Pravoslavlje: razlika između inačica

Pregledaj povijest

← Starija izmjena Novija izmjena →

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

VizualnoWikitekst

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 4. veljače 2021. u 15:19

Pravoslavlje ili ortodoksija je jedno od glavnih ogranaka kršćanstva (uz katoličanstvo i protestantizam).

Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu koristio se na kršćanskom istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerno kršćanstvo i odbacivanje hereza. Kulturalni i politički antagonizam između Rima i Carigrada, politika bizantskih careva gdje su se nerijetko oni postavljali kao konačni arbitri u vjerskim pitanjima (cezaropapizam), razlike u obredima, jeziku, crkvenoj disciplini (primjerice u pitanju celibata za svećenike koji nisu redovnici) td., doveli su do privremenog (864. – 868.) te konačnog (1054.) razilaženja pravoslavlja i zapadne Crkve.

Za razliku od Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne autokefalne crkve, tj. takve koje same biraju svoje vodstvo, te danas u pravoslavlju postoji petnaest neovisnih, tj. autokefalnih crkava kojima druge pravoslavne crkve priznaju taj status, te još neke - primjerice Makedonska pravoslavna crkva i Crnogorska pravoslavna crkva - koje traže takvo priznanje. Na čelu svake od njih stoji patrijarh ili arhiepiskop te arhijerejski sabor ili zbor svih episkopa. Najugledniji je Carigradski patrijarh koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Svaka pravoslavna eutokefalna crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja episkop, a sama eparhija se dijeli na parohije kojima upravlja paroh. Stare istočne patrijaršije, Jeruzalemska, Antiohijska i Aleksandrijska, gube u 7. stoljeću širenjem islama svoje dotadašnje značenje, ali i nadalje postoje, a stari značaj im novije pravoslavne crkve ipak protokolarno priznaju. Pravoslavlje se iz Bizanta širi na Jugoistočnu Europu, Istočnu Europu, Armeniju i Gruziju.

Danas u svijetu ima oko 220 milijuna pravoslavaca.^[1]

Pravoslavlje u Južnoj, Jugoistočnoj i Istočnoj Europi

Do 20. stoljeća

Na područjima Južne, Jugoistočne i Istočne Europe pravoslavlje se u razdoblju nakon Velikog raskola 1054. godine - nakon kojega su, poslije stanovitih kolebanja, područja današnje Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Bugarske i Rumunjske, koja su kulturalno i politički bila orijentirana prema Bizantu, ostale u sklopu pravoslavlja - širilo u nekoliko navrata. U 15. stoljeću nakon turskih osvajanja (jer je turska država smatrala pravoslavlje institucijom podvrgnutu svojoj vlasti, a katoličku naprotiv ustanovom pod utjecajem neprijateljskih sila), u 17. stoljeću za vrijeme i nakon austrijsko-turskog rata. Osobito je značajno bilo širenje pravoslavlja nakon pada Kraljevine Srbije (1718. – 1739.) koja je bila pod vlašću Habsburgovaca, te čije su stanovništvo habsburške vlasti uz značajnu suradnju patrijarha Arsenija IV. Jovanovića znatnim dijelom evakuirali i njime naselili slabo nastanjena područja u Panonskoj nizini.

Podizale su se pravoslavne crkve, organizirala školovanja pravoslavnih svećenika itd. U Republici Hrvatskoj postoji slijedom doseljavanja pravoslavnog stanovništva u proteklim stoljećima šest pravoslavnih episkopija: Dalmatinska, Gornjokarlovačka, Osječkopoljska i baranjska, Slavonska, Zagrebačka i Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska. U Bosni i Hercegovini postoji pet pravoslavnih eparhija. Sve episkopije su dio Srpske pravoslavne crkve s patrijarhom u Beogradu.

20. stoljeće

U 20. stoljeću, poglavito za razdoblja dviju Jugoslavija, pravoslavlje se u Hrvatskoj proširilo značajnim doseljavanjem Srba iz bivših područja Vojne Krajine, te iz Sjeverne Dalmacije također i u velike gradove i industrijska središta. Doselio se u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i SFRJ na ta područja Hrvatske i znatan broj pravoslavaca iz Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije (te je primjerice Makedonska manjina u Hrvatskoj brojila 2011. nešto više od 4 tisuće pripadnika).

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bilježi se stanoviti prozelitizam Srpske Pravoslavne Crkve prema katolicima, u prvom redu na osobe koje su stupale u mješovite brakove. Značajan primjer prozelitizma SPC zabilježen je na otoku Visu.^[2] Među stanovništvom Visa je povodom prelazaka na pravoslavlje nastala napetost, a pravoslavnu Crkvu sagrađenu 1933. godine su naposljetku porušile komunističke vlasti 1963. godine.^[3]

Nakon Drugoga svjetskog rata, vlasti nove Demokratske Federativne Jugoslavije svim su kolonistima, naseljenim za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i protjeranim tijekom Drugog svjetskog rata (dok je Kosovo bilo dijelom Kraljevine Albanije), zabranile povratak na Kosovo, jer su smatrani eksponentima predratne velikosrpske politike, od koje se novi režim distancirao.^[4] U ožujku 1945. godine nova federalna vlada donijela je tzv. Odluku br. 153 kojom je svim kolonistima privremeno zabranjen povratak na njihova prijašnja mjesta življenja. Nove vlasti već su početkom kolovoza 1945. godine usvojile Zakon o reviziji kolonističkih odnosa, koji je za koloniste predviđao izvjesne kompenzacije u Vojvodini, odakle su masovno iseljeni podunavski Nijemci.^[5] Na taj se način povećao udio pravoslavnog stanovništva u Vojvodini.

Od 1942. do 1945. godine, na području NDH, djelovala je Hrvatska pravoslavna crkva, koja je sjedište svoje patrijaršije imala u Zagrebu. Na čelu joj je bio patrijarh Germogen. HPC je osnovana na poticaj vlasti NDH i s ciljem da se pravoslavce u Hrvatskoj odvoji od crkvenih vlasti iz Srbije, te je trajala koliko je trajala i NDH.

U Hrvatskoj, slijedom doseljavanja pravoslavaca tijekom 20. stoljeća, djeluje uz Srpsku pravoslavnu crkvu još i Makedonska, te Bugarska pravoslavna crkva s vjernicima iz makedonske i bugarske nacionalne manjine.

Pravoslavne crkve po diptihu Carigradske patrijaršije

Autokefalne crkve

Autonomne crkve

Samoupravna crkva

Ukrajinska pravoslavna crkva

Osporen status

Nekadašnje

Hrvatska pravoslavna crkva

Unutarnje poveznice

Vanjske poveznice

Pravoslavlje

Portal: Kršćanstvo

↑ The Atlas of Religion, Brien, Joanne O.; Palmer, Martin Univ of California Press, 2007., str. 22.
↑ ISTINITA PRIČA! Pravoslavnu crkvu na Visu srušili komunisti 1963. zbog Titove posete! (srpski). Intermagazin. 4. kolovoza 2017,. Pristupljeno 4. veljače 2021 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
↑ NA OVOM HRVATSKOM OSTRVU JE CVETALO PRAVOSLAVLJE: Vernici Hrvati su podigli i hram Svetim Ćirilu i Metodiju, ali on nije preživeo Titovu posetu! (srpski). Kurir.rs. 29. svibnja 2019. Pristupljeno 4. veljače 2021.
↑ Dusan T. Batakovic, KOSOVO AND METOHIJA: A HISTORICAL SURVEY
↑ Vladan Jovanović, Tokovi i ishod međuratne kolonizacije Makedonije, Kosova i Metohije

[1] The Atlas of Religion, Brien, Joanne O.; Palmer, Martin Univ of California Press, 2007., str. 22.

[2] ISTINITA PRIČA! Pravoslavnu crkvu na Visu srušili komunisti 1963. zbog Titove posete! (srpski). Intermagazin. 4. kolovoza 2017,. Pristupljeno 4. veljače 2021 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)

[3] NA OVOM HRVATSKOM OSTRVU JE CVETALO PRAVOSLAVLJE: Vernici Hrvati su podigli i hram Svetim Ćirilu i Metodiju, ali on nije preživeo Titovu posetu! (srpski). Kurir.rs. 29. svibnja 2019. Pristupljeno 4. veljače 2021.

[Bataković-4] Dusan T. Batakovic, KOSOVO AND METOHIJA: A HISTORICAL SURVEY

[Jovanović-5] Vladan Jovanović, Tokovi i ishod međuratne kolonizacije Makedonije, Kosova i Metohije

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

@@ Redak 6: / Redak 6: @@
 [[Datoteka:Holy Trinity Russian Orthodox Church 071215.jpg|225px|minijatura|desno|[[Ikonostas]] u katedrali [[Trojstvo (nauk)|Presvetog Trojstva]], [[Ruska pravoslavna crkva|Ruske Pravoslavne Crkve]] u [[Chicago|Chicagu]].]]
 [[Datoteka:Serbian orthodox cross.png|170px|mini|desno|[[Srbi|Srpski]] pravoslavni [[križ]]]]
-'''Pravoslavlje''' ili [[ortodoksija]] je jedno od glavnih ogranaka [[kršćanstvo|kršćanstva]] (uz [[katolicizam]] i [[protestantizam]]).
+'''Pravoslavlje''' ili [[ortodoksija]] je jedno od glavnih ogranaka [[kršćanstvo|kršćanstva]] (uz [[katolicizam|katoličanstvo]] i [[protestantizam]]).
-Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu isticao se na istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerje i odbacivanje [[hereza]]. Antagonizam između [[Rim]]a i [[Carigrad]]a, politika [[bizant]]skih careva ([[cezaropapizam]]), težnje Carigradskog patrijarha, razlike u obredima, jeziku, formuliranju [[dogma|dogmi]], crkvenoj disciplini ([[celibat]]u) itd., doveli su do privremenog ([[864]]. – [[868]].) te konačnog ([[1054]].) razilaženja pravoslavlja i zapadne Crkve. Danas u pravoslavlju postoji petnaest neovisnih crkava. Na čelu im stoji [[patrijarh]] ili [[arhiepiskop]] te [[arhijerejski sabor]] ili zbor svih [[episkop (pravoslavlje)|episkop]]a. Najugledniji je [[Carigradski patrijarh]] koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Neovisna crkva dijeli se na [[Episkopija|eparhije]] kojima upravlja episkop, a eparhija se dijeli na parohije kojima upravlja [[paroh]]. Stare istočne patrijaršije, [[Jeruzalemska patrijaršija|Jeruzalemska]], [[Antiohijska patrijaršija|Antiohijska]] i [[Aleksandrijska patrijaršija|Aleksandrijska]], gube u [[7. stoljeće|7. stoljeću]] širenjem [[islam]]a svoje značenje. Pravoslavlje se iz Bizanta širi na [[Jugoistočna Europa|Jugoistočnu Europu]], [[Istočna Europa|Istočnu Europu]], [[Armenija|Armeniju]] i [[Gruzija|Gruziju]]. Za razliku od Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne [[autokefalna crkva|autokefalne crkve]].
+Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu koristio se na kršćanskom istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerno kršćanstvo i odbacivanje [[hereza]]. Kulturalni i politički antagonizam između [[Rim]]a i [[Carigrad]]a, politika [[bizant]]skih careva gdje su se nerijetko oni postavljali kao konačni arbitri u vjerskim pitanjima ([[cezaropapizam]]), razlike u obredima, jeziku, crkvenoj disciplini (primjerice u pitanju [[celibat|celibata]] za svećenike koji nisu [[Redovnik|redovnici]]) td., doveli su do privremenog ([[864]]. – [[868]].) te konačnog ([[1054]].) razilaženja pravoslavlja i zapadne Crkve.
+Za razliku od Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne [[autokefalna crkva|autokefalne crkve]], tj. takve koje same biraju svoje vodstvo, te danas u pravoslavlju postoji petnaest neovisnih, tj. [[Autokefalna Crkva|autokefalnih]] crkava kojima druge pravoslavne crkve priznaju taj status, te još neke - primjerice Makedonska pravoslavna crkva i Crnogorska pravoslavna crkva - koje traže takvo priznanje. Na čelu svake od njih stoji [[patrijarh]] ili [[arhiepiskop]] te [[arhijerejski sabor]] ili zbor svih [[episkop (pravoslavlje)|episkop]]a. Najugledniji je [[Carigradski patrijarh]] koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Svaka pravoslavna eutokefalna crkva dijeli se na [[Biskupija|eparhije]] kojima upravlja [[Episkop (pravoslavlje)|episkop]], a sama eparhija se dijeli na [[Župa|parohije]] kojima upravlja [[Župnik|paroh]]. Stare istočne patrijaršije, [[Jeruzalemska patrijaršija|Jeruzalemska]], [[Antiohijska patrijaršija|Antiohijska]] i [[Aleksandrijska patrijaršija|Aleksandrijska]], gube u [[7. stoljeće|7. stoljeću]] širenjem [[islam]]a svoje dotadašnje značenje, ali i nadalje postoje, a stari značaj im novije pravoslavne crkve ipak protokolarno priznaju. Pravoslavlje se iz Bizanta širi na [[Jugoistočna Europa|Jugoistočnu Europu]], [[Istočna Europa|Istočnu Europu]], [[Armenija|Armeniju]] i [[Gruzija|Gruziju]].
-U širem smislu, pojam pravoslavlje može se odnositi i na pravovjernost odnosno ortodoksnost, u suprotnosti s herezom odnosno krivovjerjem.
+Danas u svijetu ima oko 220 milijuna pravoslavaca.<ref>''[https://books.google.hr/books?id=PbIwDwAAQBAJ&q=russian+orthodox+church+followers+membership+adherents+million&pg=PT12&redir_esc=y#v=onepage&q=russian%20orthodox%20church%20followers%20membership%20adherents%20million&f=false The Atlas of Religion],'' Brien, Joanne O.; Palmer, Martin Univ of California Press, 2007., str. 22.</ref>
 == Pravoslavlje u Južnoj, Jugoistočnoj i Istočnoj Europi ==
 === Do 20. stoljeća ===
-Na područjima Južne, Jugoistočne i Istočne Europe pravoslavlje se širilo u nekoliko navrata. U [[15. stoljeće|15. stoljeću]] nakon turskih osvajanja, u [[17. stoljeće|17. stoljeću]] za vrijeme [[austrijsko-turski rat|austrijsko-turskog rata]], te u [[18. stoljeće|18. stoljeću]] pod vodstvom patrijarha [[Arsenije IV.|Arsenija IV]].
+Na područjima Južne, Jugoistočne i Istočne Europe pravoslavlje se u razdoblju nakon [[Crkveni raskol|Velikog raskola 1054. godine]] - nakon kojega su, poslije stanovitih kolebanja, područja današnje [[Srbija|Srbije]], [[Crna Gora|Crne Gore]], [[Sjeverna Makedonija|Sjeverne Makedonije]], [[Bugarska|Bugarske]] i [[Rumunjska|Rumunjske]], koja su kulturalno i politički bila orijentirana prema Bizantu, ostale u sklopu pravoslavlja - širilo u nekoliko navrata. U [[15. stoljeće|15. stoljeću]] nakon turskih osvajanja (jer je turska država smatrala pravoslavlje institucijom podvrgnutu svojoj vlasti, a katoličku naprotiv ustanovom pod utjecajem neprijateljskih sila), u [[17. stoljeće|17. stoljeću]] za vrijeme i nakon [[austrijsko-turski rat|austrijsko-turskog rata]]. Osobito je značajno bilo širenje pravoslavlja nakon pada [[Kraljevina Srbija (1718. – 1739.)|Kraljevine Srbije (1718. – 1739.)]] koja je bila pod vlašću Habsburgovaca, te čije su stanovništvo habsburške vlasti uz značajnu suradnju patrijarha [[Arsenija IV. Jovanović|Arsenija IV. Jovanovića]] znatnim dijelom evakuirali i njime naselili slabo nastanjena područja u Panonskoj nizini.
-Podizale su se pravoslavne crkve, organizirala školovanja pravoslavnih svećenika itd. U [[Republika Hrvatska|Republici Hrvatskoj]] postoji šest pravoslavnih [[episkopija]]: [[Dalmatinska eparhija|Dalmatinska]], [[Gornjokarlovačka eparhija|Gornjokarlovačka]], Osječkopoljska i baranjska, [[Slavonska]], Zagrebačka i [[Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska]]. U [[BiH|Bosni i Hercegovini]] postoji pet pravoslavnih eparhija. Sve episkopije su dio [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske pravoslavne crkve]] s patrijarhom u [[Beograd|Beogradu]]. Uz Srpsku pravoslavnu crkvu, još djeluju [[Makedonska pravoslavna crkva|Makedonska]] i [[Bugarska pravoslavna crkva]] s vjernicima iz makedonske i bugarske nacionalne manjine.
+Podizale su se pravoslavne crkve, organizirala školovanja pravoslavnih svećenika itd. U [[Republika Hrvatska|Republici Hrvatskoj]] postoji slijedom doseljavanja pravoslavnog stanovništva u proteklim stoljećima šest pravoslavnih [[episkopija]]: [[Dalmatinska eparhija|Dalmatinska]], [[Gornjokarlovačka eparhija|Gornjokarlovačka]], Osječkopoljska i baranjska, [[Slavonska]], Zagrebačka i [[Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska]]. U [[BiH|Bosni i Hercegovini]] postoji pet pravoslavnih eparhija. Sve episkopije su dio [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske pravoslavne crkve]] s patrijarhom u [[Beograd|Beogradu]].
 === 20. stoljeće ===
-U 20. stoljeću, poglavito za razdoblja dviju Jugoslavija, pravoslavlje se u Hrvatskoj proširilo prirodnim doseljavanjem Srba iz područja [[Vojna krajina|Vojne Krajine]] i Dalmacije u velike gradove i industrijska središta.
+U 20. stoljeću, poglavito za razdoblja dviju Jugoslavija, pravoslavlje se u Hrvatskoj proširilo značajnim doseljavanjem Srba iz bivših područja [[Vojna krajina|Vojne Krajine]], te iz Sjeverne Dalmacije također i u velike gradove i industrijska središta. Doselio se u vrijeme [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]] i [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFRJ]] na ta područja Hrvatske i znatan broj pravoslavaca iz Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije (te je primjerice [[Makedonci u Hrvatskoj|Makedonska manjina u Hrvatskoj]] brojila 2011. nešto više od 4 tisuće pripadnika).
+Za vrijeme [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]] bilježi se stanoviti prozelitizam [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske Pravoslavne Crkve]] prema katolicima, u prvom redu na osobe koje su stupale u mješovite brakove. Značajan primjer prozelitizma SPC zabilježen je na otoku Visu.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.intermagazin.rs/istinita-prica-pravoslavnu-crkvu-na-visu-srusili-komunisti-1963-zbog-titove-posete/|title=ISTINITA PRIČA! Pravoslavnu crkvu na Visu srušili komunisti 1963. zbog Titove posete!|author=|date=4. kolovoza 2017,|work=|language=srpski|publisher=Intermagazin|accessdate=4. veljače 2021}}</ref> Među stanovništvom Visa je povodom prelazaka na pravoslavlje nastala napetost, a pravoslavnu Crkvu sagrađenu 1933. godine su naposljetku porušile komunističke vlasti 1963. godine.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.kurir.rs/region/hrvatska/3259383/na-ovom-hrvatskom-ostrvu-je-cvetalo-pravoslavlje-vernici-hrvati-su-podigli-i-hram-svetim-cirilu-i-metodiju-ali-on-nije-preziveo-titovu-posetu-foto|title=NA OVOM HRVATSKOM OSTRVU JE CVETALO PRAVOSLAVLJE: Vernici Hrvati su podigli i hram Svetim Ćirilu i Metodiju, ali on nije preživeo Titovu posetu!|author=|date=29. svibnja 2019.|work=|language=srpski|publisher=Kurir.rs|accessdate=4. veljače 2021.}}</ref>
-Drugi zanimljiv slučaj je bilo [[Pravoslavni pokret na Visu|privođenje hrvatskog katoličkog stanovništva k pravoslavlju na otoku Visu]], gdje se stanovnicima dijelila zemlja uz uvjet da prijeđu na pravoslavlje. Ipak, ta politika nije uspila polučiti značajnije rezultate.
+Nakon Drugoga svjetskog rata, vlasti nove [[Demokratska Federativna Jugoslavija|Demokratske Federativne Jugoslavije]] svim su kolonistima, [[Srpska kolonizacija Kosova u Kraljevini Jugoslaviji|naseljenim za vrijeme Kraljevine Jugoslavije]] i protjeranim tijekom Drugog svjetskog rata (dok je Kosovo bilo dijelom [[Velika Albanija|Kraljevine Albanije]]), zabranile povratak na Kosovo, jer su smatrani eksponentima predratne [[Velika Srbija|velikosrpske]] politike, od koje se novi režim distancirao.<ref name="Bataković">[http://www.kosovo.net/sk/rastko-kosovo/istorija/kosovo_migrations/mk_1.html Dusan T. Batakovic, KOSOVO AND METOHIJA: A HISTORICAL SURVEY]</ref> U [[Ožujak|ožujku]] [[1945.]] godine nova federalna vlada donijela je tzv. ''Odluku br. 153'' kojom je svim [[Odluka o privremenoj zabrani povratka kolonistima|kolonistima privremeno zabranjen povratak]] na njihova prijašnja mjesta življenja. Nove vlasti već su početkom [[kolovoz]]a 1945. godine usvojile Zakon o reviziji kolonističkih odnosa, koji je za koloniste predviđao izvjesne kompenzacije u [[Vojvodina|Vojvodini]], odakle su masovno iseljeni [[podunavski Nijemci]].<ref name="Jovanović">[http://scindeks.nb.rs/article.aspx?artid=0354-64970603025J Vladan Jovanović, Tokovi i ishod međuratne kolonizacije Makedonije, Kosova i Metohije]</ref> Na taj se način povećao udio pravoslavnog stanovništva u Vojvodini.
-Najveće rezultate je polučivala planskim naseljavanjem državnih službenika, Srba i Crnogoraca u gradove.
+Od 1942. do 1945. godine, na području [[NDH]], djelovala je [[Hrvatska pravoslavna crkva]], koja je sjedište svoje patrijaršije imala u Zagrebu. Na čelu joj je bio patrijarh [[Germogen]]. HPC je osnovana na poticaj vlasti [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]] i s ciljem da se pravoslavce u Hrvatskoj odvoji od crkvenih vlasti iz Srbije, te je trajala koliko je trajala i NDH.
-Nakon Drugoga svjetskog rata, vlasti nove [[Demokratska Federativna Jugoslavija|Demokratske Federativne Jugoslavije]] svim su kolonistima, [[Srpska kolonizacija Kosova u Kraljevini Jugoslaviji|naseljenim za vrijeme Kraljevine Jugoslavije]] i protjeranim tijekom Drugog svjetskog rata (dok je Kosovo bilo dijelom [[Velika Albanija|Kraljevine Albanije]]), zabranile povratak na Kosovo, jer su smatrani eksponentima predratne [[Velika Srbija|velikosrpske]] politike, od koje se novi režim distancirao.<ref name="Bataković">[http://www.kosovo.net/sk/rastko-kosovo/istorija/kosovo_migrations/mk_1.html Dusan T. Batakovic, KOSOVO AND METOHIJA: A HISTORICAL SURVEY]</ref> U [[Ožujak|ožujku]] [[1945.]] godine nova federalna vlada donijela je tzv. ''Odluku br. 153'' kojom je svim [[Odluka o privremenoj zabrani povratka kolonistima|kolonistima privremeno zabranjen povratak]] na njihova prijašnja mjesta življenja. Nove vlasti već su početkom [[kolovoz]]a 1945. godine usvojile Zakon o reviziji kolonističkih odnosa, koji je za koloniste predviđao izvjesne kompenzacije u [[Vojvodina|Vojvodini]], odakle su masovno iseljeni [[podunavski Nijemci]]<ref name="Jovanović">[http://scindeks.nb.rs/article.aspx?artid=0354-64970603025J Vladan Jovanović, Tokovi i ishod međuratne kolonizacije Makedonije, Kosova i Metohije]</ref>, te u hrvatska sela koja su bila proglašena "ustaškima"{{ni}}. Na taj se način povećao udio pravoslavnog stanovništva u Vojvodini.
-Od 1942. do 1945. godine, na području [[NDH]], djelovala je [[Hrvatska pravoslavna crkva]], koja je sjedište svoje patrijaršije imala u Zagrebu. Na čelu joj je bio patrijarh [[Germogen]]. <!-- Imala je četiri eparhije: Petrovačku (sjedište u današnjem Bosanskom Petrovcu), Karlovačku (sjedište je bilo u tadašnjim Hrvatskim Karlovcima, danas Srijemskim Karlovcima) te još u  --> 1990-ih godina su krenule incijative za obnovu njezina rada.
+U Hrvatskoj, slijedom doseljavanja pravoslavaca tijekom 20. stoljeća, djeluje uz Srpsku pravoslavnu crkvu još i [[Makedonska pravoslavna crkva|Makedonska]], te [[Bugarska pravoslavna crkva]] s vjernicima iz makedonske i bugarske nacionalne manjine.
-Danas u svijetu ima oko 220 milijuna pravoslavaca.
 == Pravoslavne crkve po diptihu Carigradske patrijaršije ==