Pravoslavlje: razlika između inačica

Pregledaj povijest

← Starija izmjena Novija izmjena →

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

VizualnoWikitekst

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 13. siječnja 2021. u 11:31

Pravoslavlje ili ortodoksija je jedno od glavnih ogranaka kršćanstva (uz katolicizam i protestantizam).

Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu isticao se na istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerje i odbacivanje hereza. Antagonizam između Rima i Carigrada, politika bizantskih careva (cezaropapizam), težnje Carigradskog patrijarha, razlike u obredima, jeziku, formuliranju dogmi, crkvenoj disciplini (celibatu) itd., doveli su do privremenog (864.-868.) te konačnog (1054.) razilaženja pravoslavlja i zapadne Crkve. Danas u pravoslavlju postoji petnaest neovisnih crkava. Na čelu im stoji patrijarh ili arhiepiskop te arhijerejski sabor ili zbor svih episkopa. Najugledniji je Carigradski patrijarh koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Neovisna crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja episkop, a eparhija se dijeli na parohije kojima upravlja paroh. Stare istočne patrijaršije, Jeruzalemska, Antiohijska i Aleksandrijska, gube u 7. stoljeću širenjem islama svoje značenje. Pravoslavlje se iz Bizanta širi na Jugoistočnu Europu, Istočnu Europu, Armeniju i Gruziju. Za razliku od Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne autokefalne crkve.

U širem smislu, pojam pravoslavlje može se odnositi i na pravovjernost odnosno ortodoksnost, u suprotnosti s herezom odnosno krivovjerjem.

Pravoslavlje u Južnoj, Jugoistočnoj i Istočnoj Europi

Do 20. stoljeća

Na područjima Južne, Jugoistočne i Istočne Europe pravoslavlje se širilo u nekoliko navrata. U 15. stoljeću nakon turskih osvajanja, u 17. stoljeću za vrijeme austrijsko-turskog rata, te u 18. stoljeću pod vodstvom patrijarha Arsenija IV.

Podizale su se pravoslavne crkve, organizirala školovanja pravoslavnih svećenika itd. U Republici Hrvatskoj postoji šest pravoslavnih episkopija: Dalmatinska, Gornjokarlovačka, Osječkopoljska i baranjska, Slavonska, Zagrebačka i Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska. U Bosni i Hercegovini postoji pet pravoslavnih eparhija. Sve episkopije su dio Srpske pravoslavne crkve s patrijarhom u Beogradu. Uz Srpsku pravoslavnu crkvu, još djeluju Makedonska i Bugarska pravoslavna crkva s vjernicima iz makedonske i bugarske nacionalne manjine.

20. stoljeće

U 20. stoljeću, poglavito za razdoblja dviju Jugoslavija, pravoslavlje se u Hrvatskoj proširilo prirodnim doseljavanjem Srba sa iz oblasti Vojne Krajine i Dalmacije u velike gradove i industrijska središta.

Drugi zanimljiv slučaj je bilo privođenje hrvatskog katoličkog stanovništva k pravoslavlju na otoku Visu, gdje se stanovnicima dijelila zemlja uz uvjet da prijeđu na pravoslavlje. Ipak, ta politika nije uspila polučiti značajnije rezultate.

Najveće rezultate je polučivala planskim naseljavanjem državnih službenika, Srba i Crnogoraca u gradove.

Nakon Drugoga svjetskog rata, vlasti nove Demokratske Federativne Jugoslavije svim su kolonistima, naseljenim za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i protjeranim tijekom Drugog svjetskog rata (dok je Kosovo bilo dijelom Kraljevine Albanije), zabranile povratak na Kosovo, jer su smatrani eksponentima predratne velikosrpske politike, od koje se novi režim distancirao.^[1] U ožujku 1945. godine nova federalna vlada donijela je tzv. Odluku br. 153 kojom je svim kolonistima privremeno zabranjen povratak na njihova prijašnja mjesta življenja. Nove vlasti već su početkom kolovoza 1945. godine usvojile Zakon o reviziji kolonističkih odnosa, koji je za koloniste predviđao izvjesne kompenzacije u Vojvodini, odakle su masovno iseljeni podunavski Nijemci^[2], te u hrvatska sela koja su bila proglašena "ustaškima"^{[nedostaje izvor]}. Na taj se način povećao udio pravoslavnog stanovništva u Vojvodini. Od 1942. do 1945. godine, na području NDH, djelovala je Hrvatska pravoslavna crkva, koja je sjedište svoje patrijaršije imala u Zagrebu. Na čelu joj je bio patrijarh Germogen. 1990-ih godina su krenule incijative za obnovu njezina rada.

Danas u svijetu ima oko 220 milijuna pravoslavaca.

Pravoslavne crkve po diptihu Carigradske patrijaršije

Autokefalne crkve

Autonomne crkve

Samoupravna crkva

Ukrajinska pravoslavna crkva

Osporen status

Nekadašnje

Hrvatska pravoslavna crkva

Unutarnje poveznice

Vanjske poveznice

Pravoslavlje

Portal: Kršćanstvo

[Bataković-1] Dusan T. Batakovic, KOSOVO AND METOHIJA: A HISTORICAL SURVEY

[Jovanović-2] Vladan Jovanović, Tokovi i ishod međuratne kolonizacije Makedonije, Kosova i Metohije

[1]

[2]

@@ Redak 19: / Redak 19: @@
 === 20. stoljeće ===
-U 20. stoljeću, poglavito za razdoblja dviju Jugoslavija, pravoslavlje se u Hrvatskoj proširilo prirodnim doseljavanjem Srba sa iz oblasti [[Vojna_krajina|Vojne Krajine]]  i Dalmacije u velike gradove i industrijska središta.
+U 20. stoljeću, poglavito za razdoblja dviju Jugoslavija, pravoslavlje se u Hrvatskoj proširilo prirodnim doseljavanjem Srba sa iz oblasti [[Vojna krajina|Vojne Krajine]] i Dalmacije u velike gradove i industrijska središta.
-Drugi zanimljiv slučaj je bilo privođenje hrvatskog katoličkog stanovništva k pravoslavlju na otocima, gdje se stanovnicima dijelila zemlja uz uvjet da prijeđu na pravoslavlje (o toj pojavi piše hrvatski književnik Brešan). Ipak, ta politika nije uspila polučiti značajnije rezultate.
+Drugi zanimljiv slučaj je bilo [[Pravoslavni pokret na Visu|privođenje hrvatskog katoličkog stanovništva k pravoslavlju na otoku Visu]], gdje se stanovnicima dijelila zemlja uz uvjet da prijeđu na pravoslavlje. Ipak, ta politika nije uspila polučiti značajnije rezultate.
-Najveće rezultate je polučivala planskim naseljavanjem državnih službenika, Srba i Crnogoraca u gradove. Nakon Drugoga svjetskog rata, pravoslavlje se širilo koloniziranjem Srba i Crnogoraca iz pasivnih krajeva u iseljena njemačka sela te u hrvatska sela koja su bila proglašena "ustaškima", čije je stanovništvo bilo prisilno raseljeno uz zabranu povratka.
+Najveće rezultate je polučivala planskim naseljavanjem državnih službenika, Srba i Crnogoraca u gradove.
+Nakon Drugoga svjetskog rata, vlasti nove [[Demokratska Federativna Jugoslavija|Demokratske Federativne Jugoslavije]] svim su kolonistima, [[Srpska kolonizacija Kosova u Kraljevini Jugoslaviji|naseljenim za vrijeme Kraljevine Jugoslavije]] i protjeranim tijekom Drugog svjetskog rata (dok je Kosovo bilo dijelom [[Velika Albanija|Kraljevine Albanije]]), zabranile povratak na Kosovo, jer su smatrani eksponentima predratne [[Velika Srbija|velikosrpske]] politike, od koje se novi režim distancirao.<ref name="Bataković">[http://www.kosovo.net/sk/rastko-kosovo/istorija/kosovo_migrations/mk_1.html Dusan T. Batakovic, KOSOVO AND METOHIJA: A HISTORICAL SURVEY]</ref> U [[Ožujak|ožujku]] [[1945.]] godine nova federalna vlada donijela je tzv. ''Odluku br. 153'' kojom je svim [[Odluka o privremenoj zabrani povratka kolonistima|kolonistima privremeno zabranjen povratak]] na njihova prijašnja mjesta življenja. Nove vlasti već su početkom [[kolovoz]]a 1945. godine usvojile Zakon o reviziji kolonističkih odnosa, koji je za koloniste predviđao izvjesne kompenzacije u [[Vojvodina|Vojvodini]], odakle su masovno iseljeni [[podunavski Nijemci]]<ref name="Jovanović">[http://scindeks.nb.rs/article.aspx?artid=0354-64970603025J Vladan Jovanović, Tokovi i ishod međuratne kolonizacije Makedonije, Kosova i Metohije]</ref>, te u hrvatska sela koja su bila proglašena "ustaškima"{{ni}}. Na taj se način povećao udio pravoslavnog stanovništva u Vojvodini.
 Od 1942. do 1945. godine, na području [[NDH]], djelovala je [[Hrvatska pravoslavna crkva]], koja je sjedište svoje patrijaršije imala u Zagrebu. Na čelu joj je bio patrijarh [[Germogen]]. <!-- Imala je četiri eparhije: Petrovačku (sjedište u današnjem Bosanskom Petrovcu), Karlovačku (sjedište je bilo u tadašnjim Hrvatskim Karlovcima, danas Srijemskim Karlovcima) te još u  --> 1990-ih godina su krenule incijative za obnovu njezina rada.