Kartuzijanski red: razlika između inačica
mNema sažetka uređivanja |
|||
| Redak 19: | Redak 19: | ||
|} |
|} |
||
[[Datoteka:Pleterje.jpg|mini|300px|Kartuzijanski samostan Pleterje u Sloveniji]] |
[[Datoteka:Pleterje.jpg|mini|300px|Kartuzijanski samostan Pleterje u Sloveniji]] |
||
'''Kartuzijanci''' ({{lat icon}}: ''Ordo Cartusiensis (OC)''), rimokatolički |
'''Kartuzijanci''' ({{lat icon}}: ''Ordo Cartusiensis (OC)''), su [[Rimokatolička Crkva|rimokatolički]] [[Monah|monaški]] red nastao, poput [[Kamaldolijanci|kamaldolijanaca]] i [[klinijevci|klinijevaca]], reformiranjem pravila [[Benediktinci|benediktinskog reda]] 1084. godine. |
||
Osnovao ga je [[sveti Bruno]] |
Osnovao ga je [[sveti Bruno]] na temelju ponešto izmijenjenih pravila [[sveti Benedikt|svetog Benedikta]], i izgradio prvi samostan u blizini [[Grenoble]]a u [[Francuska|francuskim]] [[Alpe|Alpama]]. Ime Kartuzijanac potječe od imena planine [[Chartreuse (planina)|Chartreuse]] u francuskim Alpama. Ondje i danas djeluje [[Velika Kartuzija]], koja funkcionira kao matična kuća Kartuzijanskog reda. Cilj sv. Bruna je bio da ustanovi samostane na osami i u tišini, gdje će se redovnici moći povući iz vreve društva i posvetiti se šutnji, samoći i postu (dnevno se poslužuju dva obroka u kojima nema niti najmanje količine mesa; u vrijeme posta kartuzijanci imaju samo jedan obrok dnevno), te [[Kontemplacija|kontemplativnoj molitvi]] i [[Bogoslužje|liturgiji]]. Red se raširio po Francuskoj, [[Njemačka|Njemačkoj]] i sjevernoj [[Italija|Italiji]]. |
||
Kartuzije su na tihim i izoliranim mjestima - tipično u planinama i šumovitim područjima. |
Kartuzije su na tihim i izoliranim mjestima - tipično u planinama i šumovitim područjima. |
||
Inačica od 8. lipnja 2020. u 15:22
|
| Kartuzijanci |
| Moto : Stat crux dum volvitur orbis ("Križ stoji čvrsto dok se svijet okreće") |
| Kartuzijanski red |
| Red utemeljen: 1084. godine |
| Sveti Bruno (1030.-1101.) |
| Osnivač |
Kartuzijanci ((lat.): Ordo Cartusiensis (OC)), su rimokatolički monaški red nastao, poput kamaldolijanaca i klinijevaca, reformiranjem pravila benediktinskog reda 1084. godine.
Osnovao ga je sveti Bruno na temelju ponešto izmijenjenih pravila svetog Benedikta, i izgradio prvi samostan u blizini Grenoblea u francuskim Alpama. Ime Kartuzijanac potječe od imena planine Chartreuse u francuskim Alpama. Ondje i danas djeluje Velika Kartuzija, koja funkcionira kao matična kuća Kartuzijanskog reda. Cilj sv. Bruna je bio da ustanovi samostane na osami i u tišini, gdje će se redovnici moći povući iz vreve društva i posvetiti se šutnji, samoći i postu (dnevno se poslužuju dva obroka u kojima nema niti najmanje količine mesa; u vrijeme posta kartuzijanci imaju samo jedan obrok dnevno), te kontemplativnoj molitvi i liturgiji. Red se raširio po Francuskoj, Njemačkoj i sjevernoj Italiji.
Kartuzije su na tihim i izoliranim mjestima - tipično u planinama i šumovitim područjima.
Život u kartuziji
Po načinu života, život redovnika kartuzijanaca u "kartuziji" predstavlja kombinaciju eremitskog (pustinjačkog) i cenobitskog (samostanskog) oblika redovničkog života. Kako se u dnevnoj rutini života osobitu pažnju posvećuje samoći i tišini, smije se reći da prevladavaju eremitski elementi. Redovnici su nastanjeni u odijeljenim kućicama koje povezuju dugački hodnici. Članovi reda se sastaju samo na molitvi, čak i objeduju svaki u svojoj ćeliji.
Red je znamenit po noćnoj molitvi: u muškim samostanima se redovnici bude u 23,00 sati (nakon što su imali na raspolaganju pet sati za spavanje), te nakon pola sata bogoslužja u vlastitoj ćeliji odlaze na zajedničko bogoslužje; potom se praktično neprekidno moli (u crkvi ili u vlastitoj ćeliji) do 03,15 ujutro narednog dana. Vrijeme od 08,00 do 17,00 sati radnim danom (uključujući subotu) je posvećeno radu, koji se prekida kraćim molitvama, te vremenom za ručak i odmor od 11,00 - 13,00 sati. Kartuzijanci koji su svećenici ("patri") imaju nešto drugačije obveze od "braće" koji se bave fizičkim poslom. Braća žive pravim samotnjačkim životom i vrlo rijetko razgovaraju s bilo kime; patri češće komuniciraju s vjernicima koji dolaze u samostan. Svaki posao se radi pažljivo i "kao da se služi Bogu".
Život u ženskim kartuzijama organiziran je slično, pri čemu "sestre konverze" imaju slično organiziran dan kao "braća" u muškim samostanima; a "klauzurne sestre" napuštaju svoje ćelije jedino radi odlaska na zajedničku molitvu u crkvu.[1]
Meso, izuzev ribljeg, kartuzijanski monasi i monahinje uopće ne jedu.
Kartuzije redovno imaju dobro uređena poljoprivredna dobra, čiji su proizvodi zbog pažnje koju ulažu braća glasoviti zbogo visoke kvalitete.[2]. Osobito su cijenjeni njihovi likeri, ponajviše zeleni "Chartreuse" koji se proizvodi u Velikoj Kartuziji uz korištenje 130 gorskih trava, cvjetova i drugih biljaka.
Odijelo im je bijele boje i sastoji se od habita, škapulara i kukuljice. Kartuzijanke nose pokrivalo za glave oblika kakav je uobičajen kod katoličkih časnih sestara: novakinje bijele boje, a zavjetovane sestre crne boje. Kartuzijanske sestre imaju vrlo staru privilegiju, da u nekim prigodama smiju za vrijeme mise čitati Evanđelje - što je prema katoličkim bogoslužnim propisima inače dopušteno jedino svećenicima i đakonima.
Povijest reda
Poput drugih kontemplativnih zajednica, kartuzijanci u Srednjoj Europi su bili raspušteni, a njihova 24 samostana nacionalizirana mjerama prosvijećenog apsolutiste cara Josipa II. pod naslovom Edikt o vjerskoj toleranciji među kršćanskim vjerama iz 1781. godine. Francuska revolucija je na sličan način zatvorila svih 122 kartuzija u Francuskoj (obnovljene su nakon pada Napoleona); što su sekularističke vlasti Treće Francuske Republike ponovile 1901. godine (Velika Kartuzija je bila ponovno otvorena tek 1940. godine). Nacionalizaciju tih samostana i zabranu života u kartuzijama bile su, u doba ujedinjenja Italije u drugoj polovini 19. stoljeća, odredile i vlasti Kraljevine Italije.[3]
U raznim zemljama Europe, u Južnoj Koreji, Sjedinjenim Američkim Državama, Brazilu i Argentini djeluje danas 18 kartuzija za redovnike, te 6 za redovnice. U njima živi oko 370 redovnika i 75 redovnica.[4]
Pjevani dijelovi bogoslužja (a bogoslužje je kod kartuzijanaca pretežno pjevano) su i danas na latinskom jeziku, prema bogoslužnim knjigama i propisima drevnog tzv. "Kartuzijanskog obreda". Ni drugi dijelovi života u kartuzijama u principu nisu mijenjani povodom reformi provedenih nakon II. vatikanskog koncila - te zapravo nisu bitno mijenjani još od vremena sv. Bruna.[5] Sami kartuzijanci daju lapidarno [6] objašnjenje: "Cartusia nunquam reformata quia nunquam deformata" — "Kartuzijanski red nije nikad bio reformiran, jer nikad nije bio deformiran."[7]
Kartuzijanci u Sloveniji
Podrobniji članak o temi: Kartuzijanski samostan PleterjeSamostan najbliži Hrvatskoj je Kartuzija Pleterje u Sloveniji.
Kartuzija Pleterje mjesto je života i rada monaha iz cijele srednje Europe, ali i iz nekih drugih krajeva svijeta. Među članovima ove kartuzije ima Slovenaca, Mađara, Hrvata i monaha drugih nacionalnosti.
Vanjske poveznice
- Kartuzija Pleterje (na hrvatskom jeziku)
- Carthusian Order website
- "Tišina", film o životu u kartuziji, 2 h 41 min, titlovi na hrvatskom
- "Beyond the Silence", video o kartuzijanskom životu danas, 13 min, titlovi na engleskom
Izvori
- ↑ Mrežne stranice Velike Kartuzije: "Typical day of a carthusian nun", pristupljeno 30.1.2014.
- ↑ Kartuzija Pleterje: Proizvodi, pristupljeno 30.1.2014.
- ↑ "Catholic Encyclopedia" 1917.: "The Carthusian Order", pristupljeno 30.1.2014.
- ↑ Službene stranice Velike Kartuzije: "The Order Today", pristupljeno 30.1.2014.
- ↑ "The Cartusian Life", v. osobito str. 8, 16., 19., 20., Charterhouse of the Transfiguration Carthusian Monastery, Arlington, Vermont, pristupljeno 30.1.2014.
- ↑ Koji se sastoji od minimuma riječi (lapidaran stil; lapidaran natpis); jezgrovit, koncizan, sažet, zbijen
- ↑ Robbins McLean, recenzija knjige "An Infinity of Little Hours" od "Nancy Klein Maguire", pristupljeno 30.1.2014.
