Vladimir Bakarić

Ovo je glavno značenje pojma Vladimir Bakarić. Za druga značenja pogledajte Vladimir Bakarić (pisac).

Fotografija Vladimira Bakarića iz 1950-ih.

Grob Vladimira Bakarića na zagrebačkom Mirogoju.

Vladimir Bakarić (Velika Gorica, 8. ožujka 1912. - Zagreb, 16. siječnja 1983.), doktor prava, hrvatski komunist i političar u socijalističkoj Jugoslaviji.

Jedan od vodećih komunista u Hrvatskoj prije i za vrijeme II. svjetskog rata, smatran je najutjecajnijim komunističkim rukovodiocem u Hrvatskoj od kraja II. svjetskog rata do početka 1980.-ih godina. Kao najvažnija osoba saveznog Savjeta za zaštitu Ustavnog poretka usuglasio se s likvidacijom hrvatskih disidenata u inozemstvu.

Životopis

Sučev sin. Po završetku pravnog studija radio kao odvjetnik do 1941. Član KPJ od 1933., dvije godine kasnije postao je sekretar SKOJ-a. Već 1941. je politički komesar u partizanima, 1943. jedan od osnivača ZAVNOH-a, 1944. nasljeđuje Andriju Hebranga na poziciji sekretara CK KPH.

Od prosinca 1941. god. bio je komesar - dakle dužnosnik koji je u političkim odlukama imao važniju ulogu i od zapovjednika - Glavnog štaba Hrvatske. U tom svojstvu sudjelovao je u odlukama da se likvidira brojne civile za koje se znalo ili smatralo da surađuju s okupatorom, da ih se odvodi na prisilni rad, također, u odluci da u rujnu 1943. godine partizani spale veliko hrvatsko selo Zrin.

Kao vođa KPH 14. travnja 1945. formira u Splitu vladu Narodne fronte Hrvatske, te postaje šef Federalne Države Hrvatske. Jedan od njegovih zamjenika bio je član Hrvatske seljačke stranke, a drugi je dolazio iz Samostalne demokratske stranke.

Poslije 2. svjetskog rata

Od 1945. do 1953. god. bio je predsjednik Vlade Narodne Republike Hrvatske - u vrijeme kada komunisti čvrsto preuzimaju vlast u čitavoj Jugoslaviji koja se iznimno sporo (u znatnoj mjeri zbog intenzivne politike nacionalizacije gospodarstva koje provode komunističke vlasti) oporavlja od rata i koja 1948. godine dolazi u položaj socijalističke zemlje koju je preostali dio međunarodnog komunističkog bloka stavio u izolaciju zbog neposluha Staljinu i koja je preživljavala zahvaljujući humanitarnoj i vojnoj pomoći iz SAD i drugih kapitalističkih zemalja. Od 1953. do 1965. je predsjednik Sabora.

Od 1948. do 1969. bio je predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (SKH) - tj. obnašao je apsolutno najutjecajniju političku dužnosti u tadašnjem jednostranačkom komunističkom sustavu - i kao takav bio je blizak suradnik jugoslavenskog vođeJosipa Broza Tita. Ostaje zapažen njegov govor protiv Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika s govornice u Saboru, odmah po objavi te Deklaracije u tisku 1967. godine, nakon čega je otpočeo ozbiljan socijalni progon potpisnika, koje je zacijelo "spasila" jedino činjenica da je Deklaraciju potpisao sam Miroslav Krleža, komunistički intelektualac najvećeg ugleda zaštićen dugogodišnjim osobnim prijateljstvom s Josipom Brozom Titom.

I nakon napuštanja pozicije prvog čovjeka u hrvatskoj komunističkoj hijerarhiji - mora se opaziti da je on od 1966. godine član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije - zadržao je većinu svog utjecaja i smatran je najutjecajnijim hrvatskim političarom.

1971. godine staje na stranu snaga koje si uzimaju za zadaću da okončaju "Hrvatsko proljeće" i sudjeluje u smjenjivanju nacionalno-reformskog vodstva SKH kojem je na čelu Savka Dabčević-Kučar. Ta uloga ga pretvara u svojevrsnog vrhovnog političkog arbitra u Hrvatskoj, sve do njegove smrti.

Biva biran za potpredsjednika Predsjedništva SFRJ (kolektivno tijelo koje je obnašalo dužnost koje obično izvršava predsjednik države) u mandatima 1975. – 1976. i 1982. – 1983. godine

Zajedno s Edvardom Kardeljem smatran je liberalnijim članom jugoslavenske političke elite i poznat je po svojoj izjavi o potrebi federiranja federacije, koja se odnosila na borbu između jugoslavenskih unitarista i onih koji su nastojali dati više ovlasti republikama. Bakarić je bio jako obazriv u svojim javnim istupima, zazirao je od radikalnijih izjava, zbog čega je od nekih svojih oponenata dobio nadimak Mrtvac. Njegov politički uspon podudara se s 1948. i s političkim obračunom s Andrijom Hebrangom, dotadašnjim liderom hrvatskih komunista. Tita je podržao i u njegovom obračunu s "proljećarima" 1971-e.

Pripisuju mu se znatne zasluge za jačanje položaja republika (tako i Hrvatske) u ustavnoj reformi SFRJ iz 1974. godine, te se kasnije opirao idejama da se odnosi u federaciji urede bliže unitarnom modelu.

Napisao je mnogo članaka i javnih govora, te objavio više knjiga, među kojima se ističu, "O poljoprivredi i problemima sela" (zbirka govora i članaka, 569 stranica) iz 1960., "Društvene klase, nacije i socijalizam" (250 stranica) iz 1976., "O ekonomskom i društvenom razvoju i nekim međunarodnim temama" (150 stranica) iz 1982. Zadnje njegovo djelo bila je knjiga Josip Broz Tito (knjiga na 83 stranice, s ilustracijama) iz 1983. godine.

Umire u Zagrebu 18. siječnja 1983. godine.

Stipe Šuvar ga smatra, poslije Josipa Broza, najvećim hrvatskim komunistom.

Ubojstva hrvatskih disidenata

Vladimir Bakarić je u 1980-tim godinama bio predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SFRJ (Udba), koji je bio nadležan za sve obavještajne službe pa i likvidacije hrvatskih disidenata u emigraciji. Tada je V. Bakarić izjavio da je hrvatska emigracija najgora emigracija na svijetu. Bio je predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka u vrijeme ubojstva Brune Bušića.