Žigica: razlika između inačica
Izbrisano Oznake: mobilni uređaj m.wiki |
m zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
[[Datoteka:Streichholz.jpg|mini|Zapaljena žigica]] |
[[Datoteka:Streichholz.jpg|mini|Zapaljena žigica]] |
||
| ⚫ | '''Žigica''' (ili '''šibica'''). Sredstvo za paljenje [[Vatra|vatre]], drveni štapići od lakoga drva duljine ugl. oko 4 cm, koji na jednom kraju nose glavicu od zapaljive mase. Trenjem o ''tarilo'', posebno pripravljenu hrapavu površinu na kutijicama za žigice, glavica se pali i vatra se prenosi na štapić.<br /> |
||
| ⚫ | '''Žigica''' (ili '''šibica'''). Sredstvo za paljenje [[Vatra|vatre]], drveni štapići od lakoga drva duljine ugl. oko 4 |
||
Žigice su sredstvo za jednokratnu uporabu, uz [[upaljač]] najčešće su takvo sredstvo, a mogu se kupiti na [[kiosk|kioscima]] i u raznim dućanima, zapakiranih u kutije od 50-ak komada. |
Žigice su sredstvo za jednokratnu uporabu, uz [[upaljač]] najčešće su takvo sredstvo, a mogu se kupiti na [[kiosk|kioscima]] i u raznim dućanima, zapakiranih u kutije od 50-ak komada. |
||
| Redak 15: | Redak 14: | ||
===Izvor=== |
===Izvor=== |
||
*Hrvatska enciklopedija, Broj 11 (Tr-Ž), str. 831. Za izdavača:Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2000.g. ISBN |
*Hrvatska enciklopedija, Broj 11 (Tr-Ž), str. 831. Za izdavača:Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2000.g. {{ISBN|953-6036-29-0}} (cjelina) i 953-6036-32-0 |
||
{{izvori}} |
{{izvori}} |
||
{{Commons|Match}} |
{{Commons|Match}} |
||
Inačica od 2. veljače 2020. u 18:38
Žigica (ili šibica). Sredstvo za paljenje vatre, drveni štapići od lakoga drva duljine ugl. oko 4 cm, koji na jednom kraju nose glavicu od zapaljive mase. Trenjem o tarilo, posebno pripravljenu hrapavu površinu na kutijicama za žigice, glavica se pali i vatra se prenosi na štapić.
Žigice su sredstvo za jednokratnu uporabu, uz upaljač najčešće su takvo sredstvo, a mogu se kupiti na kioscima i u raznim dućanima, zapakiranih u kutije od 50-ak komada.
Proizvodnja
Za proizvodnju žigica najbolje je drvo od jasike[1] i jelovine. Oblikovani štapići obliju se amonijevim fosfatom kako bi se spriječilo tinjanje. Nakon sušenja, jednim se krajem umaču u rastaljeni parafin i u zapaljivu masu koja se sastoji od smjese gorive tvari, oksidasa i ljepila. Kao goriva tvar služi sumpor ili antimonov sulfid, a kao oksidans kalijev klorat. Masa kojom je prevučeno grubo tarilo sadrži crveni fosfor, ljepilo te stakleni prah radi boljega trenja. Trenjem glavice o tarilo prelazi mali dio crvenoga fosfora na glavicu i zapali se u dodiru s oksidansom, a vatra se preko parafina prenese na drvce.
Povijest
Preteče žigica u današnjem obliku bile su tzv. močilice, s glavicom od smjese kalijeva klorata, šećera i ljepila, a palile su se u dodiru sa sumpornom kiselinom. Prve žigice koje su se teško palile trenjem pojavile su se oko 1830.g. u Engleskoj. Napredak je postignut oko 1835. Uvođenjem fosfora u zapaljivu masu. Fosforne žigice lako su se palile međusobnim trenjem pa su bile uzrok čestim požarima, osobito prilikom transporta, a bile su i otrovne. Godine 1844. u proizvodnju žigica umjesto bijeloga uveden je neotrovni i manje zapaljiv crveni fosfor, a od 1848.g. crveni fosfor nalazi se samo na tarilu, pa se žigice mogu zapaliti samo trenjem s tarilom (tzv. sigurnosne žigice). Njihova industrijska proizvodnja počela je oko 1860.g. u Jönköpingu u Švedskoj, u kojem se nalazi jedini svjetski muzej posvećen žigicama.
Iz Amerike potječu žigice koje ne trebaju tarilo i mogu se paliti trenjem o svaku hrapavu površinu, no one su bile manje sigurne zbog prirodnih uvjeta i zbog dječje dohvatljivosti. Nedavnih godina istisnute su iz slobodne prodaje i uvedene u vojnu osnovnu opremu.
Izvor
- Hrvatska enciklopedija, Broj 11 (Tr-Ž), str. 831. Za izdavača:Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2000.g. ISBN 953-6036-29-0 (cjelina) i 953-6036-32-0
