Tatari: razlika između inačica
bjeline |
mNema sažetka uređivanja Oznaka: uklonjeno uređivanje |
||
Redak 27: | Redak 27: | ||
[[Datoteka:Taniec tatarski.jpg|mini|lijevo|200px|<center>'''Tatarski ples''' – Krimski Tatar (lijevo) u bitci s vojnikom [[Poljsko-Litvanski savez|Poljsko-Litvanskog saveza]] (desno).<center>]] |
[[Datoteka:Taniec tatarski.jpg|mini|lijevo|200px|<center>'''Tatarski ples''' – Krimski Tatar (lijevo) u bitci s vojnikom [[Poljsko-Litvanski savez|Poljsko-Litvanskog saveza]] (desno).<center>]] |
||
Sam naziv „Tatarlar“ izvorno se odnosio na [[Mongolski narodi|mongolsko pleme]] „Ta-ta“, koje je živjelo sjeverno od pustinje [[Gobi]] u 5. stoljeću. Te se pokrenulo prema Zapadu i zavladalo [[Turkijski narodi|turkijskim plemenom]] [[Prabugari|Prabugara]] na Volgi, s kojim se danas izmiješalo (današnji kazanjski Tatari). Tako se Tatari najčešće drže |
Sam naziv „Tatarlar“ izvorno se odnosio na [[Mongolski narodi|mongolsko pleme]] „Ta-ta“, koje je živjelo sjeverno od pustinje [[Gobi]] u 5. stoljeću. Te se pokrenulo prema Zapadu i zavladalo [[Turkijski narodi|turkijskim plemenom]] [[Prabugari|Prabugara]] na Volgi, s kojim se danas izmiješalo (današnji kazanjski Tatari). Tako se Tatari najčešće drže turkijsko-mongolskim narodom koji govori [[Turkijski jezici|turkijskim jezikom]]. |
||
Nakon prodora [[Džingis-kan]]ovih [[Mongoli|Mongola]] u Europu, nazivi ''Tatari'' i ''Mongoli'' javljaju se sinonimno. Do 13. stoljeća izmiješali su se i s drugim turkijskim narodima u Europi ([[Hazari]], [[Kumani]], [[Pečenezi]] i dr.). |
Nakon prodora [[Džingis-kan]]ovih [[Mongoli|Mongola]] u Europu, nazivi ''Tatari'' i ''Mongoli'' javljaju se sinonimno. Do 13. stoljeća izmiješali su se i s drugim turkijskim narodima u Europi ([[Hazari]], [[Kumani]], [[Pečenezi]] i dr.). |
Inačica od 19. rujna 2020. u 18:05
Tatari Tatarlar / Татарлар |
---|
Područja glavnog rasprostiranja Tatara (zeleno) |
Ukupno pripadnika |
blizu 7 milijuna [1];[2] |
Značajna područja naseljavanja |
Rusija, Uzbekistan, Kazahstan, Ukrajina, Kirgistan, Turska, Litva, Finska, Estonija, Poljska, Bjelorusija, Njemačka, Bugarska, Rumunjska, Kanada, SAD, Brazil, Moldavija, Japan i Kina |
Jezik |
Tatarski jezik, Ruski jezik |
Vjera |
Sunitski muslimani, Pravoslavni kršćani, Ateisti |
Povezane etničke grupe |
Turkijski narodi |
Tatari su narod danas pretežno nastanjen u Tatarstanu (oko 2 milijuna) i drugdje u Ruskoj Federaciji (ukupno oko 5,6 milijuna), s manjim odvjetcima i u drugim zemljama kao su (Bugarska, Rumunjska; stara naselja u Poljskoj, oko 3000), te na širem području od Krima, preko Kavkaza i Sibira, do Kine (gdje su poznata nacionalna manjina). Po vjeri su većinom muslimani suniti, uz manje skupine pravoslavaca.
Naziv i povijest
Sam naziv „Tatarlar“ izvorno se odnosio na mongolsko pleme „Ta-ta“, koje je živjelo sjeverno od pustinje Gobi u 5. stoljeću. Te se pokrenulo prema Zapadu i zavladalo turkijskim plemenom Prabugara na Volgi, s kojim se danas izmiješalo (današnji kazanjski Tatari). Tako se Tatari najčešće drže turkijsko-mongolskim narodom koji govori turkijskim jezikom.
Nakon prodora Džingis-kanovih Mongola u Europu, nazivi Tatari i Mongoli javljaju se sinonimno. Do 13. stoljeća izmiješali su se i s drugim turkijskim narodima u Europi (Hazari, Kumani, Pečenezi i dr.).
Tatari su vladajući sloj u Zlatnoj Hordi, državi koja se prostirala od Oba do Dnjepra, ugrožavajući i Moskvu, a nakon slabljenja Zlatne Horde vladaju još uvijek moćnim Kazanjskim i Krimskim kanatima, sve do kraja 15. stoljeća, kada ih potiskuju Rusi.
U Drugom svjetskom ratu krimski Tatari su raseljeni. Kazanjski Tatari su imali autonomiju u Tatarstanu u SSSR-u, danas Republika Tatarstan u Ruskoj Federaciji.
Poznati Tatari
Među najpoznatijim Tatarima su:
- Gabdeljhj Ahatov - znanstvenik i jezikoslovac
- Alija Mustafina - gimnastičarka
- Dinara Safina - tenisačica
- Dinijar Biljaletdinov - nogometaš
- Irina Shayk - manekenka
- Marat Safin - tenisač
- Rinat Dasajev - nogometaš
- Charles Bronson - glumac
Izvori
- Opća i nacionalna Enciklopedija, 19. knjiga, PRO LEKSIS d. o. o. VEČERNJI LIST d. d., Zagreb 2007., ISBN 978-953-7224-19-6