Razgovor:Crnogorska pravoslavna Crkva

[[]]Pod hitno premjestiti na Crnogorska pravoslavna crkva! Samo je prvo slovo veliko, a sva ostala su mala. Tko mi ne vjeruje, neka uzme u ruke Hrvatski pravopis. Ja sam pokušao premjestiti, ali ne ide. Molim administratore da to obave. --Marko Pojatina 23:50, 6. travanj 2007. (CEST)

Problemi

1) Naslov: C u crkva treba biti malo

2) ovo nije obnova Crnogorske pravoslavne crkve, zato što ona nije nikada postojala, već osnutak, kako se i navelo u obavještenju njezinog prvog vođe, Antonija Abramovića

3) Crnogorska crkva nije bila kanonski autokefalna

4) Srpsko-pravoslavna crkva u Crnoj Gori nije bila činjenično ukinuta 1918. godine, a ujedinjenje je svršeno 1922. godine

5) samostalna crkva ili ne, nije bila autokefalija

6) Crkva nije nasilno ukinuta nikakvim bajonetima (a pogotovu nikakve veze sa crkvenim stanjem nije imao nikakve veze Kosta Pećanac), već je ujedinjenja, legalno i svojom voljom, u procesu koji je trajao 4 godine. Nije svedena ni na kakvu eparhiju, već je stvorena Mitropolija Crnogorsko-primorska, kojoj je pripojena Boka kotorska, a ostala bez Metohije

7) Svaki pravoslavni narod po pravilu treba imati autokefaliju? Kojem pravilu? Gdje to pravilo postoji? Gdje je napisano? Prije će biti originalno izmišljanje.

8) Ne postoji tradicija od nekoliko stoljeća o autokefalnom mitropolitu

9) Ne postoji faktička autokefalnost. Il' je autokefalna, il' nije. Samim tim to nije mogla postati 1766. godine

10) Nitko nikada nema pravo da se miješa kanonski u nečiju eparhiju i upada, takva je autonomija pravoslavnih crkava. Ona nije centralistička kao kod katoličke crkve.

11) Bila je strogo vezana za Srpsku crkvu, a i poslije samog ukidanja to je ostala sve do vezivanja za Rusku u 19. stoljeću.

12) Srpski patrijarh je biran na izborima, i to vrlo često u Moračkom manastiru na zboru

13) Vaseljenska patrijaršija nikada nije priznala Crnogorsku crkvu kanonski, a u Sintagmi (koja nije njezino djelo) je pogriješno upisana

14) Britanika kaže da je Crnogorsku crkvu priznala Ruska pravoslavna crkva, što na neki način i jeste, ali to nije pravosnažan čin, jer tu ovlast nije imala - teritorij Crne Gore nikada nije bio podložan Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi

15) Pimen nije bio patrijarh kanonske Bugarske pravoslavne crkve

16) Dobro je što se govori o srpskoj lošoj strani, ali nije neutralno izostaviti agresivne ispade crnogorske crkve

17) 1766. godine Crna Gora nije priznala ukidanje Srpske crkve i ostala je jedini slobodni dio Srpske Crkve, a ne neka neovisna stvorena. --NI (razgovor) 21:08, 24. lipanj 2008. (CEST)

17. gornjih navoda su spisak malog Đokice kako on zamišlja stvari. U tekstu su navedeni svi izvori, niti jedan nije demantiran, osporen, naveden kao netačan. Gornji članak je tipičan izdanak velikosrpske škole zdravog razuma. Upućujem malog Đokicu na najvećeg kaninistu njegovoga naroda, g. Nikodima Milaša. Predočena mu je literatura, neka se edukuje, ako ne veruje Ruskoj crkvi. Ako jedna pravoslavna crkva ima svoj Sv.Sinod , kao što je 1903-1904. imala Crnogorska pravoslavna crkva, onda nije pametno raspravljati o njezinoj autokeflnosti. Ako je navden Ustav države (član taj i taj) onda nema dileme da je Crnogorska crkva bila autokefalna. Tzv. ujedinjenje - tj. osnivanje potpuno nove crkve pod imenom SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA ZA KOJU JE KAO TAKVU (NOVU) TRAŽEN I DOBIJEN TOMOS OD CARIGRADA - je završeno zaključno s 12. mjesecom 1920. godine. Ta priča je tad završena, a što su se kandidati, srpski jerarsi čupali za brade tko će biti patrijarh to je druga stvar; čupanje je trajalo dvije godine...pa sad vi vidite...Introniziranje takođe NOVOGA patrijarha bio je 1922. Kako je Crnogorska crkva mogla biti "ujedinjena" s Beogradskim patrijarhatom ako nije postojala, nije je bilo? To je logika - šupljim dokazujemo prazno. Srpska vojska i četnici su oktobra 1918. okupirali Kraljevinu Crnu Goru to ne kažem ja nego Đokicin sunarodnik Živojin, vjvoda[[1]]

Oduševljenje Srbima koji su nam došli s Soluna je bilo do bola pa su braća Svetolik and comp. uveli vojno-policijski čas u Crnoj Gori uoči tzv Podgoričke skupštine da se brane od tolikog oduševljenja [[2]] .

Odmah se, izvještava još jedan Đokicin sunarodnik, okupacioni srpski zapovjednik u CG gen.Milutinović, povela bratska rasprava na temu koliko se volimo i ko je ko.[[3]] .

Rasprava je bila živopisna i bratska...Hiljade ljudi je poubijano od 1918. pa narednih nekoiko godina. To su bili slatki plodovi "ujedinjenja". PAŽNJA! Ovaj izvještaj, koji nosi naziv "Nekoliko stranica iz krvavoga albuma Karađorđevića", štampali Crnogorci 1921. u Rimu sadrži imenom i prezimenom brutalne opise sadističkog terora i ubijanja (samo do 1921), slike koje su kasnije ponovljene na Ovčari, Srebrenici, diljem Hrvatske i BiH[[4]]

--Markus cg (razgovor) 01:52, 25. lipanj 2008. (CEST)

Hajdemo redom. Nemoj uklanjati upozorenje prije nego što sve riješimo. Nijesi odgovorio direktno na moje pitanje, već si samo uopšteno pisao. Počnimo od ova dva pitanja:

1. Da li je Crnogorska Crkva ikada dobila autokefalnost od Vaseljenske patrijaršije?

2. Da li je crkveno ujedinjenje prošlo u potpunosti glatko?

Poslije idi redom po mojim tačkama, ne vrijeđaj suradnike, jer je to izričito zabranjeno, i poštuj pravila hrvatske wikipedije. Lijep pozdrav, --NI (razgovor) 13:17, 25. lipanj 2008. (CEST)

Crnogorska crkva nikada nije bila pod jurizdikcijom Carigradkse patr. to ti lijepo u tekstu piše.

U tekstu se navodi:

Takvo stanje je (autokefalnosti) kanonski verifikovano od strane Carigradske patrijaršije: “Pomjesne crkve sa svojom samostalnom upravom ili samoupravne crkve (autokefalne) su: 1. Carigradska, 2. Aleksandrijska, 3. Antiohijska, 4. Jeruzalimska, 5. Ciparska, 6. Ruska, 7. Karlovačka, 8. Sinajska, 9. Crnogorska i 10. Crkva u Kraljevini Grčkoj". (G. A. Rali i M. Potli, "Sintagma", knjiga V s Katalogom autokefalnih crkava, Atena, 1855, str. 529, napomena da je štampano po blagoslovu Carigradskog patrijarha).

"Carigradska patrijaršija nije pretendovala nad Crnogorskom crkvom, držeći se kanoničkog pravila da crkvene granice jedne nezavisne države nemaju ulaziti u granice druge nezavisne države". (Navod prema srpskim autorima Ž. M. Marinković i J. Igumanović, "Istorija opšte hrišćanske i Srpske pravoslavne crkve", Beograd, 1934., str. 131. s napomenom da je knjiga štampana po odobrenju Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve ).

NEMOJ BEZVEZE STAVLJAT ŠABLON A DA NESI NAVEO BILO KOJI DRUGI IZVOR.

Kao prvo, obavezno potpisujte svaki svoj post.

Kao drugo, 1855. godine je izdat berat, a 1856. godine hati-humajum, po kojem se izričito navodi Crna Gora pod Vaseljenskom patrijaršijom. To što je Crnogorska crkva odbila ukidanje Srpske crkve, te razvila u drugoj polovici 19. stoljeća svoju crkvu i stvorila je početkom 20., ne znači da ona nije od 1766. godine do 1920. godine pripadala Vaseljenskoj patrijaršiji. Srpska crkva je ukinuta, i sve njezine zemlje su podvrgnute Carigradu, pa samim tim i Crna Gora. Drugi period je bio onaj od 1532. do 1557. godine, ali tada nije bilo direktno, već preko Ohridske arhiepiskopije, sufragena Vaseljenske patrijaršije.

Kao treće, Sintagma se sama pokazala kao netočna, i to je više puta do sada iskazivano.

Evo, sa službenog sajta Cetinjske Mitropolije:

[http://www.mitropolija.cg.yu/istorijat/istorijat_6.html Ko, na osnovu čega, i zašto, poteže pitanje autokefalnosti crkve u Crnoj Gori?

Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna --NI (razgovor) 22:06, 25. lipanj 2008. (CEST)

Citat iz teksta:

U državnom Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru 1905. godine bilo je normirano u članku 40. sljedeće: "Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori".

Održava jedinstvo u dogmama s Vas.patrijaršijom. G.Durković-Jakšić (pokojni) službenikm je bio srpske patrijaršije. Niti jedan crkveni srpski autoritet nije smio toliuko...da ne kažem šta...pričat...već su to prepuštali ne-crkvenim licima (laicima). Izvoli, negiraj izvore. G-dina DurkovićJakšića sam stavio u poveznice u poglavlju "Spor sa srpskom crkvom", kaod "Autori bliski Srpskoj crkvi osporavaju...", ali sam od administartora dobio sugestiju da ga izbacim. Svakako ti je poznato da je carigradski patrijar čestitao jubilej poglavaru Crnogorske crkve upravo fa tako titulišući. O tome kao i o drugim izvorima koji nisu pobrojani u tekstu (ne misliš da valjda da bih ih sve trebalo naznačit, trebalo bi pola Wikija sve to nabrojit) evo se informiraj telegrafski [[5]] .

--Markus cg (razgovor) 22:39, 25. lipanj 2008. (CEST)

Je li Ustav iz 1905. godine još uvijek na snazi, ili se još šešt ustava izmijenjalo redom? Danas je Ustav iz 2007. godine na snazi?

Kakve ima veze što je bio službenik srpske patrijaršije? Što pričat? Slobodno recite. Mora ne-crkveno lice tako nešto učiniti, a za to je baš bio perfektan ovaj stručnjak, kao pravni stručnjak i poznavalac kanonskog prava. Što se tiče laika, i Crnogorska Pravoslavna Crkva je sama sastavljena iz laika, te i priznata od strane njih.

Koji administrator ti je sugerirao da ga izbaciš?

Još uvijek nijesi dao argumente za 17. točaka. Molim da to učiniš i ukloniš upozorenje tek kada završimo raspravu. Hvala unaprijed, --NI (razgovor) 23:03, 25. lipanj 2008. (CEST)

u red laika.

Imamo mi čovjeka koji je već trebao postati admin. Ekspert za Crnu Goru,, a sa slabom zaštitom pred vandalima i falsifikatorima. Ima strana za razgovor, ako se nešto hoće proturit. Znam što je kamilavka. Može znat svatko tko zna čitat. Ne mora nam falsifikator govorit što je to --Zeljko (razgovor) 15:52, 17. lipnja 2010. (CEST)

Još malo literature

Evo zanimljiva članka:
Matica hrvatska - Zadarska revija br.2-3/1991. Danilo Radojević: Autokefalna crnogorska pravoslavna crkva.
Poveznica ne sadrži članak, ali je eto, korisna. Kubura (razgovor) 00:23, 27. studenog 2010. (CET)

Crnogorski (zetski) episkopi i mitropoliti, do ukidanja CPC (1920)

U XIX. i XX. vijeku više autora je pokušalo utvrditi spisak zetskih (crnogorskih) pravoslavnih episkopa i mitropolita, te odrediti njihov hronološki poredak. Prvi je to učinio vladika Petar I. Petrović Njegoš, a zatim dolaze prilozi: M. Pavlinovića (1868), G. Petranovića (1876), N. Dučića, I. Ruvarca (1892), R. Vešovića (1927), R. Grujića (1929), J. Jovanovića (1948), B. Mihailovića (1962), I. Božića (1970), V. Mošina (1977), R. Rotkovića (1984), M. Janković (1985), B. Šekularca (1989). Neki od ovih autora (Ruvarac, Grujić, Božić, Mošin, Janković) zanimali su se samo za prva stoljeća, najdalje do mitropolita Vavile.

Prvi zetski episkopi

Ilarion Šišović, iz Građana (ranije dio Crmnice); u vranjinskoj povelji (1233) Sava kaže da ga je postavio za episkopa »zetske zemlje«, zbog ranijih zasluga dok je bio u Hilandaru. U jednom dubrovačkom dokumentu o Stonu pominje se 1239. U povelji kralja Vladislava (1242) za Ilariona je rečeno da »bješe ljubim«, što znači da je prije te godine umro. Podigao je manastir sv. Nikole na Vranjini, u kome je sahranjen. Na sarkofagu koji je uništen (1862) stojao je natpis, đe se govori o ktitoru: »здѣ прѣстави се рабь божїи Илариωнь ׀єпискупь зетьски, здатель мѣста сего свѣтаго...« (Lj. Stojanović, Zapisi i natpisi, I, 16, Beograd 1902). Neki autori su pretpostavljali, na osnovu pomena u Trebniku iz manastira sv. Trojica (Pljevlja), da je prvi crnogorski (zetski) episkop bio German, a drugi Ilarion. Postoje različita mišljenja o prvom sjedištu zetskog episkopa, od kojih preovlađuje da je to bio benediktinski manastir sv. Arhanđela Mihaila, na Prevlaci kod Tivta. Međutim, iz jedne isprave, iz 1249, o sporu između barske i dubrovačke crkve, benediktinska opatija sv. Mihaila na Prevlaci bila je, u to vrijeme, još snažni centar benediktinaca (B. Šekularac, Tragovi prošlosti Crne Gore, Cetinje 1994), pa se može zaključiti da u tom manastiru do sredine XIII. vijeka nije mogao biti centar zetske pravoslavne episkopije već da je tu docnije prenijeto sjedište. Jedan broj istraživača (I. S. Jastrebov, P, Rovinski, A. Jovićević, V. R. Petković) misle da je najprije sjedište episkopije bilo na lokalitetu Drpe, čiji je naziv očuvan u obliku »Drpe Mandića«, danas dio Podgorice, od Sat-kule prema Zabjelu. Činjenica da prvi episkop (Ilarion) nije sahranjen na Prevlaci, već u svojoj zadužbini na Vranjini, može da bude potvrda da je taj centar bio organizovan u Drpama. Nasuprot M. Purkoviću koji je dokazivao da Ilarion nije bio prvi zetski episkop (Srpski episkopi i mitropoliti, »Hrišćansko delo«, 4-6, Skoplje 1937), Vladimir Mošin je smatrao da Savina povelja manastiru sv. Nikole na Vranjini (1233), u kojoj se pominje Ilarion, nije falsifikat, pa je zaključio da je Ilarion prvi episkop (Spomenica..., Beograd 1977). German I, nedatiran pomen; u spisak episkopa prvi ga je uvrstio V. Mošin, što su preuzeli B. Šekularac i R. Rotković. T(N)eofit (prvi pomen 1262), sačuvan je i natpis iz 1269. godine, na zidu crkve sv. Petra (Bogdašići), u kome stoji da je hram sazidao zetski episkop Neofit (Lj. Stojanović, c. o.) Jevstatije (Evstatij) (1270-1279), datiranje po M. Purkoviću; smatra se da je posljednjih godina života bio arhiepiskop crkve u Raškoj. Kanonizirala ga pećka patrijaršija. Mihailo I, nedatirani pomen u pljevaljskom Sinodiku pravoslavlja, i u povelji kralja Milutina (1318): »jepiskop zetski Mihailo«. Andrija, nedatirani pomen u Sinodiku pravoslavlja iz sv. Trojice u Pljevljima.V. Mošin prvi ga je unio u spisak episkopa. Jovan (Joan) (1286, 1292. ili 1301. do 1305) Mihailo II. (pomen od 15. III. 1305), jedan od svjedoka u povelji kralja Milutina Ratačkom samostanu: »׀єпискупь зетьски михаиль«.

Od 1305. do 1391. nema pomena ni jednog episkopa.

David I. (1391-1396), u istoriografiji se pretpostavlja da je on posljednji rezidirao na Prevlaci.

Sjedište Zetske mitropolije bilo je u Prečistoj Krajinskoj od oko 1397. Mitropoliti su od 40-tih godina XV. vijeka pristupili uniji, što je bilo u skladu sa odlukama firentinskog koncila.

Arsenije (1397-1417), prenio je stolicu sa Prevlake u manastir Prečista Krajinska, vjerovatno 1397. godine. (»Mitropolit zetski Arsenije s vsem zborom i klirosom Prečiste Krainske«). David II. (1417-1435) Jeftimije (Evstafij), poslije 1435-poslije 1442, despot Đurađ Branković mu je bio povjerio upravu nad Budvom, ali se ubrzo Jeftimije despotu suprotstavio (1440) Teodosije (oko 1446), »archiepiscopus sclavonensis de Craina«. Saba (pomen iz 1452), ranije je bio episkop Termopila. Josif (pomenut 17. V. 1453), po njegovom nalogu prepisana je Sintagma Matije Vlastara, 1453. Pavao Dušman (1454-1457), iz pilotske vlasteoske porodice Dušman. Johannes (Jovan) (pomen iz 1458), Grk iz Kandije: »dominus Johannes de Craina, dei et apostolice sedis gratia archiepiscopus dignissimus Craine et pertinentiarum suarum«. Arhiepiskop Jovan bio je prihvatio uniju, jer je to bilo vrijeme nakon koncila u Firenci (1439), kada je, zbog turskih osvajanja, uspostavljeno jedinstvo između istočne i zapadne crkve. U ugovoru između Stefana Crnojevića i crnogorskih glavara sa predstavnikom Mletačke Republike, 6. septembra 1455, na Vranjini, crnogorski predstavnici su kao uslov prihvatanja mletačke zaštite tražili da prestane nadređenost nad zetskim sveštenicima unijatskog arhiepiskopa iz Prečiste Krajinske, već da se postavi mitropolit slavenske vjere (fede schiava). Treba imati u vidu činjenicu da je u to vrijeme (1453) turska vojska osvojila Carigrad, pa je sultan proklamovao prava na osvojenim teritorijama pravoslavnim vjernicima. U tome faktu, što do sada nije u nauci opaženo, treba tražiti uzrok što Stefan Crnojević i prisutni crnogorski glavari na pregovorima sa mletačkim predstavnikom traže postavljanje pravoslavnog mitropolita u Zeti, da ne bi postojanje unijatskog krajinskog arhiepiskopa izazivalo jače turske napade. Za vrijeme Ivana Crnojevića, Stefanova sina, došlo je do forsiranja pravoslavlja. Andrija Jamometić (do 1483), posljednji krajinski unijatski arhiepiskop.

Sjedište Zetske mitropolije jedno vrijeme je bilo na Vranjini, a zatim prenijeto na Obod i konačno na Cetinje. U periodu od 1458. do 1484. nijesu poznati podatci ni o mitropolitima ni o životu crkve.

Visarion (1484-1493), dok je trajala izgradnja Manastira na Cetinju (do kraja 1484) boravio je na Vranjini i Obodu. Njegovi koadjutori su bili Vavila (1484-1493) i Pahomije (1491-1493). U osnivačkoj povelji Cetinjskog manastira (sačuvan prijepis u Crnogorskom ljetopisu) koju je Ivan Crnojević dao napisati na Rijeci, 4. januara 1485. godine, postoji podatak o osnivanju novog centra Zetske mitropolije: »I postavih tu mitropolita zetskog kir Visariona, koji je bio u to vrijeme«. Posljednje riječi (»koji je bio u to vrijeme«) govore o docnijem, prepisivačevom, vremenu. Vavila (1493-1512). U pomenutoj povelji Ivan Crnojević kaže da se o zajedničkoj imovini Manastira dogovorio »sa preosvećenim mitropolitom zetskim kir Visarionom i episkopom gospodinom Vavilom«, što je prvi sačuvani pomen o tadašnjem koadjutoru, a docnijem mitropolitu, Vavili. - Štampar Makarije, u Pogovoru Oktoiha (4. januara 1494), datira vrijeme štampanja prve crnogorske inkunabule pomenom Vavile: »...u vrijeme preosveštenog episkopa zetskog kir Vavile«. Iz ovoga zapisa može se zaključiti da Visarion tada nije bio živ. Njegov koadjutor bio je Roman. German (oko 1520? - nepouzdano datiranje N. Dučića), pominje se samo u pljevaljskom Sinodiku pravoslavlja (V. Mošin, Rukopis pljevaljskog Sinodika pravoslavlja, Slovo VI-VIII, Zagreb 1957) Pavle (Pavao, Pavo) (oko 1530?) Vasilije (oko 1532?) Nikodim (oko 1540?) Romil, pominje se u sačuvanim ispravama 1548. i 1551. godine: »...kako je vladika Romil cetinjski«; »...kako az episkup Romil Crnije Gori i Primorja« (Crnogorske isprave XVI-XIX vijeka, Cetinje 1964). Makarije (1552?). Njegov koadjutor bio je Dionisije. Rufim I. Njeguš, pomen iz 1561: »pisato pri blaženom vladiki Rufimu Njegušu« (»Zapisi«, 1, 1937). Pahomije Komanin, pominje se kao crnogorski vladika 1568 i 1569. Išao je u Carigrad da se žali na posadu tvrđave u Žabljaku koja je bila prisvojila tri ribolova »u Gornje blato« (B. Đurđev, O odlasku crnogorskog vladike Pahomija u Carigrad u drugoj polovini XVI veka, »Istorijski časopis«, II, 1949-1950, Beograd 1951). Gerasim, spominje se 1573, u zapisu na jednoj knjizi: »mitropolit ze(t)ski Gerasim« (Zap. i natp., 704). Venijamin (1582-1591). U jednom ugovoru pominje se 1582: »da se zna kako kupih ja vladika Venijamin« (»Zapisi«, 1, 1937), a 5. marta 1591. naznačen je kao »dmitropolit Černije Gori i Primorju« (»Zapisi«, 2, 1937). Koadjutori su mu bili Nikanor i Stefan. Rufim II. Njeguš (1593-1637). Zapis o njegovom izboru sačuvan je na jednom mineju: »U godini 7101 (1593) postavi se za episkopa iguman Ruvim«; javlja se u više dokumenata, potpisujući se: »ja episkup Ruvim«; »ja episkup kir Ruvim«. Prvi je od crnogorskih mitropolita koji je pristupio borbi Crnogoraca i crnogorskog glavarskog sloja za očuvanje slobode (1604). Marijan Bolica, u izvještaju iz 1614. godine, piše da je u Rufimovo vrijeme u Cetinjskom manastiru boravilo 25 kaluđera, »sa još 40 klirika i pripravnika«. Mardarije Uskoković Kornećanin (1637-1659), rođen je u selu Korneti, u Lješkopolju. Težak položaj pravoslavne crkve u Crnoj Gori, zbog njenog prihvatanja borbe, prinudila je Mardarija da se osloni na Rim, pa je u pismu papi Urbanu VIII. izrazio želju da pristupi uniji (M. Jačov, Spisi kongregacije, 456-458), a svečanim ispovijedanjem »simbola vjere«, u Mainama, 28. septembra 1640. godine, stupio je u uniju. Posredovao je između pape i pećkog patrijarha Jovana. U pismu papi (17. V. 1639) Mardarije se potpisao, da bi precizno locirao dijecezu: »episkop makedonski kir Mardarije ot otečestva velikago cara Aleksandra ot Crnie Gori ot manastira Crnojevića na polju Cetinju po međaši s Kotorom«. Mardarijevi koadjutori bili su Pajsije i Visarion Kolinović Ljubotinjanin. Od Mardarijeve smrti (1659) do 1661. bila je upražnjena stolica crnogorske mitropolije (I. Stjepčević i R. Kovijanić, Nekoliko podataka o Rufimu Boljeviću, »Istorijski zapisi«, IX, 1953). Rufim III. Boljević Plamenac (oko 1625-1685); prvi put se pominje kao mitropolit u pismu od 5. III. 1663, koje počinje: »Rufin vladika cetinski i carnogorski, i Primoria«. Radio je na prevođenju jednog dijela crnogorskih katolika u pravoslavlje. Na početku morejskog rata (1684) posredovao je da se Crnogorci pridruže borbi Mletačke Republike koja je bila član Svete alijanse. I. Ruvarac misli da mu je Arsenije III. dao na upravu Skenderiju, pa je prvi mitropolit koji je, osim odrednica crnogorski i primorski, unio u titulu - skenderijski. A. Zmajević naziva Rufima »egzarhom pećkog patrijarha«, mada se on sam nije tako potpisivao. Koadjutor mu je bio Romil (pominje se u jednoj ispravi od 25. IV. 1665, u kojoj sa vlastelom crnogorskom utvrđuje granice između nekih naselja: »I ja jepiskop Romil upisah rukoju svojeju« (Crnogorske isprave, Cetinje 1964), i vjerovatno Visarion Kolinović Ljubotinjanin. Visarion III. Borilović Bajica (1685-VII. 1692), rukopoložen je krajem maja 1685. godine. Pošto je bitka na Vrtijeljci bila početkom maja, zemlja je bila popaljena i opljačkana od turske vojske. Visarion je težio da se očuva naslon na Mletačku Republiku. O Visarionu je generalni providur zapisao da ima »vješto ophođenje i (da) radi umno«. Umro je dva mjeseca prije rušenja Cetinjskog manastira. Njegovi koadjutori bili su Teodosije i Rufim. Savatije-Sava Kaluđerović Očinić (V. 1694-1696). Njegovim izborom prekinuta je dvogodišnja sedisvakancija u crnogorskoj mitropoliji: »I potom izabrasmo za našeg pastira duševnago i starješinu (...) i potvrdismo svom našom voljom (...) istoga vladiku Savatija«. Sava Kaluđerović je hirotonisan u Herceg Novom, sredinom maja 1694, »rukoju mitropolita beligradskago hadži kir Simeona i mitropolita zahlminskago kir Savatija i Đerasima« (Zap. i natp., 1985). Dokument o jednom poklonu iz 1696. koji je pisao Sava Kaluđerović potvrđuje da je do te godine bio još živ: »...pripisah Svetoj Gospođi na Cetinje u dni vladike Save« (»Zapisi«, 4, Cetinje 1937). Danilo Petrović Njegoš (1697-1735), hirotonisan je tri godine nakon izbora, 1700, u Sečuju. Usmjerio je crnogorski politički kurs prema pravoslavnoj carskoj Rusiji, što je uslovilo političke podjele među Crnogorcima. Umro je u januaru 1735. Vladika Danilo je tretiran u crnogorskoj povijesti kao pokretač borbe protivu prozelita. Njegov koadjutor bio je Sava Petrović Njegoš (1719-1735). Navodni zapis vladike Danila o pokretanju borbe protivu sunarodnika koji su priješli u islam, izazvao je u nauci raspravu kojom je postavljeno pitanje njegove autentičnosti. Zapis je prvi put publikovan 1863. godine. Pavle Popović u studiji O Gorskom vijencu (Mostar 1900), visoko ocjenjuje značaj borbe, pokrenute Danilovom inicijativom. Popović kaže da je tada (po Njegošu - pri kraju XVII. stoljeća) nadjačala državna ideja, da se »prvi put Crnogorci sjedinjuju u jedan narod i Crna Gora u jednu državnu celinu«. Potrebno je primijetiti da se P. Popović ovim stavom izdigao iznad srpskih istoričara, ali i on previđa značajne povijesne činjenice o kontinuitetu crnogorske države od vremena Duklje, kada je crnogorski (dukljanski) narod u uspješnim oslobodilačkim bitkama sa moćnom bizantiskom armijom, dokazao svoju koheziju i državotvornu svijest. Danilo je svojim djelovanjem skrenuo pažnju na Crnu Goru evropskih dvorova. Prilikom svojih vizitacija po Boki prikupljao je bir od nekih katolika i pokušavao da ih prevede u pravoslavlje, što je izazvalo reakciju nadbiskupa V. Zmajevića, da traži (1704) da se Danilu zabrani vizitacija ili da mu se pridoda katolički sveštenik. Sava Petrović Njegoš (1735-1781), hirotonisan u Mainama 1719. Sava je živio povučeno, pa je njegov koadjutor Vasilije radio da ga potisne sa pozicije prvog prelata i vodećeg glavara. Ta Vasilijeva nastojanja izazivala su među njima sporove, što je dovodilo do podjela glavara i crnogorskog naroda. Pomenute podjele su omogućile da poslije Vasilijeve smrti bude prihvaćen samozvanac Šćepan Mali. Sava je njegovao duh tolerancije prema katolicima, ali je zbog svoga uticaja na pravoslavce u Primorju izazivao podozrenje Venecije. U spoljnjoj politici radio je na razvijanju prijateljskih odnosa sa Venecijom i izbjegavao sukobe sa Turcima. Savini koadjutori bili su Vasilije Petrović Njegoš (1750-1766), autor Istorije o Černoj Gori (Moskva 1754) i Arsenije Plamenac (1768-1781). Vasilije Petrović Njegoš, kao vješt govornik, podstrekavao je Crnogorce na otpor, pa mu je pećki patrijarh prijetio (1755) da će ga lišiti mitropolitskog zvanja. Vasilije je odgovorio da ga ne priznaje za patrijarha i da će organizirati posebnu crkvu. Isticao je da Crnogorci sami moraju izboriti nezavisnost. Kao mitropolit dugo je boravio van Crne Gore, šest godina je, iz tri maha, proveo u Rusiji. Prihvatao je prosvjetiteljski duh Evrope. Vasilije je ometao guvernadure da postignu značajniji politički položaj u zemlji. Arsenije Plamenac (1781-1784), hirotonisan u manastiru Ostrogu 1768. Gligor Stanojević za Arsenija kaže da su se glavari prema njemu odnosili »kao da ga i nije bilo«. R. T. Plamenac u svojim Memoarima proizvoljno naziva Arsenija egzarhom pećkog trona, mada se Arsenije nikad tako nije potpisivao, a u vrijeme kad je on bio vladika, pećka patrijaršija nije postojala. Petar I. Petrović Njegoš (1784-1830). Početkom jula 1783, dok je još bio živ Arsenije Plamenac, crnogorski glavari pisali su karlovačkom mitropolitu Mojsiju Putniku da proizvede »na arhijerejstvo« Petra Petrovića. Međutim, Petar je želio da se zavladiči u Rusiji, pa je, pošto je došao u Beč, tražio od ruskog poslanika dozvolu. U Beču je proveo godinu dana čekajući pasoš za Rusiju, ali ga nije dobio, što je možda posljedica obraćanja Petra I, zajedno sa Ivanom Radonjićem i Ivanom Petrovićem, bečkom dvoru za pokroviteljstvo, aprila 1779. godine (A. Forišković, Nekoliko dokumenata o zavladičenju Petra I. Petrovića, 13. X. 1784. u Sremskim Karlovcima, »Istorijski zapisi«, 1, Titograd 1969). Pošto nije uspio plan o odlasku u Rusiju, Petar I. Petrović se obratio Mojsiju Putniku koji ga je hirotonisao u Sremskim Karlovcima, 13. oktobra 1784. godine. Ruski car Aleksandar I. uputio je mitropolitu Petru, 11. jula 1806. godine, bijelu kamilavku koju je mogao nositi samo ruski mitropolit, o čemu je sam Petar I. ostavio zapis, da mu je to »najviša čast i milost koju rosijski imperator daje prvim mitropolitima u njegovu carstvu«. - Njegoš je, 1834, uputio crnogorskom narodu okružnicu, kojom je proglasio svoga strica Petra I. svetiteljem narodnijem. Ovaj Njegošev čin imao je državni i crkveni karakter. Petar II. Petrović Njegoš (1830-1851), hirotonisan je tri godine nakon izbora, u Petrogradu (Rusija), 6. avgusta 1833. Tome činu je prisustvovao i ruski car. Zbog njegovog zavladičenja u Rusiji bila je nezadvoljna karlovačka mitropolija, pa je Josif Rajačić dao uputstvo sveštenstvu kako treba postupiti pri Njegoševom povratku preko Zadra, Dubrovnika i Kotora: »...ni zvonima, ni puškama ne smete ga pozdraviti, niti mu ma bud koju počast koja pripada arhijereju ukazati«. U tom uputstvu dalje stoji da Njegoša treba spriječiti da održi arhijerejsku liturgiju (Lj. Vlačić: Petar II, »Bogoslovlje«, 1936). O Njegoševom tadašnjem prolasku kroz Savinu (kod Herceg Novog) izvijestio je karlovačku mitropoliju arhimandrit Gušić, saopštavajući da je postupljeno prema dobijenom uputstvu. Njegoša je uveo u čin jeromonaha prizrenski vladika Ananije, u crkvi Uspenja Bogorodice na ostrvu Komu u Skadarskom jezeru. Docnije je Njegoš napisao da je u toj crkvi-mauzoleju sahranjen Ivan Crnojević, pa se može pretpostaviti da je izbor toga mjesta za posvećenje u skladu sa insistiranjem mitropolita Petrovića da je crnogorska mitropolija nosilac državnog legitimiteta dinastije Crnojević. Iz ruskog Sinoda i karlovačke mitropolije upućivane su zamjerke Njegošu da mnogo »mirjanstvuje«. Rijetko je oblačio vladičansku odoru, jer svoju duboku religioznost nije naglašeno manifestovao kroz crkvene obrede i spoljne efekte. Njegoš je uporno isticao, u svojim literarnim djelima, pismima i kroz diplomatsku djelatnost, da se crnogorski narod četiri stoljeća borio protivu invazija zemalja koje su ga »pritiskale i istrebljivale«. Nikanor Ivanović (1858-1860), nakon šest i po godina sedisvakancije u crnogorskoj mitropoliji, hirotonisan je u Rusiji, maja 1858. Morao je napuštiti Crnu Goru poslije atentata na knjaza Danila, početkom avgusta 1860. Nikanor je bio prvi izvanjac, pravoslavac iz Hrvatske, koji je bio došao na čelo crnogorske pravoslavne crkve. Kralj Nikola I. Petrović Njegoš zapisao je u svojoj Autobiografiji za Nikanora da je bio »pravi raskoljnik i bezakonik«. Ilarion Roganović (1863-1882), poslije dvije godine i deset mjeseca sedisvakancije, hirotonisan je u Rusiji, 12. juna 1863. Umro je 28. januara 1882. Obnovio je (obavezno) vođenje knjiga rođenih, krštenih i umrlih (1863). Radio je na uređenju Mitropolije. Visarion Ljubiša (1882-1884), za episkopa je postavljen pri osnivanju zaholmsko-rasijske eparhije, 3. decembra 1876. Hirotonisan je na Cetinju, septembra 1878, uz činodjejstvovanje crnogorskog mitropolita Ilariona Roganovića i episkopa bokokotorskog Gerasima Petranovića. Umro je 26. IV. 1884. Mitrofan Ban (1884-1920), naimenovan je za mitropolita 27. maja 1884, a hirotonisan je u Petrogradu (Rusija), 18. aprila 1885. Na mjestu administratora upražnjene stolice zaholmsko-rasijske eparhije proveo je od 28. januara 1882. do maja 1884. Posljednji je mitropolit autokefalne crnogorske pravoslavne crkve. Radio je na ustrojstvu CPC. Objavio je Kratki crkveni ustav (Cetinje 1901), Besjede (Cetinje 1902), a u rukopisu je ostavio memoare, značajno istorisko svjedočanstvo (štampani pod naslovom Životopis ili uspomene iz života mitropolita Mitrofana Bana, Cetinje 1991). Prevodio je sa ruskog jezika.

(Iz knjige Iz povijesti hrišćanskih crkava u Crnoj Gori akademika dr Danila Radojevića)

Skoro prećutano

"Crnogorska pravoslavna Crkva je faktički bila autokefalna od ukidanja srpske Pećke patrijaršije 1766. godine." Dakle pod kojim okolnostima je ukinuta srpska Pećka patrijaršija, i da li ovo napisano znači da je crnogorska crkva, država, narod, vernici... da su bili u sastavu te Pećke patrijaršije...ili se samo slučajno podudaraju datum ukidanja jedne i stvaranje druge?— Prethodni nepotpisani komentar napisao je 213.198.202.5 (razgovor • doprinosi)

Pravilno pisanje

Pravilan način na koji bi se naziv ovog članka trebao pisati u skladu s pravopisom hrvatskog jezika bi bio: Crnogorska pravoslavna crkva, a ne Crnogorska pravoslavna Crkva. Naime, u pravopisu hrvatskog jezika se riječ crkva piše malim slovom kada označuje zgradu ili ustanovu (organizaciju), dok se velikim slovom piše ako je skraćenica za pojedinu crkvu ili Crkvu kao cjelokupni Božji narod. Stoga bi se naziv ovog članka trebao promijeniti kako bi bio u skladu s pravopisom hrvatskog jezika. --Mudroslovac (razgovor) 02:26, 14. veljače 2012. (CET)

Svaki pravoslavni narod ima pravo oformiti autokefalnu crkvu?

Vidim da je došlo do malog uređivačkog rata oko citata, pa bi bilo dobro da raspravimo. Tvrdi se da "svaki pravoslavni narod, ukoliko je kao dominantan na jednom teritoriju stekao državnu neovisnost, po pravilu ima pravo oformiti svoju autokefalnu Crkvu [sic]". Takvo nešto ne spominje se u članku o pravoslavlju niti autokefalnosti. Istina je da su mnoge pravoslavne crkve nacionalne, no koje pravilo daje spomenuto pravo? Da bi crkva bila autokefalna svakako je potrebno legalno odcjepljenje od postojeće autokefalne crkve i priznanje autokefalnosti od drugih autokefalnih crkava. Moreplovac (razgovor) 17:25, 3. ožujka 2014. (CET)

A gde je bar jedan izvor?

"U Sabornom hramu Svete Paraskeve u Sofiji, Mihailo je 1998. kanonski posvećen (hirotoniziran) za episkopa Crnogorske pravoslavne Crkve.

Hirotoniju je izvršio patrijarh Bugarske pravoslavne Crkve patrijarh Pimen. Rukopolaganju Mihaila za episkopa obnovljene Crnogorske pravoslavne Crkve sasluživali su Inokentije, mitropolit sofijski, Genadij, mitropolit dorostolski i još pet episkopa i četiri svećenika. Ta je hirotonija imala podršku i blagoslov Ukrajinske pravoslavne Crkve."

Da ne ulazim u sve ostalo iznešeno ali ovo jednostavno ne odgovara istini i očito iz tog razloga, autor nije mogao navesti niti jedan jedini izvor!

Čist falsifikat.

109.93.203.88 16:22, 12. siječnja 2021. (CET)