Srbobran (novine): razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Redak 8: Redak 8:


== Srbobran o Srbima i obrazovnom sustavu ==
== Srbobran o Srbima i obrazovnom sustavu ==
Srbi u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, kojih je početkom 20. stoljeća bilo nešto preko 25%, su više naseljavali sela, a manje gradove. Sami nisu imali dovoljno svijesti o potrebi obrazovanja (roditelji seljaci su više voljeli dijete zadržati na selu da im pomaže, nego da ide u školu), a i državna politika ih je zapostavljala, nerijetko im oduzimajući prava koja su do tada imali. Tako je [[Armin Pavić]], predstojnik odjela za bogoštovlje i nastavu izbacio iz srednjoškolskih svedodžbi Daničićevo nazivanje jezika: ''srpski ili hrvatski jezik''. Od tada, [[1901.]], se pisalo samo hrvatski jezik. <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 38., Још један "успјех" Српског клуба|year= 1901.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> [[Tomislav Maretić]] je napisao ''Gramatiku hrvatskog ili srpskog jezika'' i podnio molbu da mu se gramatika primi kao knjiga za srednje škole. Odgovorio mu je predstojnik g. Pavić, da će mu se knjiga samo tako primiti za srednje škole, ako iz naslova izostavi ono ''ili srpskog'' jezika. Pošto je Maretić na to pristao, Srbobran ga je zbog toga osuđivao. <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 56., Коме боде очи српски језик?|year= 1901.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Pojedini Srbi su stekli visoko obrazovanje i Srbobran je s ponosom pisao o takvim događajima. Tako je prva žena koja je doktorirala na [[Sveučilište u Zagrebu|Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa I]] u [[Zagreb]]u, [[1907]]. godine., bila Srpkinja Milica pl. Bogdanović. Tema doktorata je bila ''Car Julijan Apostata prema hrišćanstvu''. <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 127., Dr. phil. Милица пл. Богдановић |year= 1907.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Ban [[Pavao Rauch]] u suradnji s [[frankovci]]ma je dosta uradio na oduzimanju Srbima dotadašnjih prava. Tako je frankovački list ''Hrvat'' iz [[Gospić]]a [[1909]]. godine javljao s velikim zadovoljstvom, da je u gospićku gimnaziju stigao dopis Rauchove vlade, prema kome se u gimnaziji ukida ćirilica, a natpis na zadaćama ima od tada glasiti ''hrvatske zadaće'', a ne kako se do tada pisalo ''hrvatske ili srpske zadaće''. <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 88., Прогон српских обиљежја|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Iste, 1909. godine, postojala je i zagrebačka srpska osnovna škola <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 127., Загребачка српска основна школа|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> i vladika [[Mihailo Grujić]] je na skupštini gornjokarlovačkog vladičanstva govorio o naredbama vlade o uporabi ćirilice i o zabrani proslave [[Sveti Sava|Svetog Save]] u školama, dok o tome ne odluče općinska vijeća i to na potvrde kotarske vlasti. Vladika je zaključio: ''Obe ove naredbe vrijeđaju našu srpsku pravoslavnu crkvu, religiozno čuvstvo.'' <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 145.-146., Епархијска скупштина горњокарловачка|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Jednom od tajnih odredbi ukinute su ćirilicom pisane knjige u osnovnim školama, a Srbobran je za to doznao preko jedne narudžbe. Na tu narudžbu odgovorila je uprava kr. hrv. slav. zemaljske naklade školskih knjiga: ''Pučko-školske knjige Bukvar i Srpska računica za I godište stavljeni su izvan porabe zato ih nema u ovogodišnjem popisu i narudžbenici.'' Srbobran je to komentirao: ''Tom je odredbom počinjen ne samo novi atentat na srpski narod, nego se njome očito krši i gazi školski zakon...'' <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 165., Ћирилске књиге избацују се из школа|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Rauchova ''Ustavnost'' objavila je tekst o srpskim institucijama u Hrvatskoj sa zaključkom da sve spomenute institucije treba odstraniti, <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 169., Раухов и Цуваје орган против српских светиња|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> iako je četvrtina stanovništva tada imala srpsku nacionalnu svijest.
Srbi u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, kojih je početkom 20. stoljeća bilo nešto preko 25%, su više naseljavali sela, a manje gradove. Sami nisu imali dovoljno svijesti o potrebi obrazovanja (roditelji seljaci su više voljeli dijete zadržati na selu da im pomaže, nego da ide u školu), a i državna politika ih je zapostavljala, nerijetko im oduzimajući prava koja su do tada imali. Tako je [[Armin Pavić]], predstojnik odjela za bogoštovlje i nastavu izbacio iz srednjoškolskih svjedodžbi Daničićevo nazivanje jezika: ''srpski ili hrvatski jezik''. Od tada, [[1901.]], se pisalo samo hrvatski jezik. <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 38., Још један "успјех" Српског клуба|year= 1901.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> [[Tomislav Maretić]] je napisao ''Gramatiku hrvatskog ili srpskog jezika'' i podnio molbu da mu se gramatika primi kao knjiga za srednje škole. Odgovorio mu je predstojnik g. Pavić, da će mu se knjiga samo tako primiti za srednje škole, ako iz naslova izostavi ono ''ili srpskog'' jezika. Pošto je Maretić na to pristao, Srbobran ga je zbog toga osuđivao. <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 56., Коме боде очи српски језик?|year= 1901.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Pojedini Srbi su stekli visoko obrazovanje i Srbobran je s ponosom pisao o takvim događajima. Tako je prva žena koja je doktorirala na [[Sveučilište u Zagrebu|Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa I]] u [[Zagreb]]u, [[1907]]. godine., bila Srpkinja Milica pl. Bogdanović. Tema doktorata je bila ''Car Julijan Apostata prema hrišćanstvu''. <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 127., Dr. phil. Милица пл. Богдановић |year= 1907.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Ban [[Pavao Rauch]] u suradnji s [[frankovci]]ma je dosta uradio na oduzimanju Srbima dotadašnjih prava. Tako je frankovački list ''Hrvat'' iz [[Gospić]]a [[1909]]. godine javljao s velikim zadovoljstvom, da je u gospićku gimnaziju stigao dopis Rauchove vlade, prema kome se u gimnaziji ukida ćirilica, a natpis na zadaćama ima od tada glasiti ''hrvatske zadaće'', a ne kako se do tada pisalo ''hrvatske ili srpske zadaće''. <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 88., Прогон српских обиљежја|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Iste, 1909. godine, postojala je i zagrebačka srpska osnovna škola <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 127., Загребачка српска основна школа|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> i vladika [[Mihailo Grujić]] je na skupštini gornjokarlovačkog vladičanstva govorio o naredbama vlade o uporabi ćirilice i o zabrani proslave [[Sveti Sava|Svetog Save]] u školama, dok o tome ne odluče općinska vijeća i to na potvrde kotarske vlasti. Vladika je zaključio: ''Obe ove naredbe vrijeđaju našu srpsku pravoslavnu crkvu, religiozno čuvstvo.'' <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 145.-146., Епархијска скупштина горњокарловачка|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Jednom od tajnih odredbi ukinute su ćirilicom pisane knjige u osnovnim školama, a Srbobran je za to doznao preko jedne narudžbe. Na tu narudžbu odgovorila je uprava kr. hrv. slav. zemaljske naklade školskih knjiga: ''Pučko-školske knjige Bukvar i Srpska računica za I godište stavljeni su izvan porabe zato ih nema u ovogodišnjem popisu i narudžbenici.'' Srbobran je to komentirao: ''Tom je odredbom počinjen ne samo novi atentat na srpski narod, nego se njome očito krši i gazi školski zakon...'' <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 165., Ћирилске књиге избацују се из школа|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> Rauchova ''Ustavnost'' objavila je tekst o srpskim institucijama u Hrvatskoj sa zaključkom da sve spomenute institucije treba odstraniti, <ref>{{Cite book|last= |first= |authorlink= |title= Србобран, бр. 169., Раухов и Цуваје орган против српских светиња|year= 1909.|url= |publisher= |location= Загреб|id= }}</ref> iako je četvrtina stanovništva tada imala srpsku nacionalnu svijest.

== Izvori ==
== Izvori ==
{{izvori}}
{{izvori}}

Inačica od 24. kolovoza 2019. u 20:42

Srbobran su bile hrvatske novine koje su izlazile u Zagrebu početkom 20. stoljeća, od 1901. do 1914. Novine su bile glasilo Srba iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije, točnije, Srpska samostalna stranka i njezine pristalice su objavljivale Srbobran.

Povijest

Prvi broj je izašao 15. siječnja 1901. godine. Predsjednik srpskog društva Zora iz Beča, Nikola Stojanović je na skupu srpskog akademskog društva u Beču 27. srpnja 1902. pročitao svoj rad Srbi i Hrvati. Prvi se za diskusiju javio Hrvat iz Osijeka Nikola V. Karlić i on je u potpunosti podržao predavača. Kada se taj rad objavio u vidu podlistku u Srbobranu, izazvao je oštre reakcije: protusrpske demonstracije početkom rujna u Zagrebu i još nekim gradovima, spaljivanje Srbobrana na ulici, a novine su zabranjene. Do 1. rujna 1902. objavljeno je 175 brojeva Srbobrana. Od 30. prosinca 1902. novine izlaze pod novim imenom Novi Srbobran. Do 29. prosinca 1906. izašlo je 275 brojeva, a od siječnja 1907. do 21. kolovoza 1914. objavljeno je 176 brojeva novina, pod starim imenom Srbobran. [1] Za novine su pisali Svetozar Pribićević, Milan Pribićević, Adam Pribićević, Budislav Budisavljević i mnogi drugi.

Srbobran i Židovi

Zbog židovske snalažljivsti da su ekonomski uspješni, Srboran je Židove i grdio i hvalio. Grdio je kada su načini za brz uspon bili mimo moralnih zakona, a hvalio je što su vrijedni i snalažljivi. Josip Frank je bio česta meta Srbobrana zbog svog protusrpskog djelovanja, pa su mu novine često spočitavale njegovo židovsko podrijetlo, da i nije Hrvat i da se bori za interese Beča, a ne Hrvata. Zbog toga je Frank pozvao Židove da se ne oglašavaju u Srbobranu, jer ih stalno napada. Srbobran mu je odgovorio da se Jozua (kako su ga jedino i nazivali) vara ako misli da će oni pisanje određivati prema oglasima i da ne napadaju Židove zato što su Židovi, a najmanje se kome rugaju. Napadaju svakoga, tko protiv volje ogromne većine naroda pomaže tuđinsku politiku. Ne napadaju rasu ni religiju, ali napadaju političke, ekonomske i kulturne tendencije Židova koje su im protivne. Novine su podsjetile Židove da je upravo Frank taj koji dočekuje i slavi najzagriženije antisemite pod kapom nebeskom, bečke hrišćanske scoijale! Za Franka pritom kažu da njihov izrod i odmetnik pokršteni Židov ide u Beč klanjati se najljućem protivniku Židova Lugeru. [2]

Srbobran o Srbima i obrazovnom sustavu

Srbi u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, kojih je početkom 20. stoljeća bilo nešto preko 25%, su više naseljavali sela, a manje gradove. Sami nisu imali dovoljno svijesti o potrebi obrazovanja (roditelji seljaci su više voljeli dijete zadržati na selu da im pomaže, nego da ide u školu), a i državna politika ih je zapostavljala, nerijetko im oduzimajući prava koja su do tada imali. Tako je Armin Pavić, predstojnik odjela za bogoštovlje i nastavu izbacio iz srednjoškolskih svjedodžbi Daničićevo nazivanje jezika: srpski ili hrvatski jezik. Od tada, 1901., se pisalo samo hrvatski jezik. [3] Tomislav Maretić je napisao Gramatiku hrvatskog ili srpskog jezika i podnio molbu da mu se gramatika primi kao knjiga za srednje škole. Odgovorio mu je predstojnik g. Pavić, da će mu se knjiga samo tako primiti za srednje škole, ako iz naslova izostavi ono ili srpskog jezika. Pošto je Maretić na to pristao, Srbobran ga je zbog toga osuđivao. [4] Pojedini Srbi su stekli visoko obrazovanje i Srbobran je s ponosom pisao o takvim događajima. Tako je prva žena koja je doktorirala na Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa I u Zagrebu, 1907. godine., bila Srpkinja Milica pl. Bogdanović. Tema doktorata je bila Car Julijan Apostata prema hrišćanstvu. [5] Ban Pavao Rauch u suradnji s frankovcima je dosta uradio na oduzimanju Srbima dotadašnjih prava. Tako je frankovački list Hrvat iz Gospića 1909. godine javljao s velikim zadovoljstvom, da je u gospićku gimnaziju stigao dopis Rauchove vlade, prema kome se u gimnaziji ukida ćirilica, a natpis na zadaćama ima od tada glasiti hrvatske zadaće, a ne kako se do tada pisalo hrvatske ili srpske zadaće. [6] Iste, 1909. godine, postojala je i zagrebačka srpska osnovna škola [7] i vladika Mihailo Grujić je na skupštini gornjokarlovačkog vladičanstva govorio o naredbama vlade o uporabi ćirilice i o zabrani proslave Svetog Save u školama, dok o tome ne odluče općinska vijeća i to na potvrde kotarske vlasti. Vladika je zaključio: Obe ove naredbe vrijeđaju našu srpsku pravoslavnu crkvu, religiozno čuvstvo. [8] Jednom od tajnih odredbi ukinute su ćirilicom pisane knjige u osnovnim školama, a Srbobran je za to doznao preko jedne narudžbe. Na tu narudžbu odgovorila je uprava kr. hrv. slav. zemaljske naklade školskih knjiga: Pučko-školske knjige Bukvar i Srpska računica za I godište stavljeni su izvan porabe zato ih nema u ovogodišnjem popisu i narudžbenici. Srbobran je to komentirao: Tom je odredbom počinjen ne samo novi atentat na srpski narod, nego se njome očito krši i gazi školski zakon... [9] Rauchova Ustavnost objavila je tekst o srpskim institucijama u Hrvatskoj sa zaključkom da sve spomenute institucije treba odstraniti, [10] iako je četvrtina stanovništva tada imala srpsku nacionalnu svijest.

Izvori

  1. Višnjić, Čedomir. 2013. Srbobran 1901.-1914. - Srpsko kolo 1903. - 1914 (srpski). SKD Prosvjeta, Službeni glasnik. Zagreb, Beograd.
  2. Србобран, бр. 108., Франково "Право" и Жидови. Загреб. 1909.
  3. Србобран, бр. 38., Још један "успјех" Српског клуба. Загреб. 1901.
  4. Србобран, бр. 56., Коме боде очи српски језик?. Загреб. 1901.
  5. Србобран, бр. 127., Dr. phil. Милица пл. Богдановић. Загреб. 1907.
  6. Србобран, бр. 88., Прогон српских обиљежја. Загреб. 1909.
  7. Србобран, бр. 127., Загребачка српска основна школа. Загреб. 1909.
  8. Србобран, бр. 145.-146., Епархијска скупштина горњокарловачка. Загреб. 1909.
  9. Србобран, бр. 165., Ћирилске књиге избацују се из школа. Загреб. 1909.
  10. Србобран, бр. 169., Раухов и Цуваје орган против српских светиња. Загреб. 1909.