El Shatt: razlika između inačica

Koordinate: 30°02′10″N 32°36′50″E / 30.036°N 32.614°E / 30.036; 32.614
Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
→‎Slike iz života u logoru: vraćam podatak o bombardiranju, sada s izvorom; sitne nadopune
Redak 22: Redak 22:
U blizini logora bio je poligon avijacije kraljevske vojske pa su na logor, navodno slučajno, pet puta padale bombe od kojih je nekoliko ljudi stradalo – posljednji put početkom 1945.<ref name="HRTfilm" />
U blizini logora bio je poligon avijacije kraljevske vojske pa su na logor, navodno slučajno, pet puta padale bombe od kojih je nekoliko ljudi stradalo – posljednji put početkom 1945.<ref name="HRTfilm" />


Smirivanjem prilika u [[Federativna Narodna Republika Jugoslavija|Jugoslaviji]] i učvršćenjem [[Josip Broz Tito|Titove]] vlasti, u ožujku 1945. formirana je komisija za repatrijaciju. U svibnju 1945. počeo je polagan povratak zbjega kući.<ref name=":0" /> Povratak je kasnio zbog navodnog manjka brodova<ref>HTV-ov dokumentarni film [[Pustinjska priča - El Shatt]]</ref> i uz višemjesečne zastoje zbog nategnutih političkih odnosa Jugoslavije i saveznika.<ref name="HRTfilm" /> Posljednji konvoj otišao je iz El Shatta [[24. ožujka]] [[1946.]]<ref name=":0" /> Prema popisima iz triju logora, na mjestu izbjeglištva ostalo je groblje sa 715 umrlih.<ref name=":0" />
Smirivanjem prilika u [[Federativna Narodna Republika Jugoslavija|Jugoslaviji]] i učvršćenjem [[Josip Broz Tito|Titove]] vlasti, u ožujku 1945. formirana je komisija za repatrijaciju. U svibnju 1945. počeo je polagan povratak zbjega kući.<ref name=":0" /> Povratak je kasnio zbog navodnog manjka brodova i uz višemjesečne zastoje zbog nategnutih političkih odnosa Jugoslavije i saveznika.<ref name="HRTfilm" /> Posljednji konvoj otišao je iz El Shatta [[24. ožujka]] [[1946.]]<ref name=":0" /> Prema popisima iz triju logora, na mjestu izbjeglištva ostalo je groblje sa 715 umrlih.<ref name=":0" />


Izbjegličko groblje je s vremenom bilo devastirano, a onda i uništeno u izraelsko-arapskim ratovima 1967.<ref name=":1">{{Citiranje weba|url=http://www.croatia.org/crown/articles/6971/1/E-The-memorial-at-El-Shatt-is-silent.html|title=The memorial at El-Shatt is silent|last=Bach|first=Nenad|work=www.croatia.org|accessdate=2021-03-05}}</ref> Groblje je 1985. po prvi put obnovljeno, no do tada je već bio izgubljen trag o većini grobova.<ref name=":0" /> Godine 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno je memorijalno područje sa spomen-obilježjem za svih 856<ref name="HRTfilm" /> stradalih u zbjegu.
Izbjegličko groblje je s vremenom bilo devastirano, a onda i uništeno u izraelsko-arapskim ratovima 1967.<ref name=":1">{{Citiranje weba|url=http://www.croatia.org/crown/articles/6971/1/E-The-memorial-at-El-Shatt-is-silent.html|title=The memorial at El-Shatt is silent|last=Bach|first=Nenad|work=www.croatia.org|accessdate=2021-03-05}}</ref> Groblje je 1985. po prvi put obnovljeno, no do tada je već bio izgubljen trag o većini grobova.<ref name=":0" /> Godine 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno je memorijalno područje sa spomen-obilježjem za svih 856<ref name="HRTfilm" /> stradalih u zbjegu.

Inačica od 9. ožujka 2021. u 02:55

Majka Dalmatinka (Ante Kostović) i groblje u El Shattu, 1969.
El Shatt u rujnu 1944.

El Shatt je kompleks izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku Sinaju u Egiptu,[1][2] u kojem je od veljače 1944. do ožujka 1946. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagore.[3]

Zemljopisni položaj

Logori su bili nekoliko kilometara udaljeni jedan od drugoga. Ondje je u početku bila samo željeznička postaja i ostatci pozadinskog logora britanskog feldmaršala Montgomeryja koji Englezima više nije bio bitan nakon što su pobijedili Nijemce kod El Alameina.[4]

Postojali su još neki logori. Tolumbat, nedaleko od Aleksandrije, bio je za žene s malom djecom i u njemu su bili najbolji uvjeti, dok je najgorih uvjeta bio El Khatadba koji je bio udaljen nekoliko sati od Tolumbata i El Shatta.[4]

U blizini su bili i logori Grka i Poljaka.[5] Dalmatinci su se s njima mjerili u organizaciji izbjegličkog naselja,[4] i jedini su imali potpuno autonomnu organizaciju života u logoru.[6]

Povijesni tijek događaja

Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem 1943. i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava Dalmacija, veliki broj civila u strahu se od odmazde sklonio na otok Vis. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab partizanske vojske i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u Bari, a zatim u Taranto.[3] U zbjegu je bilo gotovo 40.000 ljudi, najviše Makarana (oko 5800), zatim Korčulana (4500), Bračana i Šoltana (4300), Vodičana (4000), Višana (3800), Hvarana (3000), Trogirana (2000), Šibenčana (2000) kao i tisuće iz drugih mjesta u Dalmaciji.[3] Hrvata je u zbjegu bilo oko 80%, a 7% bili su Srbi, uz nešto Slovenaca, Židova i drugih.[3] Budući da je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, odlučeno je da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.[6]

Egipat, po nekima, nije bio slučajno određen. Ondje je bio formalni vladar Jugoslavije kralj Petar II. Karađorđević, dio ministarstava njegove vlade u izbjeglištvu, dijelovi kraljevske vojske. Među tom vojskom bio je bataljun Hrvata i Slovenaca koji je služio u talijanskoj vojsci, pa je dospio u britansko zarobljeništvo. Ti su se Hrvati i Slovenci pobunili malo prije nego što su došle izbjeglice, i nosili su zvijezdu petokraku na svojoj kapi.[4] Oni su bili prvi koji su pridošlicama priskočili u pomoć i usred gole pustinje im namjestili prve šatore.[6]

Logor je formiran na površini od 260 km2 u blizini Sueskog kanala, i podijeljen na pet manjih podlogora. Obitelji i naselja u logoru grupirali su se tako da su bili istog rasporeda kao i u starom kraju.[4] Prosječno je u svakom šatoru bila jedna do dvije obitelji. Iako daleko od domovine i u lošim uvjetima, pokušali su očuvati privid normalnog života. Osnovane su škole, razne radionice, zajedničke praonice, izdavane su novine, a u jednom šatoru je uređena crkva.[3] Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su oboljevala od crijevnih bolesti. U logoru El Khatadba ih je velik broj umro od ospica.[6] Britanska uprava je držala strog režim, dopuštajući izlazak iz kompleksa samo s propusnicama.

Više od 30.000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru osamnaest i više mjeseci. U logoru se rodilo 475 djece.[3] Dio djece se rodio u vezama Engleza i Hrvatica, no tek je dio tih veza ozakonjen. Trag boravka Hrvata u El Shattu je i u osobnim imenima. Neka od djece dobila su imena poput Nila, Sinaj, Sinajka, Elšatka, Sueska, Suez, Nilka, Zbjegan i sl.[4]

U blizini logora bio je poligon avijacije kraljevske vojske pa su na logor, navodno slučajno, pet puta padale bombe od kojih je nekoliko ljudi stradalo – posljednji put početkom 1945.[6]

Smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem Titove vlasti, u ožujku 1945. formirana je komisija za repatrijaciju. U svibnju 1945. počeo je polagan povratak zbjega kući.[3] Povratak je kasnio zbog navodnog manjka brodova i uz višemjesečne zastoje zbog nategnutih političkih odnosa Jugoslavije i saveznika.[6] Posljednji konvoj otišao je iz El Shatta 24. ožujka 1946.[3] Prema popisima iz triju logora, na mjestu izbjeglištva ostalo je groblje sa 715 umrlih.[3]

Izbjegličko groblje je s vremenom bilo devastirano, a onda i uništeno u izraelsko-arapskim ratovima 1967.[7] Groblje je 1985. po prvi put obnovljeno, no do tada je već bio izgubljen trag o većini grobova.[3] Godine 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno je memorijalno područje sa spomen-obilježjem za svih 856[6] stradalih u zbjegu.

Slike iz života u logoru

Fotografije logora iz rujna 1944. godine, iz zbirke sa 175 fotografija Kongresne knjižnice Sjedinjenih Američkih Država.[8][9]

Centralni odbor zbjega

Desno: duša zbjega[6]:27.30 sekretar centralnog odbora Mate Barbić

Organizaciju života u logorima vodio je Centralni odbor zbjega. Kao glavni zadatak odredili su motivirati ljude i svakome dati neku ulogu, no bez ikakve represije.[6] Odbor su u različitim razdobljima činili:[10]

Poznati u zbjegu u El Shattu

Osobe koje su bile u zbjegu u El Shattu ili su rođene ondje: Ranko Marinković, Vjekoslav Kaleb, Savka Dabčević-Kučar, Josip Hatze,[7] Estera Paunović, Roko Dobra, Gojko Borić, Tomislav Zuppa (prebacivao je civile preko Leccea u El Shatt), Jakša Miličić, Rudolf Gerhart Bunk,[11] Ivica Hlevnjak,[12] Miroslav Feldman,[13] Želimir Pašalić (prof. ekonomije), Sinaj Juraj Bulimbašić (nagrađivani maslinar),[14] Živko Kljaković (akad. slikar), Zvonimir Barišić (svestrani sportski radnik),[15] Šime Mišetić (nogometni djelatnik),[16] Stjepan Vladimir Letinić (agronom, pjesnik i novinar).[17] Poznate osobe čiji su roditelji bili u zbjegu u El Shattu: Izvor Oreb ("majka mu bila na Mojsijevom izvoru"),[18] Željko Vukmirica,[19] Stipe Božić.[20]

Vidi

Izvori

  1. ↑ Karabatić, Marin. Izbjeglički logor El Shatt – Dalmatinski grad na Sinaju (1/7). Hrvatski povijesni portal. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. listopada 2020. Pristupljeno 23. veljače 2021.
  2. ↑ Bieber, Florian. 2020. Building Yugoslavia in the Sand? Dalmatian Refugees in Egypt, 1944–1946. Slavic Review (engleski). 79 (2): 298–322. 10.1017/slr.2020.85. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
  3. ↑ a b c d e f g h i j Neven Bogdanić. 21. ožujka 1995. El Shatt naš nezaboravljeni. Crkva u svijetu : Crkva u svijetu. 30 (1): 53–59. Pristupljeno 23. veljače 2021.
  4. ↑ a b c d e f Perinović, Ferdinand. Dica Kalelarge protiv četiri lažna mita o Zadru. Društvo za zaštitu biciklista u prometu Zadar, 2010.
  5. ↑ El Shatt – the Croatian Refugee Community in the Sinai Desert, Egypt (1944-1946). hismus.hr (engleski). Hrvatski povijesni muzej. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
  6. ↑ a b c d e f g h i Ninoslav Lovčević. 2009. Pustinjska priča - El Shatt. Hrvatska radiotelevizija. Pristupljeno 8. ožujka 2021.
  7. ↑ a b Bach, Nenad. The memorial at El-Shatt is silent. www.croatia.org. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
  8. ↑ Gilmore, Otto. 1944. Cairo (vicinity), Egypt. Sept. 1944. Comprehensive, overall photographic study of El Shatt, the United Nations Relief and Rehabilitation Administration's refugee camp for Yugoslavs. www.loc.gov (engleski). Pristupljeno 4. ožujka 2021.
  9. ↑ Sorene, Paul. 8. ožujka 2019. Survivors of The Sinai Express : European Exiles In Egypt (1944). Flashbak (engleski). Pristupljeno 5. ožujka 2021.
  10. ↑ Karabatić, Marin. U Egipat – Izbjeglički logor El Shatt (3/7). Hrvatski povijesni portal. Pristupljeno 23. veljače 2021.
  11. ↑ Culturenet.hr - Rudolf Gerhart Bunk 1908.-1974. / Akvareli. www.culturenet.hr. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
  12. ↑ Nogometni leksikon. nogomet.lzmk.hr. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
  13. ↑ Grad Virovitica Značajni Virovitičani
  14. ↑ O nama. Oblizeki. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
  15. ↑ Slobodna Dalmacija Toni Petrić: Sport u Splitu od 1941. do 1945. (7), 15. svibnja 2000.
  16. ↑ Milorad Bibić Mosor. 28. lipnja 2009. Šime Mišetić: Split je umra. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 19.rujna 2015. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |accessdate= (pomoć)
  17. ↑ Preminuo Stjepan Vladimir Letinić, Društvo hrvatskih književnika. 23. travnja 2018. Pristupljeno 28. travnja 2018.
  18. ↑ Hlevnjak, Branka. 2007. Izvor Oreb : slikarstvo 1966.–2006. Naklada Pavićić. Zagreb. ISBN 978-953-6308-70-5
  19. ↑ Pacek, Tatjana. Željko Vukmirica tvrdi da je tek kopija svoje nadarene majke. www.vecernji.hr. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
  20. ↑ Carević, Ivana. 14. veljače 2010. Stipe Božić o svojim vodičima kroz pustinjska prostranstva. vecernji.hr. Večernji list. Pristupljeno 5. ožujka 2021.


Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=El_Shatt&oldid=5773454"