El Shatt: razlika između inačica
m →Centralni odbor zbjega: ident. predsj. odbora na slici |
|||
Redak 1: | Redak 1: | ||
[[Datoteka:Dan Hadani collection (990048203140205171).jpg|mini|Majka Dalmatinka (Ante Kostović) i groblje u El Shattu, 1969.]] |
[[Datoteka:Dan Hadani collection (990048203140205171).jpg|mini|Majka Dalmatinka (Ante Kostović) i groblje u El Shattu, 1969.]] |
||
[[Datoteka:El Shatt refugee camp for Yugoslavs 1944-09 - Library of Congress-FSA.8d37800-8d37894v.jpg|mini|El Shatt u rujnu 1944.]] |
[[Datoteka:El Shatt refugee camp for Yugoslavs 1944-09 - Library of Congress-FSA.8d37800-8d37894v.jpg|mini|El Shatt u rujnu 1944.]] |
||
'''El Shatt''' je kompleks izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku [[Sinaj|Sinaju]] u [[Egipat|Egiptu]],<ref>{{Citiranje weba|url=http://povijest.net/2018/?p=3041|title=Izbjeglički logor El Shatt – Dalmatinski grad na Sinaju (1/7)|archiveurl=https://web.archive.org/web/20201001215731/http://povijest.net/2018/?p=3041|archivedate=2020-10-01|last=Karabatić|first=Marin|work=Hrvatski povijesni portal|language=hr|accessdate=2021-02-23}}</ref><ref>{{Citiranje časopisa|last=Bieber|first=Florian|title=Building Yugoslavia in the Sand? Dalmatian Refugees in Egypt, 1944–1946|url=https://www.cambridge.org/core/journals/slavic-review/article/building-yugoslavia-in-the-sand-dalmatian-refugees-in-egypt-19441946/4088E6E6287587AC3477CB624B0E5DB2|year=2020|journal=Slavic Review|volume=79|issue=2|pages=298–322|id=10.1017/slr.2020.85|language=en|accessdate=2021-03-05}}</ref> u kojem je od veljače [[1944]] |
'''El Shatt''' je kompleks izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku [[Sinaj|Sinaju]] u [[Egipat|Egiptu]],<ref>{{Citiranje weba|url=http://povijest.net/2018/?p=3041|title=Izbjeglički logor El Shatt – Dalmatinski grad na Sinaju (1/7)|archiveurl=https://web.archive.org/web/20201001215731/http://povijest.net/2018/?p=3041|archivedate=2020-10-01|last=Karabatić|first=Marin|work=Hrvatski povijesni portal|language=hr|accessdate=2021-02-23}}</ref><ref>{{Citiranje časopisa|last=Bieber|first=Florian|title=Building Yugoslavia in the Sand? Dalmatian Refugees in Egypt, 1944–1946|url=https://www.cambridge.org/core/journals/slavic-review/article/building-yugoslavia-in-the-sand-dalmatian-refugees-in-egypt-19441946/4088E6E6287587AC3477CB624B0E5DB2|year=2020|journal=Slavic Review|volume=79|issue=2|pages=298–322|id=10.1017/slr.2020.85|language=en|accessdate=2021-03-05}}</ref> u kojem je od veljače [[1944.]] do ožujka [[1946.]] boravilo evakuirano stanovništvo [[Dalmacija|dalmatinskih]] otoka, primorja i [[Zagora|Zagore]].<ref name=":0" /> |
||
== Zemljopisni položaj == |
== Zemljopisni položaj == |
||
Redak 12: | Redak 12: | ||
== Povijesni tijek događaja == |
== Povijesni tijek događaja == |
||
Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem [[1943]] |
Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem [[1943.]] i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava [[Dalmacija]], veliki broj civila u strahu se od odmazde sklonio na otok [[Vis]]. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab [[Partizani|partizanske vojske]] i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u [[Bari]], a zatim u [[Taranto]].<ref name=":0">{{Citiranje časopisa|author=Neven Bogdanić|title=El Shatt naš nezaboravljeni|url=https://hrcak.srce.hr/52270|date=1995-03-21|journal=Crkva u svijetu : Crkva u svijetu|volume=30|issue=1|pages=53–59|language=hr|accessdate=2021-02-23}}</ref> U zbjegu je bilo gotovo 40.000 ljudi, najviše Makarana (oko 5800), zatim Korčulana (4500), Bračana i Šoltana (4300), Vodičana (4000), Višana (3800), Hvarana (3000), Trogirana (2000), Šibenčana (2000) kao i tisuće iz drugih mjesta u Dalmaciji.<ref name=":0" /> Hrvata je u zbjegu bilo oko 80%, a 7% bili su Srbi, uz nešto Slovenaca, Židova i drugih.<ref name=":0" /> Budući da je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, odlučeno je da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.<ref name="HRTfilm" /> |
||
Egipat, po nekima, nije bio slučajno određen. Ondje je bio formalni vladar Jugoslavije kralj Petar II. Karađorđević, dio ministarstava njegove vlade u izbjeglištvu, dijelovi kraljevske vojske. Među tom vojskom bio je bataljun Hrvata i Slovenaca koji je služio u talijanskoj vojsci, pa je dospio u britansko zarobljeništvo. Ti su se Hrvati i Slovenci pobunili malo prije nego što su došle izbjeglice, i nosili su zvijezdu petokraku na svojoj kapi.<ref name="Perinović" /> Oni su bili prvi koji su pridošlicama priskočili u pomoć i usred gole pustinje im namjestili prve šatore.<ref name="HRTfilm" /> |
Egipat, po nekima, nije bio slučajno određen. Ondje je bio formalni vladar Jugoslavije kralj Petar II. Karađorđević, dio ministarstava njegove vlade u izbjeglištvu, dijelovi kraljevske vojske. Među tom vojskom bio je bataljun Hrvata i Slovenaca koji je služio u talijanskoj vojsci, pa je dospio u britansko zarobljeništvo. Ti su se Hrvati i Slovenci pobunili malo prije nego što su došle izbjeglice, i nosili su zvijezdu petokraku na svojoj kapi.<ref name="Perinović" /> Oni su bili prvi koji su pridošlicama priskočili u pomoć i usred gole pustinje im namjestili prve šatore.<ref name="HRTfilm" /> |
Inačica od 22. ožujka 2021. u 14:38
El Shatt je kompleks izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku Sinaju u Egiptu,[1][2] u kojem je od veljače 1944. do ožujka 1946. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagore.[3]
Zemljopisni položaj
Logori su bili nekoliko kilometara udaljeni jedan od drugoga. Ondje je u početku bila samo željeznička postaja i ostatci pozadinskog logora britanskog feldmaršala Montgomeryja koji Englezima više nije bio bitan nakon što su pobijedili Nijemce kod El Alameina.[4]
Postojali su još neki logori. Tolumbat, nedaleko od Aleksandrije, bio je za žene s malom djecom i u njemu su bili najbolji uvjeti, dok je najgorih uvjeta bio El Khatadba koji je bio udaljen nekoliko sati od Tolumbata i El Shatta.[4]
U blizini su bili i logori Grka i Poljaka.[5] Dalmatinci su se s njima mjerili u organizaciji izbjegličkog naselja,[4] i jedini su imali potpuno autonomnu organizaciju života u logoru.[6]
Povijesni tijek događaja
Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem 1943. i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava Dalmacija, veliki broj civila u strahu se od odmazde sklonio na otok Vis. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab partizanske vojske i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u Bari, a zatim u Taranto.[3] U zbjegu je bilo gotovo 40.000 ljudi, najviše Makarana (oko 5800), zatim Korčulana (4500), Bračana i Šoltana (4300), Vodičana (4000), Višana (3800), Hvarana (3000), Trogirana (2000), Šibenčana (2000) kao i tisuće iz drugih mjesta u Dalmaciji.[3] Hrvata je u zbjegu bilo oko 80%, a 7% bili su Srbi, uz nešto Slovenaca, Židova i drugih.[3] Budući da je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, odlučeno je da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.[6]
Egipat, po nekima, nije bio slučajno određen. Ondje je bio formalni vladar Jugoslavije kralj Petar II. Karađorđević, dio ministarstava njegove vlade u izbjeglištvu, dijelovi kraljevske vojske. Među tom vojskom bio je bataljun Hrvata i Slovenaca koji je služio u talijanskoj vojsci, pa je dospio u britansko zarobljeništvo. Ti su se Hrvati i Slovenci pobunili malo prije nego što su došle izbjeglice, i nosili su zvijezdu petokraku na svojoj kapi.[4] Oni su bili prvi koji su pridošlicama priskočili u pomoć i usred gole pustinje im namjestili prve šatore.[6]
Logor je formiran na površini od 260 km2 u blizini Sueskog kanala, i podijeljen na pet manjih podlogora. Obitelji i naselja u logoru grupirali su se tako da su bili istog rasporeda kao i u starom kraju.[4] Prosječno je u svakom šatoru bila jedna do dvije obitelji. Iako daleko od domovine i u lošim uvjetima, pokušali su očuvati privid normalnog života. Osnovane su škole, razne radionice, zajedničke praonice, izdavane su novine, a u jednom šatoru je uređena crkva.[3] Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su oboljevala od crijevnih bolesti. U logoru El Khatadba ih je velik broj umro od ospica.[6] Britanska uprava je držala strog režim, dopuštajući izlazak iz kompleksa samo s propusnicama.
Više od 30.000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru osamnaest i više mjeseci. U logoru se rodilo 475 djece.[3] Dio djece se rodio u vezama Engleza i Hrvatica, no tek je dio tih veza ozakonjen. Trag boravka Hrvata u El Shattu je i u osobnim imenima. Neka od djece dobila su imena poput Nila, Sinaj, Sinajka, Elšatka, Sueska, Suez, Nilka, Zbjegan i sl.[4]
U blizini logora bio je poligon avijacije kraljevske vojske pa su na logor, navodno slučajno, pet puta padale bombe od kojih je nekoliko ljudi stradalo – posljednji put početkom 1945.[6]
Smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem Titove vlasti, u ožujku 1945. formirana je komisija za repatrijaciju. U svibnju 1945. počeo je polagan povratak zbjega kući.[3] Povratak je kasnio zbog navodnog manjka brodova i uz višemjesečne zastoje zbog nategnutih političkih odnosa Jugoslavije i saveznika.[6] Posljednji konvoj otišao je iz El Shatta 24. ožujka 1946.[3] Prema popisima iz triju logora, na mjestu izbjeglištva ostalo je groblje sa 715 umrlih.[3]
Izbjegličko groblje je s vremenom bilo devastirano, a onda i uništeno u izraelsko-arapskim ratovima 1967.[7] Groblje je 1985. po prvi put obnovljeno, no do tada je već bio izgubljen trag o većini grobova.[3] Godine 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno je memorijalno područje sa spomen-obilježjem za svih 856[6] stradalih u zbjegu.
Slike iz života u logoru
Fotografije logora iz rujna 1944. godine, iz zbirke sa 175 fotografija Kongresne knjižnice Sjedinjenih Američkih Država.[8][9]
Centralni odbor zbjega
Organizaciju života u logorima vodio je Centralni odbor zbjega. Kao glavni zadatak odredili su motivirati ljude i svakome dati neku ulogu, no bez ikakve represije.[6] Odbor su u različitim razdobljima činili:[10]
- predsjednik: Ivo Markić (1944., 1945.), Mate Barbić (1944.), don Andro Štambuk (1946.)
- glavni tajnik: Zvonimir Bešker (1944.), Mate Barbić (1944. – 1945.)
- voditelj Prosvjetno-propagandnog odjela: Marin Franičević (1944.), Zoran Palčok i don Andro Štambuk (1944. – 1946.)
- voditelj Političko-upravnog odjela: Zvonimir Bešker (1944.), Mate Barbić (1944. – 1945.)
- voditelj Zdravstvenog odsjeka: dr. Milivoj Visković, kasnije i Milan Bijelić
- voditelj Gospodarskog odsjeka: Duško Čurčija
- voditelj Tehničkog odsjeka: Savka Dabčević (1944.), Zvonimir Bešker (1944. – 1945.), kasnije i Ivo Franetović (1944. – 1946.)
- voditelj Kulturno-informativnog odjela: Ivan Jurlina, kasnije i Marija Lujak
Poznati u zbjegu u El Shattu
Osobe koje su bile u zbjegu u El Shattu ili su rođene ondje: Ranko Marinković, Vjekoslav Kaleb, Savka Dabčević-Kučar, Josip Hatze,[7] Estera Paunović, Roko Dobra, Gojko Borić, Tomislav Zuppa (prebacivao je civile preko Leccea u El Shatt), Jakša Miličić, Rudolf Gerhart Bunk,[11] Ivica Hlevnjak,[12] Miroslav Feldman,[13] Želimir Pašalić (prof. ekonomije), Sinaj Juraj Bulimbašić (nagrađivani maslinar),[14] Živko Kljaković (akad. slikar), Zvonimir Barišić (svestrani sportski radnik),[15] Šime Mišetić (nogometni djelatnik),[16] Stjepan Vladimir Letinić (agronom, pjesnik i novinar).[17] Poznate osobe čiji su roditelji bili u zbjegu u El Shattu: Izvor Oreb ("majka mu bila na Mojsijevom izvoru"),[18] Željko Vukmirica,[19] Stipe Božić.[20]
Vidi
- Pustinjska priča - El Shatt (dokumentarni film)
- El-Arish (logor)
Izvori
- ↑ Karabatić, Marin. Izbjeglički logor El Shatt – Dalmatinski grad na Sinaju (1/7). Hrvatski povijesni portal. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. listopada 2020. Pristupljeno 23. veljače 2021.
- ↑ Bieber, Florian. 2020. Building Yugoslavia in the Sand? Dalmatian Refugees in Egypt, 1944–1946. Slavic Review (engleski). 79 (2): 298–322. 10.1017/slr.2020.85. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
- ↑ a b c d e f g h i j Neven Bogdanić. 21. ožujka 1995. El Shatt naš nezaboravljeni. Crkva u svijetu : Crkva u svijetu. 30 (1): 53–59. Pristupljeno 23. veljače 2021.
- ↑ a b c d e f Perinović, Ferdinand. Dica Kalelarge protiv četiri lažna mita o Zadru. Društvo za zaštitu biciklista u prometu Zadar, 2010.
- ↑ El Shatt – the Croatian Refugee Community in the Sinai Desert, Egypt (1944-1946). hismus.hr (engleski). Hrvatski povijesni muzej. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
- ↑ a b c d e f g h i Ninoslav Lovčević. 2009. Pustinjska priča - El Shatt. Hrvatska radiotelevizija. Pristupljeno 8. ožujka 2021.
- ↑ a b Bach, Nenad. The memorial at El-Shatt is silent. www.croatia.org. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
- ↑ Gilmore, Otto. 1944. Cairo (vicinity), Egypt. Sept. 1944. Comprehensive, overall photographic study of El Shatt, the United Nations Relief and Rehabilitation Administration's refugee camp for Yugoslavs. www.loc.gov (engleski). Pristupljeno 4. ožujka 2021.
- ↑ Sorene, Paul. 8. ožujka 2019. Survivors of The Sinai Express : European Exiles In Egypt (1944). Flashbak (engleski). Pristupljeno 5. ožujka 2021.
- ↑ Karabatić, Marin. U Egipat – Izbjeglički logor El Shatt (3/7). Hrvatski povijesni portal. Pristupljeno 23. veljače 2021.
- ↑ Culturenet.hr - Rudolf Gerhart Bunk 1908.-1974. / Akvareli. www.culturenet.hr. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
- ↑ Nogometni leksikon. nogomet.lzmk.hr. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
- ↑ Grad Virovitica Značajni Virovitičani
- ↑ O nama. Oblizeki. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
- ↑ Slobodna Dalmacija Toni Petrić: Sport u Splitu od 1941. do 1945. (7), 15. svibnja 2000.
- ↑ Milorad Bibić Mosor. 28. lipnja 2009. Šime Mišetić: Split je umra. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 19.rujna 2015. Provjerite vrijednost datuma u parametru:
|accessdate=
(pomoć) - ↑ Preminuo Stjepan Vladimir Letinić, Društvo hrvatskih književnika. 23. travnja 2018. Pristupljeno 28. travnja 2018.
- ↑ Hlevnjak, Branka. 2007. Izvor Oreb : slikarstvo 1966.–2006. Naklada Pavićić. Zagreb. ISBN 978-953-6308-70-5
- ↑ Pacek, Tatjana. Željko Vukmirica tvrdi da je tek kopija svoje nadarene majke. www.vecernji.hr. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
- ↑ Carević, Ivana. 14. veljače 2010. Stipe Božić o svojim vodičima kroz pustinjska prostranstva. vecernji.hr. Večernji list. Pristupljeno 5. ožujka 2021.