Nada Klaić: razlika između inačica
nisam imao pristupa izvorima, tako da je samo popravljen stil zadnjeg dijela teksta, jos kad bih znao sto znaci "tuk na utuk", i to bih sredio |
mNema sažetka uređivanja |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
{{Infookvir životopis |
|||
[[Datoteka:NadaKlaić.jpg|mini|Nada Klaić]] |
|||
| ime = Nada Klaić |
|||
| slika = NadaKlaić.jpg |
|||
| veličina = 220px |
|||
| opis slike = |
|||
| pseudonim = |
|||
| rođenje = [[21. srpnja]] [[1920.]] |
|||
| smrt = [[2. kolovoza]] [[1988.]] |
|||
| nacionalnost = [[Hrvati|Hrvatica]] |
|||
| poznat_po = |
|||
| zanimanje = [[povjesničarka]] |
|||
}} |
|||
'''Nada Klaić''', ([[Zagreb]], [[21. srpnja]] [[1920]]. - Zagreb, [[2. kolovoza]] [[1988]].), [[hrvatska]] povjesničarka, medievalistica. Većinu svoje karijere je posvetila analizi starih izvora i modernizaciji samog pristupa povijesti. Unuka je povjesničara [[Vjekoslav Klaić|Vjekoslava Klaića]]. |
'''Nada Klaić''', ([[Zagreb]], [[21. srpnja]] [[1920]]. - Zagreb, [[2. kolovoza]] [[1988]].), [[hrvatska]] povjesničarka, medievalistica. Većinu svoje karijere je posvetila analizi starih izvora i modernizaciji samog pristupa povijesti. Unuka je povjesničara [[Vjekoslav Klaić|Vjekoslava Klaića]]. |
||
Inačica od 21. ožujka 2021. u 15:29
| Nada Klaić | |
 | |
| Rođenje | 21. srpnja 1920. |
|---|---|
| Smrt | 2. kolovoza 1988. |
| Nacionalnost | Hrvatica |
| Zanimanje | povjesničarka |
| Portal o životopisima | |
Nada Klaić, (Zagreb, 21. srpnja 1920. - Zagreb, 2. kolovoza 1988.), hrvatska povjesničarka, medievalistica. Većinu svoje karijere je posvetila analizi starih izvora i modernizaciji samog pristupa povijesti. Unuka je povjesničara Vjekoslava Klaića.
Životopis
Godine 1943. diplomirala je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je od iste godine bila zaposlena kao asistentica. Godine 1946. doktorirala je tezom Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića. Od 1954. bila je privatni docent, a od 1968. redovita profesorica na katedri za hrvatsku povijest. Bavila se razdobljem od doseljenja Slavena do XIX. stoljeća. Hrvatsku je medievalistiku obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi Historija naroda Jugoslavije II (1959.) napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su uključeni elementi gospodarske i društvene povijesti. Posebnu pozornost obraćala je povijesti gradova, o čemu je objavila niz rasprava i knjiga: Zadar u srednjem vijeku do 1409. (suautor Ivo Petricioli, 1976.), Zagreb u srednjem vijeku (1982.), Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku (1983.), Trogir u srednjem vijeku: javni život grada i njegovih ljudi (1985.), Koprivnica u srednjem vijeku (1987.). Niz rasprava napisala je o bunama i socijalnim sukobima, a rezultate je sabrala u knjizi Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću (1976.). Svoje ocjene o ulozi pojedinih velikaša iznijela je u knjigama Posljednji knezovi Celjski u zemljama Svete Krune (Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone), (1982.) i Medvedgrad i njegovi gospodari (1987.).
Velik dio njezina rada čini ocjena i objavljivanje izvora. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnoga razdoblja (Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara, 1965., 1966-67), dovodeći u sumnju njegovu autentičnost.[1][2] Sumnja u autentičnost bila je ispravna, jer su sve sačuvane isprave hrvatskih vladara iz ranoga srednjega vijeka prijepisi, a samim time i formalni falsifikati. Međutim, Nada Klaić nikad nije odbacila autentičnost povijesne jezgre pojedine isprave. Osim anonimne splitske kronike (Historia Salonitana maior, 1967.), objavila je niz izvora prevedenih s latinskoga za potrebe studenata (Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, 1972.). Cjelovito i izvorno poimanje ranosrednjovjekovnoga razvoja hrvatskih zemalja dala je u knjizi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1971.), dok je mnogobrojne probleme kasnijega razdoblja sabrala u djelu Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (1976.). Posmrtno su joj objavljene knjige Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g. (1989.) i Povijest Hrvata u srednjem vijeku (1990.).
Nada Klaić je najutjecajnija hrvatska medievalistica 20. stoljeća.[3] Njen izuzetan doprinos je izražen ponajviše na inoviranju i općoj modernizaciji pristupa hrvatskoj povijesti (a srednjovjekovnoj pogotovo), čime je pomogla oslobođenju od nacionalo-romantičarskih pripovjedačkih povijesti 19. stoljeća. Također je jedna od utemeljiteljica suvremenog multidisciplinarnog pristupa hrvatskoj povijesti, koji uključuje arheologiju, paleografiju, gospodarsku povijest, povijest umjetnosti i kulture. Njenom zaslugom definitivno su preispitana stariji povijesni izvori, te raspršeni mnogi mitovi koji su odražavali političku funkciju hrvatske historiografije 19. stoljeća.
 |
Ovaj članak ili odlomak izgleda kao esej. (rasprava) Pomozite popraviti ovaj članak prema pravilima i smjernicama Wikipedije tako da stilski i sadržajno bude primjeren enciklopediji. |
Unatoč tome, sama je autorica imala neke slabije potkrijepljene stavove, npr. njeno poricanje postojanja prve hrvatske tiskare u Kosinju u Lici[4], spekulacija o seobi Hrvata iz Karantanije i njen rad o srednjovjekovnoj Bosni, napisan kao tuk na utuk srpskomu povjesničaru Simi Ćirkoviću.
Polemika s Dominikom Mandićem
Nada Klaić se tijekom 1960.-ih uplela u polemiku s Dominikom Mandićem i njegovim pristupom hrvatskoj povijesti ranoga srednjovjekovlja, iako polemika nije mogla biti vođena otvoreno zbog Mandićeva statusa antikomunističkoga emigranta.[5] U toj je raspravi jaka strana Nade Klaić bio moderan znanstveni i multidisciplinarni pristup, kao i dobro potkrijepljena kritička analiza povijesnih izvora, dok je Mandić bio jači u crkvenopovijesnim analizama, što je bilo značajno, uzme li se u obzir uloga Crkve u srednjovjekovnom društvu.
Ta je polemika imala više dimenzija, no najvažnije su dvije: u modernosti pristupa Nada Klaić je bila superiorna, i može se reći da je njena dominacija u tom pogledu utjecala pozitivno na hrvatsku historiografiju uopće. Drugi je vid bio predstavljen kao borba znanstvene povijesti i romantizma. S obzirom da je pisanje Nade Klaić bilo podupirano od jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih vlasti, ovdje se radilo o srazu dva neznanstvena stava: hrvatskog maksimalističkoga i hrvatskog minimalističkog, od kojih nijedan nije uspio postati temeljem bosanskoj medievalistici. Nakon Mandićevih slabo potkrijepljenih spekulacija (npr. o sjevernoafričkom podrijetlu Vlaha), došle su i prije spomenute slabo utemeljene teze Nade Klaić (o dolasku Hrvata iz Karantanije). Moderna hrvatska historiografija o Bosni i Hercegovini, koja se tek oblikuje, uglavnom prihvaća multidisciplinarni pristup Nade Klaić, dopunjen novijim znanstvenim spoznajama, no odbacuje njen nacionalni redukcionizam i okrnjivanje[nedostaje izvor] hrvatske povijesti.
Djela
- "Marginalia uz problem doseljenja Hrvata", Ljubljana, 1966.
- "Historia Salonitana Maior Tome Arhiđakona - sadrži i raspravu", Naučno delo, Beograd, 1967.
- "Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku", Školska knjiga, Zagreb, 1- 1971., 2- 1975.
- "Zagreb u srednjem vijeku (Povijest Zagreba), Knj. 1" SN Liber, Zagreb, 1982.
- "Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku", Gradski muzej, Vukovar, 1983.
- "Medvedgrad i njegovi gospodari", Globus, Zagreb, 1987., ISBN 86-343-0189-3
- "Koprivnica u srednjem vijeku", Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 1987.
- "Srednjovjekovna Bosna", GZH, Zagreb, 1989., ISBN 86-399-0104-X
- Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.). Zagreb 1989, 1994 (pretisak)
Izvori
- ↑ Klaić, Nada, Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara (I dio), Historijski zbornik 18 (1965) [1]
- ↑ Klaić, Nada, Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara (II dio), Historijski zbornik 19/20 (1966/1967) [2]
- ↑ Hrvatski bibliografski leksikon - Nada Klaić
- »Njezine povijesti gradova te pregledi povijesti hrvatskoga srednjovjekovlja – među kojima je, jednodušna je kritika, povijest ranoga srednjega vijeka idejno i koncepcijski uspjelija – ostavili su trajan i nemimoilazan trag u hrvatskoj medievistici.«
- ↑ Kulundžić, Zvonimir, "Problem najstarije štamparije na slavenskom jugu: (Kosinj 1482-1493)", Zagreb, 1959.
- ↑ Klaić, Nada, Dr. Dominik Mandić, 'Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut, Rim 1963', Historijski zbornik 21/22 (1968/1969) [3]