Jugoslavenski komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Redak 100: Redak 100:
*[[Državni terorizam]]
*[[Državni terorizam]]
*[[Partizanski zločini u Gračanima]]
*[[Partizanski zločini u Gračanima]]
*[[Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe]]


== Izvori ==
== Izvori ==

Inačica od 8. listopada 2019. u 11:32

Spomenik najvećoj masovnoj grobnici u povijesti Hrvata: Pokopališče Dobrava u blizini Maribora

Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata ili Partizanski zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata označavaju niz zločina genocidarnog razmjera nad zarobljenim Hrvatima, Muslimanima, Slovencima, Srbima i pripadnicima drugih naroda bivše Jugoslavije od strane totalitarnog režima pod Titovim vrhovnim zapovjedništvom.

Ti zločini predstavljaju primjer revolucionarnog terora, motiviranog doktrinom o klasnoj borbi, koja predstavlja neodvojivi dio komunističke ideologije.[1] [2] Sam je Lenjin - koji je za komuniste ima status posve neupitnog autoriteta - poručivao da je nužno uspostaviti diktaturu proletarijata kao „najžešći i najnemilosrdniji rat nove klase protiv moćnijega neprijatelja, protiv buržoazije, čiji je otpor udesetorostručen njenim obaranjem (…) diktatura proletarijata je nužna, i pobjeda nad buržoazijom nije moguća bez dugog, upornog, ogorčenog rata na život i smrt“.[3]

Bez suđenja, masovno su ubijani vojnici i civili, među kojima je bilo pripadnika svih naroda iz svih bivših jugoslavenskih republika, uz najveći udio Hrvata. Veliki broj intelektualaca, uglednika, državnih službenika bivše NDH i osoba koje su bili nepodobne zbog vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja jugokomunisti su oduzeli pravo na život. Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetljećima je skrivala i relativizirala svoje strašne zločine. Javne rasprave i istrage bile su zabranjene. Na području Slovenije evidentirano je preko 600 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s preko 100 tisuća ubijenih ljudi a u Hrvatskoj preko 900 s mogućih 90.000 žrtava.

U poraću je ubijeno i uslijed loših uvjeta transporta i internacije pomrlo više od 50.000 pripadnika njemačke manjine.

Pobjednički komunistički partizani smatrali su paušalno protukomuniste za "suradnike okupatora", s kojima se po završetku rata moglo postupati po volji. Činjenicu da su protukomunističke izbjeglice bile žrtve komunističkog nasilja partizana (točnije, Jugoslavenske armije, kako se vojska predvođena jugokomunistima tada službeno zvala), službena državna strana - uključujući akademsku historiografiju, koja je organizirano sudjelovala u zataškavanju tih zločina - je uporno nijekala sve do raspada Jugoslavije. Govoriti bilo što o tim stvarima je u SR Hrvatskoj bilo opasno, a objaviti posve nemoguće.[4] [5]

Procesom demokratizacije i osamostaljenja Hrvatske i Slovenije bio je popraćen raspravom o pomirbi, kojom je bio razbijen titoistički tabu koji je prešućivao zločine titoizma i štitio Titove zločince. Iako nije došlo do njihove osude, ipak je ponekim miroljubljivim gestama, prije svega misama i komemoracijama, postignuta osnovna suglasnost u osudi titoističkih pokolja ratnih zarobljenika i civila.[6]

Raspadom Jugoslavije i nakon što je režim izgubio svaki legitimitet, dobila su na snazi kazivanja o jugokomunističkim zločinima koja su bila objavljivanja u inozemstvu u izbjegličkim krugovima.[7]

Strategija jugoslavenskih komunista

Komunistička partija Jugoslavije je od svojeg osnivanja (1919.g.) bila podružnica ("sekcija") Kominterne, koja je bila jedan od međunarodnih instrumenata Sovjetskog Saveza. Osnovna ideja i politika komunističkoga bloka bilo je provođenje svjetske revolucije s ciljem nasilnog rušenja svih režima i vlasti i uspostavljanje komunističkog svjetskog poretka. Komunistička ideologija nije vidjela mogućnost da se uspostava komunizma može dogoditi mirnim putem (te komunizam, doista, nigdje i nije "zaveden" mirnim putem), nego samo neograničenim revolucionarnim nasiljem. Diktaturu proletarijata su komunisti nazivali "najžešćim i najnemilosrdnijim ratom u povijesti". Takvim ekstremnim ideološkim temeljima komunističke partije su odgajale svoje članove, koji su s golemom mržnjom provodili revolucionarno nasilje.

Tijekom rata komunisti su prikupljali podatke i o običnim, u rat neuključenim građanima, koji su im mogli biti politička konkurencija nakon rata. U komunizmu je bilo nepoželjno i neprijateljsko sve što nije posve "na liniji" komunizma: za razliku od "običnih" autoritarnih režima, komunizam nije zadovoljan s političkom apatijom stanovništva, nego na totalitaristički način zahtijeva da narod bude oduševljen za komunističku vladavinu. Stoga su komunisti sve svoje neistomišljenike jednostavno označili pojmom narodni neprijatelji, te su svoju političku strukturu pripremali za konačni i odlučni poratni boj u kojem će fizički pogubiti sve komunističkom režimu nepoželjne osobe. .[8].

KPJ se u Drugi svjetski rat uključila s jasnim komunističkim ciljevima. Tome su bili podređeni svi vojni i politički potezi jugoslavenskih komunista.

Govor Moše Pijade s prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću, gdje objašnjava strategiju osvajanja vlasti:[9][10]

...potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom... Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere... Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira...[11]

U razdoblju nakon rata, revolucionarni teror je provođen po načelu "prikloniti ili ukloniti".[12]

Komunistički teror iz poraća zapravo je nastavak zločina koji su provođeni ranije, kako je "narodna vojska" ostvarivala kontrolu nad pojedinim dijelovima zemlje. Nakon što su jugoslavenske snage u listopadu 1944. godine ušle u Dubrovnik, odmah je proveden pokolj na otočiću Daksi, među čijim žrtvama nema baš niti jednog pripadnika vojnih postrojbi (jer su njemačke i snage NDH napustile grad bez borbi), ali ima barem 7 katoličkih svećenika iz Dubrovnika.

Križni put

Pod imenom Križni put (1945.) podrazumijevaju se marševi smrti i komunistički teror uglavnom nad Hrvatima 1945. i kasnije. Većina zarobljenika ubijena je tijekom marševa kroz SFR Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom sljedećih mjeseci.

Zbog strategije prešućivanja samo je mali dio tih grobišta istražen i obilježen.

Zapovijedi za ubijanje "narodnih neprijatelja" (civila i zarobljenih vojnika) su predstavljale vojnu i državnu tajnu, te detalji nisu bili poznati čak ni vojnom i policijskom personalu koji u pojedinoj akciji nije neposredno sudjelovao. Primjerice se u izvješću Odjeljenje zaštite naroda za okrug Baniju od 6. lipnja 1945. god. upozorava višu instancu OZNE o zločinima za koju sastavljač izvješća ne može vjerovati da bi mogao biti izvršen prema nalogu najviših vlasti - nego smatra da je strašni zločin u kojem je odjednom ubijeno dvjestotinjak ratnih zarobljenika djelo samovoljnih nižih vojnih zapovjednika: "Usmeno sam Vas upoznao o stanju u II. bat. N.[arodne] Obrane, do danas se nije skoro ništa učinilo, da se nekoji rukovodioci tamo smijene, kao napr. pomoćnik komesara zvani Firga. Moje mišljenje je da on imade podršku iz štaba brigade te Vi trebate nastojati da se već jednom sredi stanje u ovom bataljonu. Ponovno Vas upozoravam o likvidaciji, koja je izvršena unazad 5-6 dana. Sa istom likvidacijom rukovodio je Firga, koji je odveo jednu grupu od 194 te ih likvidirao u blizini sela Knezovljana, svega udaljenosti kilometar od sela i 40 - 50 metara daleko od puta, kod same likvidacije bili su odbornici sela tako da za likvidaciju znade cijelo selo, pošto su nekoji dobili i robe od ubijenih. Nedaleko od samoga mjesta gdje su ovi likvidirani imade jedan bunar, u kojemu se pojavila sama krv. Pošto likvidirani nisu bili dobro zakopani, dali smo u zadatak da se odmah nabaca još zemlje, pošto su već počeli smrditi, a ujedno da se sam bunar zatrpa."[13] Nema, međutim, naznaka da bi bilo koji krivac tog ili bilo kojeg drugog od mnogih sličnih zločina bio kažnjen, čak niti okrivljen. Policijske i sudbene vlasti komunističke Jugoslavije nisu nikada provodile istrage o takvim zločinima, sustavno su prikrivale grobišta, te su pomno vodile brigu da čak ni u popisivanju ratnih žrtava ne bi slučajno popisale vojne i civilne žrtve na strani "neprijatelja", koje su bile osuđene na trajni zaborav.[14]

Službena jugoslavenska historiografija je čak imala stanovitu "rupu" u kronologiji aktivnosti glavnog komunističkog vođe Josipa Broza Tita - za razliku od čitavog preostalog razdoblja rata i poraća koje je vrlo detaljno i praktično iz-dana-u-dan obrađivano, za razdoblje u kojem se događao Križni put 1945. godine historiografija nije davala čak ni podatke gdje se Tito nalazi. Tek se u novije vrijeme - i to pregledom lokalnog komunističkog tiska s područja Slovenije i Sjeverozapadne Hrvatske, te na temelju iskazivanja očevidaca iz redova komunističkih vojnih zapovjednika - ustanovljava da se u tom razdoblju Tito fizički nalazio upravo na tom području gdje su izvršeni (i zapovijeđeni) najveći zločini. "Vjesnik" od 25. svibnja 1945. god. prenosi sadržaj javnog govora u kojemu Josip Broz Tito govori:

"Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu, Jugoslaviju."[15]

Na nekim mjestima su civili i vojnici ubijani strahovitom svirepošću: Prema sjećanju sanitarnog inspektora Miroslava Haramije, koji je za "narodnu vlast" sanirao šumu s preko 800 nepokopanih tijela ostalih od partizanskog pokolja u Gračanima u svibnju 1945. god. od kojih je prijetila zaraza, "žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila strahovito puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice."[16]

Stanoviti broj sudionika komunističkih zločina iz rata i poraća je kasnije progovorio o događajima u kojima je sudjelovao; tako npr. Simo Dubajić, zapovjednik egzekutora u Pokolju na Kočevskom Rogu u knjizi "Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog roga" iz 2006. godine.[17]

Zarobljenički i koncentracijski logori

Komunistička vlast je nakon završetka rata uz njemačku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj i Vojvodini Hrvate izlagala sustavnoj represiji. U prvim mjesecima nakon preuzimanja vlasti (koje su komunisti eufemistički nazvali oslobođenje) uhitili ili likvidirali velik broj intelektualaca i drugih ne-komunista. Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala u Hrvatskoj s 19 koncentracijskih logora, u kojima je Titov režim držao zatočeno desetke tisuća hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika. Među poznatije zarobljeničke i koncentracijske logore spadaju:

Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova i šef vojne i tajne policije 1.veljače 1951.godine, u beogradskoj skupštini podnio je izvješće. U njemu među ostalim stoji:

Konfiskacije

Jugoslavenski su komunisti od 1941. do 1990. pod tzv. antifašističkom pokretom podrazumijevali i socijalističku revoluciju. Već pri kraju rata započeta je nacionalizacija privatne imovine. Konfiscirana je imovina osoba koje su bile povezane s institucijama NDH, osoba koje su izbjegle i pripadnika njemačke nacionalne manjine[18] .

Nakon kraja rata nastavilo se temeljitom nacionalizaciom svih većih poljoprivrednih dobara, te gotovo cijele jugoslavenske industrije, od metalurgije, preko kemijske, do tekstilne i drvne industrije.

Do kraja 1945. država je oduzela bivšim vlasnicima gotovo cijelu imovinu na području industrije, rudarstva, metalurgije i naftne industrije.

28. travnja 1948. ukinut je privatni sektor u sitnoj trgovini, ugostiteljstvu i ostalim granama sitne proizvodnje i na području usluga.

Aristocid

Podrobniji članak o temi: Aristocid

Komunisti su likvidirali velik broj intelektualaca, pisaca, gospodarstvenika. Između ostalih, to su bili:

Tu je bilo i brojnih hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika itd.

Zablude o komunističkoj Jugoslaviji

Unutar zapadnoeuropskih suočavanja, poseban problem predstavljaju države nastale raspadom bivše komunističke Jugoslavije jer je ta država tijekom hladnog rata igrala posebnu ulogu. Iz tog razloga je komunistička Jugoslavija od zapadnog svijeta dobivala gospodarsku i drugu pomoć, a na Zapadu je Jugoslavija prikazivana krajnje neobjektivno, poput rajske oaze u paklu ostalog komunističkog svijeta. Taj neobjektivni refleks zadržao se u zapadnoj Europi i dvadesetak godina nakon raspada Jugoslavije.[20]. Primjerice u Crnoj knjizi komunizma je prešućena samo komunistička Jugoslavija unatoč činjenici da je u odnosu na broj stanovnika Titov režim pogubio veći postotak ljudi nego što je to bio slučaj u drugom europskim komunističkim državama. To se najjasnije vidi iz točnih poimenačkih podataka za svećenstvo: jugokomunisti su na hrvatskim područjima ubili 664 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca. To je više nego što su bila ukupna pogubljenja svećenika u svim europskim komunističkim zemljama zajedno.

Zbog golemih ratnih i poratnih zločina, te dugogodišnje represije totalitarnog režima komunističke Jugoslavije, Tita svrstavaju među deset najvećih ubojica 20. stoljeća.[21][22][23]

Hrvatski povjesničar Vladimir Geiger 2010. godine piše: "Najveća i najnečasnija mistifikacija jugoslavenske politike i znanosti, osobito historiografije i demografije, bila je mistifikacija o ljudskim gubicima Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu i žrtvama i stradalima koje su prouzročili okupatori i njihovi suradnici, ponajprije u Hrvatskoj. Pobornici mistifikacija i zamagljivanja činjenica o ljudskim gubicima Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugome svjetskom ratu, zabarikadirani svojim stajalištima, tumačenjima i njima prihvatljivim brojkama, nisu posustali niti nakon raspada SFR Jugoslavije. Zbog nedostatka sustavnih istraživanja mnogi i danas navode proizvoljne procjene, uvećavajući ili pak umanjujući pojedine kategorije ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugome svjetskom ratu i poraću."[24]

Politika zaštite počinitelja zločina nakon pada komunizma

Više od dvadeset godina nakon oslobođenja u Hrvatskoj većina tih grobova nije otkopana niti obilježena. Medu ubijenima su bili razvojačeni vojnici, starci, žene, djeca i svećenici. Politička vlast već desetljećima zaustavlja sve pokušaje njihova pronalaženja. Jugokomunistima nije bilo dovoljno samo izvesti zločin i zabraniti istraživanje skrivenih grobišta, nego u narodu uliti strah u kosti pri samoj pomisli na potrebu pronalaženja grobova i osude počinitelja.[25]

Povezani članci

Izvori

  1. ↑ „Komparativni pristup proučavanju seljaštva u socijalističkoj revoluciji“, Ivan Cifrić, "Sociologija i prostor", No.75-76 lipanj 1982., str. 6
  2. ↑ „Opozicija u lijevim i desnim diktaturama“, Kris Cviić, "Politička misao", Vol.33 No.1 Siječanj 1996., str. 85.
  3. ↑ „KONCEPCIJA I DJELOVANJE JUGOSLAVENSKE KOMUNISTIČKE STRUKTURE ZA OSVAJANJE OBRAZOVNOGA I KULTURNOGA SUSTAVA U HRVATSKOJ 1944. I 1945. GODINE“, Josip Jurčević, Mostariensia : časopis za društvene i humanističke znanosti, Vol.18 No.1-2 Prosinac 2014. str. 79
  4. ↑ Dr. Florian Thomas Rulitz, Bleiburška i vetrinjska tragedija, Počasni bleiburški vod, Zagreb, 2012., ISBN 978-953-7379-03-2, str. 16.
  5. ↑ "Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941.–1945. (procjene, izračuni, popisi)", Vladimir Geiger, Časopis za suvremenu povijest, Vol.45 No.2 Listopad 2013.
  6. ↑ "Otkriveno spomen-obilježje 134 žrtve komunizma u Gračanima", HINA kod "tportal", 15. svibnja 2015.
  7. ↑ Steindorff, recenzija knjige Böhler/Rettl, Geschichtspolitik in Kroatien, http://hsozkult.geschichte.hu-berlin.de/rezensionen/2009-2-030.
  8. ↑ Dr. Florian Thomas Rulitz, Bleiburška i Vetrinjska tragedija, Počasni bleiburški vod, Zagreb, 2012., ISBN 978-953-7379-03-2, str. 27.
  9. ↑ Vladislav B. Sotirović, samoizdanje, 2012, ISBN 978-609-408-241-2
  10. ↑ http://www.casnik.si/index.php/2013/03/14/sedemdeset-let-prikrita-resnica/
  11. ↑ Tin Kolumbić. 29. listopada 2015. Tako je govorio Moša Pijade. http://www.matica.hr/. MATICA HRVATSKA. Pristupljeno 28. ožujka 2018. Vanjski link u parametru |work= (pomoć)
  12. ↑ "Matica Hrvatska: Znanstveni skup o represiji i zločinima komunističkog režima", HINA, 10. svibnja 2011.
  13. ↑ "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, 1944. - 1946. DOKUMENTI: Zagreb i Središnja Hrvatska", dokument 116, str. 422 - 425, Hrvatski institut za povijest, 2008.
  14. ↑ Naredba Ministra unutrašnjih poslova Federane države Hrvatske o postupanju s grobovima pripadnika neprijateljskih vojnih formacija od 6. srpnja 1945., dokument objavljen u knjizi "Komunistički zločini nisu antifašizam", Hrvatski informativni centar 2008., str. 20
  15. ↑ "Komunistički zločini nisu antifašizam", Hrvatski informativni centar 2008.,  str. 22 do 27
  16. ↑ "Zatajena grobišta", Željko Tomašević za Vatikanski radio, 02. prosinca 2012.
  17. ↑ "Simo Dubajić je teško bolestan: Priznao je da je pijan ubijao zarobljenike", Index.hr, 31. ožujka 2009.
  18. ↑ Odluka Predsjedništva AVNOJ-a o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile, od 21. studenog 1944. god., u "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, 1944. - 1946. DOKUMENTI, Hrvatski institut za povijest, 2005., str. 48-50
  19. ↑ http://hrcak.srce.hr/file/62394 Mario Jereb, Jesu li Hrvati postali Goti?, ČSP, br. 3., 869.-882. (2008.)
  20. ↑ Dr. Florian Thomas Rulitz, Bleiburška i Vetrinjska tragedija, Počasni bleiburški vod, Zagreb, 2012., ISBN 978-953-7379-03-2, str. 25.
  21. ↑ http://www.hawaii.edu/powerkills/NOTE1.HTM Mega murderers.
  22. ↑ From Stalin to Hitler, the most murderous regimes in the world, pristupljeno 9. svibnja 2015.
  23. ↑ Deseti najveći ubojica 20. stoljeća bio je J.B. Tito?, Ž. Krmpotić i dr. za "24 sata", 2. listopada 2007.
  24. ↑ "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, 1944. - 1946. DOKUMENTI: Zagreb i Središnja Hrvatska", Hrvatski institut za povijest, 2008.
  25. ↑ Andrija Hebrang: ZLOČINI NAD CIVILIMA U SRPSKO-CRNOGORSKOJ AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU, Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991 i Ogranak Matice hrvatske u Zadru, Zagreb-Zadar, 2013., str. 26-27., ISBN 978-953-247-890-5

Literatura

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Jugoslavenski_komunistički_zločini_nakon_završetka_Drugog_svjetskog_rata&oldid=5337659"