posao - makar je Stepinčev brat Mijo bio 1943. godine ubijen zbog suradnje s partizanima, s kojima je u kontaktu bila i Mijina supruga.[14] Stepinčev nećak bio je teško ranjen u dva atentata, zlostavljan u kaznionici, psihički propao i završio u duševnoj bolnici. Stepinčeva sestra Štefanija imala je psihičke probleme uslijed toga.[15]

Uhićenje i suđenje

Dana 18. rujna 1946. u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu nadbiskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju, poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.

Nekoliko mjeseci prije Vatikanu je upućeno upozorenj, da će Stepinac biti uhićen, sa zahtjevom da ga smijene, jer ...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih...

Naime se pokazalo da biskupi u Jugoslaviji na čelu s Alojzijem Stepincem čvrsto odbijaju nastojanja vlasti Titove Jugoslavije da odvoje katolike u Jugoslaviji od Rima: stoga se htjelo maknuti najistaknutijeg protivnika tog važnog plana komunističkih vlasti.[16] U Deklaraciji Hrvatskog sabora o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu od 14. veljače 1992. god. se cjelokupni progon Alojzija Stepinca pripisuje tome "što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana".[17]

Vatikan je o zahtjevu jugoslavenskih komunističkih vlasti da on napusti Jugoslaviju obavijestio Stepinca, rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donesena već 11. listopada iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Unatoč inzistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili, da takvi podatci izađu u javnost.

Zatvor i kućni pritvor

Dana 19. listopada 1946. prebačen je sjeverno od Zagreba u Lepoglavu[18] nekadašnji pavlinski samostan koji je pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno krilo za naročite zatvorenike, koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu, gdje se svaki dan služio misu: takav tretman nisu imali drugi svećenici u jugoslavenskim zatvorima[19], ali je Stepinac bio osoba čiji je progon privlačio međunarodnu pažnju.

Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 sati i spremao se za misu, koju je služio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopušteni povremeni posjeti. Godine 1947., majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego li je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.

Iz zatvora je uvjetno pušten 5. prosinca 1951.[18] i prebačen u Krašić, gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitanju, pisanju, prevođenju, molitvi i služenju misa. Ljeti se kupao u rijeci, a uživao je i u šetnjama. Režim ga je pustio na uvjetnu slobodu, ali je zato u Krašiću uveden strogi policijski nadzor: Otkako je došao na izdržavanje (kazne) u sjedište rodne župe, svi su župljani živjeli pod stalnim nadzorom. Posjetitelji koji bi dolazili u Krašić bili su temeljito pregledavani jer se režim bojao da koji od njih ne nosi zasužnjenom Nadbiskupu neko pismo ili neki drugi dokument. Nisu mu se mogli približiti na uobičajen način, već bi se presvukli u krašićku narodnu nošnju ili bi se potajice, na stražarovu oku nedohvatnim vratima, probili u župnu kuću. Autobusi i vozila koja bi prolazila kroz Krašić bili su pod nadzorom i više puta su bili zaustavljani, a putnici pregledavani. Više se puta dogodilo da su takvi posjetitelji bili odvedeni u mjesnu policijsku stanicu, gdje su ih ispitivali o razlogu dolaska u Krašić te o smjeru kretanja.[20]

Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovijedaonicu, gdje je župnik Vraneković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.

Propagandne manipulacije spisom sa suđenja A. Stepincu

Komunističke vlasti su desetljećima provodile propagandu kojom se Alojzija Stepinca - kao najugledniju figuru katoličke vjerske zajednice - prikazivalo kao zločinca. U javnosti se njegovo ime smjelo spominjati samo u najnegativnijem kontekstu: kao suradnika ustaškog režima i kočničara razvoja novog društvenog poretka.[21]

UDBA je manipulirala sa sadržajem sudskog spisa s njegovog suđenja, organizirajući objavljivanje samo onih detalja koji su se mogli koristiti u protukatoličkoj i protuhrvatskoj propagandi. Zadnji put je sudski spis UDBA - kao pravi "vlasnik" tog suđenja i cjelokupne "istine" o A. Stepincu - revidirala 1983. godine. Sadržaj službene zabilješke o obrambenom govoru Stepinčevog odvjetnika dr. Ive Politea na suđenju u cijelosti glasi: "Tekst obrambenog govora dr. Politea, branioca optuženog Stepinca, na rapravi 8.XI.1946. (kopija). Predmet obuhvaća 32 stranice. Po svom sadržaju predmet spada u grupu 'A' i nije za korištenje izvan službe DS. Primjedba: Predlaže se izuzimanje čitavog materijala iz predmeta radi oformljenja sudskog spisa." Dio dokumenata iz sudskog spisa je tom prigodom uništen, a da se ne bi znalo koji su točno dokumenti uništeni, uništen je i popis ("kratki pregled") sadržaja sudskog spisa.[22]

Kardinal

Na audijenciji kod pape Pija XII. skupina se Hrvata zanimala kad će nadbiskup Stepinac postati kardinalom, na što je papa odgovorio:[23]

Wikicitati »Nemate, doduše, kardinala, ali imate svetca.«
(Pio XII.)

Dana 29. studenog 1952. u Vatikanu je objavljen popis novih kardinala na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Vlast mu nudi da napusti Hrvatsku, no Stepinac to odbija. Na tajnom konzistoriju 12. siječnja 1953. papa Pio XII. imenovao je 24 nova kardinala, među kojima je nadbiskup Alojzije Stepinac.[23]

Smrt

Godine 1953. dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga, dijagnosticirao je Stepincu policitemiju, rijetku bolest krvi koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, a razvila se i tromboza u lijevoj nozi. Bolest se nije mogla obuzdati i 10. veljače 1960. kardinal Alojzije Stepinac je preminuo, u 14 sati i 15 minuta[24] uspio je šapnuti fiat voluntas tua (budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.

Prof. dr. Neda Aberle s Medicinskog fakulteta u Osijeku iznosi da su nakon osamostaljenja Hrvatske analizom Stepinčevih kostiju utvrđene visoke koncentracije teških metala, koje su najvjerojatnije uzrokovale njegovu smrt: koncentracija olova je izno;sila 15,1 mg/kg, ( normalna koncentracija je 0,64), koncentracija kroma je iznosila 45,3 mg/kg (normala je manje od 2), antimona 391 mg/kg (normala je 21), kalija 23,5 mg/kg (1,8), arsena 3,8 mg/kg (manje od 1); prema dr. Aberle riječ je o nepobitnim dokazima da je Stepinac bio sustavno trovan. Nakon toliko godina se ne može utvrditi je li Stepinac bio izložen radijaciji.[25] "The New York Times" izvješćuje 1991. god. da je ugledni američki liječnik John H. Lawrence na poziv jugoslavenskih vlasti 1953. godine liječio Alojzija Stepinca zračenjem; u tome da je korišten radioaktivni fosfor - dakle ne teški metali koji su kasnije pronađeni u Stepinčevim kostima.[26]

Prijepor oko Josipa Manolića i trovanja Alojzija Stepinca

Josip Manolić, komunistički policajac i obavještajac najvišeg ranga koji je u presudno vrijeme osamostaljenja Republike Hrvatske obnašao ključnu dužnost predsjednika Vlade RH - a koji je na početku Stepinčevog utamničenja bio šef zatvorskog sustava SR Hrvatske, te kasnije u sastavu UDBE nadzirao sve političke zatvorenike u SFRJ - prezentirajući knjigu svojih memoara "Politika i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku" izlazi 2015. godine u javnost s detaljima o uhićenju, suđenju i tretmanu Alojzija Stepinca. Manolić tvrdi da je šef komunističke Jugoslavije Josip Broz Tito - na sastanku u Beogradu kojem je među nekolicinom prisutnih sudjelovao i šef hrvatskih komunista Vladimir Bakarić - bio još prije ulaska Jugoslavenske Armije u Zagreb 1945. god. naredio da se nadbiskupa Stepinca ubije, ali je ubojstvo spriječio tadašnji načelnik OZNE u Hrvatskoj Ivan Stevo Krajačić.[27]

Postulator postupka za proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetim mons. Juraj Batelja (profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu) odgovara na Manolićeve izjave i pisanje tvrdnjom da Manolić sustavno nastoji prikriti istinu o trovanju Alojzija Stepinca u vrijeme dok je njegovo utamničenje nadzirao J. Manolić: sudske medicinske komisije su proučavanjem Stepinčevih posmrtnih ostataka utvrdile da je on bio zračen, a u njegovim kostima su pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena. Batelja iznosi da je J. Manolić vlastoručno potpisao nalog da se nakon obdukcije iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koji su bili u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima.[28]

Pokop

Nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper naredio je da zvone sva zagrebačka crkvena zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Od državnog je službenika zatražio, da se tijelo doveze u Zagreb i pokopa u kripti prvostolne crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12. veljače ipak predomislile. Stepinac je pokopan u prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).

Djela

  • Katehetske propovijedi, sv. 1 i 2, (uredio: Nikola Borić), Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, Zagreb, 1956.[29] (2. izd. Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2015., prir. Juraj Batelja)
  • Propovijedi o Deset zapovijedi Božjih, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2013., (prir. Juraj Batelja)[30]

Štovanje

Sarkofag bl. Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali, kojeg je izradio akademski kipar Hrvoje Ljubić. Ispod je grobnica zagrebačkih biskupa i nadbiskupa.

Kanonski postupak za proglašenje Alojzija Stepinca blaženim i svetim

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., pred mnoštvom od oko 500.000 vjernika. Njegov spomendan, Stepinčevo, slavi se 10. veljače. Na proslavi Stepinčeva u Rimu 2014., u rimskoj hrvatskoj crkvi sv. Jeronima prefekt vatikanske kurijalne Kongregacije za kauze svetih kardinal Angelo Amato obznanio da je nadležna liječnička komisija utvrdila slučaj čudesnog ozdravljenja po zagovoru bl. Stepinca, te da je o tome obavijestio papu Franju.

Župe

Nekoliko župa u Hrvatskoj za titulara ima blaženog Alojzija Stepinca:

  • Župa blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb-Savica
  • Župa blažnog Alojzija Stepinca, Duga Resa
  • Župa blaženog Alojzija Stepinca, Koprivnica
  • Župa blaženog Alojzija Stepinca, Milanovac
  • Župa blaženog Alojzija Stepinca, Novaki
  • Župa blaženog Alojzija Stepinca, Novska
  • Župa blaženog Alojzija Stepinca, Slavonski Brod
  • Župa blaženog Alojzija Stepinca, Velika Gorica

Relikvije

U župnoj crkvi Presvetog Srca Isusovog u Porto-Novu, Benin, gdje je dugo župnikom bio vlč. Franjo Jačmenica, ugrađene su relikvije bl. Alojzija Stepinca u oltar prilikom posvete crkve. Reprezentativna crkva je uređena i gotovo u cijelosti izgrađena za župnikovanja vlč. Franje.[31]

Osporavanja

Predsjednik Republike Srbije (i četnički vojvoda) Tomislav Nikolić izražava krajem svibnja 2015. godine zabrinutost zbog najave da bi Katolička Crkva mogla Alojzija Stepinca ubrzo mogao proglasiti svetim: u razgovoru s kardinalom Kurtom Kochom (koji je posjetio Srbiju u svojstvu predsjednika Papinskoga vijeća za jedinstvo kršćana i razgovarao s Nikolićem o pripremama za posjet predsjednika Srbije Vatikanu planiranog za rujan 2015.), Nikolić je izrazio zabrinutost da bi takva odluka narušila sve ono što je do sada urađeno na poboljšanju odnosa između Srbije i Hrvatske.[32] Ubrzo potom (02. lipnja 2015. god.) srbijanski mediji prenose kako je Srpska pravoslavna Crkva odlučila započeti pregovore s Hrvatskom biskupskom konferencijom povodom "kontroverznog nadbiskupa Stepinca"; navodno izvori iz SPC izjavljuju medijima da je to pitanje nametnula (srbijanska) državna politika, ali barem jedan velikodostojnik SPC o Alojziju Stepincu govori: "Mi ga smatramo ustaškim zločincem jer je bio inicijator prekrštavanja pravoslavnih Srba i njih 244.000 do kraja 1943. preveo u katoličanstvo. Hrvati smatraju to dobročinstvom jer ih je spasio sigurne smrti od fašista".[33]

Srpski dužnosnici su Blaženog Alojzija Stepinca nakon njegove beatifikacije nazvali "ustaškim vikarom",[34] a Aleksandar Vučić je u svojstvu predsjednika Vlade Republike Srbije izjavio 2016. god. da je Stepinac "bio jedan od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti".[35]

Poništenje presude komunističke vlasti donijete u montiranom postupku

Presuda nadbiskupu Alojziju Stepincu iz 1946. poništena je 22. srpnja 2016. jer grubo krši sadašnja i tadašnja temeljna načela materijalnog i procesnog kaznenog prava civiliziranog dijela čovječanstva, zaključio je sud obrazloživši odluku o reviziji presude kojom je Stepinac kažnjen sa 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnjim gubitkom političkih i građanskih prava. Presuda koja je donesena u tom procesu 1946., predstavlja zloporabu političke moći i grubo kršenje svih načela prava. [36]

Spomen

Pravednik među narodima

Slika sa likom blaženoga Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali.

Dvaput je (1970. i 1994.) bila pokrenuta inicijativa, da za svoje zasluge u spašavanju Židova Stepinac dobije izraelsko priznanje Pravednik među narodima, ali je oba puta odbijeno. (Vidi članak Stepinac i Židovi.)

Muzej blaženog Alojzija Stepinca

Zagrebačka nadbiskupija 1995. godine otvorila je za javnost spomen-zbirku Sluge Božjega Alojzija Stepinca koja je bila je smještena u prizemlju nadbiskupskog dvora, u dvorištu iza katedrale. Dvanaest godina kasnije građa zbirke premještena je u novouređeni muzejski prostor u dijelu nadbiskupske palače poznatijem kao kula Nebojan. U muzeju se čuvaju dokumenti i predmeti kojima se za života služio kardinal Stepinac te fotografije vezane za njegov život i djelovanje.[37]

Ulice

Trgovi

Šetališta

  • U Sinju postoji Šetalište Alojzija Stepinca.

Obale

  • U Marini postoji Obala kardinala Alojzija Stepinca.

Kulturno-umjetnička društva

  • Tamburaški orkestar Kardinal Stepinac - Vancouver, Kanada
  • Hrvatski kulturni klub - Kardinal Stepinac - New York

Škole i socijalne ustanove

Hrvatska

Svijet

U umjetničkim djelima

Spomenici

Poprsje Kardinala Stepinca ispred katedrale u Melbourneu, Australija

Hrvatska

Spomenici i biste posvećene Stepincu nalaze se u Baškoj Vodi, Benkovcu, Fažani, Krašiću, Mariji Bistrici, Rozgi nedaleko Zagreba, Novalji, Osijeku, Velikom Trgovišću i Zagrebu (Utrina i Vrapče).

Svijet

Zaštitnik

Zaštitnik je Hrvatskoga kanonističkog društva.[47]

Zanimljivosti

  • Stepinac je jedini crkveni velikodostojnik, koji se popeo na Triglav, 1936., dok je bio pomoćni zagrebački nadbiskup. To je obilježeno postavljanjem spomen-obilježja u crkvici na Kredarici, 300 metara ispod vrha, 5. kolovoza 2006.[48]

Vidi još

Wikizvor ima izvorni tekst Oporuka kardinala Stepinca
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Alojzije Stepinac

Literatura

  • Juraj Batelja: Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, II. dopunjeno izdanje 2010., ISBN 978-953-7441-12-8
  • Aleksa Benigar: Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal, Zagreb: Glas Koncila, 1993. (2. izdanje. Prvo izdanje u Rimu, 1974.)
  • Ivan Gabelica: Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, feljton objavljivan u časopisu Zatvorenik, glasilu Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Prvi nastavak objavljen je u broj 145. u travnju 2004, a završni, četrdeseti, u broju 186. u rujnu 2007..
  • Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, mučenik za ljudska prava, Meridijani, Zagreb-Samobor-Krašić, 2008., ISBN 978-953-239-096-4
  • Nikola Rušinović: Moja sjećanja na Hrvatsku, Zagreb: Meditor, 1996.
  • Josip Vraneković: Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5. XII. 1951. – 10. II. 1960.), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2006., ISBN 953-7441-01-6
  • Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata, priredio: Vinko Nikolić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991. (Prvo izdanje: Barcelona, 1978.)

Izvori

  1. Glas Koncila: Bl. Alojzije Stepinac, Kronološki pregled Preuzeto 22. lipnja 2010.
  2. Duda, Bonaventura: S. Celina piše o o. Aleksi i kardinalu Stepincu, Informativni bilten Vicepostulature s. Božjeg Alekse Benigara, Zagreb 2008.
  3. Horvat, Vladimir: Kardinal Alojzije Stepinac, mučenik za ljudska prava, Meridijani, Zagreb-Samobor, Krašić 2008.
  4. Darko Pavičić. 8. listopada 2019. Zagrebački poduzetnik židovskog porijekla: Stepinac je mojem ocu spasio život. Večernji list. Pristupljeno 15. veljače 2019.
  5. prezentacija knjige mons. Jurja Batelje. 11. listopad 2015. KAKO JE STEPINAC SPAŠAVAO SRBE Samo 1943. godine spasio je 7000 srpske siročadi s Kozare i 3000 djece partizana. Jutarnji list. Pristupljeno 15. veljače 2019. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  6. Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007. ISBN 978-953-95772-0-7
  7. a b c Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 2, Školska knjiga-Stvarnost, Zagreb, 1989., ISBN 86-03-99598-2, str. 339.-340.
  8. Frano Glavina. Prosinac 1997. NADBISKUP STEPINAC I NACIONALSOCIJALIZAM U SVJETLU IZVJEŠĆA GESTAPOA. Croatica Christiana periodica, Vol.21 No.40
  9. Površno i pristrano djelo o Bl. Alojziju Stepincu
  10. „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.", Priopćenje sa znanstvenog skupa održanog u Velikom kaptolu u Sisku 30. studenoga 2018. https://ika.hkm.hr/. IKA. 1. prosinca 2018. Pristupljeno 11. veljače 2019. Vanjski link u parametru |work= (pomoć)
  11. Perić, Ratko. Stepinčevi interventi kod Pavelića. Hercegovina : Časopis za kulturno i povijesno naslijeđe, No. 3, 2017. Pristupljeno 15. veljače 2019.
  12. Ivica Lučić. Komunistički progoni katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945.-1990. http://www.nsf-journal.hr. National Securitz and the Future, Svezak 9, br. 3, 2008. Pristupljeno 25. ožujka 2019. Vanjski link u parametru |work= (pomoć)
  13. Blaženi Alojzije Stepinac, glasnik postulature, Zagreb, God. 11. (2004.)
  14. Zvonimir Despot. 28. kolovoza 2015. Stepinčeva brata bliskog komunistima 1943. ubili su Nijemci. Večernji list. Pristupljeno 15. veljače 2019.
  15. Batelja, Josip: Stradanja u Federalnoj Hrvatskoj, Blaženi Alojzije Stepinac, glasnik postulature, Zagreb, God. XV., 2008.
  16. Akrap, Gordan. Gordan Akrap, Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e, Udruga sv. Juraj, Glas Koncila – Laser plus, Zagreb, 2016., poglavlje »Nadbiskup Alojzije Viktor Stepinac i komunistička vlast u Jugoslaviji«. prezentacija Daniela Patafte: Croatica Christiana periodica, Vol. 41 No. 79, 2017. Pristupljeno 11. veljače 2019.
  17. Hrvatski sabor. 21. veljače 1992. Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu. Narodne Novine br. 9/1992. Pristupljeno 11. veljače 2019.
  18. a b Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 436
  19. Čolak, Beat; i dr. (Dean Slavić). Biblijski intertekst u Batinama do oltara don Ante Bakovića. Obnovljeni život : časopis za filozofiju i religijske znanosti, Vol. 69. No. 2., 2014. Pristupljeno 11. veljače 2019.
  20. Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 436-437
  21. Utjecaj komunističke propagande na stvaranje negativne slike o Alojziju Stepincu. Slobodna Dalmacija. 25. studenoga 2015. Pristupljeno 12. svibnja 2019.
  22. Tomislav Vuković. 12. svibnja 2019. Kako je krivotvoren Stepinčev "Dnevnik", Tomislav Vuković (2. dio feljtona 'Nepoželjni' dokumenti iz 'Dosjea Stepinac'). Glas Koncila br. 19, 12. svibnja 2019. Parametar |url= nedostaje ili je prazan (pomoć); |access-date= zahtijeva |url= (pomoć)
  23. a b Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 438
  24. Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 440
  25. Damir Šarac. 10. studenoga 2017. Je li kardinal Stepinac zapravo umro od sustavnog trovanja?: 'Bio je ozračen radioaktivnim tvarima, analiza je pokazala da je u sebi imao olova, kroma, arsena...'. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 11. veljače 2019.
  26. By BRUCE LAMBERT. 9. rujna 1991. John H. Lawrence, 87; Led in Radiation Research (engleski). The New York Times. Pristupljeno 11. veljače 2019.
  27. "Josip Manolić 'Tito je poslao oficira Ozne da likvidira Alojzija Stepinca, ali je Stevo Krajačić kardinala upozorio da se skloni'", Tomislav Mamić za "Jutarnji List", 8. srpnja 2015.
  28. "Kaptol uzvratio Manoliću: Stepinčevo je srce danima čuvano u samostanu, a nadb. Šeper ga je predao agentima Udbe tek nakon prijetnje", Juraj Batelja u "Jutarnji List" 15. srpnja 2015.
  29. Batelja, Juraj. Starozavjetne teme u Katehetskim propovijedima blaženoga Alojzija Stepinca // Crkva u svijetu, sv. 48, br. 3, (2013.), str. 302.-330., (Hrčak), str. 304.-305. i fusnota 5 na str. 305.
  30. Punda, Edvard. Propovijedi blaženog Alojzija Stepinca // Crkva u svijetu, sv. 49, br. 1, (2014.), str. 126.-130., (Hrčak)
  31. Varaždinska biskupija Marko Đurin: Varaždinska biskupija - Nakon svećeničkog ređenja u Africi vlč. Odilon imenovan misionarom u Hrvatskoj, 21. kolovoza 2009. (pristupljeno 4. studenoga 2016.)
  32. "Nikolić: Zahvalnost zbog Kosova, zabrinutost zbog Stepinca", Radio televizija Srbije 28. svibnja 2015. god.
  33. "Za Srbe zločinac, za Hrvate idol: Četiri tačke razilaženja oko Stepinca", Slađana Vukašinović za "Blic", 02. lipnja 2015.
  34. Vučić:Stepinac je Ustaški vikar, ali Hrvati to ne vole čuti, Index.hr, 22. lipnja 2015.
  35. VUČIĆ O PRESUDI STEPINCU: Trudim se da se suzdržim od teških reakcija (srpski). Srbija danas. 23. srpnja 2016. Pristupljeno 11. veljače 2019.
  36. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/odluka-o-reviziji-sudskog-postupka-kardinalu-alojziju-stepincu---444148.html
  37. Muzej Blaženog Alojzija Stepinca, HAW, arhivirano sa www.infozagreb.hr, pristupljeno 12. veljače 2019.
  38. Hrvatska župa sv. Jeronima u Chicagu: Puta Kardinala Stepinca Preuzeto 5. siječnja 2012.
  39. Osnovna škola Alojzija Stepinca, Zagreb, pristupljeno 10. veljače 2018.
  40. Osnovna škola "Kardinal Alojzije Stepinac", Krašić, pristupljeno 10. veljače 2018.
  41. (engl.) Archibishop Stepinac High School: History Preuzeto 5. siječnja 2012.
  42. http://www.stjeromecroatian.org/eng/shoolcsks.html
  43. http://ahdgeelong.com.au/
  44. http://www.torontozupa.com/site/parish-organizations/the-croatian-catholic-school
  45. bljesak.info: Preminuo glumac Ante Vican, bljesak.info, 22. ožujka 2014.
  46. Ljubite jedni druge Film o bl. Miroslavu Bulešiću pobjednik 5. festivala hrvatskih katoličkih filmova Trsat, 12. lipnja 2014., Izvor: laudato.hr
  47. Statut Hrvatskoga kanonističkog društva
  48. Alojzije Stepinac – jedini crkveni velikodostojnik na Triglavu Članak u "Novom listu", 7. srpnja 2006. Preuzeto 5. siječnja 2012.

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Alojzije Stepinac