Julienne Bušić: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja Oznake: uklonjeno uređivanje VisualEditor: prebačeno na wikitekst |
|||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
{{Infookvir književnik |
{{Infookvir književnik |
||
| Ime = Julienne Bušić |
| Ime = Julienne Bušić |
||
| Redak 9: | Redak 10: | ||
| rođenje = [[20. rujna]] [[1948.]], {{SAD grad|Eugene|Oregon}}, [[SAD]] |
| rođenje = [[20. rujna]] [[1948.]], {{SAD grad|Eugene|Oregon}}, [[SAD]] |
||
| smrt = |
| smrt = |
||
| zanimanje = [[književnica]], [[prevoditeljica]] |
| zanimanje = [[književnica]], [[prevoditeljica]], [[Terorizam|teroristkinja]] |
||
| nacionalnost = [[Sjedinjene Američke Države|Amerikanka]] |
| nacionalnost = [[Sjedinjene Američke Države|Amerikanka]] |
||
| period pisanja = od [[1995.]] |
| period pisanja = od [[1995.]] |
||
Inačica od 1. ožujka 2021. u 00:52
| Julienne Bušić | |
|---|---|
 Julienne i Zvonko na Grudskoj večeri u Zagrebu 2009. | |
| Rođenje | 20. rujna 1948., Eugene, Oregon, SAD |
| Zanimanje | književnica, prevoditeljica, teroristkinja |
| Nacionalnost | Amerikanka |
| Period pisanja | od 1995. |
| Književne vrste | proza |
| Suprug/zi | Zvonko Bušić (od 1972. do 2013.) |
| Portal o životopisima | |
Julienne Bušić (Eugene, Oregon, 20. rujna 1948.), američko-hrvatska je prozna spisateljica, esejistica i prevoditeljica.
Životopis
Julienne Bušić rodila se je kao Julienne Eden Schultz, 1948. godine.
Studirala je u SAD-u te u Europi, magistrirajući na području njemačkog jezika i jezikoslovlja. 1969. godine u Beču je upoznala Zvonka Bušića a vjenčali su se 1972. godine u Frankfurtu.[1]
Godine 1976. sudjelovala je u otmici američkog putničkog zrakoplova i za to bila osuđena na doživotni zatvor. Sudac koji je 1977. godine izricao presude Zvonku, Julienne i ostalim sudionicima otmice zrakoplova nije ih smatrao teroristima, čak što više, izrijekom je potvrdio kako “gospodin Bušić nije ni terorist ni kriminalac“, te da su njegovi motivi i ideali bili plemeniti, iako su primijenjena pogrešna sredstva za ostvarivanje ciljeva. Supruga poginulog američkog policajca tužila je državu zbog nemara i nebrige, te stoga što svu krivnju za njegovu smrt prebacuje na “teroriste”, iako na platformi na kojoj je trebalo izvršiti demontažu bombe nisu bili osigurani potrebni uvjeti za obavljanje tog posla, pa je stoga i došlo do eksplozije.
Godine 1989. puštena je iz zatvora nakon 13 godina, a nakon stjecanja hrvatske nezavisnosti došla je u Hrvatsku.[2]
Na Hrvatskoj radioteleviziji je 2013. godine prikazan dokumentarni film pod imenom Ljubavnici i luđaci u kojem je prikazan aktivizam Julienne i Zvonka Bušić za hrvatsku neovisnost.[3] Gledateljstvo je iznimno dobro prihvatilo film.[4] Redateljica i scenaristica tog dokumentarnog filma iz 2012. godine je Ljiljana Bunjevac Filipović.[5]
Književno stvaralaštvo
Tekstovi su joj objavljivani u brojnim američkim i hrvatskim časopisima i listovima, ukljućujući Gobshite Quarterly, Verbatim: A Language Quarterly, Inside, The Bridge, Kolo, Tema, Aleph, Most, Jutarnji list, Večernji list, Vjesnik.
Njezini memoari, knjiga Ljubavnici i luđaci iz 1995. godine (sedam izdanja), dobili su 1996. godine nagradu Fra Lucijan Kordić Društva hrvatskih književnika a objavljeni su i u SAD-u (Gray Sunshine Press). Knjiga Julienne Bušić, Tvoja krv i moja (Mozaik, 2008., 2 izd.) objavljena je i u SAD-u (Ridgepath Press, 2009.). U knjizi se govori o 32 godine čekanja na puštanje njezinoga supruga, Zvonka Bušića, iz zatvora.
Godine 2014. dovršila je i priredila memoarsku knjigu svoga supruga, Zdravo oko - sjećanja.[6]
Djela
- Ljubavnici i luđaci, Znanje, Zagreb, 1995., (7 izdanja) (eng. izd. Lovers and Madmen, 2000., 2007.)
- Tvoja krv i moja, Mozaik, Zagreb, 2008., (eng. izd. Your Blood and Mine, 2010.)
- Živa glava, Interpublic, Zagreb, 2012. (eng. izd. Living Cells, 2012.)
Prijevodi
- Gordan Nuhanović: The Survival League, 2005., prijevod s hrvatskoga na engleski jezik.[7]
- Edo Popović: Zagreb, Exit South, 2005., prijevod s hrvatskoga na engleski jezik.[7]
- Lidija Bajuk: Matapur: hrvatska prirodna i kulturna baština Međimurja = Croatian nature and culture heritage of Međimurje, 2012., prijevod s hrvatskoga na engleski jezik (zajedno s Vesnom Markulin-Dye i Vedranom Pavlićem).[8]
Nagrade i priznanja
- 1996.: Nagrada Fra Lucijan Kordić, za memoare Ljubavnici i luđaci.
- 2012.: Nagrada "Antun Branko Šimić", za roman Živa glava.[9]
- 2012.: Nagrada Bili smo prvi kad je trebalo, za roman Živa glava.[10]
- 2013.: Nagrada Grb općine Jasenice.[11]
Izvori
- ↑ Jadranka Jureško-Kero, Julienne Eden Bušić danas pokapa svog voljenog Zvonka , Večernji list, 4. rujna 2013., preuzeto 20. rujna 2013.
- ↑ Zvonko & Julienne Bušić, službena stranica, zvonkobusic.com, preuzeto 22. rujna 2013.
- ↑ Orhidea Gaura, 'Ljubavnici i luđaci': Priča o Zvonku i Julienne Bušić napokon filmski dokumentirana, dnevno.hr, 27. veljače 2013., preuzeto 23. rujna 2013.
- ↑ Izvještaj Povjerenika za razdoblje od 21. veljače do 19. ožujka 2013., hrt.hr, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 11. lipnja 2015.), preuzeto 15. prosincaa 2018.
- ↑ MojTV Ljubavnici i luđaci (pristupljeno 9. listopada 2016.)
- ↑ Božena Matijević, Zvonko Bušić - Pjesnik života koji je dva puta rekao: “Ne mogu više!”, Večernji list, 24. rujna 2014., pristupljeno 11. listopada 2014.
- ↑ a b (engl.) Interview with Julienne Bušić, ooligan.pdx.edu, 15. prosincaa 2018.
- ↑ Katalog Knjižnica grada Zagreba: Matapur: hrvatska prirodna i kulturna baština Međimurja = Croatian nature and culture heritage of Međimurje, katalog.kgz.hr, preuzeto 23. rujna 2013.
- ↑ Godišnja nagrada Antun Branko Šimić, dhkhb.org, preuzeto 21. svibnja 2013.
- ↑ Bože Vukušić dobitnik nagrade Bili smo prvi kad je trebalo, koprivnica.net, 4. rujna 2013., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 21. rujna 2013.), preuzeto 15. prosincaa 2018.
- ↑ Velimir Brkić, Gotovina opravdao svoj nedolazak, nagrada za životno djelo na čekanju:
- »Grb Općine Jasenice dodijeljen je obitelji Zvonka i Julienne Bušić za iznimnu žrtvu koju su podnijeli za Hrvatsku.«, Zadarski list, 21. siječnja 2013., preuzeto 2. studenoga 2013.