Ivica Sertić: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 2: | Redak 2: | ||
== Životopis == |
== Životopis == |
||
Rođen je u Zagrebu gdje je pohađao gimnaziju i [[Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu|Muzičku akademiju]], a zatim [[baletni studio]] [[Ana Roje|Ane Roje]] i [[Oskar Harmoš|Oskara Harmoša]]. Godine 1948. postaje članom [[baletni ansambl|baletnog ansambla]] [[Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu|Hrvatskoga narodnog kazališta]] u Zagrebu gdje radi do 1955.godine. Ubrzo postaje solist koji se naročito ističe u karakternim ulogama.<ref name="HNKZG In memoriam"/> |
Rođen je u Zagrebu gdje je pohađao gimnaziju i [[Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu|Muzičku akademiju]], a zatim [[baletni studio]] [[Ana Roje|Ane Roje]] i [[Oskar Harmoš|Oskara Harmoša]]. Godine 1948. postaje članom [[baletni ansambl|baletnog ansambla]] [[Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu|Hrvatskoga narodnog kazališta]] u Zagrebu gdje radi do 1955. godine. Ubrzo postaje solist koji se naročito ističe u karakternim ulogama.<ref name="HNKZG In memoriam"/> |
||
Usavršavao se u Londonu, Parizu i Moskvi.<ref name=HDPBU/> |
Usavršavao se u Londonu, Parizu i Moskvi.<ref name=HDPBU/> |
||
Na zagrebačkoj su mu pozornici najzapaženiji uspjesi bili naslovna uloga u baletu [[Fran Lhotka|Frana Lhotke]] ''[[Đavo u selu]]'', Princ u Baranovićevoj ''Kineskoj priči'', Momak u Hristićevoj ''Ohridskoj legendi'', Tatarski vođa u Lhotkinoj ''Baladi o jednoj srednjevjekovnoj ljubavi'', naslovna uloga u ''[[Petruška|Petruški]]'' [[Igor Stravinski|Stravinskog]] i Corregidor u de Fallinom ''Trorogom šeširu''.<ref name="HNKZG In memoriam"/> |
Na zagrebačkoj su mu pozornici najzapaženiji uspjesi bili naslovna uloga u baletu [[Fran Lhotka|Frana Lhotke]] ''[[Đavo u selu]]'', Princ u Baranovićevoj ''Kineskoj priči'', Momak u Hristićevoj ''Ohridskoj legendi'', Tatarski vođa u Lhotkinoj ''Baladi o jednoj srednjevjekovnoj ljubavi'', naslovna uloga u ''[[Petruška|Petruški]]'' [[Igor Stravinski|Stravinskog]] i Corregidor u de Fallinom ''Trorogom šeširu''.<ref name="HNKZG In memoriam"/> |
||
Uskoro se oženio balerinom Ludmilom Naranžom. Kad su se vjenčali, živjeli su odvojeno, svatko kod svojih roditelja, jer si nisu mogli priuštiti stan. Kad su ga pozvali plesati u inozemstvo, prihvatio je te je sa suprugom otputovao u Heidelberg.<ref name=Korljan/> |
|||
Godine 1956. postaje baletnim solistom u Frankfurtskoj operi gdje četiri godine surađuje s poznatim koreografima [[Walter Gore|Walterom Goreom]] i [[Tatjana Gsowska|Tatjanom Gsowskom]]. U Frankfurtu je dao zapažene nastupe u glavnim ulogama u baletima ''[[Trnoružica (balet)|Trnoružici]]'' [[Petar Iljič Čajkovski|Čajkovskog]], Egakovu ''Abraxsasu'', Chabrierovim ''Marionetama'', Fortnerovim ''Pokretima'', Nonovom ''Don Perlimplinu'', ''Agonu'' Stravinskog i dr. |
Godine 1956. postaje baletnim solistom u Frankfurtskoj operi gdje četiri godine surađuje s poznatim koreografima [[Walter Gore|Walterom Goreom]] i [[Tatjana Gsowska|Tatjanom Gsowskom]]. U Frankfurtu je dao zapažene nastupe u glavnim ulogama u baletima ''[[Trnoružica (balet)|Trnoružici]]'' [[Petar Iljič Čajkovski|Čajkovskog]], Egakovu ''Abraxsasu'', Chabrierovim ''Marionetama'', Fortnerovim ''Pokretima'', Nonovom ''Don Perlimplinu'', ''Agonu'' Stravinskog i dr. |
||
| Redak 15: | Redak 16: | ||
Uz njegovo su ime vezane i praizvedbe Malecova ''Pokušaja o Sizifu'', Wittenbachova ''Okovanog'', Tanzmanova ''Uskrsnuća'', Philippeauova ''Rascjepa'' i Kelemenovih ''Napuštenih'' koje ujedno predstavljaju njegov prvi koreografski rad u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Koreografirao je ''Crveni mantil'' Luigia Nona (po Lorci), ''Čudesnog mandarina'' Bele Bartoka, ''Put'' Ligetya-Beria, ''Concero'' B.A.Zimmermana , 'Pulcinellu'' Stravinskog, Delibesovu ''[[Coppélia|Coppéliju]]'', zatim ''Peću i vuka'', ''Romea i Juliju'' te ''Pepeljugu'' [[Sergej Prokofjev|Prokofjeva]]. Od karijere se oprostio upravo u Zagrebu. Postavio je 1999. godine Kelemenov balet ''Dom Bernarde Albe'', modernu koreografiju. To je bio zadnji balet kojeg je osmislio.<ref name="HNKZG In memoriam"/><ref name=HDPBU/> |
Uz njegovo su ime vezane i praizvedbe Malecova ''Pokušaja o Sizifu'', Wittenbachova ''Okovanog'', Tanzmanova ''Uskrsnuća'', Philippeauova ''Rascjepa'' i Kelemenovih ''Napuštenih'' koje ujedno predstavljaju njegov prvi koreografski rad u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Koreografirao je ''Crveni mantil'' Luigia Nona (po Lorci), ''Čudesnog mandarina'' Bele Bartoka, ''Put'' Ligetya-Beria, ''Concero'' B.A.Zimmermana , 'Pulcinellu'' Stravinskog, Delibesovu ''[[Coppélia|Coppéliju]]'', zatim ''Peću i vuka'', ''Romea i Juliju'' te ''Pepeljugu'' [[Sergej Prokofjev|Prokofjeva]]. Od karijere se oprostio upravo u Zagrebu. Postavio je 1999. godine Kelemenov balet ''Dom Bernarde Albe'', modernu koreografiju. To je bio zadnji balet kojeg je osmislio.<ref name="HNKZG In memoriam"/><ref name=HDPBU/> |
||
U Njemačkoj je živio i radio preko 50 godina.<ref name=Korljan>[http://www.balet.com.hr/s-85-godina-dobio-nagradu-za-doprinos-baletu/ Balet.com.hr] Zrinka Korljan: ''Intervju: S 85 godina dobio nagradu za doprinos baletu '' 3. prosinca 2011., pristup stranicama 30. srpnja 2020.</ref> |
|||
Za 1998./99. dobio je [[Nagrada hrvatskog glumišta za najbolje koreografsko, redateljsko ili dirigentsko ostvarenje u baletnoj predstavi|Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje koreografsko, redateljsko ili dirigentsko ostvarenje u baletnoj predstavi]]. |
Za 1998./99. dobio je [[Nagrada hrvatskog glumišta za najbolje koreografsko, redateljsko ili dirigentsko ostvarenje u baletnoj predstavi|Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje koreografsko, redateljsko ili dirigentsko ostvarenje u baletnoj predstavi]]. |
||
| Redak 27: | Redak 30: | ||
[[Kategorija:Balet]] |
[[Kategorija:Balet]] |
||
[[Kategorija:Hrvatski slikari]] |
[[Kategorija:Hrvatski slikari]] |
||
[[Kategorija:Hrvati u Njemačkoj]] |
|||
Inačica od 30. srpnja 2020. u 16:51
Ivica Sertić (Zagreb, 1927. - 19. svibnja 2020.), hrvatski baletni koreograf, solist i pedagog te slikar[1][2]
Životopis
Rođen je u Zagrebu gdje je pohađao gimnaziju i Muzičku akademiju, a zatim baletni studio Ane Roje i Oskara Harmoša. Godine 1948. postaje članom baletnog ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu gdje radi do 1955. godine. Ubrzo postaje solist koji se naročito ističe u karakternim ulogama.[1] Usavršavao se u Londonu, Parizu i Moskvi.[2]
Na zagrebačkoj su mu pozornici najzapaženiji uspjesi bili naslovna uloga u baletu Frana Lhotke Đavo u selu, Princ u Baranovićevoj Kineskoj priči, Momak u Hristićevoj Ohridskoj legendi, Tatarski vođa u Lhotkinoj Baladi o jednoj srednjevjekovnoj ljubavi, naslovna uloga u Petruški Stravinskog i Corregidor u de Fallinom Trorogom šeširu.[1] Uskoro se oženio balerinom Ludmilom Naranžom. Kad su se vjenčali, živjeli su odvojeno, svatko kod svojih roditelja, jer si nisu mogli priuštiti stan. Kad su ga pozvali plesati u inozemstvo, prihvatio je te je sa suprugom otputovao u Heidelberg.[3]
Godine 1956. postaje baletnim solistom u Frankfurtskoj operi gdje četiri godine surađuje s poznatim koreografima Walterom Goreom i Tatjanom Gsowskom. U Frankfurtu je dao zapažene nastupe u glavnim ulogama u baletima Trnoružici Čajkovskog, Egakovu Abraxsasu, Chabrierovim Marionetama, Fortnerovim Pokretima, Nonovom Don Perlimplinu, Agonu Stravinskog i dr. Balet Don Perlimplin donio mu je osobit uspjeh, smatrao ga je najzanimljivijim baletom u kome je do sada nastupao.[1]
Bio je ravnatelj baleta i koreograf u Heidelbergu i Lübecku, a od 1965. u Wuppertalu. Angažmani i gostovanja na drugim inozemnim, scenama donijeli su Sertiću internacionalnu afirmaciju ne samo kao plesaču već i kao koreografu. Među njegovim se koreografijama ističu i klasična djela, poput Vivaldijeva Concerta grossa i Mozartova Divertimenta, no posebno je uspjehe postigao u suvremenom repertoaru. Od 1973. do mirovine 1985., bio je ravnatelj baleta u teatru Gärtnerplatz, u Münchenu.[1]
Nakon odlaska u mirovinu neko vrijeme radio je na Baletnoj akademiji u Münchenu, a onda se prestao baviti baletom. Posvetio se slikarstvu kojim se također bavio sa puno ljubavi.[1]
Uz njegovo su ime vezane i praizvedbe Malecova Pokušaja o Sizifu, Wittenbachova Okovanog, Tanzmanova Uskrsnuća, Philippeauova Rascjepa i Kelemenovih Napuštenih koje ujedno predstavljaju njegov prvi koreografski rad u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Koreografirao je Crveni mantil Luigia Nona (po Lorci), Čudesnog mandarina Bele Bartoka, Put Ligetya-Beria, Concero B.A.Zimmermana , 'Pulcinellu Stravinskog, Delibesovu Coppéliju, zatim Peću i vuka, Romea i Juliju te Pepeljugu Prokofjeva. Od karijere se oprostio upravo u Zagrebu. Postavio je 1999. godine Kelemenov balet Dom Bernarde Albe, modernu koreografiju. To je bio zadnji balet kojeg je osmislio.[1][2]
U Njemačkoj je živio i radio preko 50 godina.[3]
Za 1998./99. dobio je Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje koreografsko, redateljsko ili dirigentsko ostvarenje u baletnoj predstavi.
Godine 2011. dobio je Nagradu Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika za doprinos baletnoj umjetnosti. Na dodjeli u Foyeru HNK u Zagrebu održana je i izložba njegovih slika. Svojim dugim i plodonosnim radom obogatio je hrvatsku i europsku kulturu, ostvarivši zavidan umjetnički opus.[1]
Izvori
- ↑ a b c d e f g h Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu In memoriam Ivica Sertić, 19. svibnja 2020. pristup stranicama 30. srpnja 2020. Sadržaj preuzet uz dopusnicu.
- ↑ a b c Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika IN MEMORIAM - IVICA SERTIĆ (1927. - 2020.), pristup stranicama 30. srpnja 2020.
- ↑ a b Balet.com.hr Zrinka Korljan: Intervju: S 85 godina dobio nagradu za doprinos baletu 3. prosinca 2011., pristup stranicama 30. srpnja 2020.