Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe

Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe je rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019., kodne oznake 2019/2819 (RSP).

Uvod

Unatoč deklaraciji najvišeg tijela u Republici Hrvatskoj, Sabora iz 2006. godine, Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. - 1990. godine te rezoluciji Vijeća Europe, Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 s istim smislom, potrebom osude zločina totalitarnoga komunističkog poretka, u Hrvatskoj se malo toga promijenilo.

Plenkovićeva vlada je 2017. godine stvorila vijeće kojemu je po dokumentu koji je navedeno vijeće proizvelo vjerojatni cilj bio rehabilitacija komunističkih zločina, koja nije uspjela.

Komunistički zločini i zločinci u državama istočne i središnje Europe još uvijek nisu jasno osuđeni, npr. u Sarajevu još uvijek jedna od glavnih ulica nosi ime Josipa Broza Tita.

Dan uoči glasovanja o rezoluciji, 18. rujna 2019. dvije su hrvatske zastupnice održale govore u Europskom parlamentu:

»I ove godine smo 23. kolovoz obilježili ukopavajući žrtve do sada neistraženih grobnica. Sedamdeset godina nakon rata one ostaju kao opomena na ono što pomračenja svijesti i jednoumlje može donijeti Europi. Slom fašizma, nacizma i komunizma donio je slobodu i demokraciju koju danas neki u Europi uzimaju zdravo za gotovo.«

(Željana Zovko, 2019.)

U raspravi u Europskom parlamentu govorilo se o zlima koje su komunizam i fašizam donijeli europskom kontinentu u Drugom svjetskom ratu, a nekoliko zastupnika, uključujući i povjerenika Avramopoulousa, govorili su o tome kako je "naša" generacija prva koja na svojoj koži nije osjetila rat, na što je reagirala Ruža Tomašić:

»Htjela sam govoriti o komunizmu, fašizmu i nacizmu, ali nisam mogla prijeći preko toga gospođo Tuppurainen i gospodine Avramopoulous, kada tvrdite da smo mi jedina generacija koja nije iskusila rat. Gospodo, Hrvatska nije bila članica Europske unije 1991. godine, ali je bila i ostala dio Europe. Vrijeđa me da zaboravljate srbočetničku agresiju na Hrvatsku uz pomoć jugovojske, tada treće vojne sile u Europi. Gospodo, braneći svoju neovisnost i slobodu, u Hrvatskoj je poginulo 8257 hrvatskih branitelja i 5657 civila, među njima puno djece. Još uvijek tragamo za negdje oko 1200 nestalih, a da ne spominjemo milijarde eura štete počinjene u ratu. Za jednu malu Hrvatsku od 4,3 milijuna stanovnika, to je velika tragedija za koju je dijelom kriva i inertnost Europske unije.«

(Ruža Tomašić)

Rezolucija

Rezolucija ima nakon uvodnog dijela 22 točke, navode se točke relevantne za hrvatsko društvo:

• 3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;

• 5. poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim;

• 10. zalaže se za zajedničku kulturu sjećanja koja će odbacivati zločine fašističkih, staljinističkih i drugih totalitarnih i autoritarnih režima iz prošlosti i služiti kao sredstvo za izgradnju otpornosti na današnje prijetnje demokraciji, naročito među mlađim naraštajima; potiče države članice da kroz opću kulturu promiču obrazovanje o raznolikosti našeg društva i o našoj zajedničkoj povijesti, uključujući obrazovanje o zvjerstvima počinjenim u Drugom svjetskom ratu, poput holokausta i sustavnog dehumaniziranja njegovih žrtava tijekom niza godina;

• 15. tvrdi da je Rusija i dalje najveća žrtva komunističkog totalitarizma i da će njezin razvoj u demokratsku državu biti otežan sve dok vlada, politička elita i politička propaganda nastavljaju s umanjivanjem komunističkih zločina i veličanjem sovjetskog totalitarnog režima; stoga poziva sve dijelove ruskog društva da se suoče sa svojom tragičnom prošlošću;

• 17. izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola;

• 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;

Reakcije u Hrvatskoj

Natiražniji mediji u Hrvatskoj ovu su rezoluciju prešutjeli:

• Nema rezultata pretraživanja za: "Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe" site:vecernji.hr
• Nema rezultata pretraživanja za: "Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe" site:jutarnji.hr
• Nema rezultata pretraživanja za: "Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe" site:hrt.hr
• Nema rezultata pretraživanja za: "Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe" site:hina.hr

Jure Vujić kaže da: rezolucija na jedan način podsjeća i upozorava da neke zemlje bivšeg komunističkog bloka poput Hrvatske, unatoč pada Berlinskog zida i uvođenje demokracije, još uvijek nisu provele svoju „političku tranziciju“ usvajanjem prikladnog zakona o lustraciji poput sve ostale druge bivše komunističke zemlje Srednje i Istočne Europe. Naime, za razliku od Hrvatske ( i Slovenije), u Češkoj, bivšoj istočnoj Njemačkoj, u Slovačkoj, Poljskoj, Estoniji, Litvi, Latviji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Makedoniji i Mađarskoj lustracija je različitim oblicima provedena.

Vijest je komentirao Ivica Granić, koji zaključuje:

»S obzirom na to kako spomenuta rezolucija na najdirektniji način podrazumijeva i jugoslavensku komunističku diktaturu, te na najdirektniji način nalaže određene političke aktivnosti u cilju provođenja zaključaka Rezolucije, nema nikakve dvojbe kako će svakim danom sve više hrvatskih filokomunista i kriptojugoslavena ustajati 'na zadnje noge' kako bi omalovažavali ili relativizirali zaključke i preporuke Rezolucije.

Po mišljenju potpisnika ovih redaka, usmjerit će se na nekoliko detalja.

Prvi, inzistirat će na 'pogrešnoj tvrdnji' kako je 'Pakt Molotov-Ribbentrop' od 23. kolovoza 1939. uzrok izbijanja Drugog svjetskog rata i da je nemoguće odgovornost za izbijanje najrazornijeg rata 20. stoljeća podijeliti između Hitlera i Staljina, odnosno Njemačke i Sovjetskog Saveza. Usput će pokušati silno relativizirati sovjetsku ulogu ili krivnju, na način kako je, eto, Sovjetski savez još 1937. predlagao i uporno nudio budućim saveznicima, Velikoj Britaniji i Francuskoj, prijedloge za sklapanje jednog 'antinacističkog pakta' protiv Njemačke, s posebnim naglaskom na zaštiti Poljske. No ti pokušaji iz ovih ili onih razloga nisu zaživjeli, pravo pitanje je koliko su i bili ozbiljni. Valja naglasiti kako je spomenutu inicijativu odbila čak i sama Poljska, ocijenivši je kao neozbiljnu. Da su Sovjeti u tim silnim 'pregovorima i nuđenjima mira' igrali trostruku igru s figom u džepu, posebice kada je Poljska u pitanju, jasno je iz činjenice da su upravo oni, jednako kao i Hitler, napali i raskomadali Poljsku u razdoblju od 1939. do 1941. godine, počinili teže zločine i od samih nacista, među kojima se ističe strašni pokolj u Katinskoj šumi. Upravo takva neiskrena i podla politika, kao i naknadni brutalan odnos Sovjetskog Saveza prema Poljskoj, potvrđuju zaključak Europskog parlamenta kako su za početak Drugog svjetskog rata podjednako krive Hitlerova Njemačka i Staljinov Sovjetski Savez.

Drugo protiv čega će ustati hrvatski filokomunisti i apologeti propalog jugoslavenskog komunizma, bit će 'revizionistička' tvrdnja ove Rezolucije, koja eksplicitno izjednačava nacizam i komunizam. Za njih će nacizam ostati 'apsolutno zlo 20. stoljeća', a komunizam, ipak, eto potječe iz jedne druge kulture, one koja se afirmirala kroz razdoblje humanizma i renesanse, europskog prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, zahtjevima za ostvarenje slobode, jednakosti i bratstva među ljudima. Pri tom neće mariti za činjenicu kako je taj i takav komunizam eliminirao nekoliko desetaka puta više nevinih ljudi od nacizma i fašizma, a o svemu što se događalo prije i nakon Drugog svjetskog rata ne treba niti govoriti.

Jer, eto, ako vam je ishodište u 'humanizmu i renesansi' u 'francuskoj revoluciji' onda možete pobiti koliko god hoćete milijuna nevinih ljudi, nitko vam ništa ne može prigovoriti.

Posebno je zanimljiva njihova mantra, u koju vjerojatno više ni sami ne vjeruju, kako je 'nacizam totalitaran u ideji i praksi' a komunizam nije baš takav, on je totalitaran 'samo u praksi', i to je glavna diferencijacija ova dva totalitarizma.

Ti apologeti propalog Titoizma nikada neće moći objasniti 'kako je moguće zlo činiti zbog dobrog, plemenitog cilja? Ako je tome tako, valjalo bi se zapitati i kakav je onda to cilj, radi li se o nečemu realnome ili o klasičnoj lijevoj utopiji, koja se u međuvremenu promaknula u najveće zlo novije povijesti.

Ako bismo, dakle, i prihvatili njihovu krajnje 'uvrnutu logiku', onda bi valjalo spomenuti i kako je, pored činjenice da su 'efekti' zapravo jednaki, tragedija komunizma još i veća, jer su 'sredstva kompromitirala plemeniti cilj'. Jesu li onda komunistički killeri, gledajući tako, ubili i zadnju ljudsku nadu i shvatili kako uopće nije moguće jedno pravedno društvo, zasnovano na jednakosti, bratstvu i slobodi.

I treća postavka ove Rezolucije protiv koje će razne Antife&co ustati bit će, vjerojatno, to što se pozivaju države članice da formuliraju 'jasnu ocjenu o zločinima komunističkih režima'. Na taj se način konačno državama članicama, poput Hrvatske, povjerava plemenita misija da se konačno 'pozabave' svojom nakaradnom poviješću, i to slijedeći upravo liniju Rezolucije.

Posebno je hrvatskim filokomunistima nezgodno sjela činjenica kako Vijeće Europe, onim članicama koje još uvijek nisu prošle proces katarze i osude komunizma, 'posebno preporučuje dobra iskustva Mađarske, Poljske i Ukrajine', u kojima je komunizam - proglašen zločinom.

Na to će preživjeli hrvatski mentalni komunisti naročito skočiti 'kao podbodeni', to je crta koju Vijeće Europe nikako nije smjelo prijeći. Jer, oni se u svome post komunističkom lenu, zvanom Republika Hrvatska, tako dobro osjećaju da nitko sa strane ne smije 'čačkati mečku'. Jedan od najboljih književnika današnjice, i jedan od najgorih mogućih političkih analitičara novije svjetske povijesti, radikalni ljevičar Umberto Eco, svojedobno je kazao kako 'se osudom komunističkog totalitarizma zapravo rehabilitira onaj drugi, fašistički totalitarizam'. To je toliko promašeno, toliko bedasto i toliko diletantsko razmišljanje da je nevjerojatno kako je to veliki Eco izjavio. Jer, kad bi to doista bilo točno, onda bi danas, kao nikada ranije, u Europi bujao fašizam, i to samo zbog činjenice kako se zločincu konačno otvoreno kazalo da je zločinac, a žrtva je konačno dobila šansu pronaći svoj mir i spokoj. Ako su oni, koji zagovaraju historijsku istinu i pravdu, neki novi fašisti, onda mirne duše možemo uzviknuti - živio novi europski fašizam!«

(Ivica Granić)

Reakciju čelnika minorne stranke SRP Vladimira Kapuralina komentira Lili Benčik:

 »“Smatram da je IDS-ov zastupnik Valter Flego dajući podršku rezoluciji uvrijedio sve Istrane, jer uspoređivanje komunizma i fašizma je nezamislivo. “Flego je ovim činom posthumno uvrijedio i sve istarske komuniste koji su pali u borbi protiv fašizma, kao i one koji nisu bili komunisti, ali su se borili pod vodstvom komunista. Nevjerojatno je da je istarski zastupnik podržao takav prijedlog kojim je uvrijedio i sve istarske predratne komuniste koji su od specijalnog fašističkog suda za zaštitu države osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne,” kazao je Kapuralin. E druže Kapuralin što vi sebi umišljate? Može biti da je vas osobno Flego uvrijedio, ali nikako sve Istrane. Vi nemate mandat govoriti u ime svih Istrana! Vaša minorna strančica ne daje vam ovlasti da govorite u ime svih Istrana cijeloj javnosti! Ni vi nigdje ne spominjete teror, masovna ubojstva, fojbe i nestanak ljudi preko noći na Goli otok! A upravo zbog takvih koji negiraju komunističke zločine, koji ne spominju žrtve komunizma je i nastala ova Rezolucija EU o izjednačavanju komunističkih i nacističkih zločina!«

(Lili Benčik, braniteljski-portal.com)