El Shatt

Majka Dalmatinka (Ante Kostović) i groblje u El Shattu, 1969.

El Shatt u rujnu 1944.

El Shatt je kompleks izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku Sinaju u Egiptu, u kojem je od veljače 1944. do ožujka 1946. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagore.

Zemljopisni položaj

Logori su bili nekoliko kilometara udaljeni jedan od drugoga. Ondje je u početku bila samo željeznička postaja i ostatci pozadinskog logora britanskog feldmaršala Montgomeryja koji Englezima više nije bio bitan nakon što su pobijedili Nijemce kod El Alameina.

Postojali su još neki logori. Tolumbat, nedaleko od Aleksandrije, bio je za žene s malom djecom i u njemu su bili najbolji uvjeti, dok je najgorih uvjeta bio El Khataba koji je bio udaljen nekoliko sati od Tolumbata i El Shatta.

U blizini su bili i logori Grka i Poljaka. Dalmatinci su se s njima mjerili u organizaciji izbjegličkog naselja. Razlika je bila što su Grci i Poljaci za sve tražili arapsku poslugu, dok su Dalmatinci sve sami organizirali.

Povijesni tijek događaja

Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem 1943. i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava Dalmacija, veliki broj civila, preko 30.000, u strahu se od odmazde sklonio na otok Vis. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab partizanske vojske i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u Bari, a zatim u Taranto. U zbjegu je bilo najviše Makarana (oko 5800), zatim Korčulana (4500), Bračana i Šoltana (4300), Vodičana (4000), Višana (3800), Hvarana (3000), Trogirana (2000), Šibenčana (2000) kao i tisuće iz drugih mjesta u Dalmaciji. Hrvata je u zbjegu bilo oko 80%, a 7% bili su Srbi, uz nešto Slovenaca, Židova i drugih. Budući da je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, odlučeno je da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.

Egipat, po nekima, nije bio slučajno određen. Ondje je bio formalni vladar Jugoslavije kralj Petar II. Karađorđević, dio ministarstava njegove vlade u izbjeglištvu, dijelovi kraljevske vojske. Među tom vojskom bio je bataljun Hrvata i Slovenaca koji je služio u talijanskoj vojsci, pa je dospio u britansko zarobljeništvo. Ti su se Hrvati i Slovenci pobunili malo prije nego što su došle izbjeglice, i nosili su zvijezdu petokraku na svojoj kapi.

Logor je formiran na površini od 260 km² u blizini Sueskog kanala, i podijeljen na pet manjih podlogora. Izbjeglice su bile smještene u šatorima, prosječno u svakom jedna do dvije obitelji. Iako daleko od domovine i u lošim uvjetima, pokušali su očuvati privid normalnog života. Tako su osnovane škole, razne radionice, zajedničke praonice, izdavane su novine, a u jednom šatoru je uređena crkva. Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su oboljevala od crijevnih bolesti, te ih je veliki broj i umro. Britanska uprava je također držala strog režim, dopuštajući izlazak iz kompleksa samo s propusnicama.

Obitelji i naselja u logoru grupirali su se tako da su bili istog rasporeda kao i u starom kraju.

Više od 30.000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru osamnaest i više mjeseci. U logoru se rodilo 481 dijete. Dio djece se rodio u vezama Engleza i Hrvatica, no tek je dio tih veza ozakonjen. Trag boravka Hrvata u El Shattu je i u osobnim imenima. Neka od djece dobila su imena poput Nila, Sinaj, Sinajka, Elšatka, Sueska, Suez, Nilka i sl.

Smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem Titove vlasti, u svibnju 1945. počeo je polagan povratak zbjega kući. Povratak je kasnio zbog navodnog manjka brodova, tako da je posljednji konvoj otišao 24. ožujka 1946. Na mjestu izbjeglištva ostalo je groblje s oko 800 umrlih.

Izbjegličko groblje je s vremenom bilo devastirano, a onda i uništeno u izraelsko-arapskim ratovima. Groblje je 1985. po prvi put obnovljeno, no do tada je već bio izgubljen trag o većini grobova. Godine 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno je memorijalno područje sa spomen-obilježjem.

Slike iz života u logoru

Fotografije logora iz rujna 1944. godine, iz zbirke sa 175 fotografija Kongresne knjižnice Sjedinjenih Američkih Država.

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

Centralni odbor zbjega

Centralni odbor zbjega činili su:

• predsjednik: Ivo Markić (1944., 1945.), Mate Barbić (1944.), don Andro Štambuk (1946.)
• glavni tajnik: Zvonimir Bešker (1944.), Mate Barbić (1944. – 1945.)
• voditelj Prosvjetno-propagandnog odjela: Marin Franičević (1944.), Zoran Palčok i don Andro Štambuk (1944. – 1946.)
• voditelj Političko-upravnog odjela: Zvonimir Bešker (1944.), Mate Barbić (1944. – 1945.)
• voditelj Zdravstvenog odsjeka: dr. Milivoj Visković, kasnije i Milan Bijelić
• voditelj Gospodarskog odsjeka: Duško Čurčija
• voditelj Tehničkog odsjeka: Savka Dabčević (1944.), Zvonimir Bešker (1944. – 1945.), kasnije i Ivo Franetović (1944. – 1946.)
• voditelj Kulturno-informativnog odjela: Ivan Jurlina, kasnije i Marija Lujak

Poznati u zbjegu u El Shattu

Osobe koje su bile u zbjegu u El Shattu ili su rođene ondje: Ranko Marinković, Vjekoslav Kaleb, Savka Dabčević-Kučar, Josip Hatze, Estera Paunović, Roko Dobra, Gojko Borić, Tomislav Zuppa (prebacivao je civile preko Leccea u El Shatt), Jakša Miličić, Rudolf Gerhart Bunk, Ivica Hlevnjak, Miroslav Feldman, Želimir Pašalić (prof. ekonomije), Sinaj Juraj Bulimbašić (nagrađivani maslinar), Živko Kljaković (akad. slikar), Zvonimir Barišić (svestrani sportski radnik), Šime Mišetić (nogometni djelatnik), Stjepan Vladimir Letinić (agronom, pjesnik i novinar). Poznate osobe čiji su roditelji bili u zbjegu u El Shattu: Izvor Oreb ("majka mu bila na Mojsijevom izvoru"), Željko Vukmirica, Stipe Božić.

Vidi

• El-Arish (logor)