Međunarodno privatno pravo

Međunarodno privatno pravo jest grana unutarnjeg prava koja uređuje privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjem. Međunarodno privatno pravo sastoji se od kolizijskog prava i međunarodnog građanskog procesnog prava, a daje odgovor na tri pitanja, od koja su druga dva pitanja međunarodnog građanskog procesnog prava, a ta su:

1.    koje je pravo mjerodavno?

2.    koji je sud nadležan?

3.    koji su pravni učinci stranih sudskih odluka?

Međunarodno privatno pravo sastoji se od tri metode -  kolizijskih pravila, pravila neposredne primjene te posebnih materijalnih pravila.

Kolizijska pravila su najvažnija, a za cilj imaju uputiti na mjerodavno pravo. To su pravila koja upućuju na primjenu mjerodavnog prava, a nisu ni materijalna, niti procesna, već su pravila sui generis. Tijelo primjene (forum, primjerice sud) rješava takve situacije na osnovi kolizijskih pravila svoje države, a da bismo uopće govorili o primjeni kolizijskih pravila mora postojati strano obilježje te se mora raditi o privatnopravnim situacijama jer se one mogu primjenjivati ekstrateritorijalno.

Pravila neposredne primjene su ona pravila koja uvijek upućuju na primjenu domaćeg (tuzemnog) prava te kod njih u obzir ne dolazi kolizijskopravna metoda, već se neposredno primjenjuje domaće pravo. Pravila neposredne primjene se nalaze u  čl. 13. st. 1. ZMPP-a koji navodi: «Neovisno o drugim odredbama ovoga Zakona, sud može primijeniti odredbu hrvatskog prava koja se smatra toliko važnom za zaštitu hrvatskog javnog interesa, poput političkog, društvenog i gospodarskog ustroja, da se primjenjuje na sve situacije koje ulaze u njezino polje primjene, bez obzira na pravo koje je mjerodavno.»

Posebna materijalna pravila su propisi koji se posebno donose za uređivanje situacija s međunarodnim obilježjem, poput primjerice uređivanja položaja stranaca unutrašnjim propisima države u Zakonu o strancima.

Naziv međunarodno privatno pravo prvi je uveo američki pravni teoretičar Joseph Story (1789. – 1845.). Danas u anglosaksonskom pravnom krugu ipak preteže naziv kolizijsko pravo (engleskiconflict of laws).

Međunarodno građansko procesno pravo su pravila unutrašnjeg prava i međunarodnih ugovora kojima se u svezi s privatnopravnim situacijama s međunarodnim obilježjem uređuju razna procesna pitanja. Najvažnija pitanja međunarodnog građanskog procesnog prava su pitanje sudbenosti, nadležnosti, položaja stranaca u postupku, utvrđivanja stranog prava te priznanja i ovrhe stranih sudskih i arbitražnih odluka.

Povijesni razvoj međunarodnog privatnog prava

Začetke razvoja međunarodnog privatnog prava možemo pratiti od antike u kojoj su se pitanja suvremenog međunarodnog privatnog prava uređivala ugovorima, a za ondašnje «međunarodno privatno pravo» značajna su Grčka i Rim, preko razdoblja ranog srednjeg vijeka u kojemu je postojalo načelo osobne primjene prava (professio iuris). Za suvremeno međunarodno privatno pravo značajna su razdoblja kasnog srednjeg vijeka u kojemu su djelovali glosatori (11. – 13. st.) i postglosatori (14. st.), novi vijek koji je određivala  statutarna teorija,  a u kojoj su djelovali razni teoretičari iz Španjolske, Francuske, Nizozemske i Njemačke te, konačno, novija učenja za koja su značajni teoretičari iz Njemačke, Italije i Francuske, a koje razdoblje označava kraj statutarne teorije.

Od hrvatskih znanstvenika značajnih za razvoj međunarodnog privatnog prava valja spomenuti Eisnera, Katičića i Sajka.   

Kasni srednji vijek

G L O S A T O R I   su djelovali od 11. – 13. stoljeća u Italiji i Francuskoj, a moderno međunarodno privatno pravo počinje se razvijati u gradovima sjeverne Italije. U Italiji su djelovali brojni teoretičari od kojih su najznačajnici de Tocco, Accursius, Hugolinus i Aldricus, od kojih Hugolinus i Accursius na početku 13. st. utvrđuju da se parnična sposobnost odnosi samo na podanike pa su stoga propisi gradova obvezatni samo za njegove građane što se smatra početkom modernog međunarodnog privatnog prava. U Francuskoj su djelovali de Revigny, de Belleparche i de Pistoja, a početkom francuskog učenja o međunarodnom privatnom pravu smatra se glosa d'Avranches s početka 13. st. u kojoj se raspravlja o tome treba li suditi u jednom slučaju prema Coutume de Paris ili prema Coutume de Chartes, tj. koju kodifikaciju običaja treba primjeniti u konkretnom slučaju.

P O S T G L O S A T O R I   su djelovali u 14. stoljeću, a najznačajniji predstavnik je Bartolus de Saxoferato koji postavlja dva pitanja – vrijedi li statut za strance u tuzemstvu te vrijedi li statut za pravne situacije u inozemstvu. On tvrdi da se za oblik i sadržaj ugovora primjenjuje lex loci actus, a da se posljedice ugovornih obveza treba prosuđivati prema pravu mjesta izvršenja, a podredno prema legis fori. Same propise razlikuje kao statuta permissiva, tj. oni koji dozvoljavaju i statuta prohibitiva, tj. oni koji nešto zabranjuju. Statuta prohibitiva se može odnositi na oblik pravnog posla, stvari ili osobe, a u posljednjem slučaju, tj. kada se odnosi na osobe, razlikuje statuta favorabile (primjenjuju se ma gdje se osobe nalaze) i statuta odiosum (isključivo teritorijalna primjena). Ostali predstavnici su Baldus de Ubaldi i Saliceto.

Novi vijek

F R A N C U S K A    Š K O L A  djeluje u 16. i 17. stoljeću, a glavni su joj predstavnici Charles Dumoulin i Bernard d'Argentré. Bernard d'Argentré komentira Coutume de Bretagne zastupajući pravni partikularizam te zaključuje da se zakoni i običaji odnose ili na osobe ili na stvari. Za osobe se primjenjuje statuta personalia (slijedi osobu i primjenjuje se na nju i izvan njezina prebivališta), za stvari se primjenjuje statuta realia (isključivo teritorijalna primjena te se primjenjuje na sve osobe bez obzira na podrijetlo ili prebivalište osoba), a poznaje i statuta mixta za koje se primjenjuju pravila kao za statuta realia. Učenje koje postavlja Bernard d'Argentré označava početak statutarne teorije.

N I Z O Z E M S K A     Š K O L A   djeluje u 17. stoljeću, a na nju je utjecao Bernard d'Argentré. Glavni predstavnik je U L R I C H   H U B E R  koji se smatra ocem modernog međunarodnog privatnog prava. Njegovo najznačajnije djelo, Praelectiones iuris civilis iz 1689. sadrži tri načela, a ta su da, prvo, zakoni svake države djeluju unutar njezinih granica i obvezuju sve podanike, drugo, da su podanici sve osobe unutar granica države te, treće, da vladari dozvoljavaju iz učtivosti da se pravo koje se primjenjuje u državi gdje je doneseno, svugdje primjenjuje ako ne šteti državnoj vlasti ili pravu drugih vladara, odnosno njihovih građana. Time postavlja učenje o comitas gentiumu koje određuje da se strano pravo primjenjuje iz međunarodne učtivosti koja je prešutno dogovorena među narodima, a to učenje Huber uvodi s ciljem da bi ublažio teritorijalitet prava. Ostali predstavnici su J. Voet i P. Voet.  

NJ E M A Č K A   Š K O L A  djeluje u 16. i 17. stoljeću, a najvažniji je predstavnik N. Hert koji u svom djelu De collisione legum iznosi tvrdnje protiv učenja o comitas gentiumu navodeći kako se za osobe primjenjuje pravo prebivališta, za stvari pravo mjesta, a za oblik pravnog posla mjesto poduzimanja pravnog posla. Ostali predstavnici su Gaill i Carpzov. Upravo se na temeljima statutarne teorije donose i prve kodifikacije:

1.    Codex Maximilianeus Bavaricus Civilis iz 1756.

2.    Prusko opće zemaljsko pravo iz 1794.

3.    Građanski zakonik za zapadnu i istočnu Galiciju iz 1797.

4.    Code civil iz 1804.

5.    (austrijski) Opći građanski zakonik iz 1811. koji se u Hrvatskoj počinje primjenjivati od 1852.

Engleska i Sjedninjene Američke Države

David Home piše djelo Principles of Equity 1767. koji je prva sustavna rasprava o međunarodnom privatnom pravu u Engleskoj, dok Joseph Story piše djelo Komentari o sukobu prava, stranom i domaćem 1834. u kojemu se poziva na Huberovo učenje o comitas gentiumu te navodi kako se strano pravo treba primjenjivati jer je to od uzajamnog interesa, a ujedno je i pravedno.

Potkraj 19. stoljeća javlja se kritika Hubera i Storyja te se ističe kako je razlog primjene stranog prava  zahtjev   pravičnosti. Polazište takvom razmatranju jest odluka Warrender v. Warrender iz 1835. u kojoj se navodi kako se strano pravo ne primjenjuje ex comitate, već ex debito iustitiae.

Novija učenja

NJ E M A Č K A  učenja u 18. i 19. stoljeću obilježavaju dva teoretičara: von Waechter i K. F. von Savigny.

von Waechter odbacuje statutarnu teoriju te postavlja tri pravila koja daju odgovor na pitanje kako sudac sudi, a ta su da, prvo, sudac primjenjuje izričita pravila međunarodnog privatnog prava svoje zemlje, drugo, smisao i duh zakona svoje zemlje te, treće, materijalno pravo svoje zemlje (lex fori).

Savigny  iznosi drugačiji pristup od von Waechtera u svom djelu Današnji sustav rimskog prava iz 1849. te navodi da se primjena stranog prava može označiti kao comitas među suvremenim državama, pritom se pozivajući na Hubera, Storyja i J. Voeta, a koje će se pravo primijeniti ovisi o traženju za svaki pravni odnos onog pravnog područja kojemu taj odnos prema svojoj urođenoj prirodi pripada ili je podvrgnut, tj. gdje taj odnos ima svoje sjedište. Samo sjedište ovisi o konkretnom odnosu, a može biti prebivalište, mjesto gdje leži nekretnina ili mjesto ispunjenja pravnog posla. Savigny svojim učenjem udara temelje najuže, bitne veze. Kopernikanska promjena do koje dolazi učenjem von Savignyja:

	statutarna teorija	von Savigny
?	polazi od pravnih propisa	polazi od pravnih odnosa
značenje pojma statut	pojedini zakon	mjerodavno pravo

T A L I J A N S K A   Š K O L A  djeluje u 19. stoljeću, a njezin je naznačajniji predstavnik  Mancini  koji 1851. održava predavanje o nacionalnosti kao temelju međunarodnog prava (O državljanstvu kao osnovi međunarodnog prava) čime postavlja tezu da međunarodno pravo trebaju stvarati narodi, a ne države. Svojim učenjem utjecao je na prvu kodifikaciju talijanskog međunarodnog privatnog prava, učenje talijanske škole te na unifikaciju međunarodnog privatnog prava putem međunarodnih ugovora. Mancini načelo nacionalnosti ograničava na dva načina – javnim poretkom (ordino publico) i zakonima privatnopravnog poretka (ordino privato) pri čemu zakone privatnopravnog poretka dijeli na parte voluntaria i parte necessaria. Parte voluntaria bilo bi dispozitivno pravo za koje vrijedi načelo slobode, tj. načelo autonomije stranaka jer te odnose stranke mogu sporazumno podvrgnuti pod određeno mjerodavno pravo, dok načelo državljanstva vrijedi u strogom smislu samo za prisilna pravila – parte necessaria – među koja spadaju osobna prava, posebice obiteljski i nasljednopravni propisi. Ostali predstavnici talijanske škole su Esperson, Fiore i Laurent.

F R A N C U S K A.  Učenje o međunarodnom privatnom pravu u 19. i 20. stoljeću obilježava Antoine Pillet  koji je djelovao pod utjecajem talijanske škole međunarodnog privatnog prava. Antoine Pillet postavlja dvije teze - teza o permanentnosti koja navodi da propisi slijede podanike ma gdje se oni nalazili te teza o općenitosti koja ističe kako se propisi primjenjuju općenito na sve osobe koje se nalaze na državnom području, a sukob između te dvije teze rješava  načelom manje žrtve koje navodi da treba dati prednost pravu države koja ima jači interes za ostvarenje društvene svrhe propisa. Propisi, ističe Pillet, služe javnom dobru, a oni ili štite pojedinca ili štite društvo od ekscesa pojedinaca.

Izvori hrvatskog međunarodnog privatnog prava

Izvori međunarodnog privatnog prava su dvovrsni. S jedne strane imamo izvore iz unutrašnjeg prava, a s druge izvore iz međunarodnih instrumenata koji mogu biti međunarodni ugovori ili pravo Europske unije. Bitno je spomenuti da unatoč postojanju međunarodnih instrumenata ne postoji neko naddržavno međunarodno privatno pravo.   

UNUTRAŠNJE PRAVO za glavni izvor ima Zakon o međunarodnom privatnom pravu koji je donesen 2017., a na snagu stupio 2019. U pogledu odnosa prema drugim izvorima ZMPP u čl. 2. navodi: "Ovaj Zakon se primjenjuje na odnose kojima se uređuju pojedina pitanja iz članka 1. ovoga Zakona ako nisu uređeni pravno obvezujućim aktima Europske unije, međunarodnim ugovorima koji su na snazi u Republici Hrvatskoj i drugim zakonima koji su na snazi u Republici Hrvatskoj."

Članak 1. ZMPP-a određuje polje primjene te navodi da se ZMPP primjenjuje za:

"1. mjerodavno pravo za privatnopravne odnose s međunarodnim obilježjem

2. nadležnost sudova i drugih tijela Republike Hrvatske u pravnim stvarima čiji su predmet odnosi iz točke 1. ovoga članka i pravila postupka

3. priznanje i ovrha stranih sudskih odluka u pravnim stvarima čiji su predmet odnosi iz točke 1. ovoga članka."

dvostrani međunarodni ugovori > višestrani međunarodni ugovori > domaći zakoni

MEĐUNARODNI UGOVORI mogu biti dvostrani i višestrani (mnogostrani). Dvostrani međunarodni ugovori donose se o raznim pitanjima, kao što su pravna pomoć, konzularne konvencije, ugovori o trgovini te ugovori o plovidbi, dok su od višestranih međunarodnih ugovora najvažnije Haaške konvencije koje mogu djelovati na jedan od sljedećih načina:

1.    erga omnes (djelovanje bez ikakvog ograničenja kod kojega nije bitna uzajamnost)

-       primjeri:

HK o mjerodavnom pravu za prodaju tjelesnih pokretnih stvari (1955.)

           HK o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja (1961.)

           HK o mjerodavnom pravu za prometne nesreće na cestama (1971.)

           HK o mjerodavnom pravu za uzdržavanje (1973.)

2.    inter partes (djelovanje kod koje je bitna uzajamnost)

3.    kombinirano djelovanje erga omnes i inter partes

-       primjer: Newyorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka (1958.)

Haaške konvencije važan su izvor ujednačenog međunarodnog privatnog prava i međunarodnog građanskog procesnog  prava, a donose se u okviru Haaške konferencije za međunarodno privatno pravo koja je osnovana u Den Haagu 1883. godine. U svezi s  tehnikom donošenja konvencija ona se provodi na način da najprije izabrana pitanja analizira tajništvo, potom se sazivaju sjednice posebne komisije u čijem radu sudjeluju stručnjaci s ciljem da se donese konvencijski nacrt, potom se imenuje glavni izvjestitelj, nakon čega se saziva diplomatska konferencija kako bi se prihvatio konačni tekst nacrta konvencije i kako bi se ona potom dala na usvajanje. Konvencije nose datum prvog potpisivanja.

Unifikacija u okviru Europske unije

1.    unutrarnji izvori međunarodnog privatnog prava država članica EU

2.    međunarodni ugovori koji su na snazi u državama članicama EU

3.    pravo EU koje može imati izravan učinak (Lisabonski ugovor, uredbe, europski ugovori) ili neizravan učinak (smjernice)

U svezi sa smjernicama, važno je napomenuti da smjernice ipak mogu imati izravan učinak samo u vertikalnim odnosima, tj. odnosima između pojedinca kao nositelja prava i države kao nositelja obveze. Smjernice ne mogu izravno stvarati obveze za pojedinca, već samo za države pa stoga u horizontalnoj situaciji ne može nastati pravo za pojedinca.

Prema praksi Suda EU pojedinac kao nositelj prava može se protiv države pozvati na bezuvjetne i dovoljno precizne odredbe smjernice kada zakonodavac u državi članici EU nije u određenom roku na temelju smjernice kao obvezujućeg pravnog akta donio nacionalni propis ili ga je s obzirom na sadržaj te smjernice u taj isti nacionalni propis pogrešno ugradio.

Kolizijskopravna metoda

Kolizijskopravna metoda određuje koje će se od više različitih materijalnih prava primijeniti na pravnu situaciju koja ima vezu s više država. Ona većinom upućuje na cjelokupni pravni poredak određene države, primjerice u čl. 31. st. 2. ZMPP-a u kojemu navodi da je za oblik braka koji se sklapa u Republici Hrvatskoj mjerodavno hrvatsko pravo (konkretno upućivanje), ali može i na neki drugi način, poput primjerice odredbe čl. 94. ZM koji navodi da se sposobnost osobe da se mjenično obveže prosuđuje po zakonu njezine zemlje.

Moguće je i posredno upućivanje u vidu interlokalnih, intertemporalnih i interpersonalnih pravila. Interlokalna pravila  primjenjuju se kod nejedinstvenih pravnih poredaka, a primjer bi bio čl. 10. ZMPP-a koji navodi da u slučaju kada je  mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven (prvi uvjet), a pravila ZMPP-a ne upućuju na određeno pravno područje u toj državi (drugi uvjet), mjerodavno pravo određuje se prema pravilima te države, a ako se mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven ne može utvrditi na gore predviđen način, mjerodavan je pravni poredak s kojim postoji najuža veza. Intertemporalno pravilo sadržano je u čl. 31. st. 1. ZMPP-a koji navodi da je za pretpostavke za sklapanje braka koji se sklapa u Republici Hrvatskoj mjerodavno, za svaku osobu, pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme sklapanja braka te da se brak neće sklopiti ako bi to bilo očito protivno javnom poretku Republike Hrvatske. Interpersonalna pravila  poznaju neki pravni poretci, a možemo ga definirati kao «jedna država, više prava», primjerice u Libanonu se bračno pravo primjenjuje s obzirom na konfesiju pojedinca te će se stoga za muslimane primjenjivati šerijatsko pravo, a za katolike (Maronite) kanonsko pravo.

Po strukturi valja razlikovati materijalno pravo i kolizijsko pravo. Dok se materijalno pravo sastoji od dispozicije i sankcije, kolizijsko pravilo sastoji se također od istih dijelova, ali uz razliku što se dispozicija sastoji od dva elementa – kategorije vezivanja i poveznice. Primjerice, u odredbi ZMPP-a koja navodi da «Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin.» kategorija vezivanja nam odgovara na pitanje «za što?» (za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe), a poveznica nam je državljanstvo. Sankcija u navedenom primjeru podrazumijeva primjenu prava («mjerodavno je pravo»). Ili, ako uzmemo drugi primjer, čl. 17. ZMPP-a koji navodi: «Za proglašenje nestale osobe umrlom i dokazivanje smrti mjerodavno je pravo njezinog posljednjeg poznatog državljanstva», poveznica nam je ista kao i u prethodnom primjeru (državljanstvo), a kategorija vezivanja nam je «za proglašenje nestale osobe umrlom i dokazivanje smrti».

Poznajemo više vrsti kolizijskih pravila i njihovu primjenu.

(I) Prva podjela jest ona na izričita i skrivena kolizijska pravila. Izričita kolizijska pravila koriste se u Republici Hrvatskoj, a primjer bi bio čl. 14. st. 1. ZMPP-a koji navodi da je za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno pravo države čiji je ona državljanin ili čl. 18. st. 1. koji određuje da je za osobno ime fizičke osobe mjerodavno pravo države čiji je ona državljanin. U navedenim slučajevima ZMPP izričito upućuje koje će se pravo primijeniti, tj. koje je mjerodavno pravo. Skrivena kolizijska pravila primjenjuju se primjerice u SAD-u te su skrivena u procesnim pravilima. Hrvatsko međunarodno privatno pravo za situacije za koje ne postoji izričita zakonska kolizijskopravna norma predviđa rješavanje tih situacija primjenom čl. 7. ZMPP-a o popunjavanju zakonskih praznina. Čl. 7. ZMPP-a navodi da se primjenjuju (a) odredbe i načela ZMPP-a, (b) načela pravnog poretka Republike Hrvatske te (c) načela međunarodnog privatnog prava.

(II) Druga podjela jest ona na nepotpuna i potpuna kolizijska pravila. Nepotpuna kolizijska pravila upućuju samo na primjenu domaćeg prava, kako za domaće tako i za strane državljane, a doseg kategorije vezivanja ograničen je personalno i teritorijalno. Primjer teritorijalnog ograničenja sadržan je u PZ-u koji navodi da se za brod u gradnji u Republici Hrvatskoj primjenjuje hrvatsko pravo. Potpuno kolizijsko pravilo upućuje na primjenu domaćeg ili stranog prava, a doseg kategorije vezivanja nije ograničen ni personalno niti teritorijalno. Primjerice, u ZM se navodi da «Sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon njezine zemlje.» te takva, potpuna kolizijska pravila, prevladavaju u međunarodnom privatnom pravu.

(III) Treće razlikovanje jest između samostalnih i nesamostalnih kolizijskih pravila. Samostalno kolizijsko pravilo upućuje na mjerodavno pravo te se sastoji od dva elementa (kategorije vezivanja i poveznice), poput primjerice odredbe čl. 19. ZMPP-a koja navodi: «Za osnivanje, djelovanje i prestanak pravne osobe, kao i organizacije bez pravne osobnosti, mjerodavno je pravo države po kojem je ona osnovana.», dok nesamostalna pravna pravila ne upućuju na mjerodavno pravo, već služi kao dopuna, usmjerenje ili kontrola samostalnog kolizijskog pravila. Primjeri za nesamostalno kolizijsko pravilo bile bi odredbe o renvoiu i javnom poretku sadržane u ZMPP-u. Uzmimo za primjer odredbu o javnom poretku koja navodi da se ne primjenjuju pravila prava strane države mjerodavnog prema odredbama ZMPP-a ako bi učinak njihove primjene bio očito protivan javnom poretku Republike Hrvatske (čl. 12.).

(IV) Posljednja podjela jest ona na bezuvjetna i uvjetna kolizijska pravila. Bezuvjetna kolizijska pravila primjenjuju se bez obzira na to kakav će biti u konkretnom slučaju rezultat upućivanja na mjerodavno materijalno pravo, a mogu biti izričita, skrivena, nepotpuna, potpuna, samostalna, nesamostalna. Uvjetna kolizijska pravila se donose radi povećanja pravne sigurnosti i predvidljivosti te favoriziranja pravnog posla. Primjer uvjetnog kolizijskog pravila sadržan je u čl. 14. st. 3. ZMPP-a koji navodi «Ako je pravni posao sklopljen između osoba koje se nalaze u istoj državi, osoba koja nije poslovno sposobna po pravu navedenom u stavku 1. ovoga članka («Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin.») smatra se poslovno sposobnom, ako je sposobna po pravu države u kojoj je pravni posao sklopljen, a druga strana za tu nesposobnost nije znala ili nije mogla znati.

Kolizijska pravila se primjenjuju obvezatno, primjenjuju se po službenoj dužnosti (ex offo), no važno je napomenuti da su države članice EU ovlast donošenja kolizijskih pravila prenijele na Europsku uniju, primjerice Uredba Rim I.

Poveznice možemo razlikovati i prema odnosima koje uređuju. Tako se za statusne i obiteljske odnose primjenjuju poveznice državljanstvo, prebivalište i uobičajeno boravište, od kojih je posljedna najbitnija, dok se za ugovorne odnose primjenjuju poveznice autonomija stranaka, mjesto sklapanja ugovora, mjesto ispunjenja ugovora te mjesto prodavatelja. Za izvanugovornu odgovornost za štetu primjenjuju se poveznice lex loci delicti commissi te lex loci damni.

Druge važne poveznice u međunarodnom privatnom pravu su lex causae i lex fori.

Lex causae jest pravo mjerodavno za određeni pravni odnos u cjelini, to je pravni poredak kojemu je određeni pravni odnos podvrgnut kao cjelina ili, drugačije, mjerodavno pravo prema kojemu se određuje glavni predmet (pravo prema kojemu se određuju prava i obveze, pravo mjerodavno za odnos u cijelosti, pravo koje se primjenjuje za sadržaj pravnog posla). Lex causae je ono pravo koje smo već odredili za bit odnosa. Primjerice, za nasljeđivanje je mjerodavno pravo države koje je državljanin bio ostavitelj u trenutku smrti.

Lex fori jest pravo suda, tj. tijela koje postupa u određenom predmetu (bilo kojeg foruma, primjerice arbitraža ili javni bilježnik). Lex fori se primjenjuje u posebno određenim slučajevima, primjerice kada se odbija primjena stranog prava koje bi inače bilo mjerodavno zbog suprotnosti s javnim poretkom ili u slučaju prijevarnog zaobilaženja prava.

Struktura kolizijskih pravila

Već je spomenuto da se kolizijsko pravilo sastoji od dispozicije i sankcije, a da se dispozicija sastoji od dva elementa, a to su kategorija vezivanja i poveznica.

K A T E G O R I J A   V E Z I V A NJ A jest činjenični sklop za koji tražimo mjerodavno pravo. Kada govorimo o činjeničnom sklopu to može podrazumijevati sklop apstraktnih životnih odnosa, pravnih odnosa, pravnih činjenica ili pravnih situacija. Uzmimo primjere poslovne sposobnosti, posvojenja, nasljeđivanja i sl. Sve su to određene činjenice i odnosi kako pravni tako i životni. Već smo objasnili da se za kategoriju vezivanja primjenjuje pitanje «za što?» pa ako uzmemo primjer iz čl. 34. ZMPP-a koji započinje «Za osobne odnose bračnih dugova mjerodavno je...» iz koje vidimo ujedno i koja je kategorija vezivanja. U navedenom slučaju, međutim, može nam se pojaviti i drugi problem, a taj je primjerice pitanje valjanosti braka u kojem slučaju ćemo govoriti o prethodnom pitanju kao samostalnoj pravnoj cjelini od čijeg rješavanja ovisi daljnje postupanje suda, a o kojemu će više govora biti kasnije.

Sama P O V E Z N I C A ima tri značenja. Ona može biti pravna činjenica (pr. mjesto počinjenja protupravnog čina), ugovorna odredba (pr. slučaj kada stranke sporazumom određuju mjerodavno pravo primjenjujući dispozitivnost, odnosno lex autonomiae) te pravni pojam (pr. državljanstvo ili prebivalište).

(I) Poveznica se nadalje može podijeliti s obzirom na njezinu vezu s pravnim poretkom u kojem slučaju se uvijek polazi od načela upućivanja na najbliže pravo. Veza poveznice s pravnim poretkom može biti trojaka. Prve su one poveznice koje se temelje na vezi  osoba s određenim pravnim poretkom, a primjer bi bio čl. 14. st. 1. koji navodi da je za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno pravo države čiji je ona državljanin. Druge su poveznice koje se temelje na vezi pravnog poretka sa  stvari, a za koji bi primjer bio čl. 20. ZMPP-a koji navodi da je za stvarna prava na stvarima mjerodavno pravo mjesta gdje se stvar nalazi. Konačno, treće su poveznice koje se temelje na vezi pravnog poretka s  pravnim djelovanjem, a primjer bi bio čl. 96. ZM-a koji govori o primjeni zakona zemlje na čijem se području mora podići protest ili izvršiti radnja.

(II) Nadalje se poveznica može podijeliti s obzirom na  diskreciju foruma u kojem slučaju se razlikuju izravno obvezujuće i okvirno obvezujuće poveznice. Izravno obvezujuće poveznice mogu biti objektivne ili subjektivne u kojem slučaju su objektivne pravni pojmovi ili pravne činjenice koje određuje zakonodavac te kod kojih sudac nema nikakvu diskreciju, a subjektivne su one kod kojih govorimo o autonomiji volje ili stranačkoj autonomiji u kojem je slučaju strankama dozvoljeno da odrede mjerodavno pravo, a forum nema nikakvu diskreciju. Okvirno obvezujuće poveznice su one koje sud mora primijeniti i one su prisilna pravila, ali kod njihove primjene sud ima diskrecijsko pravo ocjene koje je najuže povezano pravo.

Pritom je važno napomenuti razliku između poveznice najbliže veze i načela najbliže veze.

Načelo najbliže veze jest ideja da se primijeni pravo koje je najuže povezano s pravnom situacijom te je ono temeljno načelo međunarodnog privatnog prava (zakonodavac uvijek nastoji naći poveznicu koja je za određenu kategoriju vezivanja najbliža).

Poveznica najbliže veze dolazi do izražaja kada tijelo (sud) ima diskrecijsku mogućnost odrediti koje je mjerodavno pravo najbliže. Primjer bi bio čl. 27. ZA koji navodi: «Ako stranke ne izaberu mjerodavno pravo, arbitražni sud će suditi po pravu za koje smatra da je sa sporom u najbližoj vezi.» što bi ujedno u navedenom primjeru bila okvirno obvezujuća poveznica.

I Z B J E G A V A J U Ć A   K L A U Z U L A  jest situacija kada tijelo primjene omogućava odstupanje od primjene mjerodavnog prava na koje upućuju kolizijska pravila u slučaju kada tijelo primjene procijeni da s drugim pravnim poretkom postoji bliža veza. Razlikujemo opću i posebnu izbjegavajuću klauzulu. Opća izbjegavajuća klauzula sadržana je u čl. 11. ZMPP-a koji navodi: «Pravo koje je mjerodavno prema odredbama ovoga Zakona iznimno se ne primjenjuje ako je prema svim okolnostima očito da privatnopravni odnos s tim pravom ima samo neznatnu vezu, a da je s nekim drugim pravom u očito užoj vezi. U tom slučaju primjenjuje se to pravo.», dok st. 2. istoga članka navodi da se gore navedeno ne primjenjuje ako su stranke izabrale mjerodavno pravo u skladu s odredbama ZMPP-a ili ako se upućivanjem na određeno pravo nastoji ostvariti određeni materijalnopravni učinak. Bitno je napomenuti da se odredba ne odnosi na kolizijska pravila uredbi ili konvencija na koje upućuje ZMPP. Posebna izbjegavajuća klauzula može biti otvorena, primjerice odredba čl. 4. st. 3. Uredbe RIM I koja određuje da je mjerodavno pravo druge države ako je iz svih okolnosti slučaja jasno da je ugovor očito uže povezan s nekom dugom državom ili zatvorena (pr. čl. 4. st. 2. Uredbe RIM II). Primjer otvorene posebne izbjegavajuće klauzule sadržane u Uredbi Rim I koja određuje kako u slučaju da iz svih okolnosti slučaja proizlazi da je ugovor očito uže povezan s nekom drugom državom od one koje su navedene u prethodnim stavcima čl. 4. će biti mjerodavno pravo te druge države, dok je primjer zatvorene izbjegavajuće klauzule sadržane u Uredbi Rim II bila odredbe koja navodi da ako osoba za koju se tvrdi da je odgovorna i osoba koja je pretrpjela štetu u vrijeme nastanka štete imaju uobičajeno boravište u istoj državi će se primijeniti pravo te države, a ne odredba čl. 4. st. 1. koja navodi kako je opće pravilo za štetne radnje pravo države u kojoj je šteta nastala.

(III) Razlikujemo poveznicu kod koje je  mjerodavno jedno pravo i poveznicu kod koje je  mjerodavno više prava. Dakle, poveznica može biti isključiva u kojem je slučaju samo jedno pravo mjerodavno ili možemo govoriti o više poveznica kada imamo više mjerodavnih prava. Ako govorimo o više poveznica onda razlikujemo alternativno upućivanje, kumuliranje poveznica te supsidijarno (podredno) upućivanje. Alternativno upućivanje jest kombinacija poveznica koje su ravnopravno ponuđene na izbor i kod koje izabirem onu kojom ću postići povoljniji rezultat, dok kod kumuliranja poveznica postoje dva moguća rješenja – distributivna kumulacija i potpuna kumulacija.

Distributivna kumulacija jest kombiniranje poveznica prema kojoj se više pretpostavki jedne te iste pravne posljedice procjenjuje po više pravnih poredaka, primjerice čl. 31. st. 1. ZMPP-a: «Za pretpostavke za sklapanje braka koji se sklapa u Republici Hrvatskoj mjerodavno je, za svaku osobu, pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme sklapanja braka. Brak se neće sklopiti ako bi to bilo očito protivno javnom poretku Republike Hrvatske.»

Potpuna kumulacija jest kumulacija poveznica kod koje se dva ili više pravnih poredaka primjenjuju tako da pravna posljedica nastupa samo onda kad je osnovana po svim pravnim poretcima. Primjer potpune kumulacije sadržan je u čl. 43. st. 2. ZMPP-a koji određuje: «Ako su posvojitelj i posvojenik državljani različitih država, za pretpostavke za zasnivanje i prestanak posvojenja mjerodavna su kumulativno prava obiju država čiji su oni državljani.»

Konačno, poznajemo i podrednu (supsidijarnu) poveznicu, a to je ona koja se primjenjuje samo u određenim slučajevima. Primjerice, čl. 36. ZMPP-a navodi da je za razvod braka mjerodavno pravo koje izaberu bračni drugovi, a ako oni ne izaberu pravo dolazi do primjene podrednih povezica iz čl. 37. ZMPP-a: Ako bračni drugovi nisu izabrali mjerodavno pravo prema odredbi članka 36. ZMPP-a, za razvod braka mjerodavno je:

1. pravo države u kojoj u trenutku pokretanja postupka za razvod braka oba bračna druga imaju uobičajeno boravište, podredno

2. pravo države u kojoj su imali posljednje zajedničko uobičajeno boravište, ako jedan od njih još uvijek u toj državi ima uobičajeno boravište, podredno

3. pravo države čiji su oni državljani u trenutku pokretanja postupka za razvod braka, podredno

4. hrvatsko pravo.

Bitno je i razlikovanje između pojmova lex i statut. Lex je vezan za poveznicu, a statut je vezan uz kategoriju vezivanja koju smo već definirali kao činjenični sklop za koji tražimo mjerodavno pravo.

Neki primjeri lex-a bi bili:

-      lex patriae - državljanstvo

-      lex domicilii - prebivalište

-      lex firmae habitationis – uobičajeno boravište

-      lex loci actus - pravo zaključenja pravnog posla

-      lex autonomiae – pravo koje su stranke izabrale

-      lex loci delicti commissi – pravo mjesta počinjenja protupravnog čina

-      lex loci damni – pravo mjesta nastanka štete

-      lex rei sitiae – pravo mjesta gdje stvar leži

-      lex fori – pravo suda

Poveznice

Brojne su poveznice u međunarodnom privatnom pravu, primjerice državljanstvo, prebivalište, uobičajeno boravište i sl., a vezane su uz pojam lex-a koji možemo definirati kao pravo, tj. rezultat upućivanja kolizijskopravne metode.

Poveznica državljanstva

Poveznica državljanstva bila je najvažnija poveznica po Zakonu o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (ZRS), a sami pojam državljanstva možemo definirati kao javnopravni odnos između države i privatne osobe u kojemu ona stječe najširi status, tj. sva prava. Pojam status, tj. osobni status zakonodavac ne definira, a u engleskom pravu taj izraz upućuje na položaj pojedinca u pravnoj sredini, primjerice je li netko oženjen ili neoženjen. Osobni status valja razlikovati od pojma osobnog statuta koji je u hrvatskom međunarodnom privatnom pravu pravo koje određuje pravnu i poslovnu sposobnost.

Poveznica državljanstva počela se primjenjivati već 1804. donošenjem Code civil-a koji prvi utvrđuje državljanstvo kao poveznicu za određivanje pravne i poslovne sposobnosti za francuske državljane. Do tada se u francuskom pravu primjenjivala poveznica prebivališta. Za širenje poveznice državljanstva značajan je Mancini koji državljanstvo smatra bitnom vezom između države i pojedinca. Danas je državljanstvo česta poveznica u onim državama u kojima je često iseljavanje kako bi ih se na neki način povezalo s državom maticom.

Za pitanje ima li neka osoba državljanstvo određene države isključivo je mjerodavno tuzemno pravo jer se državljanstvo uređuje unutrašnjim propisima države, tj. lex causae koji smo već definirali kao pravo mjerodavno za određeni pravni odnos u cjelini, to je pravni poredak kojemu je određeni pravni odnos podvrgnut kao cjelina ili, drugačije, mjerodavno pravo prema kojemu se određuje glavni predmet.

U Republici Hrvatskoj za pitanje državljanstva mjerodavne su odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu. Kao što sljedeći paragraf govori o prednosti hrvatskog državljanstva pred stranim u pogledu ZMPP-a, jednako navodi i Zakon o hrvatskom državljanstvu u čl. 2. koji ističe kako se državljanin Republike Hrvatske koji ima i strano državljanstvo, smatra pred tijelima državne vlasti Republike Hrvatske isključivo hrvatskim državljaninom. Ponavljanja radi, hrvatsko državljanstvo stječe se podrijetlom, rođenjem na teritoriju Republike Hrvatske, prirođenjem te po međunarodnim ugovorima, dok hrvatsko državljanstvo prestaje otpustom, odricanjem te po međunarodnim ugovorima.

U slučaju sukoba između domaćeg i stranog državljanstva prednost se daje domaćem državljanstvu prema čl. 3. st. 2. ZMPP-a koji navodi: «Ako osoba koja je državljanin Republike Hrvatske ima i državljanstvo neke druge države, za primjenu ovoga Zakona smatra se da ima samo državljanstvo Republike Hrvatske.», dok se u slučaju sukoba između dva državljanstva, od kojih niti jedno nije državljanstvo Republike Hrvatske navodi da: «Ako osoba koja nije državljanin Republike Hrvatske ima dva ili više stranih državljanstava, za primjenu ovoga Zakona smatra se da ima samo državljanstvo one države čiji je državljanin i s kojom je u najužoj vezi.» Taj pojam najuže veze kod sukoba između dva državljanstva jest davanje prednosti efektivnom državljanstvu, dakle onom državljanstvu koje upućuje na bližu vezu osobe s jednim od njezinih domovinskih prava. Uzmimo primjerice osobu koja je rođena u Mađarskoj i tamo završila osnovnu i srednju školu te fakultet te se potom preselila u SAD u kojemu se zaposlila, dobila državljanstvo i zasnovala obitelj. U tom slučaju njezino efektivno državljanstvo bit će američko.

U ZMPP-u se poveznica državljanstva primjerice koristi za:

1.    statusna pitanja fizičkih osoba (čl. 14. st. 1. ZMPP-a)

2.    proglašenje nestale osobe umrlom (čl. 17. ZMPP-a)

3.    pretpostavke za sklapanje braka koji se sklapa u Republici Hrvatskoj

4.    utvrđivanje i osporavanje očinstva ili majčinstva (podredno)

5.    razvod (podredno)

U pogledu točke (1.) riječ je o već više puta spomenutom članku koji glasi: «Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin», dok točka (2.) u ZMPP-a glasi: «Za proglašenje nestale osobe umrlom i dokazivanje smrti mjerodavno je pravo njezinog posljednjeg poznatog državljanstva.»

U svezi s (4.) utvrđivanje i osporavanje majčinstva ili očinstva govorimo o podrednoj poveznici jer ZMPP navodi u čl. 41. da je za utvrđivanje ili osporavanje majčinstva ili očinstva mjerodavno u trenutku pokretanja postupka (1) pravo uobičajenog boravišta djeteta ili, (2) ako je to u najboljem interesu djeteta, pravo države čiji je dijete državljanin ili pravo države čiji su državljani osobe čije se majčinstvo ili očinstvo utvrđuje ili osporava.

Također, čl. 42. ZMPP-a poznaje poveznicu državljanstva u svezi s priznanjem majčinstva ili očinstva koji navodi poveznicu državljanstvo navodi kao alternativnu:

«Za valjanost priznanja majčinstva ili očinstva mjerodavno je:

1.    pravo državljanstva ili uobičajenog boravišta djeteta u trenutku priznanja, ili

2.    pravo državljanstva ili uobičajenog boravišta osobe koja priznaje majčinstvo, odnosno očinstvo, u trenutku priznanja.»

Kada smo govorili o sukobu dva (ili više) državljanstava, dakle o bipatridiji ili polipatridiji, postavlja se pitanje kako riješiti situacije u kojima ZMPP primjenjuje poveznicu državljanstva, a osoba ima dva ili više državljanstava. Uzmimo za primjer proglašenje nestale osobe umrlom za koji se kao poveznica koristi državljanstvo, a osoba je imala dva državljanstva. U tom slučaju odgovor na pitanje kako riješiti tu situaciju dat će nam pomoćna ili nesamostalna kolizijska pravila iz općih odredbi čl. 3. st. 2. ZMPP-a o polipatridiji.

Posebne odredbe ZMPP sadrži i o osobama koje su bez državljanstva (apatridi), a koje mogu biti de iure apatridi i osobe čije se državljanstvo ne može utvrditi. U svezi s njima ZMPP u čl. 3. st. 3. određuje: «Ako osoba nema državljanstvo ili se njezino državljanstvo ne može utvrditi, u smislu ovoga Zakona smatra se državljaninom države u kojoj ima prebivalište, a ako nema prebivalište ili se ono ne može utvrditi, smatra se državljaninom države s kojom je u najužoj vezi.», a značajni pravni izvor jest i Newyorška konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. koja se podredno primjenjuje i na izbjeglice, dok se za međunarodne izbjeglice uglavnom primjenjuje Ženevska konvencija o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. i Protokol uz Ženevsku konvenciju iz 1967. koji ukida teritorijalno ograničenje polja primjene Konvencije.

Poveznica prebivališta

Poveznica prebivališta osnovna je poveznica u međunarodnom procesnom pravu, a za razliku od ZRS-a koji nije definirao poveznicu prebivališta, ZMPP ju definira u čl. 4. kao mjesto u kojem se fizička osoba nastanila u namjeri da u njemu trajno živi.

Poveznica prebivališta ima tri elementa definicije, a to su objektivni, subjektivni te poslovna sposobnost. Objektivni element jest boravak u jednom mjestu, a koji se sastoji od tri elementa – mjesta stanovanja, proteka vremena i odnosa prema društvenoj sredini. Objektivni element je u stvari corpus. Drugi jest subjektivni element, a to je namjera (animus manendi), primjerice kupovina kuće ili otvaranje obrta u nekom mjestu. Konačno, važna je i poslovna sposobnost jer osobe bez poslovne sposobnosti ne mogu imati prebivalište, već samo zavisno prebivalište.

Napomene radi, u pogledu poslovne sposobnosti poznajemo i lišenje poslovne sposobnosti. U svezi s lišenjem i vraćanjem poslovne sposobnosti i skrbništva nad odraslim osobama mjerodavan je čl. 16. ZMPP-a koji navodi kako je za pretpostavke za lišenje i vraćanje poslovne sposobnosti, stavljanje pod skrbništvo i prestanak skrbništva nad odraslim osobama mjerodavno pravo države u kojoj osoba o čijoj se poslovnoj sposobnosti odlučuje, odnosno štićenik ima uobičajeno boravište. Za provedbu skrbništva nad odraslim osobama mjerodavno je pravo države u kojoj se nalazi tijelo koje provodi skrbništvo, dok je za privremene mjere radi zaštite pojedinih osobnim i imovinskih prava štićenika koji se nalazi u Republici Hrvatskoj, a ima uobičajeno boravište u drugoj državi mjerodavno hrvatsko pravo. U pogledu trajanja tih mjera, ZMPP određuje da iste traju dok tijelo nadležne države ne donese odluku i ne poduzme potrebne mjere. Skrbništvo nad odraslim osobama valja razlikovati od skrbništva nad djecom o kojemu govori čl. 15. ZMPP-a.

U svezi s pitanjem po kojem se pravu određuje prebivalište, valja kazati da se ono određuje po lex fori, koji smo već definirali kao pravo suda, tj. tijela koje postupa u određenom predmetu (bilo kojeg foruma, primjerice arbitraža ili javni bilježnik), ali se katkada od toga odstupa pa se prebivalište određuje po stranom pravu. Primjerice, čl. 1. st. 3. Haaške konvencije o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja iz 1961. određuje da se pitanje je li oporučitelj imao prebivalište u određenom mjestu uređuje prema pravu tog mjesta.

Međunarodno procesno pravo EU prebivalište ne utvrđuje autonomno, već upućuje na lex fori, primjerice Uredba Bruxelles I preinačena navodi u čl. 59. st. 1. da: «Za odlučivanje o tome ima li stranka prebivalište na području države članice pred čijim je sudovima pokrenut postupak, sud primjenjuje svoje unutrašnje pravo.», a ako nema prebivalište osoba u državi članici EU opet će se u Hrvatskoj primjenjivati Uredba Bruxelles I preinačena jer ZMPP upućuje na odredbe Uredbe.

Poveznica uobičajenog boravišta

Uobičajeno boravište je, prema definiciji iz čl. 5. ZMPP-a koja je novina s obzirom da ZRS nije definirao pojam uobičajenog boravišta, mjesto u kojemu fizička osoba pretežno živi bez obzira na to je li njezin boravak ili nastanjenje u tom mjestu registriran ili dozvoljen. Ili, jednostavnije, mjesto gdje osoba ima težište svojih životnih odnosa. Primjerice, maloljetnik ima uobičajeno (redovno) boravište u državi u kojoj pohađa školu, poslovno sposobna osoba ima uobičajeno boravište u državi gdje je zaposlena, itd.

Poveznica uobičajeno boravište počela se primjenjivati već početkom 20. stoljeća, a nakon Drugog svjetskog rata sve se više primjenjuje, posebice u Haaškim konvencijama putem kojih je i ušla u hrvatsko međunarodno privatno pravo. Danas se u EU poveznica državljanstva sve više zamjenjuje poveznicom uobičajeno boravište zbog višeg stupnja integracije.

Poveznica redovito boravište (lex residentiae habitualis) upućuje na pravo redovnog boravišta (lex firmae habitationis).

Da bismo govorili o ostvarenju poveznice uobičajenog boravišta moraju se ispuniti određene pretpostavke, a te su da osoba mora boraviti određeno vrijeme, ali samo u smislu stvaranja težišta životnih odnosa, dakle ne zahtjeva se neko točno određeno vrijeme poput, primjerice, šest mjeseci, nadalje ona ne treba imati namjeru ostanka te, također, ne treba imati poslovnu sposobnost jer je to činjenični koncept.

Iz pretpostavki je već vidljivo da postoje bitne razlike između prebivališta i uobičajenog boravišta. Dok nesposobne osobe mogu imati samo zavisno prebivalište, poslovno nesposobne osobe mogu imati uobičajeno boravište pod uvjetom da su se uklopile u drštvenu sredinu, kod prebivališta se animus manendi mora dokazati, dok se on kod redovnog boravišta pretpostavlja te, konačno, važno je napomenuti da osoba može imati više prebivališta, ali samo jedno uobičajeno boravište.

Definicija uobičajenog boravišta iz ZMPP-a (mjesto u kojemu fizička osoba pretežno živi bez obzira na to je li njezin boravak ili nastanjenje u tom mjestu registriran ili dozvoljen) primjenjuje se samo kada se ne primjenjuju uredbe. Kada se uredbe primjenjuju, definicija iz ZMPP-a ne dolazi u obzir, već je praksom Suda EU određeno da se za odredbe uredbi ne smiju primjenjivati odredbe nacionalnog zakonodavstva, već se treba autonomno protumačiti ima li uobičajeno boravište ili ne. Sud EU u pogledu tumačenja uobičajenog boravišta navodi da je ono izraz određene integriranosti u društvenu i obiteljsku sredinu i u kojem se nalazi središte interesa osobe.

Sjedište pravne osobe

Sjedište pravne osobe određuje se primjenom jedne od dviju teorija, teorije osnivanja koja navodi da je sjedište u onoj državi prema čijem je pravu osnovana, tj. gdje je registrirana te teoriji stvarnog sjedišta koje navodi da je sjedište ondje gdje je mjesto stvarne uprave, tj. mjesto poslovanja. Prema odredbi čl. 6. ZMPP-a prednost se daje teoriji osnivanja, a tek podredno dolazi u obzir mjesto gdje se nalazi uprava.

ZMPP u čl. 6. navodi da je sjedište pravne osobe mjesto koje je kao takvo određeno u njezinom statutu ili drugom odgovarajućem aktu, a ako se sjedište tako ne može odrediti, smatra se da se ono nalazi u mjestu gdje se nalazi uprava pravne osobe.

Napomene radi, u pogledu osnivanja, djelovanja i prestanka pravne osobe (kao i osoba bez pravne osobnosti) ZMPP u čl. 19. određuje da ja mjerodavno pravo države po kojemu je ona osnovana.

Poveznica mjesto gdje stvar leži

Mjesto gdje stvar leži ili locus rei sitiae odnosi se prvenstveno na određivanje mjerodavnog prava za određene objekte pravnog odnosa, kod te poveznice upućuje se na mjerodavno pravo za stvarna prava na pokretninama i nekretninama.

ZMPP u čl. 20 određuje: «Za stvarna prava na stvarima mjerodavno je pravo mjesta gdje se stvar nalazi.», a u čl. 21. st. 1. navodi da: «Ako stvar na kojoj je već stečeno neko stvarno pravo prispije u drugu državu, za stjecanje ili gubitak toga prava mjerodavno je pravo po kojemu je to stvarno pravo stečeno.», dok u st. 2. navodi: «Za vrstu i sadržaj prava na stvari iz stavka 1. ovoga članka mjerodavno je pravo države u kojoj se stvar nalazi.» Stavak 3. čl. 21. ZMPP-a određuje da: «Ako na stvari koja prispije iz jedne države u drugu nije već stečeno neko stvarno pravo, za stjecanje ili prestanak tog prava uvažavaju se i činjenice nastale u drugoj državi.»

Ova poveznica ponekad služi i za utvrđivanje ugovornog statuta, tj. prava mjerodavnog za ugovore, primjerice čl. 4. st. 1. c) Uredbe Rim I.

U svezi sa raspolaganjem robom za vrijeme transporta mjerodavno je mjesto odredišta (lex destinationis) o kojemu čl. 22. ZMPP-a navodi: «Za stjecanje i prestanak stvarnih prava na stvarima u provozu, nastalih na temelju pravnog posla, mjerodavno je pravo njihova odredišta.»

Mjesto gdje se transportna sredstva nalaze nije bitno, tj. nije pravno relevantno te se smatra da imaju najbližu vezu s pravom države svoje državne pripadnosti o čemu čl. 23. st. 1. ZMPP-a navodi: «Za stvarna prava na vodnim i zračnim prijevoznim sredstvima, koja su registrirana u javnom registru, mjerodavno je pravo države u kojoj se registar vodi.», dok za tračna prijevozna sredstva postavlja iznimku od državne pripadnosti u st. 2. određujući: «Za stvarna prava na tračnim prijevoznim sredstvima mjerodavno je pravo države u kojoj se nalazi sjedište uprave osobe koja organizira prijevoz.»

U pogledu vrijednosnih papira određuje se da se pravo na papir određuje prema lex cartae sitiae, a pravo iz papira prema statutu vrijednosnog papira.

Poveznica autonomije, volje stranaka

Riječ je o primarnoj poveznici za određivanje mjerodavnog prava za ugovorne odnose, a lex autonomiae podrazumijeva da stranke same izabiru ugovorni statut.

Autonomiji, volji stranaka doprinijelo je Mancinijevo učenje, Dumoulin, francuski Kasacijski sud. U Švicarskoj se dugo vremena ugovorni statut određivao na osnovi tzv. velikog ugovornog cijepanja kod kojega je sklapanje ugovora bilo podvrgnuto prisilnim propisima države njegova sklapanja, a stranačka autonomija je vrijedila samo za pitanja vezana uz izvršenje ugovora.

Izborom se postiže:

1.    primjena svojeg ili neutralnog prava

2.    osiguranje primjene prava koje pogoduje interesu jedne stranke ili zajedničkom interesu

3.    otklanjanje neizvjesnosti u pogledu mjerodavnog prava

4.    smanjenje informacijskih troškova (informiranje o propisu)

Mogućnost stranaka da izaberu mjerodavno pravo koje nema nikakvu vezu s njihovim slučajem jest iznimka od načela najuže veze.

Dok je ZRS imao neograničenu stranačku autonomiju za ugovore, no isključivo za ugovore je i bila dozvoljena, ZMPP drugačije uređuje pitanje stranačke autonomije te dopušta stranačku autonomiju u sljedećim slučajevima:

1.    u ugovornom, deliktnom, bračnoimovinskom, imovinskom statusu u slučaju registriranog partnerstva, uzdržavanje, nasljedni statut putem Uredbi

2.    proširenje polja primjene uredaba

3.    izbor prava mjerodavnog za razvod braka

Značajno je i razlikovanje između kolizijskopravne autonomije i materijalnopravne autonomije.

K o l i z i j s k o p r a v n a    a u t o n o m i j a   jest kolizijskopravno upućivanje na mjerodavno pravo kod kojega se isključivo primjenjuje izabrano pravo, dakle izbor prava je poveznica, izabrano pravo je mjerodavno pravo, a primjenjuju se i prisilni i dispozitivni propisi izabranog prava. Kolizijskopravna autonomija primjenjuje se u situacijama s međunarodnim elementom.

M a t e r i j a l n o p r a v n a     a u t o n o m i j a   jest slučaj kada stranke inkorporiraju u svoj ugovor samo dispozitivne norme određenog pravnog poretka, dakle izbor prava je ugovaranje sadržaja stranog prava te se primjenjuju samo dispozitivni propisi izabranog prava. Materijalnopravna autonomija primjenjuje se u situacijama bez međunarodnih elemenata.

Sporazumni stranački izbor prava jest ugovor sui generis i treba ga razlikovati od glavnog ugovora koji je onaj za kojega se ugovara mjerodavno pravo. Primjerice, ugovor o prodaji bi bio glavni ugovor, a sporazum o mjerodavnom pravu bi bio posebni ugovor.

Sloboda izbora sadržana je u Uredbi Rim I u čl. 3. st. 1. koji navodi: «Za ugovor je mjerodavno pravo koje stranke izaberu. Izbor mora biti izričit ili jasno proizlaziti iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja. Stranke mogu izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor ili za neki njegov dio.», dok se u Uredbi Rim II u čl. 14. st. 1. određuje da: «Stranke mogu izabrati pravo mjerodavno za izvanugovornu obezu: (a) sporazumom sklopljenim nakon što je nastupio događaj koji je prouzročio nastalu štetu; ili (b) ako sve stranke obavljaju trgovačku djelatnost, također i sporazumom koji su slobodno sklopile prije nastupanja događaja koji je prouzročio nastalu štetu. Izbor treba biti izričit ili jasno proizlaziti iz okolnosti slučaja, a njime se ne dira u prava trećih.»

Prema odredbi Uredbe Rim I iz čl. 9. st. 2., a u svezi s temeljnim načelnom međunarodnog privatnog prava, izabrano pravo ne može derogirati primjenu ius cogensa, no to ne znači da stranke ne mogu utvrditi mogućnost izbora više prava jer nema ograničenja autonomije stranaka iz čl. 3. st. 1. Uredbe Rim I koji navodi: «Ugovorne stranke imaju mogućnost same izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor odnosno jedan njegov dio.» s time da izbor prava označava određivanje materijalnog prava izabranog pravnog poretka.

Stranačka autonomija je isključena ili ograničena kod potrošačkih ugovora i kod individualnog ugovora o radu.

Drugačije od prethodnog izlaganja je u slučaju kada ugovorimo rješavanje ugovornih sporova arbitražnim sudom u kojem je slučaju stranačka autonomija mnogo šira jer se može ugovoriti rješavanje sporova ex aequo et bono, pomoću lex mercatoriae te putem općih načela prava priznatih od civiliziranih naroda.

Poveznica mjesta štetne radnje i mjesta nastanka štete

Poveznica mjesta štetne radnje (locus delicti commissi) za mjerodavno pravo primjenjuje lex loci delicti commissi, dok poveznica mjesta nastanka štete (locus damni) kao mjerodavno pravo primjenjuje lex loci damni koje upućuje na mjerodavno pravo (deliktni statut).

Općenito, locus delicti commissi je mjesto gdje je štetna radnja u potpunosti ili djelomično izvršena, a locus damni je mjesto u kojemu je došlo do povrede zaštićenog pravnog interesa.

Opće pravilo jest pravo države u kojoj je šteta nastala (čl. 4. Uredbe RIM II).

Za intelektualno vlasništvo primjenjuje se mjesto zaštite – locus protectionis, dakle mjesto za koje se traži zaštita prema čl. 24. st. 1. ZMPP-a koji navodi: «Za izvorno stjecanje, postojanje, valjanost, sadržaj i sadržajna ograničenja, opseg, trajanje, mogućnost odricanja od prava, kao i prenosivost prava intelektualnog vlasništva i učinke prijenosa prema trećim osobama, založno i ostala prava osiguranja tražbina na pravu intelektualnog vlasništva te za sva druga pitanja koja se odnose na samo pravo intelektualnog vlasništva, mjerodavno je pravo svake one države za koju se zaštita traži.» Nadalje se u st. 2. određuje da se za pravo na stjecanje prava intelektualnog vlasništva glede predmeta zaštite koji je nastao u okviru radnog odnosa zaposlenika i poslodavca kao mjerodavno pravo primjenjuje ono koje je mjerodavno za njihov ugovor o radu ili drugi akt kojim je zasnovan radni odnos.

Od ostalih primjera valja spomenuti odredbe Haaške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nesreće (nezgode) na cestama iz 1971. koja kao mjerodavno pravo uzima mjesto gdje se dogodila prometna nesreća (V. ispod) te Haaška konvencija o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode iz 1973. koje kao mjerodavno pravo određuje mjesto gdje je šteta nastala, odnosno gdje se šteta dogodila, ako je ta država također država redovitog (uobičajenog) boravišta oštećenika ili država glavnog poslovnog sjedišta osobe čija je odgovornost u pitanju ili države na čijem je području oštećenik pribavio proizvod.

Odgovornost za prometne nesreće na cestama

Pravo mjerodavno za izvanugovorne obveze koje nastanu zbog prometnih nesreća na cestama određuje se primjenom Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nesreće na cestama iz 1971. Konvencija se primjenjuje neovisno o uzajamnosti, tj. bez obzira jesu li države s kojima je povezana šteta za koju se određuje mjerodavno pravo ugovornice te konvencije. (nota bene: prema Ustavu Republike Hrvatske, međunarodni ugovori imaju prednost pred zakonom).

Pod prometnom nezgodom na cestama u smislu Konvencije smatra se prometna nezgoda u kojoj je uključeno jedno ili više motornih ili nemotornih vozila, a koja se dogodila u prometu na javnoj cesti na području otvorenome za svakoga ili na nejavnom području, ali otvorenome za određeni broj osoba koje imaju prava da se njime koriste.

Osnovno pravilo Konvencije jest da je za štetu zbog prometne nezgode mjerodavno unutarnje pravo države na teritoriju koje se dogodila prometna nesreća. Tim pravilom kodificirano je tradicionalno kolizijskopravno načelo o mjerodavnosti – lex loci delicti commissi. Postoje iznimke od tog općeg pravila u slučajevima kada je neko drugo pravo bliže povezano sa štetnim događajem. Tako npr. ako je samo jedno vozilo sudjelovalo u nezgodi i ako je registrirano u državi različitoj od one na čijem području se dogodila nezgoda, unutarnje pravo države registracije toga vozila primjenjuje se na odgovornosti prema žrtvi koja je bila putnik, ako se njezino uobičajeno boravište nalazi u nekoj drugoj državi, osim one na teritoriju koje se dogodila nesreća. Kroz sudsku praksu postavilo se pitanje primjenjuje li se ta iznimka i na odgovornost prema posredno oštećenim osobama, kao što su srodnici neposredno oštećene osobe koja je poginula u prometnoj nezgodi.

Iz sistematskog (sustavnog), svrhovitog (teleološkog) i historijskog tumačenja Konvencije, proizilazi zaključak da se gore navedena iznimka primjenjuje i u tim slučajevima, te da je mjerodavno pravo države registracije vozila, a ne pravo države u kojoj se prometna nezgoda dogodila.

osnovno pravilo: pravo države gdje se dogodila prometna nesreća
sudjelovalo jedno vozilo  i ako je registrirano u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda	a) unutrašnje pravo države registracije primjenjuje se na odgovornost: -       prema vozaču, posjedniku, vlasniku ili svakoj drugoj osobi koja polaže neko pravo na vozilo, bez obzira na njihovo redovno boravište, -       prema oštećenome koji je bio putnik, ako se njegovo redovno boravište nalazi u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda, -       prema oštećenome koji se nalazio na mjestu prometne nezgode izvan vozila, ako je imao svoje redovno boravište u državi registracije vozila Ako je bilo više oštećenih, mjerodavno pravo određuje se posebno za svakog od njih.
sudjelovalo više vozila	b) iznad navedene odredbe primjenjuju se samo ako su sva vozila registrirana u istoj državi
osobe koje su se nalazile izvan jednoga ili više vozila na mjestu prometne nezgode, učestvovale u prometnoj nezgodi	odredbe pod a) i b) primjenjuju se samo ako su te osobe imale redovno boravište u državi registracije. To vrijedi i u slučaju kad su te osobe oštećene prometnom nezgodom.

N A Č E L O   U B I K V I T E T A   jest alternativno upućivanje bilo na pravo države gdje je počinjena štetna radnja, bilo na pravo države gdje je nastala šteta, a primjenjuje se kod  distancijskih delikata (kada je štetna radnja izvršena u jednoj državi, a šteta nastala u drugoj državi). Načelo ubikviteta ne dolazi do primjene u slučaju da je riječ o istoj državi, da se radi o zrakoplovima i brodovima, sudaru brodova i zaštite tržišnog natjecanja. Načelo ubikviteta povezuje se s  p o v l a š ć u j u ć i m   n a č e l o m   prema kojemu oštećenik ima opciju između navedena dva prava, a značajno je za napomenuti da većina pravnih poredaka upućuje na primjenu onog prava koje je povoljnije za oštećenika.

Poveznica izbjegavajuće klauzule ili klauzule izuzeća

I Z B J E G A V A J U Ć A   K L A U Z U L A  jest situacija kada tijelo primjene omogućava odstupanje od primjene mjerodavnog prava na koje upućuju kolizijska pravila u slučaju kada tijelo primjene procijeni da s drugim pravnim poretkom postoji bliža veza. Razlikujemo opću i posebnu izbjegavajuću klauzulu. Opća izbjegavajuća klauzula sadržana je u čl. 11. ZMPP-a koji navodi: «Pravo koje je mjerodavno prema odredbama ovoga Zakona iznimno se ne primjenjuje ako je prema svim okolnostima očito da privatnopravni odnos s tim pravom ima samo neznatnu vezu, a da je s nekim drugim pravom u očito užoj vezi. U tom slučaju primjenjuje se to pravo.», dok st. 2. istoga članka navodi da se gore navedeno ne primjenjuje ako su stranke izabrale mjerodavno pravo u skladu s odredbama ZMPP-a ili ako se upućivanjem na određeno pravo nastoji ostvariti određeni materijalnopravni učinak. Bitno je napomenuti da se odredba ne odnosi na kolizijska pravila uredbi ili konvencija na koje upućuje ZMPP. Posebna izbjegavajuća klauzula može biti otvorena, primjerice odredba čl. 4. st. 3. Uredbe RIM I koja određuje da je mjerodavno pravo druge države ako je iz svih okolnosti slučaja jasno da je ugovor očito uže povezan s nekom dugom državom ili zatvorena (pr. čl. 4. st. 2. Uredbe RIM II).

Metode utvrđivanja stranog prava

Sud ili drugo tijelo utvrđuje strano pravo po službenoj dužnosti, a strano se pravo primjenjuje na način kako se tumači u toj državi (čl. 8. st. 1. i 2. ZMPP-a). Sud ili drugo tijelo RH može obavijest o sadržaju stranog prava zatražiti od ministarstva pravosuđa, specijaliziranih vještaka ili ustanova (čl. 8. st. 3. ZMPP-a), a stranke mogu podnositi javne ili privatne isprave o sadržaju prava strane države (čl. 8. st. 4. ZMPP-a) čime su mehanizmi prošireni u odnosu na ZRS.   

Europska konvencija o obavijestima o stranom pravu potpisana je 2013., a ratificirana 2014. te predstavlja sustav na koji način države članice EU saznaju sadržaj stranog prava, tj. prava druge države. Sve države imaju obvezu osnovati tijelo čiji je jedini posao biti posrednik između sudova svoje države i stranih sudova koji šalju zahtjev tom tijelu o utvrđivanju sadržaja stranog prava i to tijelo šalje istom tom tijelu druge države zahtjev za sadržajem stranog prava. U Republici Hrvatskoj ta agencija je u okviru Ministarstva pravosuđa, a moguće je i rješenje po kojemu bi bilo riječ o samostalnom tijelu.

P R I L A G O Đ A V A NJ E. O prilagođavanju govorimo kada kolizijsko pravilo uputi na primjenu dvaju ili više stranih prava ili stranog i domaćeg prava među kojima postoje znatne razlike ili u kojima postoje proturječna rješenja. U tim slučajevima ne korigiraju se, niti se prilagođavaju strana materijalna pravila, već samo učinci njihove primjene. Metode rješavanja u tom slučaju mogu biti (a) davanje prednosti jednom od više mjerodavnih prava, (b) protezanjem primjene mjerodavnog prava i na one situacije koje nisu uređene kategorijom vezivanja polaznog kolizijskog pravila, (c) mijenjanjem materijalnih pravnih pravila ili (d) primjenom lex fori.

K V A L I F I K A C I J A   je u smislu međunarodnog privatnog prava supsumiranje pravno relevantnih činjenica pod ogovarajuću kategoriju vezivanja. Primjenjuje se uvijek kada postoje privatnopravne situacije s međunarodnim elementom, a sama kvalifikacija se najčešće radi nesvjesno te se činjenični supstrat podvodi pod kolizijsko pravilo. Ponekad se događa da se neko pravno pitanje prvo treba riješiti da bi se uopće mogla provesti kvalifikacija. U običnom životu kvalifikacija je određivanje položaja mjesta, nečega ili nekoga u određenom sustavu vrijednosti, u pravnom smislu je kvalifikacija postupak traženja mjesta činjenica u svijetu pravnih poslova, dok u smislu međunarodnog privatnog prava podrazumijeva, kao što je već gore navedeno, metodu supsumiranja pravno relevantnih činjenica pod odgovarajuću kategoriju vezivanja.

U praksi je česti problem sukoba kvalifikacija:

1.    nasljedno i obvezno pravo

2.    obiteljsko i imovinsko pravo

3.    materijalno i procesno pravo

U svezi s pitanjem kvalifikacije dva su predmeta koja su značajna, a to su predmet Bartholo iz 1889. o kojemu je odlučivao alžirski sud te predmet Tennessee mjenica iz 1882. o kojemu je odlučivao njemački Vrhovni sud.

U predmet  B A R T H O L O (1889.)  riječ je o bračnom paru s Malte koji su brak sklopili na Malti te se potom preselili u Alžir koji je u to vrijeme bio u sastavu Francuske. U braku nisu imali djece, a suprug je umro te je o pitanju nasljeđivanja odlučivao alžirski sud koji prema kolizijskom pravilu nasljednog statuta određuje da rodbina treba naslijediti, a žena ne. No, ako imovinu kvalificiramo kao bračnoimovinski statut, onda bi kolizijsko pravilo upućivalo na malteško pravo po kojemu bi udovica nasljedila ¼ imovine. Pitanje koje se postavilo jest pod koji statut podvesti, a sud je zaključio da je riječ o nasljednopravnom pitanju temeljem kojega udovica nije ništa ništa nasljedila.

U predmetu  T E N N E S S E E   M J E N I C A (1882.)  pred njemačkim sudom se tražila naplata mjenice izdane u saveznoj državi Tennessee. Njemačko pravo određuje da je mjerodavno pravo savezne države Tennessee za koje je zastara procesni institut, a iznosi 6 godina, dok je u Njemačkoj zastara materijalnopravni institut, a iznosi 3 godine. S obzirom da pravo savezne države Tennessee navodi kako je zastara procesnopravni institut, a njemačko pravo da je zastara materijalnopravni institut prividno se situacija nije mogla podvesti pod pravo nijedne države. Kasnija sudska praksa mijenja taj zaključak i određuje da se zastara ima tumačiti kao materijalnopravni institut s obzirom da ima isti ratio.

Metode kvalifikacije

1. po lex fori ili kvalifikacija po polaznom pravu

Predložili su Bartin i Kahn te ova metoda kvalifikacije do danas prevladava. Argumenti za primjenu ove metode su da je ona pravno predvidljiva te najsmislenija.

Bartin i Kahn su djelovali u 19. i 20. stoljeću s time da je Kahn djelovao u SAD-u, a Bartin u Francuskoj.

2. po lex causae ili kvalifikacija po mjerodavnom pravu

Predložio je Wolff, a podrazumijeva kvalifikaciju po pravu koje je mjerodavno za odnos koji se raspravlja. Problem ove metode jest što mi još ne znamo koje je pravo mjerodavno.

3. na osnovi autonomnog definiranja ili poredbenopravna kvalifikacija

Predložio Rabel te počiva na shvaćanju da se niti jedan pojam u međunarodnom privatnom pravu ne smije tumačiti prema jednom nacionalnom pravu, bilo to prema lex fori ili lex causae, nego prema   a u t o n o m n i m   p r a v i l i m a, nezavisnim od nacionalnog prava. Autonomni pojmovi bi se mogli stvoriti putem međunarodnih ugovora ili bi ih sud pronalazio komparativnom metodom.

4. stupnjevita kvalifikacija

Ova metoda kvalifikacije, koju je uveo Schnitzer 1940-ih, navodi kako se pri izboru i tumačenju primjenjuje lex fori,  a onda se primjenjuje na način kako se tumači u toj državi. Ova metoda kvalifikacije primjenjuje se u ZMPP-u u čl. 8. koji navodi da sud ili drugo tijelo Republike Hrvatske utvrđuje sadržaj prava strane države ex offo te da se tumači na način kako se tumači u toj državi, a ako se sadržaj stranog prava ne može utvrditi na prethodni način primijenjuje se hrvatsko pravo. Primjerice, Muhamed iz Maroka koji je već u braku s dvije državljanke Maroka, a što je prema pravu Kraljevine Maroko dozvoljeno i Ana iz Češke žele sklopiti brak u Republici Hrvatskoj. U navedenom slučaju, hrvatski sud će ispitati temeljem čl. 31. st. 1. ZMPP-a jesu li ispunjene pretostavke za sklapanje braka po pravima državljanstva svakoga od  njih te će utvrditi da su iste ispunjene jer po marokanskom pravu je poligamija dopuštena, a Ana je punoljetna, neudata i potpuno poslovno sposobna pa po češkom pravu nema zapreka. No, u ovom slučaju do primjene će doći posebna odredba ZMPP-a o zaštiti javnog poretka koja zabranjuje sklapanje braka ako bi to bilo očito protivno javnom poretku Republike Hrvatske.

Prethodno pitanje

Problem se javlja kada je za rješavanje tužbenog zahtjeva (tzv. glavno pitanje) potrebno prethodno riješiti postoji li neko pravo ili pravni odnos (prethodno pitanje) od čijeg rješavanja ovisi odgovor na glavno pitanje postavljeno sudu. Prethodno pitanje predstavlja samostalnu pravnu cjelinu. Za glavno pitanje pritom je mjerodavno pravo lex fori, dok je za prethodno pitanje problematika treba li primijeniti kolizijsko pravilo lex fori ili kolizijsko pravilo lex causae u čemu i jest problem prethodnog pitanja, tj. hoće li se primijeniti kolizijska pravila lex fori ili kolizijska pravila lex causae kako bi sud došao do mjerodavnog prava.

Pretpostavke za postojanje problema su, prvo, da je za glavno pitanje mjerodavno strano pravo, drugo, da prethodno pitanje mora sadržavati međunarodno obilježje te da mora biti samostalna pravna cjelina za koje postoji samostalno kolizijsko pravilo te, treće, da se materijalnopravni rezultat upućivanja kolizijskog pravila lex fori razlikuje od materijalnopravnog rezultata upućivanja kolizijskog pravila lex causae.

Moguća  rješenja su (a) povezivanje s lex causae, u kojem slučaju govorimo o zavisnom upućivanju kod kojega rješenje dovodi do situacije da imamo međunarodnu ujednačenost, tj. da sudovi različitih država rješavaju na isti način, (b) povezivanje s lex fori u kojem slučaju se radi o nezavisnom upućivanju koje dovodi do ujednačenosti domaćih sudova te, konačno, (c) do povezivanja zavisno od ocjene pretežitosti interesa na postizanje (unutrašnje ili međunarodne) ujednačenosti rješenja koje je u teoriji najprihvaćenije rješenje.

Renvoi ili uzvrat i upućivanje dalje

Kada govorimo o pojmu renvoi, govorimo o situacijama u kojima polazno kolizijsko pravo uputi i na kolizijsko pravilo mjerodavnog prava, a ono može vratiti na primjenu polaznog prava ili uputiti na primjenu prava neke treće države. Primjerice, ako hrvatsko pravo upućuje na mađarsko, mađarsko pravo može vraćati na hrvatsko pravo ili može upućivati dalje na, primjerice, slovensko pravo. Općenito govoreći, ideja instituta renvoi jest da hrvatski sudac riješi problem kao sudac neke druge države, npr. kao slovenski sudac.

Renvoi su nesamostalna kolizijska pravila jer ne upućuju na mjerodavno pravo te kod njih nema kategorije vezivanja i poveznice.

Da bismo uopće govorili o mogućnosti primjene instituta renvoi, moraju biti ispunjene tri pretpostavke. Prvo, da pravni sustav mora prihvatiti ideju da se mogu uzeti u obzir i strana kolizijska pravila (sustav prihvaća renvoi), drugo, da kolizijsko pravilo tog stranog prava mora imati drugačiju poveznicu te, treće, da se činjenice moraju posložiti tako da je moguće primijeniti renvoi.

Posljedice primjene su uzvrat na polazno pravo, upućivanje dalje te primjena mjerodavnog prava na koje je uputilo kolizijsko pravilo lex fori (poveznica je ista kao ona koju sadrži kolizijsko pravilo lex fori).

Povijesni primjer razvoja instituta renvoi jest odluka francuskog Kasacijskog suda iz 1878. i 1882. u slučaju  F O R G O  koji je bio bavarski državljanin koji se seli u Francusku, ali nije nikada stekao francusko državljanstvo. U Francuskoj se obogatio, no nije imao ni ženu, niti djecu. Kada je preminuo, pojavilo se pitanje nasljeđivanja jer je pravo na imovinu polagala neka rodbina, no postavilo se pitanje koje je pravo mjerodavno. Prema francuskom kolizijskom pravu za nasljeđivanje je mjerodavno pravo državljanstva te ono navodi da ako osoba umre bez nasljednika imovina pripada državi, a prema bavarskom pravu, pravo nasljeđivanja ima rodbina. Kasacijski sud se dosjetio da znači li prema francuskom kolizijskom pravilu to da je mjerodavno bavarsko pravo samo to da je sud dužan primijeniti bavarsko materijalno pravo ili može primijeniti i bavarska kolizijska pravila koja kažu da je mjerodavno pravo prebivališta, dakle francusko pravo. U konačnici, sud je ostavinu ostavio Francuskoj.

Iako se slučaj Forgo uzima kao najznačajniji, prvi slučaj u kojemu je došlo do primjene instituta renvoi bio je slučaj Collier v. Rivas iz 1841.

Pretpostavka za primjenu jest da polazno kolizijsko pravo mora imati odredbu kojom je renvoi dozvoljen. U ZMPP-u se renvoi načelno više ne primjenjuje, tj. ne dozvoljava se, ali čl. 9. st. 2. ZMPP-a predviđa iznimke kod kojih se renvoi primjenjuje, a te su:

1.    pravna i poslovna sposobnost fizičke osobe

2.    proglašenje nestale osobe umrlom

3.    osobno ime

4.    pretpostavke za sklapanje braka

5.    uzdržavanje

Ako se vratimo na primjer Muhameda iz Maroka i Ane iz Češke koji žele sklopiti brak u Republici Hrvatskoj, a uzmemo da marokansko pravo upućuje na primjenu hrvatskoga prava, neće doći do primjene posebne odredbe o zaštiti javnog poretka iz čl. 31. st. 1. ZMPP-a iz razloga što prema hrvatskom pravu nisu niti ispunjene pretpostavke za sklapanje braka jer je Muhamed već u braku.

Značajno je da se kod upućivanja dalje prema odredbama ZMPP-a neće primjenjivati kolizijska pravila treće države, već samo materijalno pravo treće države.

Renvoi je isključen u uredbama i konvencijama, osim u Uredbi o nasljeđivanju u čl. 34. koja isključuje renvoi ako je mjerodavno pravo države članice EU, a ako je mjerodavno pravo treće države, renvoi je dopušten ako upućuje na pravo države članice ili na pravo treće države ako ona primjenjuje svoje pravo.

U pogledu univerzalne primjene uredaba bitno je da ukoliko kolizijsko pravilo uputi na pravo države koja nije država članica EU, utoliko će se i to pravo primijeniti, iako nije država članica EU. Uredba Bruxelles I preinačena n e m a   u n i v e r z a l n u     p r i m j e n u, već se primjenjuje samo kada tuženik ima prebivalište na području države članice EU. 

Skriveni renvoi

O skrivenom renvoiu govori se u komparativnom pravu u vezi s primjenom obiteljskog međunarodnog privatnog prava pojedinih saveznih država SAD-a te izraelskog međunarodnog privatnog prava u svezi s nasljeđivanjem. U određenim predmetima, posebno bračnog prava i odnosa roditelja i djece postoje u tim pravima samo pravila o međunarodnoj nadležnosti, koja se zasnivaju na prebivalištu stranaka. Sudovi uvijek u takvim predmetima primjenjuju lex fori, a kako njihovu nadležnost uvjetuju prebivališta stranaka na njihovom području, dolazi tako do primjene lex domicilii stranaka.

Primjerice, po irskom Ustavu sve donedavno brak nije bio razvediv, ali su se na temelju zakona iz 1986. priznavale strane sudske odluke o razvodu irskih državljana ako je u državi odluke bar jedna stranka imala prebivalište. U jednom konkretnom slučaju, pred njemačkim sudom pokrenut je postupak za razvod braka dvoje irskih državljana, od kojih je jedan supružnik imao prebivalište u SR Njemačkoj. Po tadašnjem njemačkom međunarodnom privatnom pravu, za razvod braka je bilo mjerodavno domovinsko pravo supružnika, irsko pravo koje ne poznaje institut razvoda. Na temelju irskog zakona koji sadrži procesna pravila o priznanju stranih razvoda brakova sud je zaključio kako irsko pravo skriveno vraća na njemačke materijalne norme o razvodu koje treba primijeniti.

Posebna vrsta renvoia

Posebna vrsta renvoia jest upućivanje na nejedinstveni pravni poredak. Primjer nejedinstvenog pravnog poretka je čl. 10. ZMPP-a koji navodi da u slučaju kada je mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven (prvi uvjet), a pravila ZMPP-a ne upućuju na određeno pravno područje u toj državi (drugi uvjet), mjerodavno pravo određuje se prema pravilima te države, a ako se mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven ne može utvrditi na gore predviđen način, mjerodavan je pravni poredak s kojim postoji najuža veza.

Javni poredak

Javni poredak je institut kojim se štite osnovna načela domaćeg pravnog poretka (lex fori), tj. riječ je o vrijednostima kojih se država ne želi odreći. Samo tumačenje javnog poretka je  restriktivno (kako ne bi došlo do primjene domaćeg prava bez veze), a sam javni poredak ovisi o vremenu i mjestu, a njegovo je određivanje fleksibilno s time da tijelo primjene procjenjuje je li došlo do povrede javnog poretka ili ne.

Sam javni poredak prepoznat je već u 14. stoljeću kada su postglosatori karakterizirali javni poredak kao statuta odiosum koji se primjenjuje teritorijalno. Od osoba koje su afirmirale učenje o javnom poretku značajni su Ulrich Huber (17. st.) koji određuje granice primjene stranog prava, von Savigny (18. st.) koji govori o propisima koji se zasnivaju na moralu ili su doneseni zbog javnog interesa te Mancini (19. st.) koji govori o internom i međunarodnom javnom poretku. Prema posljednjem, interni javni poredak obuhvaća prinudne domaće propise te se ne štiti u sporu s međunarodnim obilježjem (prisilni propisi), dok međunarodni javni poredak sadrži osnovna načela države te se štiti u sporu s međunarodnim obilježjem mogućnošću odbijanja primjene stranog materijalnog prava te odbijanjem priznanja i ovrhe strane odluke ili pravorijeka. Danas se javni poredak definira kao institut kojim se štiti domaći pravni sustav i njegova osnovna pravna načela.

Javni poredak su osnovna pravna načela koja su zajamčena Ustavom Republike Hrvatske, Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i sl. Nota bene: nije odluka ili pravo suprotno javnom poretku, već bi učinak bio suprotan javnom poretku.

ZMPP u čl. 12. (opća odredba) navodi: «Ne primjenjuju se pravila prava strane države mjerodavnog prema odredbama ovoga Zakona ako bi učinak njihove primjene bio očito protivan javnom poretku Republike Hrvatske.», dok čl. 31. st. 1. ZMPP-a sadrži posebnu odredbu koja navodi da se brak neće sklopiti ako bi to bilo očito protivno javnom poretku Republike Hrvatske.

Javni poredak priznaju i Uredbe Rim I (čl. 21.), Rim II (čl. 26.) te Uredba o nasljeđivanju (čl. 35.), a o procesnom javnom poretku govori Uredba Bruxelles I preinačena (čl. 34.).

Javni poredak primjenjuje se i u arbitraži.

U pogledu veze s pravnim poretkom tijelo primjene će se pozvati na javni poredak ako postoji veza s dotičnim pravnim poretkom. Što je veza nekog odnosa uža to je uloga javnog poretka važnija. Ako se ona pojavi unutar prethodnog pitanja veza će biti slaba.

Postoji i ublaženo djelovanje javnog poretka ako je riječ o slaboj vezi s pravom suda, a pravo je stečeno vani valjano. Primjerice, dvoje djece u dobi od petnaest godina se ožene u inozemstvu i s 19 godina dođu u Republiku Hrvatsku i traže priznanje braka).

Funkcije javnog poretka mogu biti negativne kada dolazi do neprimjene stranog materijalnog prava te pozitivna kada dolazi do primjene lex fori.

V r s t e    j a v n o g    p o r e t k a  ovise o tome što se štiti – štite li se materijalne odredbe, odnosno prava ili se štite procesne odredbe, odnosno prava. S obzirom na ono što se štiti razlikujemo materijalni javni poredak u pogledu kojega se načelno štiti javni poredak kroz neprimjenu stranog prava u kolizijskopravnoj metodi (primjerice, kada strano pravo zabranjuje međurasne brakove) te procesni javni poredak koji se štiti odbijanjem priznanja strane odluke (primjerice, Krombach v. Bumberski kod kojega se tuženik nije osobno pojavio, već je poslao odvjetnika). Već smo spomenuli da se procesni javni poredak štiti i u Uredbi Bruxelles I preinačena u čl. 34.

U slučaju Krombach v. Bumberski protiv D. Krombacha je u Njemačkoj zbog smrti četrnaestogodišnje francuske državljanke pokrenut istražni postupak. Postupak je obustavljen. Temeljem kaznene prijave A. Bamberskog, oca djevojke, protiv D. Krombacha je i u Francuskoj, čiji su se sudovi zbog francuskog državljanstva žrtve smatrali nadležnima, pokrenut istražni postupak s ishodom odluke istražnog vijeća suda Cour d'appel Paris da se podigne optužnica pred sudom Cour d'assises Paris (porotnički sud). Optužnica i građanska tužba, koju je otac žrtve podnio pred kaznenim sudom (u daljnjem tekstu: adhezijski postupak) dostavljene su D. Krombachu. Iako mu je naloženo da se osobno pojavi, nije pristupio glavnoj raspravi. Na to je Cour d'assises Paris primijenio postupak u odsutnosti prema člancima 627. i sljedećima francuskog Zakona o kaznenom postupku. Prema članku 630. toga Zakona, koji propisuje da se za odsutnog optuženika ne smije pojaviti branitelj, Cour d’assises donio je presudu, ne saslušavši branitelje koje je opunomoćio D. Krombach. Presudom od 9. ožujka 1995. Cour d’assises osudio je D. Krombacha zbog tjelesne povrede s predumišljajem i smrtnim ishodom bez namjere na 15 godina zatvora. Drugom presudom od 13. ožujka 1995. u adhezijskom ga je postupku osudio – također u odsutnosti – na plaćanje naknade štete od 350 000 FRF A. Bamberskom.  Temeljem prijedloga A. Bamberskog, predsjedavajući sudac građanskog vijeća mjesno nadležnog zemaljskog suda (Landgericht) u Kemptenu (Njemačka) naložio je da se presuda od 13. ožujka 1995. proglasi ovršnom. D. Krombach protiv te je odluke prvo podnio žalbu sudu Oberlandesgericht koja je odbijena te potom odgovarajuću žalbu sudu Bundesgerichtshof. Kao razlog je istaknuo da se prije presude francuskog suda nije mogao djelotvorno braniti. Pitanje upućeno Sudu EU bilo je «Smije li država u kojoj se traži ovrha (članak 31. stavak 1. Konvencije) u okviru javnog poretka u smislu članka 27. stavka 1. Konvencije uzeti u obzir da je kazneni sud države porijekla odbio odvjetničku obranu dužnika u građanskopravnom adhezijskom postupku (članak II. Protokola) zbog toga što je tuženik s prebivalištem u drugoj državi vezanoj Konvencijom optužen za kazneno djelo s predumišljajem te se nije osobno pojavio?

Prijevarno zaobilaženje prava ili fraus legis

Prijevarno zaobilaženje prava sastoji se od dva elementa – subjektivnog (namjera) te objektivnog (ostvarenje namjere).

U svezi s fraus legisom značajan je slučaj B E A U F F R E M O N T iz 1878. o kojemu je odluku donio francuski Kasacijski sud. U konkretnom slučaju princeza Beauffremont je udajom stekla francusko državljanstvo da bi potom od francuskog suda dobila rastavu od stola i postelje, ali ne i razvod braka koje ondašnje francusko pravo nije poznavalo jer je brak bio nerazrješiv. Potom je stekla državljanstvo jednog njemačkog vojvodstva po kojemu je rastava od stola i postelje bila izjednačena s razvodom braka te se stoga mogla ponovno udati što je i učinila. Kasacijski sud je donio odluku kojom je taj drugi brak proglašen ništavim s obrazloženjem da je njemačko državljanstvo stečeno fraudulozno, u svrhu izigravanja francuskog prava.

Ako postavimo pitanje može li se prijevarno zaobilaženje prava poduzeti pravnim poslom, odgovor bi morao biti potvrdan.

Općenito, razlikujemo neposredno i posredno zaobilaženje prava.

N E P O S R E D N O   Z A O B I L A Ž E NJ E  jest promjena relevantnih okolnosti koje dovode do toga da poveznica upućuje na neko mjerodavno pravo s tim da i nakon te promjene polazno kolizijsko pravo ostaje isto. Pritom je bitno da se okolnosti mogu mijenjati jer, primjerice, nekretnine se ne mogu premiještati, da volja stranaka nije odlučna za određivanje mjerodavnog prava te da postoji zla namjera, tj. subjektivni element. Kad se utvrdi fraus legis domaćeg materijalnog prava ne primjenjuje se inozemno pravo koje je postalo mjerodavno, nego se primjenjuje domaće pravno rješenje na koje bi upućivala poveznica da nije bilo prijevarnog postupanja. Tako se postupa samo ako zaobiđena norma ima određenu važnost, a to se ocjenjuje na osnovi teleološkog tumačenja pravila polazeći od načela de minimis non curat praetor.

Kod   P O S R E D N O G    Z A O B I L A Ž E NJ A  postupa se na način koji dovodi do neprimjene domaćeg kolizijskog prava time što se postupak vodi pred sudom strane države čije kolizijsko pravo upućuje na povoljnije materijalno pravo. Pritom se govori o tzv. forum shoppingu na kolizijskopravnoj osnovi koji nema negativnu pravnu posljedicu.

Pravila neposredne primjene

Pravila neposredne primjene su ona pravila koja štite temeljne vrijednosti određenog sustava (političko, socijalno i ekonomsko uređenje), odnosno prisilni propisi koji se smatraju toliko važnima za neki pravni poredak da država ne odstupa od njih ni u situaciji s međunarodnim elementom.

Iako je najveći broj pravnih pravila materijalnog prava u nekoj državi dispozitivnog karaktera, postoje i određeni kogentni propisi (ius cogens), točnije prisilni propisi koji čine interni javni poredak te temeljna načela koja mogu obuhvaćati i prisilne propise, a koja čine međunarodni javni poredak. Bitno je napomenuti da su sva pravila neposredne primjene prisilni propisi, ali da svi prisilni propisi nisu pravila neposredne primjene. U konkretnom slučaju će stoga sudac uvijek primijeniti pravila neposredne primjene te suca uopće ne zanima kako strano pravo nešto regulira jer on u konkretnom slučaju neće uopće gledati koje je strano pravno pravilo relevantno.

ZRS nije poznavao pravila neposredne primjene, ali se smatralo u praksi da se primjenjuju pravila neposredne primjene, dok ZMPP u čl. 13. navodi da bi sud trebao procijeniti je li neko pravno pravilo neposredne primjene (kako naše tako i druge države) uz uvjete:

1.    pravno pravilo mora biti prisilni propis

2.    dovoljno je važan za temelje političkog, društvenog i gospodarskog ustroja da se može smatrati dijelom međunarodnog javnog poretka

3.    mora biti važan za zaštitu javnog, a ne privatnog interesa.

Članak 13. st. 2. ZMPP-a navodi da «Ako je za ispunjenje određene obveze u cijelosti ili djelomično protivno odredbi prava strane države u kojoj treba ispuniti tu obvezu, sud može priznati učinak toj odredbi. (...).» Odnosno, ako se primjerice makedonsko pravo negativno očituje u nekom pitanju, a hrvatsko pravo također negativno pristupa tom pitanju, hrvatski sud može priznati učinak toj odredbi, odnosno, jednostavnije, složit će se s makedonskim «ne».

Pravila neposredne primjene sadrži i Uredba Rim I u čl. 9. koja daje definiciju pravila neposredne primjene – propisi čiju primjenu država smatra toliko važnom za zaštitu njezinoga javnoga interesa, kao što je njezin politički, društveni i gospodarski ustroj, da se ona primjenjuje na sve slučajeve koji ulaze u njihovo polje primjene, bez obzira na pravo koje je inače mjerodavno za ugovor prema Uredbi Rim I – pritom ne dirajući u primjenu pravila neposredne primjene prava države suda (lex fori).

Pravila lex fori se uvijek primjenjuju i imaju prednost nad pravilima naposredne primjene legis causae (pravo mjerodavno za predmet spora)  koje se primjenjuje kao dio mjerodavnog prava. Kad se primjene pravila neposredne primjene legis fori pa ide mjerodavno pravo i unutar primjene mjerodavnog prava se primjenjuju pravila neposredne primjene tog prava.

U svezi s   t r e ć i m  d r ž a v a m a   u nekim slučajevima dolazi do primjene kako predviđa i čl. 9. st. 3. Uredbe Rim I koji navodi: «Mogu se primijeniti i pravila neposredne primjene prava države u kojoj obveze koje proizlaze iz ugovora moraju biti ili su bile ispunjene, ako ta pravila ispunjenje ugovora čine nezakonitim. Pri odlučivanju trebaju li se ti propisi primijeniti, uzima se u obzir njihova priroda i svrha te posljedice njihove primjene odnosno neprimjene.» Primjerice, prodavatelj je hrvatsko trgovačko društvo koje proizvodi kaugume i sklopi ugovor o kupoprodaji s kupcem iz Singapura, nema izbora mjerodavnog prava pa se pravo mjerodavno za spor određuje temeljem podredne poveznice sjedišta prodavatelja. U Singapuru postoje prisilni propisi koji zabranjuju prodaju kauguma i hrvatski sud može reći da je to pravilo neposredne primjene jer je taj pravni posao nezakonit – prisilna pravila neposredne primjene treće države.

U svezi s tumačenjem pravila neposredne primjene u Uredbi Rim I ono se ima tumačiti  a u t o n o m n o, neovisno o nacionalnom zakonodavstvu te će Sud EU dati smjernice što se treba smatrati pravilima neposredne primjene, a te smjernice su obvezujuće kada naš sud primjenjuje te odredbe.

Obiteljsko međunarodno privatno pravo

Bračni predmeti odnose se na sklapanje braka, oblik braka, osobne i imovinske odnose bračnih drugova, razvod braka, poništaj i priznanje braka.

U čl. 31. ZMPP-a u pogledu sklapanja braka određuje se poveznica državljanstvo svakog od nupcijanata, tj. primjena prava države čiji je svaki pojedini nupcijant (distributivna klauzula). Članak sadrži i posebnu klauzulu javnog poretka. Odnosno, riječima ZMPP-a: «Za pretpostavke za sklapanje braka koji se sklapa u Republici Hrvatskoj mjerodavno je, za svaku osobu, pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme sklapanja braka. Brak se neće sklopiti ako bi to bilo očito protivno javnom poretku Republike Hrvatske.»

Poznajemo dva oblika braka u Republici Hrvatskoj, a to su građanski ili vjerski s građanskim učinkom. Odredbe o braku su neposredno kolizijsko pravilo kod kojega je doseg kategorije vezivanja teritorijalno sužen u čl. 31. st. 2. ZMPP-a (jednostrano kolizijsko pravilo).

Napomene radi, čl. 74. ZMPP-a predviđa da državljani Republike Hrvatske mogu u inozemstvu sklopiti brak pred ovlaštenom osobom diplomatske misije ili konzularnog ureda Republike Hrvatske koji obavlja konzularne poslove, ako se tome ne protivi država u kojoj se nalazi diplomatska misija ili konzularni ured ili ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom.

Za osobne odnose bračnih drugova (pr. poštivanje i sl.) mjerodavna je odredba čl. 34. ZMPP-a koja navodi: «Za osobne odnose bračnih drugova mjerodavno je:

1. pravo države u kojoj oba bračna druga imaju uobičajeno boravište, podredno

2. pravo države u kojoj su imali posljednje zajedničko uobičajeno boravište, podredno

3. pravo države njihovog zajedničkog državljanstva, podredno

4. hrvatsko pravo.»

U gore navedenom članku toč. 1. je primarna poveznica, a tek onda ide toč. 2. i svaka sljedeća kao podredna poveznica.

Imovinski odnosi bračnih drugova uređeni su Uredbom Vijeća (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima, a države članice uredbe su Belgija, Bugarska, Češka, Njemačka, Luksemburg, Španjolska, Francuska, Hrvatska, Italija, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Austrija, Portugal, Slovenija, Finska i Švedska. Pojačana suradnja podrazumijeva da minimalno devet država članica uredi pitanja iz uredbe među sobom. Uredba ima univerzalnu primjenu (erga omnes), a mjerodavno pravo prema uredbi je (a) dopuštena stranačka autonomija za imovinske odnose bračnih drugova, (b) prvo zajedničko uobičajedno boravište ili posljednje zajedničko uobičajeno boravište, (c) zajedničko državljanstvo, (d) najuža veza.

U pogledu razvoda braka mjerodavne su odredbe čl. 36. ZMPP- a koji navodi da je mjerodavno pravo koje izaberu bračni drugovi, a ako bračni drugovi nisu izabrali mjerodavno pravo onda dolazi do primjene podrednog mjerodavnog prava iz čl. 37. ZMPP-a koji navodi da će za razvod braka biti mjerodavno:

1. pravo države u kojoj u trenutku pokretanja postupka za razvod braka oba bračna druga imaju uobičajeno boravište, podredno

2. pravo države u kojoj su imali posljednje zajedničko uobičajeno boravište, ako jedan od njih još uvijek u toj državi ima uobičajeno boravište, podredno

3. pravo države čiji su oni državljani u trenutku pokretanja postupka za razvod braka, podredno

4. hrvatsko pravo.

U pogledu priznanja braka sklopljenog u stranoj državi, čl. 32. ZMPP-a određuje da se isti priznaje ako je sklopljen u skladu s pravom te države, a kada je brak sklopljen u stranoj državi između osoba istoga spola priznaje se kao životno partnerstvo ako je sklopljen u skladu s pravom države u kojoj je sklopljen (supstitucija u životno partnerstvo). Općenito, u hrvatskom pravu kao zajednice slične braku poznajemo izvanbračnu zajednicu, neformalno životno partnerstvo te (formalno) životno partnerstvo.

U svezi s osobnim imenom, čl. 18. st. 2. određuje: «Ako se brak sklapa u Republici Hrvatskoj, nevjesta i ženik mogu odrediti prezime po pravu države čiji je državljanin jedan od njih ili ako barem jedan od njih ima uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj, po hrvatskom pravu.»

Izvanbračna zajednica i životno partnerstvo

Odredbama ZMPP-a uređeno je mjerodavno pravo kako za zasnivanje tako i za prestanak izvanbračne zajednice, a sadržajno se odredba odnosi na formalne i neformalne zajednice izvanbračnih partnera različitog spola. Određeno je mjerodavno pravo za sklapanje i za prestanak životnog partnerstva.

Mjerodavno pravo za zasnivanje i prestanak izvanbračne zajednice je pravo države s kojom ona ima ili ako je prestala postojati, je imala najužu vezu.

Mjerodavno pravo za pretpostavke i postupak za sklapanje i prestanak životnog partnerstva u Republici Hrvatskoj, koje se zasniva upisom u registar životnog partnerstva je hrvatsko pravo. Registrirana životna zajednica osoba istog spola, sklopljena u nekoj drugoj državi, priznaje se u Republici Hrvatskoj kao životno partnerstvo, ako je sklopljeno po pravu te države.

U pogledu odnosa roditelja i djece poznajemo (a) utvrđivanje očinstva i majčinstva, (b) roditeljsku odgovornost, (c) skrbništvo te (d) otmicu djeteta.

Majčinstvo i očinstvo uređuje čl. 41. ZMPP-a koji određuje: «Za utvrđivanje ili osporavanje majčinstva ili očinstva mjerodavno je u trenutku pokretanja postupka:

1. pravo uobičajenog boravišta djeteta, ili

2. ako je to u najboljem interesu djeteta, pravo države čiji je dijete državljanin ili pravo države čiji su državljani osobe čije se majčinstvo ili očinstvo utvrđuje ili osporava.» U st. 2. je riječ o alternaciji koja, kao što je vidljivo u zakonskom tekstu, ima za cilj najbolji interes djeteta.

U pogledu skrbništva nad djecom, ZMPP upućuje u čl. 15. na Haašku konvenciju o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku odgovornost i o mjerama za zaštitu djece iz 1996.

Otmica djeteta

Pitanje otmice djeteta uređeno je Haaškom konvencijom o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece iz 1980. koja je u Republici Hrvatskoj na snazi od 8. listopada 1991. (datum sukcesije) te Uredbom Bruxelles II bis (br. 2201/2003) koja uređuje suradnju središnjih tijela (u Republici Hrvatskoj to je ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi).

Doseg Uredbe Bruxelles II bis iz 2003. jest proširen u odnosu na Uredbu Bruxelles II iz 2000. u pogledu pitanja roditeljske odgovornosti, dok pitanje uređenja razvoda braka ostaje i dalje otvoreno, tj. neuređeno. O pitanjima u svezi s mehanizmom pojačane suradnje.

Kada govorimo o Uredbi Bruxelles II bis iz 2003., koja se primjenjuje u svim državama članicama s iznimkom Danske, valja napomenuti kako je riječ o jedinstvenom pravnom instrumentu koji parovima pomaže riješiti sporove koji se odnose na više od jedne zemlje, a u odnosu na njihov razvod i skrbništvo nad njihovom djecom. Uredba 2201/2003 utvrđuje pravila o tome koji je sud nadležan za rješavanje bračnih stvari i roditeljske odgovornosti u sporovima koji uključuju više od jedne zemlje, pravila kojima se u nekoj državi članici Europske unije olakšava priznanje i ovrha sudskih odluka donesenih u drugoj državi članici Europske unije te postupak za rješavanje predmeta u kojima jedan roditelj otme dijete iz jedne države članice i odvede ga u drugu zemlju. Uredba se ne bavi predmetima materijalnog obiteljskog prava, već su za to odgovorne države članice. Uredba 2201/2003 se ne primjenjuje na predmete građanskoga prava koji uključuje više od jedne zemlje i odnose se na razvod, zakonsku rastavu, poništenje braka te na svaki aspekt roditeljske odgovornosti kao što su primjerice pravo na roditeljsku skrb i kontakt s djetetom. Jedan od glavnih ciljeva Uredbe Bruxelles II bis jest zadržati prava djece na održavanje kontakta s oba roditelja, čak i ako su rastavljeni ili žive u različitim državama članicama Europske unije.

Nota bene: U gornjem odjeljku je spomenut pojam rastava (zakonska rastava) koji se razlikuje od pojma razvoda. Rastava podrazumijeva prestanak bračne zajednice, ali ne i braka, a postojao je kao institut u nekim državama članicama EU koje donedavno nisu poznavale razvod braka (Irska i Malta) jer se držalo, temeljem vjerskoga shvaćanja, da je brak nerazrješiv (usp. sa shvaćanjem Zakonika o kanonskom pravu koji počiva na temeljnom načelu da je ženidba sakrament koji je nerazrješiv). Upravo zato i Uredba Bruxelles II bis sadrži čl. 5 koji govori o konverziji zakonske rastave u razvod, a koji navodi: «Ničime ne dovodeći u pitanje odredbe članka 3. (opća nadležnost), sud države članice koji je donio sudsku odluku o zakonskoj rastavi nadležan je i za konverziju te sudske odluke u razvod, ako to predviđa pravo države članice o kojoj je riječ.» U svezi s razvodom i rastavom V. slučaj Beuffremont iz 1878. (glava IX) te skriveni renvoi (glava VII).

Haaška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece iz 1980. u čl. 1. navodi kao ciljeve konvencije (a) osigurati što hitniji povratak djece nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici te (b) osigurati da se prava na brigu i viđenje s djetetom po zakonu jedne države ugovornice stvarno poštuju u drugoj državi ugovornici.

Odvođenje ili zadržavanje djeteta smatra se nezakonitim (1) ako predstavlja povredu prava na skrb što ga je dobila osoba, institucija ili bilo koje drugo tijelo, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dijete imalo redovno boravište neposredno prije odvođenja ili zadržavanja, odnosno (2) ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinačno, ili bi se bila ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja (čl. 3. Konvencije).

Članak 4. navodi da se konvencija primjenjuje na dijete koje je imalo redovno boravište u državi ugovornici neposredno prije bilo kakve povrede prava na skrb ili prava na susrete i druženje, a da se prestaje primjenjivati kada dijete napuni 16 godina.

M e h a n i z m i    koje uspostavlja Haaška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece iz 1980. su zahtjev za povratak te komunikacija središnjih tijela. Postoje i   i z n i m k e   koje omogućavaju donošenje odluke o ne-povratku djeteta, a one su:

1.    neostvarivanje prava na skrb ili pristanak na odvođenje

2.    ozbiljna opasnost za dijete (ozbiljna psihička ili fizička trauma s time da je ovdje riječ o vrlo restriktivnom tumačenju kod kojega se zlostavljanje mora riješiti u državi boravišta, u pogledu ove iznimke dolaze u obzir i situacije kao što su ratovi, glad i sl.)

3.    protivljenje djeteta

4.    pozivanje na temeljna načela u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda države od koje se zahtijeva povratak djeteta.

Nadalje, postoji i Uredba Bruxelles II bis koja navodi kako je saslušanje djeteta nužno, a odluka se prema uredbi mora donijeti u roku od šest tjedana. Prema Uredbi Bruxelles II bis ne može se odbiti povratak djeteta zbog fizičke opasnosti ili psihičke traume ako su poduzete mjere za zaštitu u državi uobičajenog boravišta. U slučaju donošenja odluke kojom se odbija povratak djeteta postoji revizija odluke pred sudom uobičajenog boravišta neposredno prije odvođenja.

U pogledu posvojenja čl. 43. ZMPP-a navodi da je za pretpostavke za zasnivanje i prestanak posvojenja mjerodavno pravo države čiji su državljani posvojitelj i posvojenik, a ako su posvojitelj i posvojenik državljani različitih država, za pretpostavke za zasnivanje i prestanak posvojenja mjerodavna su kumulativno prava obiju država čiji su oni državljani.

Nadalje, čl. 43. ZMPP-a navodi:

« (...) (4) Za učinak posvojenja mjerodavno je pravo zajedničkog državljanstva posvojitelja i posvojenika u vrijeme zasnivanja posvojenja. Ako u to vrijeme nemaju zajedničko državljanstvo, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju zajedničko uobičajeno boravište. Ako u to vrijeme nemaju ni zajedničko uobičajeno boravište, mjerodavno je pravo Republike Hrvatske ako je jedan od njih državljanin Republike Hrvatske. Ako ni jedan od posvojitelja ni posvojenik nisu državljani Republike Hrvatske, mjerodavno je pravo države čiji je državljanin posvojenik.

(5) Iznimno, kad posvojenje u državi podrijetla djeteta nema učinak prestanka postojećeg pravog odnosa roditelj – dijete, posvojenje se može pretvoriti u posvojenje koje ima takav učinak, ako su pristanci osoba, ustanova i nadležnih tijela čiji je pristanak odnosno odobrenje potrebno za posvojenje bila dana ili se daju za potrebe tog posvojenja te ako je to posvojenje u najboljem interesu djeteta.

(6) Ako je primjena stranog prava iz stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka protivna najboljem interesu posvojenika i ako posvojenik ili posvojitelj, odnosno posvojitelji, imaju očito usku vezu s Republikom Hrvatskom, mjerodavno je hrvatsko pravo.»

Nasljedno međunarodno privatno pravo

Uredba (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i ovrsi odluka i prihvaćanju i ovrsi javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (Uredba o nasljeđivanju) uređuje polje primjene, kolizijska pravila, međunarodnu nadležnost, priznanje i ovrhu sudskih odluke i Europsku potvrdu o suradnji (odredbe o međunarodnoj administraciji). Dakle, riječ je o convention quadriple.

Napomene radi, renvoi je isključen u uredbama i konvencijama, osim u Uredbi o nasljeđivanju u čl. 34. koja isključuje renvoi ako je mjerodavno pravo države članice EU, a ako je mjerodavno pravo treće države, renvoi je dopušten ako upućuje na pravo države članice ili na pravo treće države ako ona primjenjuje svoje pravo.

Izvori kod nasljeđivanja su prvenstveno ZRS koji se zbog temporalne primjene još uvijek primjenjuje, ZMPP i Uredba o nasljeđivanju.

Upitno je kakav je odnos važećih međunarodnih ugovora sa zakonom i Uredbom o nasljeđivanju. Haaška konferencija za međunarodno privatno pravo donosi međunarodne ugovore za područje MPP-a. Pitanje koje se postavlja jest jesu li odredbe Uredbe o nasljeđivanju u koliziji s međunarodnim ugovorima ili ne.

ZMPP u čl. 29. upućuje na primjenu Uredbe o nasljeđivanju što je zapravo nepotrebna odredba iz razloga što uredba ima izravan učinak, dok čl. 54. ZMPP-a određuje kako se Uredba o nasljeđivanju primjenjuje i na određivanje nadležnosti.

Uredba o nasljeđivanju ne utječe na primjenu međunarodnih ugovora ako se radi o međunarodnom ugovoru čije ugovornice nisu samo države članice EU, no ako je jedna ugovornica država koja nije članica EU primjenjuje se međunarodni ugovor. Bilateralni (dvostrani) ugovori između država članica se više ne primjenjuju nego se primjenjuje Uredba, no Uredba ne zamjenjuje bilateralne ugovore s državama koje nisu članice EU te vrijedi pravilo da se ugovor primjenjuje ako jedna od stranaka nije država članica EU.

Ostali važni akti koji uređuju nasljednopravna pitanja međunarodnog privatnog prava su Haaška konvencija o pravu mjerodavnom za oblik oporučnih raspolaganja iz 1961. i Konvencija o jednoobraznom zakonu za oblik međunarodne oporuke (Washingtonska konvencija), 1973.

U čl. 83. Uredbe o nasljeđivanju određuje se vremensko polje njezine primjene. Uredba se primjenjuje na nasljeđivanje osoba koje umru na dan 17. 8. 2015. ili nakon toga datuma. Ako je osoba umrla prije navedenog datuma primjenjuje se ZRS koji određuje mjerodavno pravo, nadležnost, priznanje i ovrhu strane odluke. Teritorijalna primjena Uredbe o nasljeđivanju uključuje sve države članice osim Danske, Irske i Ujedinjenog Kraljevstva s time da posljednje dvije države imaju pravo opt in-a, tj. pravo pristupiti, a koje pravo još nisu iskoristile. Personalno polje primjene je erga omnes (pravo se primjenjuje univerzalno; primjenjuje se pravo na koje upućuje Uredba, iako je to pravo treće države).

Materijalno polje primjenje definirano je u čl. 1. Uredbe:

“1.  Ova Uredba primjenjuje se na nasljeđivanje zbog smrti. Ne primjenjuje na porezne, carinske ili upravne stvari.

2.   Sljedeće je isključeno iz područja primjene ove Uredbe:

(a), status fizičkih osoba, kao i obiteljski odnosi i odnosi za koje se po pravu mjerodavnom za te odnose smatra da imaju usporedive učinke;

(b), pravnu sposobnost fizičkih osoba, ne dovodeći u pitanje točku (c) članka 23. stavka 2. i članak 26.;

(c), pitanja nestanka, odsutnosti i presumirane smrti fizičke osobe;

(d), pitanja režima bračne stečevine i imovinskih režima odnosa za koje se po pravu mjerodavnom za te odnose smatra da imaju usporedive učinke kao brak;

(e), obveze uzdržavanja, osim onih koje nastaju zbog smrti;

(f), formalna valjanost usmenih raspolaganja imovinom zbog smrti;

(g), imovinska prava i koristi koji nastaju ili se prenose na drugi način koji nije nasljeđivanje, na primjer darovanjem, zajedničko vlasništvo s pravom prelaska na preživjele osobe, planovi umirovljenja, ugovori o osiguranju i slični sporazumi, ne dovodeći u pitanje točku (i) članka 23. stavka 2.;

(h), pitanja koja uređuje pravo trgovačkih društava i drugih subjekata, s pravnom osobnošću ili bez nje, poput klauzula u osnivačkim aktima i statutima trgovačkih društava i drugih tijela, s pravnom osobnošću ili bez nje, koji određuju što će biti s udjelima u slučaju smrti članova;

(i), likvidacija, brisanje ili spajanje trgovačkih društava i drugih subjekata, s pravnom osobnošću ili bez nje;

(j), uspostava, upravljanje i likvidacija zaklada;

(k), priroda stvarnih prava; i

(l), bilo koje upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući pravne zahtjeve za takav upis te učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik.”

V r s t e    k o n v e n c i j a.

Convention/regulation single su konvencije kojima se regulira ovrha i priznanje stranih odluka, te se njima neizravno utječe na međunarodnopravnu nadležnost te, u slučaju da se ne poštuju pravila o nadležnosti neke države, u toj državi se neće priznati strana odluka;

Convention double reguliraju priznanje, ovrhu i nadležnost na koju imaju izravan utjecaj;

Convention triple propisani su priznanje, ovrha, nadležnost i kolizijska pravila;

Convention quadriple uređuje sve navedeno i pravosudnu/administrativnu suradnju (primjer je Uredba o nasljeđivanju).

Odnosno, preglednosti radi:

Convention single	ovrha	priznanje
Convention double	ovrha	priznanje	nadležnost
Convention triple	ovrha	priznanje	nadležnost	kolizijska pravila
Convention quadriple	ovrha	priznanje	nadležnost	kolizijska pravila	suradnja

Cilj Uredbe o nasljeđivanju jest jednostavnost, ekonomičnost i predvidljivost postupka koji se vodi pred jednim forumom i mjerodavno je jedno pravo za cijelo nasljeđivanje.

Dijelimo pravo koje je mjerodavno za zakonsko nasljeđivanje i pravo koje je mjerodavno za oporučno nasljeđivanje koje obuhvaća sposobnost za nasljeđivanje i oblik oporuke. Pravo mjerodavno za nasljeđivanje po ZRS-u je državljanstvo umrlog u trenutku smrti. Uredba 650/2012 određuje u čl. 21. st. 1. da je mjerodavno pravo uobičajenog boravišta ostavitelja u trenutku smrti, a koje zapravo predstavlja mjerodavno pravo u cijelosti i za pokretnine i nekretnine i oporučno i zakonsko nasljeđivanje. U čl. 21. st. 2. nalazi se izbjegavajuća klauzula koja pomaže da u svakom specifičnom slučaju dođemo da najuže veze, dakle, sud ili drugo tijelo može odlučiti da postoji drugo pravo koje je u tom slučaju bliže. Čl. 22. uređuje izbor mjerodavnog prava ostavitelja, no izbor je znatno sužen te se može izabrati samo pravo državljanstva. Sud ili tijelo koje primjenjuje ovu Uredbu prvenstveno će gledati postoji li izbor prava, ako on ne postoji pokušat će primijeniti izbjegavajuću klauzulu, a tek ako ne postoji uže pravo primijenit će  pravo uobičajenog boravišta ostavitelja.

Prilikom izbora mjerodavnog prava prema čl. 22. st. 1. Uredbe polipatridi mogu izabrati pravo bilo koje države čije državljanstvo imaju. U st. 2. propisano je kako izbor može biti izričit ili prešutan izbor iz odredaba raspolaganja imovinom, dok stavak 3. određuje materijalnu valjanost izbora, putativna sposobnost dakle ako se mijenja mjerodavno pravo to mora biti učinjeno u valjanom obliku.

Prilikom primjene izbjegavajuće klauzule trebamo je tumačiti dodatno suženo sukladno recitalu (služe tumačenju uredbe) po kojem se izbjegavajuću klauzulu ne bi trebalo pribjegavati kao supsidijarnu poveznicu svaki put kada se utvrđenje uobičajenog boravišta umrlog pokaže složenim. Recitali 23 i 24 pobliže određuju uobičajeno boravište. Tako se smatra da je uobičajeno boravište pitanje činjenica, a ne prava, mjesto gdje se nalazi težište životnih odnosa, nije u korelaciji s protekom vremena. Autonomno tumačenje Suda EU primjenjuje se na sve uredbe neovisno o kojoj je uredbi rješavao Sud EU.

U pogledu opće nadležnosti Uredba o nasljeđivanju u čl. 4. određuje: «Sudovi države članice u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti.»

Za oblik oporuke po Haaškoj konvenciji o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja iz 1961. u čl. 1. nalazi se alternativna poveznica kako bi se pravni posao ostavio na snazi. U navednom članku sadržan je favor testamentii.

«Oporučno je raspolaganje valjano što se tiče oblika ako je u skladu s unutrašnjim pravom:

a) mjesta gdje je oporučitelj tako raspolagao, ili

b) oporučiteljeva državljanstva bilo u času raspolaganja bilo u času smrti, ili

c) mjesta oporučiteljeva prebivališta bilo u času raspolaganja bilo u trenutku smrti, ili

d) mjesta oporučiteljeva redovnog boravišta, bili u času raspolaganja bilo u času smrti, ili

e) za nekretnine, mjesta gdje one leže.

Ako je pravni poredak koji se treba primijeniti na osnovi državljanstva nejedinstven tada, u okviru ove konvencije, mjerodavno se pravo određuje po propisima koji se primjenjuju unutar tog pravnog ustroja, a ako nema takvih propisa, po najbližoj vezi koju je oporučitelj imao s jednim od prava unutar takvog ustroja (federalna klauzula).

Pitanje o tome je li oporučitelj imao prebivalište u određenom mjestu, uređuje pravo tog mjesta.»

ZRS u čl. 31. na odredbe navedene u Haaškoj konvenciji dodaje i lex fori kao poveznicu.

Ukoliko je ostavitelj izabrao sud, utoliko je moguće od te odredbe odstupiti zbog neostvarenja jedinstvenosti prava i foruma.

Europska potvrda o nasljeđivanju je isprava sui generis. Služi kao dokazno sredstvo u drugoj državi, a njezina svrha definirana je u čl. 63. st. 1. Ona na cjeloviti način uređuje sve dijelove koji se odnose na nasljeđivanje a priznaje se u svim državama članicama EU.

Međunarodno građansko procesno pravo

Uvodne napomene

M e đ u n a r o d n o   g r a đ a n s k o   p r o c e s n o   p r a v o  je skup supstancijalnih i kolizijskih normi kojima se uređuje nadležnost i druge pretpostavke za vođenje sudskih i drugih postupaka u građanskim stvarima s međunarodnim elementom, instituti i radnje u građanskim postupcima s međunarodnim elementom, radnje koje se u vezi s tim postupcima vrše u stranim državama te priznanje učinaka stranih sudskih odluka, odluka i isprava koje su s njima izjednačene te stranih arbitražnih odluka, tj. pravorijeka.

Odnosno, kao što je već rečeno na početku, međunarodno građansko procesno pravo su pravila unutrašnjeg prava i međunarodnih ugovora kojima se u svezi s privatnopravnim situacijama s međunarodnim obilježjem uređuju razna procesna pitanja. Najvažnija pitanja međunarodnog građanskog procesnog prava su pitanje sudbenosti, nadležnosti, položaja stranaca u postupku, utvrđivanja stranog prava te priznanja i ovrhe stranih sudskih i arbitražnih odluka.

Samo međunarodno građansko procesno pravo sadrži pravila građanskog procesnog prava u širem smislu, međunarodnog izvanparničnog prava, međunarodnog stečajnog prava te međunarodnog arbitražnog prava.

S u p s t a n c i j a l n e   n o r m e    su materijalne, ali i procesne norme koje se nalaze u međunarodnim konvencijama. One ne upućuju na mjerodavno pravo, nego same rješavaju procesna pitanja. Riječ je o pravilima koja su sve češća u primjeni, a uređuju institute za koje se prije smatralo da ih isklučivo uređuju države svojim izravnim propisima (tzv. izravna međunarodna nadležnost), dok su  k o l i z i j s k e   n o r m e one norme koje upućuju na mjerodavno pravo, domaće ili strano. Napušteno je gledište da se postupak uređuje isključivo nacionalnim pravom.

Tri su gledišta o mjestu međunarodnog građanskog procesnog prava u pravnom sustavu, a to su da je ono dio građanskog procesnog (postupovnog) prava, dio međunarodnog privatnog prava, odnosno da je riječ o samostalnoj grani prava.

Tri tradicionalna instituta međunarodnog građanskog procesnog prava, o kojima će biti više riječi u tekstu koji slijedi, a koje se više ne primjenjuju između država članica EU, ali se mogu primjenjivati prema trećim državama su: (a) uzajamnost i retorzija, (b) aktorska kaucija te (c) dvostruka egzekvatura.

Izvori međunarodnog građanskog procesnog prava

F o r m a l n i    i z v o r i    međunarodnog građanskog procesnog prava su međunarodna pravila koja mogu biti konvencijska pravila ili običajna pravila te interni propisi država.

Neki su autori mišljenja da u pravne izvore spadaju i općepriznata i regionalna načela građanskog postupka, dok je u državama common law sustava važan izvor i običajno pravo.

Unutrašnji formalni izvori u Republici Hrvatskoj su ZMPP, Zakon o parničnom postupku, Ovršni zakon, Stečajni zakon, Zakon o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu, Pomorski zakonik te Zakon o arbitraži.

Nadležnost

N a d l e ž n o s t.  Međunarodna nadležnost može se definirati u objektivnom i subjektivnom smislu, u kojem slučaju prva (u objektivnom smislu) podrazumijeva djelokrug poslova određenog tijela, a druga (u subjektivnom smislu) označava pravo i dužnost nekog tijela da postupa u nekoj stvari ili poduzme neku radnju.

A p s o l u t n a   n a d l e ž n o s t   definira djelokrug domaćih sudova u odnosu na druga domaća tijela te strana tijela, dok pravila o   r e l a t i v n o j   n a d l e ž n o s t i razgraničuju djelokrug poslova unutar domaćeg pravosudnog sustava definiranjem njihove stvarne i mjesne nadležnosti. M j e s n a  n a d l e ž n o s t   može biti opća i posebna. Opća mjesna nadležnost postoji za sve vrste postupaka, to je forum generalis, dok se u okviru posebne mjesne nadležnosti, tj. foruma specialisa, razlikuje:

(a) isključiva ili ekskluzivna (forum exclusivum) koja podrazumijeva da se postupak može pokrenuti isključivo pred određenim mjesno nadležnim sudom,

(b) izberiva ili elektivna nadležnost (forum electivum) kod koje postoji mogućnost izbora jednog od nadležnih sudova te

(c) supsidijarna ili pomoćna nadležnost (forum subsidialis) koja postoji kada se u određenom slučaju ne može primjenjivati opće pravilo o mjesnoj nadležnosti pa je mjesno nadležan neki drugi sud.

Kada govorimo o nadležnosti, postoji mogućnost da u konkretnom slučaju dođe do sukoba nadležnosti. Sukob nadležnosti može biti (1) pozitivan (kada više država svojata postupanje u određenoj vrsti pravnih stvari, (2) negativan (kada više država odbija postupati u određenoj vrsti pravnih stvari pa dolazi do situacije koja praktično predstavlja uskraćivanje pravne zaštite), (3) otvoren (kada postoje propisi s različitim formulacijama) te (4) latentan (kada pojmovi imaju različiti sadržaj).

Kada se govori o razgraničenju nadležnosti za pravne stvari s međunarodnim elementom, podrazumijeva se nadležnost sudova jedne države kao cjeline, a ne nadležnost konkretnog suda. U tom slučaju prvo se postavlja pitanje je li sudbena vlast jedne države uopće nadležna pa tek potom, ako je odgovor na prethodno pitanje pozitivan, slijedi utvrđivanje nadležnosti konkretnog suda.

M e đ u n a r o d n a    n a d l e ž n o s t.  Riječ je o pojmu koji određuje djelokrug domaćih sudova u odnosu na strane sudove i druga strana tijela za postupanje u stvarima s međunarodnim obilježjem. Međunarodna nadležnost nije isto što i   r e l a t i v n a   n a d l e ž n o s t   koja obuhvaća stvarnu i mjesnu nadležnost unutar sustava jedne države, iako je riječ o važnom pojmu koji nije bez značaja s obzirom da se iz njezinoga postojanja može izvesti zaključak o postojanju međunarodne nadležnosti.

Određivanje međunarodne nadležnosti

Međunarodna nadležnost može se određivati na dva načina, kao elastično određivanje međunarodne nadležnosti te kao kruto određivanje međunarodne nadležnosti.

Kod  e l a s t i č n o g   određivanja međunarodne nadležnosti govorimo o utvrđenju načela i temeljnih smjernica koje daje zakonodavac, no zakonodavac u isto vrijeme prepušta sudovima da odluče o nadležnosti u konkretnom slučaju.

U svezi s elastičnim određivanjem međunarodne nadležnosti specifična su rješenja angloameričkoga sustava, tj. doktrine forum non conveniens po kojoj su sudovi određene države nadležni ako postoji izvjesna veza slučaja s tom državom.

K r u t o   određivanje međunarodne nadležnosti podrazumijeva određivanje propisima kada ona postoji. Ovaj način određivanja međunarodne nadležnosti je usvojen u hrvatskom pravu, a prednost je primjene krutog određivanja međunarodne nadležnosti što se njome pridonosi pravnoj sigurnosti i što ono redovito vodi računa o procesnoj ekonomičnosti.

O nadležnosti sudova u sporovima s međunarodnim elementom govori ZPP u čl. 27. koji navodi: «Sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za određenu vrstu sporova, sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj.»

Međunarodna nadležnost određuje se uporabom određenih kriterija, a kriterij se nalazi u postojanju određenih poveznica koje mogu biti osobne ili stvarne. Veza s nekim područjem može biti stvarno postojeća ili izabrana. Primjerice, ja imam stvarnu vezu s Hrvatskom, ali u određenim slučajevima mogu izabrati da imam vezu s Francuskom ili nekom drugom državom. Ta veza je najčešće veza prebivališta (forum domicilii) ili boravišta (forum residendi) stranaka pa će tako u parničnim stvarima ta veza biti najčešće prebivalište tuženika, ali može i prebivalište tužitelja, dok će u izvanparničnim stvarima najčešće biti prebivalište zainteresirane osobe. Općenito, postojanje prebivališta, boravišta ili poslovnog sjedišta prosudit će se, u pravilu, prema lex fori.

Vrste međunarodne nadležnosti

V r s t e   m e đ u n a r o d n e   n a d l e ž n o s t i.  Razlikujemo isključivu i izberivu međunarodnu nadležnost, a izberiva međunarodna nadležnost se dijeli na opću i posebnu.

Isključiva međunarodna nadležnost (forum exclusivum) postoji kada država svojim propisima za svoju sudbenu vlast i druga tijela bezuvjetno pridržava pravo na postupanje u određenim pravnim stvarima, i to bez obzira na postojanje nadležnosti stranih sudova drugih država. Isključiva međunarodna nadležnost u vezi je s javnim poretkom države ili njenim najvažnijim političkim ili gospodarskim interesima. Razlikuju se apsolutni i relativni slučajevi isključive međunarodne nadležnosti, već prema tome poznaju li ih sve države ili samo neke. Postojanje isključive međunarodne nadležnosti domaćih sudova ili drugih tijela ne znači isključivanje ili ograničavanje nadležnosti stranih sudova ili drugih tijela. Međutim, ono je ipak relevantno, jer se odluka stranog suda ili drugih tijela, donesena u pravnoj stvari za koju je isključivo nadležan domaći sud ili drugo tijelo, neće priznati, niti će se odrediti njezina ovrha. O isključivoj međunarodnoj nadležnosti govori čl. 24. Uredbe Bruxelles I preinačene, a ZMPP se u čl. 46. poziva na odredbe gore navedene uredbe, čak i kada (st. 2. čl. 24.) tuženik ima, u smislu Uredbe Bruxelles I bis, prebivalište u državi koja nije članica EU (proširenje primjene Uredbe).

Uredba Bruxelles I preinačena navodi u čl. 24. pet slučajeva isključive nadležnosti:

stvarna prava na nekretninama i najam iznimka: do 6 mjeseci	prema mjestu gdje se nekretnina nalazi i prebivalište tuženika pod uvjetom da je najmoprimac fizička osoba i da imaju prebivalište u istoj državi
valjanost, ništetnost ili prestanak društva (pravne osobe) ILI valjanost odluka njihovih organa	sjedište
valjanost upisa u sudski registar	sudovi države članice u kojoj se registar vodi
registracija/ valjanost patenata, žigova, obličja ili uzoraka te sličnih prava koja se moraju registrirati ili položiti	sudovi države članice na čijem je području prijava učinjena
ovrha sudskih odluka	sudovi države članice na čijem je području ovrha provedena ili treba biti provedena

Izberiva međunarodna nadležnost (forum electivum) znači da tužitelj može odabrati hoće li postupak pokrenuti pred domaćim ili pred stranim sudom ili tijelom. Ako se odluka donese pred stranim sudom ili tijelom, ona se može priznati i postati ovršna isprava pod uvjetom da su za to ispunjene sve ostale potrebne pretpostavke. Izberiva međunarodna nadležnost predviđa se za pravne stvari za koje je država manje zainteresirana.

Određivanje mjesne nadležnosti putem propisa o mjesnoj nadležnosti

Određivanje međunarodne nadležnosti putem propisa o mjesnoj nadležnosti moguće je jer, ako prema propisima o mjesnoj nadležnosti postoji nadležnost bilo kojeg domaćeg suda, postoji i međunarodna nadležnost. Budući da je mjesno nadležan sud dio određenog sudstva, ono je nadležno u cjelini.

Ovako utvrđena međunarodna nadležnost može biti isključiva ili izberiva, već prema tome o kakvoj se mjesnoj nadležnosti radi. Međutim, isključiva mjesna nadležnost nekog domaćeg suda ne implicira i njegovu isključivu međunarodnu nadležnost.

U hrvatskom pravu postoji odredba prema kojoj je domaći sud nadležan suditi u sporovima s međunarodnim elementom kad ta nadležnost proizlazi iz odredaba zakona kojima se uređuje mjesna nadležnost sudova. Tako članak čl. 27. ZPP određuje: «Sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za određenu vrstu sporova, sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj.» Tu odredbu treba primjenjivati kao lex generalis za slučajeve kad nije izričito previđena međunarodna nadležnost.

Sporazum stranaka o međunarodnoj nadležnosti

Razlikujemo dvije vrste sporazuma stranaka o međunarodnoj nadležnosti, a to su izričita prorogacija (prorogatio expresso) i prešutna prorogacija (prorogatio tacita). U slučaju da nema sporazuma stranaka govorimo o derogaciji međunarodne nadležnosti.

Za ocjenu dopuštenosti, valjanosti i učinaka sporazuma o međunarodnoj nadležnosti sudbene vlasti jedne države mjerodavna su međunarodna pravila, ako postoje i obvezuju odnosnu državu. Ako nije tako, mjerodavno je unutrašnje pravo određene države, i to ovisno o tretmanu sporazuma o nadležnosti.

I z r i č i t a   p r o r o g a c i j a   je sporazum koji su stranke sklopile u svezi s međunarodnom nadležnosti. No, mogućnost izričite prorogacije nije neograničena te će ona biti zabranjena ako postoji isključiva nadležnost domaćih sudova, primjerice u statusnim i obiteljskim stvarima. O izričitoj prorogaciji govori čl. 25. Uredbe Bruxelles I bis (V. glava XVIII).

Sporazum o međunarodnoj nadležnosti može se sklopiti tako da se sklopi poseban ugovor za neki postojeći ili budući spor, ili da se u neki već postojeći ugovor između stranaka uvrsti klauzula o nadležnosti (prorogacijska klauzula). Sporazum se mora odnositi na postojeći spor ili sporove koji mogu proizaći iz određenih pravnih odnosa, a temeljem Uredbe Bruxelles I bis mora biti u pisanom obliku (čl. 25. st. 1. i 2.).

P r e š u t n a     p r o r o g a c i j a   zasniva se podnošenjem protutužbe ili, pak, kada tužitelj pokrene postupak pred međunarodno nenadležnim sudom, pri čemu tuženik toj nenadležnosti ne prigovori i upusti se u raspravljanje o meritumu spora. O prešutnoj prorogaciji V. čl. 26 Uredbe Bruxelles I bis.

P E R P E T U A T I O   I U R I S D I C T I O N I S.    Perpetuatio iurisdictionis znači da se međunarodna nadležnost sudova neke države ocjenjuje prema stanju u vrijeme pokretanja postupka i kasnije promjene nisu odlučne. Ako je sud bio nadležan u trenutku pokretanja postupka, ostaje to i dalje, i to bez obzira na eventualne naknadne promjene okolnosti do kojih bi moglo doći. U prilog tom rješenju govore razlozi pravne sigurnosti i ekonomičnosti.

Načelo perpetuatio iurisdictionis odgovara načelu perpetuatio fori koje vrijedi kad se radi o internoj nadležnosti. Nasuprot navedenom načelu, javlja se stav prema kojem okolnosti relevantne za ocjenu međunarodne nadležnosti moraju postojati ne samo u vrijeme pokretanja sudskog postupka, nego i tijekom njegova trajanja, sve do donošenja odluke. Promjena okolnosti dovodi do nenadležnosti i odbacivanja tužbe.

O načelu perpetuatio iurisdictionis govori ZPP koji u čl. 15. st. 2. navodi: «Ako se tijekom postupka promijene okolnosti na kojima je utemeljena nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud iste vrste ili sud druge vrste, ako Zakonom nije izrijekom drugačije određeno.», dok Uredba Bruxelles I bis u čl. 32. st. 1.  navodi: «1.U smislu ovog odjeljka, postupak pred nekim sudom smatra se pokrenutim:

(a) kada je sudu podneseno pismeno kojim se pokreće postupak ili drugo odgovarajuće pismeno, pod uvjetom da tužitelj nakon toga nije propustio poduzeti korake koje bio dužan poduzeti kako bi bila izvršena dostava tuženiku, ili

(b)  ako se pismeno treba dostaviti prije njegovog podnošenja sudu, kada ga je primilo tijelo odgovorno za dostavu, pod uvjetom da tužitelj nakon toga nije propustio poduzeti korake koje je bio dužan poduzeti kako bi pismeno bilo podneseno sudu. Tijelo koje je odgovorno za dostavu iz točke (b) je prvo tijelo koje prima isprave koje treba dostaviti.»

Priznanje i ovrha stranih sudskih odluka

ZMPP sadrži u četvrtom dijelu (čl. 65. – 73.) odredbe koje se odnose na priznanje i ovrhu stranih sudskih odluka te u čl. 65. navodi kako se odredbe zakona o priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka ne primjenjuju ako su regulirani uredbama Bruxelles I bis i drugim uredbama koje se navode u ZMPP-u, a koje se odnose na nasljeđivanje, bračnoimovinske režime, registrirana partnerstva, itd. Dakle, kod priznanja i ovrhe stranih sudskih odluka propisano je oslobođenje od primjene dijela ZMPP-a za odluke koje uređuju pojedinačno navedeni akti, a sve radi poštivanja relevantnih uredbi Europske unije kao i obveza preuzetih u međunarodnim ugovorima.

Ponavljanja radi, ovrha je prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava.

Općenito, kada govorimo o provjeri autentičnosti javnih isprava riječ je o legalizaciji koja je i sama također javna isprava koju treba razlikovati od isprave koja se ovjerava. Legalizaciju predviđaju neka međunarodna pravila i interni propisi nekih država, no ima i država u kojima se ona ne traži.  U svezi s legalizacijom, Uredba Bruxelles I preinačena navodi u čl. 61. kako se za isprave koje su izdane u državi članici u okviru Uredbe Bruxelles I bis ne zahtijeva legalizacija, niti druga slična formalnost.

U pogledu legalizacije dva su značajna akta:

1.    Haaška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava (1961.)

2.    Zakon o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu (1991.)

Članak 66. ZMPP-a navodi kako se strana odluka izjednačuje s odlukom suda Republike Hrvatske i ima pravni učinak u Republici Hrvatskoj samo ako je prizna sud Republike Hrvatske, a stranom sudskom odlukom smatra se i nagodba sklopljena pred sudom te odluka drugog tijela koje je u državi u kojoj je donesena izjednačena sa sudskom odlukom, odnosno sudskom nagodbom.

Priznati i ovršiti sudsku odluku znači prihvatiti je kao pravomoćnu i ovršnu.

Odredbe ZMPP-a uvode   o g r a n i č e nj e   odnosno  o d b i j a nj e   priznanja sudskih odluka koje je donio strani sud temeljeći svoju nadležnost isključivo na prisutnosti tuženika ili njegove imovine u državi suda, bez neposredne veze sa samim predmetom te ako je nadležnost utemeljena protivno odredbama Uredbe Bruxelles I preinačene o potrošačkim ugovorima, ugovorima o osiguranju i radnim sporovima.

Sud Republike Hrvatske odbit će priznanje strane sudske odluke, ako u povodu prigovora stranke protiv koje se priznanje traži, utvrdi da u postupku u kojem je odluka donesena bilo povrijeđeno pravo te stranke na sudjelovanje (čl. 68. ZMPP-a), a odbit će se priznanje sudske odluke, ako u toj stvari postoji isključiva nadležnost suda ili drugog tijela Republike Hrvatske ili ako bi priznanje očito bilo protivno javnom poretku Republike Hrvatske. 

Ponavljanja radi, javni poredak je institut kojim se štite osnovna načela domaćeg pravnog poretka (lex fori), tj. riječ je o vrijednostima kojih se država ne želi odreći. Samo tumačenje javnog poretka je  r e s t r i k t i v n o  (kako ne bi došlo do primjene domaćeg prava bez veze).

Odbit će se i priznanje strane sudske odluke, ako je sud koji je donio odluku svoju nadležnosti utemeljio isključivo na  prisutnosti tuženika ili njegove imovine u državi suda, a ta prisutnost nije u neposrednoj vezi s predmetnom postupka (čl. 69. st. 2. ZMPP-a).

Članak 70. ZMPP-a navodi: «Odbit će se priznanje strane sudske odluke ako u istoj stvari i među istim strankama postoji pravomoćna presuda suda Republike Hrvatske ili odluka stranog suda koja je ranije postala pravomoćna, a priznata je ili je podobna za priznanje u Republici Hrvatskoj. Sud će prekinuti postupak priznanja strane sudske odluke, ako je pred sudom Republike Hrvatske u tijeku ranije pokrenut postupak u istoj pravnoj stvari i među istim strankama, do pravomoćnog okončanja tog postupka.»

Ponavljanja radi, kako je navedeno iznad, sud odbija priznanje strane sudske odluke u sljedećim slučajevima (negativne pretpostavke):

1.    povreda prava stranke na sudjelovanje,

2.    postoji isključiva nadležnost suda ili drugog tijela Republike Hrvatske,

3.    sud je svoju nadležnost utemeljio isključivo na prisutnosti tuženika ili njegove imovine u državi suda, a ta prisutnost nije u neposrednoj vezi s predmetom postupka,

4.    protivno je odredbema Uredbe Bruxelles I bis, a to su odredbe o ugovorima o osiguranju, potrošačkim ugovorima te pojedinačnim ugovorima o radu,

5.    postoji presuda Republike Hrvatske ili odluka stranog suda koja je ranije postala pravomoćna (res iudicata),

6.    ako je ranije pokrenut postupak u istoj pravnoj stvari među istim strankama, u tom slučaju se prekida postupka do pravomoćnog okončanja tog drugog postupka (litispendencija),

7.    očito protivno javnom poretku Republike Hrvatske (štiti se procesni javni poredak).

Nasuprot tome, ZMPP govori i o pozitivnim pretpostavkama, a te su navedene u čl. 67. ZMPP-a koji navodi:

«(1) Strana sudska odluka   p r i z n a t   ć e  s e   ako je podnositelj prijedloga za priznanje uz tu odluku podnio i dokaz o pravomoćnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena.

(2) Podnositelj prijedloga za ovrhu strane sudske odluke, osim dokaza iz st. 1. ovog članka treba podnijeti i potvrdu o ovršnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena.»

Dakle, strana sudska odluka priznat će se ako je podnositelj prijedloga za priznanje podnio:

a)         odluku

b)         dokaz o pravomoćnosti

c)         potvrdu o ovršnosti (po pravu države u kojoj je ta odluka donesena).

Za priznanje i ovrhu stranih sudskih odluka mjesno je nadležan sud na čijem području stranka protiv koje se priznanje i ovrha traže ima prebivalište ili sud na čijem se području treba provesti ovrha. Ako stranka protiv koje se priznanje i ovrha traže nema prebivalište u Republici Hrvatskoj niti se u Republici Hrvatskoj treba provesti ovrha, prijedlog se može podnijeti nekom od stvarno nadležnih sudova u Republici Hrvatskoj (čl. 72. st. 1. ZMPP-a). Protiv rješenja o priznanju i ovrsi strane sudske odluke, stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana, od dana dostave tog rješenja (čl. 72. st. 2. ZMPP-a).

Poveznice

• Međunarodno građansko privatno pravo

Vanjske poveznice

• Izvori hrvatskog međunarodnog privatnog prava
• Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugim zemalja u određenim odnosima
• Zakon o međunarodnom privatnom pravu
• Uredba o nasljeđivanju
• Uredba Rim I o pravu mjerodavnom za ugovorne obveze
• Uredba Rim II o pravu mjerodavnom za izvanugovorne obveze