Pravoslavlje: razlika između inačica

Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dodano 1.906 bajtova ,  prije 1 godinu
bez sažetka
No edit summary
Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu koristio se na kršćanskom istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerno kršćanstvo i odbacivanje [[hereza]]. Kulturalni i politički antagonizam između [[Rim]]a i [[Carigrad]]a, politika [[bizant]]skih careva gdje su se nerijetko oni postavljali kao konačni arbitri u vjerskim pitanjima ([[cezaropapizam]]), razlike u obredima, jeziku, crkvenoj disciplini (primjerice u pitanju [[celibat|celibata]] za svećenike koji nisu [[Redovnik|redovnici]]) td., doveli su do privremenog ([[864]]. – [[868]].) te konačnog ([[1054]].) razilaženja pravoslavlja i zapadne Crkve.
 
Za razliku od [[Katolička crkva|Katoličke crkve]], pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne [[autokefalna crkva|autokefalne crkve]], tj. takve koje same biraju svoje vodstvo, te danas u pravoslavlju postoji petnaest neovisnih, tj. [[Autokefalna Crkva|autokefalnih]] crkava kojima druge pravoslavne crkve priznaju taj status, te još neke - primjerice [[Makedonska pravoslavna Crkva – Ohridska arhiepiskopija|Makedonska pravoslavna crkva]] i [[Crnogorska pravoslavna Crkva|Crnogorska pravoslavna crkva]] - koje traže takvo priznanje. Na čelu svake od njih stoji [[patrijarh]] ili [[arhiepiskop]] te [[arhijerejski sabor]] ili zbor svih [[episkop (pravoslavlje)|episkop]]a. Najugledniji je [[Carigradski patrijarh]] koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Svaka pravoslavna eutokefalna crkva dijeli se na [[Biskupija|eparhije]] kojima upravlja [[Episkop (pravoslavlje)|episkop]], a sama eparhija se dijeli na [[Župa|parohije]] kojima upravlja [[Župnik|paroh]]. Stare istočne patrijaršije, [[Jeruzalemska patrijaršija|Jeruzalemska]], [[Antiohijska patrijaršija|Antiohijska]] i [[Aleksandrijska patrijaršija|Aleksandrijska]], gube u [[7. stoljeće|7. stoljeću]] širenjem [[islam]]a svoje dotadašnje značenje, ali i nadalje postoje, a stari značaj im novije pravoslavne crkve ipak protokolarno priznaju. Pravoslavlje se iz Bizanta širi na [[Jugoistočna Europa|Jugoistočnu Europu]], [[Istočna Europa|Istočnu Europu]], [[Armenija|Armeniju]] i [[Gruzija|Gruziju]].
 
Danas u svijetu ima oko 220 milijuna pravoslavaca.<ref>''[https://books.google.hr/books?id=PbIwDwAAQBAJ&q=russian+orthodox+church+followers+membership+adherents+million&pg=PT12&redir_esc=y#v=onepage&q=russian%20orthodox%20church%20followers%20membership%20adherents%20million&f=false The Atlas of Religion],'' Brien, Joanne O.; Palmer, Martin Univ of California Press, 2007., str. 22.</ref>
 
== Odnosi pravoslavlja i zapadnog kršćanstva ==
Katolička crkva nije nikad proglasila pravoslace krivovjercima, te priznaje pravoslavne svećenike i biskupe valjano zaređenima. S pravoslavne strane, povremeno se bilježe tvrdnje da su neke katoličke prakse nepravovjerne, ali uglavnom je riječ o manje važnim pitanjima poput korištenja [[Kvasac|beskvasnog]] kruha u [[Euharistija|euharistiji]]. Međutim je s obje strane posve jasno da su katoličanstvo i pravoslavlje već skoro tisuću godina u raskolu, te se zajednička molitva pravoslavaca i katolika u pravilu ne prakticira, a zajedničko držanje [[Misa|mise (svete liturgije)]] je u principu zabranjeno.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.catholic.com/encyclopedia/eastern-schism|title=Eastern Schism, prenijeto Catholic Encyclopedia, Robert Appleton Company, New York 1907. - 1912.|author=ADRIAN FORTESCUE|date=|work=|language=|publisher=Catholic Answers|accessdate=4. veljače 2021}}</ref> Danas postoji uredna komunikacija između Katoličke crkve i pravoslavlja,<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.vaticannews.va/en/pope/news/2019-09/pope-francis-patriarch-bartholomew-bones-peter.html|title=Pope gifts relics to Patriarch Bartholomew in sign of Church unity: Video News|author=Benedetta Capelli|date=13. rujna 2019.|work=|language=|publisher=VaticanNews|accessdate=4. veljače 2021.}}</ref> uključujući teološke rasprave.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.usccb.org/news/2012/orthodox-catholic-dialogue-issues-joint-statement-importance-sunday-lives-christians|title=Orthodox-Catholic Dialogue Issues Joint Statement On The Importance Of Sunday In The Lives Of Christians|author=|date=12. studenog 2020.|work=|language=engleski|publisher=USCCB|accessdate=4. svibnja 2021.}}</ref>
 
== Pravoslavlje u Južnoj, Jugoistočnoj i Istočnoj Europi ==
=== Do 20. stoljeća ===
Na područjima Južne, Jugoistočne i Istočne Europe pravoslavlje se u razdoblju nakon [[Crkveni raskol|Velikog raskola 1054. godine]] - nakon kojega su, poslije stanovitih kolebanja, područja današnje [[Srbija|Srbije]], [[Crna Gora|Crne Gore]], [[Sjeverna Makedonija|Sjeverne Makedonije]], [[Bugarska|Bugarske]] i [[Rumunjska|Rumunjske]], koja su kulturalno i politički bila orijentirana prema Bizantu, ostale u sklopu pravoslavlja - širilo u nekoliko navrata. U [[15. stoljeće|15. stoljeću]] nakon turskih osvajanja (jer je turska država smatrala pravoslavlje institucijom podvrgnutu svojoj vlasti, a katoličku naprotiv ustanovom pod utjecajem neprijateljskih sila), te kasnije u [[17. stoljeće|17. stoljeću]] za vrijeme i nakon [[austrijsko-turski rat|austrijsko-turskog rata]]. Osobito je značajno bilo širenje pravoslavlja nakon pada [[Kraljevina Srbija (1718. – 1739.)|Kraljevine Srbije (1718. – 1739.)]] koja je bila pod vlašću Habsburgovaca, te čije su stanovništvo habsburške vlasti uz značajnu suradnju patrijarha [[Arsenija IV. Jovanović|Arsenija IV. Jovanovića]] znatnim dijelom evakuirali i njime naselili slabo nastanjena područja u Panonskoj nizini.
 
Podizale su se pravoslavne crkve, organizirala školovanja pravoslavnih svećenika itd. U [[Republika Hrvatska|Republici Hrvatskoj]] postoji slijedom doseljavanja pravoslavnog stanovništva u proteklim stoljećima šest pravoslavnih [[episkopija]]: [[Dalmatinska eparhija|Dalmatinska]], [[Gornjokarlovačka eparhija|Gornjokarlovačka]], Osječkopoljska i baranjska, [[Slavonska]], Zagrebačka i [[Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska]]. U [[BiH|Bosni i Hercegovini]] postoji pet pravoslavnih eparhija. Sve episkopije su dio [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske pravoslavne crkve]] s patrijarhom u [[Beograd|Beogradu]].
U 20. stoljeću, poglavito za razdoblja dviju Jugoslavija, pravoslavlje se u Hrvatskoj proširilo značajnim doseljavanjem Srba iz bivših područja [[Vojna krajina|Vojne Krajine]], te iz Sjeverne Dalmacije također i u velike gradove i industrijska središta. Doselio se u vrijeme [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]] i [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFRJ]] na ta područja Hrvatske i znatan broj pravoslavaca iz Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije (te je primjerice [[Makedonci u Hrvatskoj|Makedonska manjina u Hrvatskoj]] brojila 2011. nešto više od 4 tisuće pripadnika).
 
Za vrijeme [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]] bilježi se stanoviti prozelitizam [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske Pravoslavne Crkve]] prema katolicima, u prvom redu na osobe koje su stupale u vjerski mješovite brakove. Značajan primjer prozelitizma SPC zabilježen je na otoku Visu.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.intermagazin.rs/istinita-prica-pravoslavnu-crkvu-na-visu-srusili-komunisti-1963-zbog-titove-posete/|title=ISTINITA PRIČA! Pravoslavnu crkvu na Visu srušili komunisti 1963. zbog Titove posete!|author=|date=4. kolovoza 2017,|work=|language=srpski|publisher=Intermagazin|accessdate=4. veljače 2021}}</ref> Među stanovništvom Visa je povodom prelazaka na pravoslavlje nastala napetost, a pravoslavnu Crkvu sagrađenu 1933. godine su naposljetku porušile komunističke vlasti 1963. godine.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.kurir.rs/region/hrvatska/3259383/na-ovom-hrvatskom-ostrvu-je-cvetalo-pravoslavlje-vernici-hrvati-su-podigli-i-hram-svetim-cirilu-i-metodiju-ali-on-nije-preziveo-titovu-posetu-foto|title=NA OVOM HRVATSKOM OSTRVU JE CVETALO PRAVOSLAVLJE: Vernici Hrvati su podigli i hram Svetim Ćirilu i Metodiju, ali on nije preživeo Titovu posetu!|author=|date=29. svibnja 2019.|work=|language=srpski|publisher=Kurir.rs|accessdate=4. veljače 2021.}}</ref>
 
Nakon Drugoga svjetskog rata, vlasti nove [[Demokratska Federativna Jugoslavija|Demokratske Federativne Jugoslavije]] svim su kolonistima, [[Srpska kolonizacija Kosova u Kraljevini Jugoslaviji|naseljenim za vrijeme Kraljevine Jugoslavije]] i protjeranim tijekom Drugog svjetskog rata (dok je Kosovo bilo dijelom [[Velika Albanija|Kraljevine Albanije]]), zabranile povratak na Kosovo, jer su smatrani eksponentima predratne [[Velika Srbija|velikosrpske]] politike, od koje se novi režim distancirao.<ref name="Bataković">[http://www.kosovo.net/sk/rastko-kosovo/istorija/kosovo_migrations/mk_1.html Dusan T. Batakovic, KOSOVO AND METOHIJA: A HISTORICAL SURVEY]</ref> U [[Ožujak|ožujku]] [[1945.]] godine nova federalna vlada donijela je tzv. ''Odluku br. 153'' kojom je svim tim [[Odluka o privremenoj zabrani povratka kolonistima|kolonistima privremeno zabranjen povratak]] na njihova prijašnja mjesta življenja. Nove vlasti već su početkom [[kolovoz]]a 1945. godine usvojile Zakon o reviziji kolonističkih odnosa, koji je za koloniste predviđao izvjesne kompenzacije u [[Vojvodina|Vojvodini]], odakle su masovno bili iseljeni [[podunavski Nijemci]].<ref name="Jovanović">[http://scindeks.nb.rs/article.aspx?artid=0354-64970603025J Vladan Jovanović, Tokovi i ishod međuratne kolonizacije Makedonije, Kosova i Metohije]</ref> Na taj se način povećao udio pravoslavnog stanovništva u Vojvodini.
 
Od 1942. do 1945. godine, na području [[NDH]], djelovala je [[Hrvatska pravoslavna crkva]], koja je sjedište svoje patrijaršije imala u Zagrebu. Na čelu joj je bio patrijarh [[Germogen]]. HPC je osnovana na poticaj vlasti [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]] i s ciljem da se pravoslavce u Hrvatskoj odvoji od crkvenih vlasti iz Srbije, te je trajala koliko je trajala i NDH.

Navigacijski izbornik