Džudo

Džudo

Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.

Džudo 柔道
Izvođenje jedne džudo tehnike
Osnivač	Jigoro Kano
Predsjednik Kōdōkan Instituta	Haruki Uemura
Osnovana	od 1882.
Sjedište	Tokio
Država podrijekla	Japan
Podrijeklo	Džiju-džicu

Džudo (jap. 柔道), japanska borilačka vještina i olimpijski šport nastao kao skup probranih tehnika iz džiju-džice.

Povijest džuda

Džiju-džicu je u to vrijeme u Japanu bilo zajedničko ime za sve borilačke vještine (udaračke i hrvačke). Tada je osnivač džuda – Jigoro Kano, koji je savladao nekoliko stilova džiju-džicua, odlučio uzeti ono najbolje od svakog stila i odbaciti nepotrebno. Jigoro Kano (1860. – 1938.) navršivši 18 godina počeo se baviti borilačkim vještinama. No brzo je shvatio da mu je napredak otežan činjenicom da je fizički bio jako slab i krhko građen. Naime, većina džiju-džicu stilova je uz tehniku zahtijevala i mnogo snage. Godine 1882. nakon što je stekao majstorsku titulu u nekoliko vrsti džiju-džicua, odlučio je razviti borlačku vještinu koja bi omogućavala slabijim osobama da pobijede mnogo veće protivnike.

Sa svojih 9 učenika osnovao je Institut Kodokan i razvijao ono iz čega će nastati džudo (na japanskom jeziku Nježni put). Džudo je postao iznimno popularan već 1886. kada je policija grada Tokija organizirala turnir "Judo Vs JuJutsu". Ukupno se održalo 15 mečeva, a džudaška ekipa uvjerljivo je pobijedila. Džudo je ubrzo postao dio japanskog školskog obrazovanja, a počeo se širiti i po cijelom svijetu.

Džudo je ušao u program Olimpijskih igara na OI u Tokiju 1964. godine, i to samo za muškarce. Za žene je uveden tek na OI u Barceloni 1992.

Od siječnja 2017. na snazi su nova pravila, koje je IJF odredio za primjenu u novom olimpijskom ciklusu, radi pojednostavljenje istih, da budu što lakša za razumjeti, te da borbe budu što atraktivnije.

Oprema

Džudoke treniraju u specijalnoj vrsti kimona koja se zove džudogi (Gi na japanskom znači odjeća). Veže se posebnim debelim pojasem koji odgovara džudokinom rangu, a naziva se Obi.

Ocjenjivanje znanja

Džudoke su rangirani u skladu sa svojim znanjem i rezultatima postignutim u borbama. Postoji 9 učeničkih ("Kyu") i 10 majstorskih ("Dan") s pripadajućim obojanim pojasevima.

Rang	Boja pojasa
9 Kyu	bijeli
8 Kyu	bijelo-žuti
7 Kyu	žuti
6 Kyu	žuto-narančasti
5 Kyu	narančasti
4 Kyu	narančasto-zeleni
3 Kyu	zeleni
2 Kyu	plavi
1 Kyu	smeđi
1 Dan	crni
2 Dan	crni
3 Dan	crni
4 Dan	crni
5 Dan	crni
6 Dan	crveno-bijeli
7 Dan	crveno-bijeli
8 Dan	crveno-bijeli
9. Dan	crveni
10. Dan	crveni

Prije nego što je Jigoro Kano stvorio džudo, učitelji su učenicima izdavali diplome (Menkyo) i svitke teksta koji su svjedočili o njihovom napretku. Kano je započeo moderni sistem kada je 1883. dvojici svojih starijih učenika (Shiru Saigou i Tsunejiru Tomiti) dodijelio status shodan. No, ni tada nije bilo razlike u izgledu između njih dvojice i ostalih učenika, jer tada Kano još nije bio izmislio džudogi pa su učenici trenirali u tradicionalnim kimonima.

1907. Kano je predstavio džudogi kakav poznajemo i danas te su se počeli upotrebljavati pojasevi, za početak samo bijeli i crni.

Pojasevi druge boje su došli u upotrebu tek kad se džudo počeo prakticirati izvan Japana. Mikonosuke Kawaishi je počeo podučavati džudo u Parizu i uvidio je da učenici-zapadnjaci brže napreduju kada imaju razne boje pojaseva kao vizualni dokaz svoga znanja.

Tehnike

Natjecateljski džudo se većinom bazira na tehnikama bacanjima (nage-waza), koje se dijele na ručne tehnike (te-waza), bacanja preko kuka (koshi-waza) i nožne tehnike (ashi-waza). Sastoji se i od tehnika u parteru (katame-waza) koje se dijele na držanja (osaekomi-waza), gušenja (shime-waza) i poluge na rukama (kansetsu-waza). Parter je prilično zanemaren u natjecateljskom džudu jer se, zbog atraktivnosti, borbe prekidaju vrlo brzo ako jedan od natjecatelja ne napravi značajan napredak.

Tehnike džuda se na treningu uče radeći "u prazno", s partnerom koji se "pušta" i u laganom sparingu s partnerom (randori).

Kao i u svim istočnjačkim vještinama tako i u džudo postoje kate. U Kodokan džudu ima 7 kata iako postoje još nekoliko koje se prakticiraju. Ono što je u katama u džudu drugačije od ostalih borilačkih vještina je to što se kate rade sa partnerom. Danas kada je džudo popularan olimpijski šport i borilačka vještina, sve veća popularnost pridaje se upravo ovom drugom dijelu među kojim spadaju i kate. Naime vježbanjem džuda kao vještine možemo se njime baviti bez dobnog ograničenja dok je športski dio faza koja ima svoje granice. Zato IJF (svjetska džudaška federacija), sa svojim članicama aktivno radi na promicanju džudaške kulture u svim segmentima koje on sadrži. Kate su u biti zapisi određenih tehnika i principa na kojima su se tehnike izvodile i nastale a prema nekoj općoj podjeli možemo ih podijeliti u 5 grupa:

1. Kate za učenje tehnika za randori i shiai
2. Kate za učenje principa
3. Kate za realnu borbu
4. Kate iz stare škole (džiju-džicu)
5. Kate nepriznate od strane Kodokana

Pravila olimpijskog džuda

Džudaški meč održava se na mekanoj podlozi (Tatami), veličine u prosjeku 15x15 metara. 2 metra sa svake strane čine "sigurnu zonu", ograničenu crvenom linijom. Izvan crvene linije nije dozvoljeno izvoditi bacanja, no ako bacanje započne unutar tatamija, a bačeni natjecatelj padne unutar sigurne zone, bacanje se smatra valjanim.

U meču se može pobijediti:

1. Bacanjem
2. U parteru ( gušenjem, polugom i zahvatom držanja-duže od 25 sek. )
3. Na bodove

Pobjeda bacanjem

Ako protivnika bacimo na leđa s razumnom količinom snage, zaradili smo Ippon i istog trena pobijeđujemo. Ako ga bacimo s razumnom količinom snage ali bez potpune kontrole bacanja, a protivnik padne djelomično na leđa, ili padne na bok, dobivamo Waza - ari.

Važno je napomenuti da Waza -ariji nisu kumulativni, znači njima je nemoguće pobijediti, čak i ako ih tokom borbe zaradite 100. Pobjeda se može ostvariti samo istekom vremena, odn. pobjednik je onaj koji skupi više Waza-ari bodova u tijeku borbe. Na primjer, protivnik može imati tri Waza -arija te ga u zadnjih 10 sekundi natjecatelj baci na Ippon, i tada automatski gubi.

Pobjeda u parteru

Ako ste bacili protivnika nekom tehnikom, no niste zaradili ippon, borbu možete nastaviti u parteru. Poanta je protivnikova leđa ili barem jedno rame kontrolirati odn. priljepiti za tatami i držati ih tako: 20 sekundi (ippon), 15 sekunde (waza-ari).

Osim držanjem, u parteru se može pobijediti gušenjem ili polugom na ruci (U tom slučaju se protivnik izvlači iz zahvata tako da 3 puta tapka po vama ili parteru i samim time, automatski gubi meč). Bitno je napomenuti da je parter u ranim počecima džuda bio slabo razvijen i vježbao se jako malo, no nakon susreta sa borcima FUSEN RYU škole ju-jitsu, koja je bila poznata po borbi na tlu, u džudu se i taj način počinje razvijati. Nakon toga na natjecanjima se počinje sve više borbi završavati u parteru te Jigoro Kano uvodi pravilo gdje se omjer borbe u stojećem stavu(TACHI-WAZA) I parteru(NE-WAZA), iznosi 70%/30% u korist borbe u stojećem stavu. No neke škole i dalje nastavljaju stavljati težište na parter jer je to na neki način u istinskom duhu BUŠIDO-a(kodeks samuraja), jer borba traje do predaje protivnika.Tu je najpoznatija škola KOSEN-JUDO, koja je u svojoj formi, temelj današnjeg BRAZILSKOG JU JITSUA i u tehničkom smislu između njih gotovo da i nema neke razlike. No pogrešno je misliti da u džudu kao natjecanju, parter zauzima sporednu ulogu ili pak da su borci u džudu slabi u parteru. Tehnički nema nikakve razlike sa borbama u Brazilskoj ju-jitsi, jer je tehnika identična no razlika je u tome što se džudaška borba prekida ako se u parteru ne vidi neki progres u tehnici(obično kada jedan natjecatelj želi zbog boljeg rezultata"potrošiti" što više vremena), te ukoliko dođe do pozicije kada nijedan natjecatelj ne pokušavaju izvesti nikakvu akciju(mrtva pozicija). Naravno treba priznati da se razvojem Brazilskog ju-jitsua, mnoge tehnike koje su pomalo počele padati u zaborav, danas ponovo vježbaju i plasiraju te je u današnje vrijeme čest slučaj da se ove dvije vještine u mnogočemu nadopunjuju.

Pobjeda na bodove

Ako dođe do toga da niti jedan borac nakon isteka vremena nije zaradio ippon, a svatko ima istu količinu waza-arija (ili nitko ih uopće nema), borba se nastavlja zlatnim bodom, tj. borba se nastavlja dok jedan natjecatelj ne baci protivnika na bilo kakvo bacanje, tj. prvi pobjeđuje onaj koji prvi zaradi bodove. Ako jedan protivnik ima jedan "shido" (kaznu), a drugi nema, borba se svejedno nastavlja u zlatni bod. Na primjer, natjecatelj A ima jedan shido, a natjecatelj B nema shido-a. Vrijeme istekne, ali borba ide u zlatni bod (ako nitko nema wazar-arije ili ih imaju jednako. Ako u zlatnom bodu natjecatelj B dobije shido, on ne gubi jer su tada obojica na jednom shido-u, znači potreban je poen razlike za pobjedu. Natjecatelj B bi izgubio ako bi u zlatnom bodu dobio 2 shido-a dakle, natjecatelj A ako bi dobio jedan. Naravno, ako netko u međuvremenu napravi bacanje za poen, on pobjeđuje. Zlatni bod ima neograničeno vrijeme trajanja.

Zanimljivosti

• Važno je napomenuti da je džudo, unatoč svom olimpijskom statusu, naporan i opasan šport. U počecima se nerijetko znalo dogoditi da jedan od natjecatelja izgubi život na tatamiju. Sakujiro Yokoyama (jedan od prvih Kanovih učenika) je znao reći da je svaki put, prije nego bi krenuo na turnir, obavio sve poslove koje je trebao i pozdravio se s roditeljima.
• Najviši rang džudaškog znanja, 10. Dan, je do sada u povijesti dobilo svega 15 džudoka, od kojih je danas (rujan 2006. godine) samo 3 živuća!
• Iako je najviši rang, 10. Dan, označen crvenom bojom pojasa, ponekad se majstori tog ranga odlučuju za bijeli pojas, čime naglašavaju životni ciklus i činjenicu da se uvijek nešto novo može naučiti bez obzira na sadašnje znanje.

Povezani članci

• Jigoro Kano
• Kosen Judo
• Brazilski Jiu-Jitsu

Vanjske poveznice

• Croring Portal Dnevno najnovije informacije iz džudaškog svijeta
• Službena stranica KODOKANA
• Stranica s informacijama o džudu
• "Hrvatski judo savez"
• Rezultati na stranici JudoInside.com