Igor Večerina

Igor Večerina (Rijeka, 25. siječnja 1966. – 16. studenoga 2018. ), hrvatski pjesnik, konceptualni umjetnik, glazbenik i novinar. Autor je stiha - sintagme Grad koji teče, opće prihvaćene fraze koja je postala zaštitni znak grada Rijeke.

Životopis

Rođen je u predgrađu Rijeke na govornom području čakavštine koja kasnije prožima njegov rad. Pohađao je srednju Građevinsku školu u Rijeci u kojoj je zapažen njegov talent prema pisanoj riječi. Apsolvirao je hrvatski jezik i književnost na Pedagoškom fakultetu Rijeka 1992. godine.

Od početka 1980-ih godina do kraja 1980.-ih stvara se riječka underground scena u kojoj surađuje s punk bendovima Prvoga vala (Termiti, Paraf, Mrtvi kanal) svirajući udaraljke i pišući tekstove. Koncerte su imali u Rijeci, Puli, Zagrebu, Labinu i bili su vodeći članovi i stvaraoci subkulture koja je ušla u antologiju.

Početkom 1990.-ih bio je voditelj na Svid radiju, Radiju PortoRe, a na Radio Rijeci je uređivao emisije o techno-rave kulturi. Bio je suradnik Nedjeljne Dalmacije, pisao je osvrte za književne časopise, novine i radio. Intervjuirao je poznatog pjevača Iggyja Popa; pisca kritičara i slikara W.S. Burroughsa u Amsterdamu.

Kao tekstopisac surađivao je sa nekoliko pop – rock grupa i autora: Fiume, Let 3, Urban & 4, Arsen Dedić, Rade Šerbedžija, Branimir Štulić, Sulud 3. U njegovoj organizaciji u Rijeci je održao nastup slavni violinist R. Bleininger, kao i slovenska grupa Laibach.

Okušao se i u slikarstvu. Slike su mu uvijek bile popraćene stihovima, a nagrađen je na natjecanju za vizualne interpretacije u Višnjanu.

Dvojina njegovog stvaralaštva / života očituje se i kroz rad u kazinu kao krupje kako bi otvorio prozor u svijet krim miljea koji se provlači kroz njegovo djelo, a istovremeno radi sa djecom kao učitelj skijanja.

Radio je programe u alternativnom klubu Quorum, a pokrenuo je i svoj klub XTC jedinstven po isključivo techno – rave glazbi. 1990. god s glazbenikom Sinišom Vukotićem i slikarom Klasom Grdićem pokreće umjetničku organizaciju Poet teatar i zajednički započinju održavati tzv. poetske mise ( Poet Mass) u vidu raznih glazbeno – scenskih – poetskih performansa i nastupa. Najpoznatiji performans bio je Urania ( Uran i ja ). Tijekom 1990.-ih nastupali su u Kazalištu mladih u Zagrebu, Klub B52 u Ljubljani, te u Operi, Palachu, Malom i Velikom Quorumu u Rijeci,Labinu, Pazinu, na Ljetnoj pozornici u Opatiji itd.

1990. godine izlazi njegova prva zbirka pjesama pod nazivom Rubnik, tzv. samoizdata zbirka koja opisuje njegov život na rubu koji ga obilježava do kraja života. Već na prvoj promociji daje do znanja da slušatelja treba „napasti „ svim osjetilima pa zbirku promovira uz muziku, pomno smišljenu scenografiju (koju je tih godina radio Goran Gus Nemarnik) i naravno pročitanu poeziju. Pjesme i prozu provlači kroz razne performanse koji se i danas vrte po društvenim mrežama i to su svojevrsni nepoderivi evergreeni koji još uvijek dotiču slušatelje / čitatelje različitih dobnih i socijalnih granica. Prvi u Hrvata snima audio knjigu jer je shvatio da poeziju treba promovirati na razne načine, kroz razne multimedijalne izričaje čime opravdava svoju inovativnost.

1992. godine izlazi zbirka Gruv, Poet teatar, Rijeka. U zbirci predočava kako tip sa ruba gruva i stvara svoj vlastiti jezik, tzv. sebejski. Sebejski jezik se provlači do kraja njegovog stvaralaštva, jezik je razumljiv ali svojstven. Tijekom studiranja hrvatskog jezika i književnosti ( na Pedagoškom fakultetu u Rijeci gdje je apsolvirao 1992. godine ) shvatio da ne želi više čitati kako bi bio siguran da neće imati uzore i tako stvara svoj osebujan i autentičan izraz.

1993. godine sa Poet teatrom izvodi najpoznatiji Performans Urania u kojem uz Sinišu Vukotića ( muzika ) i Klasa Grdića ( scenografija ) surađuje sa grupom Let 3, dokumentirano na YouTubeu. 1996. godine izlazi zbirka I psi i ptice ( Naklada MD; ZG ) u kojoj progovara o prešućenim pitanjima, stvara svoj svijet nove kulture koja traži prostor za slobodu pokreta tijela i šetnju od pisanja do kriminala.

2000. godine iz tiska izlazi Dvojina : Svećenik Žudnje, ( Adamić, Ri ) zbirka u kojoj Borivoj Radaković piše predgovor i ističe kako Večerina ima osebujan poetski izraz rođen iz „ grube prakse „ živog obraćanja neposrednom recipijentu, što podrazumijeva izravan udar na slušaćeve / čitateljeve emocije i izvodi odličnu derivaciju : „ Pogledaj me / dodirni se „ i tako se opet vraćamo na pjesnikovu suštinu napadanja na sva čula kako bi se pjesma zaista osjetila i prožela.

12 – 23.11.2001. bio je na novinarskoj radionici u Sofiji ( Magazine Programmes Workshop, Media Development center ). 2000. i 2003. Godine u suradnji sa O.Š.Sulud III sudjeluje na festivalu Bale – Vale ( festival su pokrenuli Branko Cerovac i Igor Zlobec). Spomenute godine Večerina i Radaković nastupaju u Gavelli. Sa svjetski poznatim Irvinom Wellshom odlaze i na FAK – veliki festival za prozne pisce.

2001. godine Večerina u studiju snima početak pjesme u suradnji sa MC Buffalom, Pol' Tone Repa i tako se uspješno okušava u još jednom glazbenom žanru repajući svoju modernu čakavštinu. 2004. godine izlazi prvi i jedini Večerinin roman Dva ( Manufaktura ) u kojem piše o narkomaniji, bludu i krim miljeu i kaže da briše riječi da ih vikne, da između neba i podzemlja nađe gramatiku svojih žudnji i ushita. U Dva se razlomio da ne budu dvojica.