El Shatt: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
m uklonjena promjena suradnika 188.252.198.49 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Kubura Oznaka: brzo uklanjanje |
||
| Redak 41: | Redak 41: | ||
Osobe koje su bile u zbjegu u El Shattu ili su rođene ondje. |
Osobe koje su bile u zbjegu u El Shattu ili su rođene ondje. |
||
* [[Šime Vučetić]] |
|||
* [[Ranko Marinković]] |
* [[Ranko Marinković]] |
||
* [[Vjekoslav Kaleb]] |
* [[Vjekoslav Kaleb]] |
||
Inačica od 30. siječnja 2020. u 21:04
El Shatt je kompleks izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku Sinaju u Egiptu, u kojem je od ljeta 1944. do 20. ožujka 1946. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagore.
Zemljopisni položaj
Ti su logori bili nekoliko kilometara udaljeni jedan od drugog.[1] Ondje je u početku to bila samo željeznička postaja i ostatci pozadinskog logora britanskog feldmaršala Montgomeryja koji Englezima više nije bio bitan nakon što su pobijedili Nijemce kod El Alameina.[1] Čini se da Egipat i nije bio baš slučajno određen.[1] Ondje je bio formalni vladar Jugoslavije kralj Petar II. Karađorđević, dio ministarstava njegove vlade u izbjeglištvu, dijelovi kraljevske vojske.[1] Među tom vojskom bio je bataljun Hrvata i Slovenaca koji je služio u talijanskoj vojsci, pa je dospio u britansko zarobljeništvo.[1] Ti su se Hrvati i Slovenci pobunili malo prije nego što su došle izbjeglice, i nosili su zvijezdu petokraku na svojoj kapi.[1]
Postojali su još neki logori. Tolumbat koja je bila nedaleko od Aleksandrije, bila je za žene s malom djecom i u njoj su bili najbolji uvjeti, dok je najgorih uvjeta bila El Khataba[2] koja je bila udaljena nekoliko sati od Tolumbate i El Shatta.[1]
U blizini su bili i logori Grka i Poljaka. Hrvati su se s njima "mjerili" u organizaciji izbjegličkog naselja.[1] Razlika je bila što su Grci i Poljaci za sve tražili arapsku poslugu, dok su Hrvati sve sami organizirali.[1]
Povijesni tijek događaja
Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem 1943. i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava Dalmacija, veliki broj civila (preko 30.000) se u strahu od odmazde sklonio na otok Vis. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab partizanske vojske i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u Bari, a zatim u Taranto. U zbjegu je bilo najviše Makarana ( oko 6000 ), zatim Vodičana, Hvarana, Višana i Korčulana te nešto ljudi iz Ravnih Kotara i Bukovice. Kako je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, ubrzo je donesena odluka da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.
Logor je formiran na površini od 260 km2 u blizini Sueskog kanala, i podijeljen na pet manjih podlogora. Izbjeglice su bile smještene u šatorima (prosječno u svakom jedna do dvije obitelji). Iako daleko od domovine i u lošim uvjetima, pokušali su očuvati privid normalnog života. Tako su osnovane škole, razne radionice, zajedničke praonice, izdavane su novine, a u jednom šatoru je uređena crkva. Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su oboljevala od crijevnih bolesti, te ih je veliki broj i umro. Britanska uprava je također držala strog režim, dopuštajući izlazak iz kompleksa samo s propusnicama. U nekoliko navrata, područje El Shatta je bombardirano iz aviona, pri čemu je također bilo žrtava[nedostaje izvor]. Bombardiranje je "slučajno" izvela 5 puta Jugoslavenska kraljevska avijacija pod upravom RAF-a[nedostaje izvor].
Zanimljivo je da su se obitelji i naselja u logoru grupirali tako da su bili istog rasporeda kao i u starom kraju.[1]
Više od 30.000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru ukupno 18 mjeseci. Povratak kućama je počeo početkom 1946. godine, smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem Titove vlasti. Na mjestu njihovog izbjeglištva ostalo je samo groblje s 856 ljudi koji nisu izdržali teške uvjete života u pustinji.
Izbjegličko groblje je kasnije teško stradalo i bilo devastirano u izraelsko-arapskim ratovima. Konačno je 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno memorijalno područje sa spomen-obilježjem.
Više od 30.000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru ukupno 18 mjeseci. U logoru se je rodilo 481 dijete.[1] Dio se je djece rodio u vezama Engleza i Hrvatica, no tek je dio tih veza ozakonjen.[1] Povratak kućama je počeo početkom 1946. godine, smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem Titove vlasti. Izbjeglice su se vratile u nekoliko valova. Posljednji je bio 24. ožujka 1946..[1] Znakovito je da je taj povratak kasnio iz neopravdanih razloga: navodni "manjak" brodova i slične stvari;[3] iz podataka iznesenih u dokumentarnom filmu stječe se dojam kao da se htjelo opstruirati povratak Hrvata u Hrvatsku.
Trag boravka Hrvata u El Shattu je i u osobnim imenima. Brojni Hrvati koji su se rodili ondje dobili su ime Nila, Sinaj, Sinajka, Elšatka, Sueska,[1], Suez, Nilka i slično.
Kontroverzija o povezivanju El Shatta s Jasenovcem
U članku u Slobodnoj Dalmaciji 16. veljače 2011. autor Slaven Letica napisao je da se na mrežnim stranicama "Jasenovac Research Institute" u New Yorku može pronaći ime njegovog malog brata i svih Dalmatinaca stradalih u El Shattu.[4] Slaven Letica navodi da se možda radi i o britanskom ratnom zločinu[4], s obzirom da je više stotina Hrvata koji su umrli ondje "jugokomunistička i velikosrpska propaganda cijelo vrijeme Jugoslavije, pa i poslije vodila kao žrtve ustaškoga sabirnog logora Jasenovca". Letica dalje navodi da je novinarka Smiljana Šunde zabilježila kako su tako napravili s Podgoranima umrlima na Sinaju.[4] te kako se i do veljače 2011. imena umrlih Hrvata na Sinaju na mrežnim stranicama Jasenovac Research Institutea navode kao jasenovačke žrtve, nekima i uz krivotvorene podatke rođenja[5]).[4][6]
Međutim kao što piše na mrežnoj stranici tog instituta, oni ne navode samo žrtve Jasenovca, već navode 600.000 imena s popisa žrtava rata iz cijele Jugoslavije. Hrvatski demograf Vladimir Žerjavić također spominje taj isti popis oko 600.000 žrtava 2. svjetskog rata, napravljen 1966. godine. Žerjavić piše da je ta lista uvijek bila predstavljena kao popis žrtava rata u cijeloj Jugoslaviji, a ne kao lista samo jasenovačkih žrtava. Na službenoj stranici Spomen područja Jasenovac u Hrvatskoj, koja sadrži preko 83.000 imena, isključivo jasenovačkih žrtava, nema imena brata Slavena Letice, niti ostalih spomenutih žrtava iz Podgore i Dalmacije, koji su stradali u El Shattu.
Poznati zbjegani
Centralni odbor Zbjega (COZ):[7]
- predsjednik: Ivo Markić (1944., 1945.), Mate Barbić (1944.), don Andro Štambuk (1946.)
- glavni tajnik: Zvonimir Bešker (1944.), Mate Barbić (1944. - 1945.)
- voditelj Prosvjetno-propagandnog odjela: Marin Franičević (1944.), Zoran Palčok i don Andro Štambuk (1944.-1946.)
- voditelj Političko-upravnog odjela: Zvonimir Bešker (1944.), Mate Barbić (1944. - 1945.)
- voditelj Zdravstvenog odsjeka: dr. Milivoj Visković, kasnije i Milan Bijelić
- voditelj Gospodarskog odsjeka: Duško Čurčija
- voditelj Tehničkog odsjeka: Savka Dabčević (1944.), Zvonimir Bešker (1944. - 1945.), kasnije i Ivo Franetović (1944. - 1946.)
- voditelj Kulturno-informativnog odjela: Ivan Jurlina, kasnije i Marija Lujak
Osobe koje su bile u zbjegu u El Shattu ili su rođene ondje.
- Ranko Marinković
- Vjekoslav Kaleb
- Savka Dabčević-Kučar
- Josip Hatze
- Estera Paunović
- Roko Dobra
- Gojko Borić
- Tomislav Zuppa - prebacivao je civile preko Leccea u El Shatt
- Jakša Miličić[4]
- Rudolf Gerhart Bunk[8]
- Ivica Hlevnjak[9]
- Miroslav Feldman[2]
- Želimir Pašalić, prof. ekonomije[10]
- Sinaj Juraj Bulimbašić, nagrađivani maslinar[11]
- Živko Kljaković, akad. slikar[12]
- Zvonimir Barišić, svestrani športski radnik[13]
- Šime Mišetić, nogometni djelatnik[14]
- Stjepan Vladimir Letinić, agronom, pjesnik i novinar[15]
Poznate osobe čiji su roditelji bili u zbjegu u El Shattu:
- Ime Izvora Oreba je u svezi s boravkom njegove majke u El Shattu, kad je izjavila da je bila na Mojsijevom izvoru.[16]
- Željko Vukmirica[17]
- Stipe Božić[18]
Vidi
Izvori
- ↑ a b c d e f g h i j k l m n Ferdinand Perinović: Dica Kalelarge protiv četiri lažna mita o Zadru, Zadar, 2010., str. 29.
- ↑ a b Grad Virovitica Značajni Virovitičani
- ↑ HTV-ov dokumentarni film Pustinjska priča - El Shatt
- ↑ a b c d e Slaven Letica. 16. veljače 2011. Slaven Letica: Moj brat, koji je umro u El Shattu, pretvoren je u žrtvu Jasenovca. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 19. rujna 2015.
- ↑ Jasenovac Research Institute Victim Search - Last Name Contains Letica
- ↑ HRT, Emisija Peti dan, emisija prije 11. veljače 2011.
- ↑ Karabatić, Marin. U Egipat – Izbjeglički logor El Shatt (3/7). Pristupljeno 22.1.2014. Provjerite vrijednost datuma u parametru:
|accessdate=(pomoć) - ↑ Culturenet.hr
- ↑ Nogometni leksikon
- ↑ EFST In memoriam - Prof. dr. sc. ŽELIMIR PAŠALIĆ
- ↑ Oblizeki - internetski magazin o kulturi stola, hrane i prehrane, pića i dobroga druženja, priče oko stola
- ↑ Knjižnica Solin
- ↑ Slobodna Dalmacija Toni Petrić: Sport u Splitu od 1941. do 1945. (7), 15. svibnja 2000.
- ↑ Milorad Bibić Mosor. 28. lipnja 2009. Šime Mišetić: Split je umra. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 19.rujna 2015. Provjerite vrijednost datuma u parametru:
|accessdate=(pomoć) - ↑ (): Preminuo Stjepan Vladimir Letinić, Društvo hrvatskih književnika. 23. travnja 2018. Pristupljeno 28. travnja 2018.
- ↑ Branka hlevnjak: IZVOR OREB
- ↑ Večernji list Tatjana Pacek: Željko Vukmirica tvrdi da je tek kopija svoje nadarene majke, 29. travnja 2012.
- ↑ Hercegovina.info Stipe Božić o svojim vodičima kroz pustinjska prostranstva