Satira: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 21. prosinca 2021. u 04:58

Satira je književni oblik u kojemu se kritički ismijava pojedinca, skupinu, državu ili vlast. Često je korištena kao sredstvo političke borbe.

Satira je jedina izvorna rimska književna vrsta. Kvintilijan je rekao: Satura quidem tota nostra est (što u prijevodu znači: „Satura (odnosno satira) međutim potpuno je naša“).

Najpoznatiji su predstavnici Gaj Lucilije, Kvint Horacije Flak, Aulo Perzije Flak i Decim Junije Juvenal.

Rimska satira

Satiričnih elemenata ima i u starogrčkoj književnosti, npr. u staroj atičkoj komediji i Aristofanovim napadima na suvremenike (Kleona, Sokrata itd.), zatim u kiničko-stoičkim dijatribama Biona iz Boristena i Menipa iz Gadare. Međutim, ipak su tek rimski književnici razvili satiru kao posebnu književnu vrstu koju karakterizira raznolikost sadržine, a ponekada i oblika (dijalog, pripovijetka, anegdota, raznovrsni metri, mješavina poezije i proze).

Tit Livije^[1] opisuje saturae kao drevne dramske predstave, koje su prvi puta priređene da bi se umilostivili bogovi tijekom epidemije kuge, i koje su predstavljale mješavinu pjesme, glazbe i plesa. Ove dramske sature s jedne su strane utjecale na razvitak rimske komedije, a s druge strane iz njih se razvila poludramska "satira", opis piščeva osobna gledišta, duhovit, podrugljiv ili moralizatorski, na suvremene društvene ili književne teme ili jednostavno usmjeren na ljudske mane.

Rimski autori navode da je prvi pisac stihovanih satira bio Enije, ali čini se da u njima nije bilo invektive ili osobnih napada. Gaj Lucilije bio je prvi koji se u cijelosti posvetio toj književnoj vrsti, i upravo joj je on dao i njen osobeni karakter i heksametarsku formu. Svi kasniji rimski pisci satira smatrali su Lucilija svojim utemeljivačem. Nakon njega djelovao je Marko Terencije Varon, koji je za uzor uzeo Menipove satire, u kojima su se miješali proza i stihovi u različitim metrima. No Varonove satire nisu bile toliko podrugljive kao Lucilijeve i imale su više didaktički ton.

Horacijeve satire pokazuju jak Lucilijev utjecaj, ali ne sadrže osobne napade, nego više kritiziraju općeljudske mane, a sadrže i zanimljive samokritike. Perzije također pokazuje određeni Lucilijev utjecaj, no njegove satire karakterizira jak moralizatorski ton sa stoičkog stajališta i isto ne sadrže direktne osobne napade. Svoj je vrhunac rimska satira dosegla s Juvenalom, koji daje gorke opise poročnosti i zločinstva svake vrste, ali ih radi vlastite sigurnosti povezuje s ljudima prethodne generacije.

Posebnu vrstu satire predstavlja Senekina Apokolocintoza (Pretvaranje Klaudija u tikvu), poznata i kao Ludus de morte Claudiii (= Igra o Klaudijevoj smrti). Pisana je menipskom mješavinom proze i poezije i grubim humorom karikira deifikaciju pokojnog cara Klaudija. Na tragu menipske satire je i Petronijev Satyricon, no to je već više roman nego satira.

Satira u Hrvata

Hrvati su dali mnogo poznatih satiričara, tekstom i karikaturom. Među prvim poznatima je klasicistički pjesnik Andrija Pauli.^[2]

Izvori

↑ Tit Livije, Ab Urbe condita, VII, 2.
↑ Tomislav Bogdan; Dunja Fališevac: Zaboravljeni dubrovački pjesnik Andrija Pauli, Hrvatska znanstvena bibliografija

[1] Tit Livije, Ab Urbe condita, VII, 2.

[2] Tomislav Bogdan; Dunja Fališevac: Zaboravljeni dubrovački pjesnik Andrija Pauli, Hrvatska znanstvena bibliografija

[1]

[2]

@@ Redak 8: / Redak 8: @@
 == Rimska satira ==
-Satiričnih elemenata ima i u [[Starogrčka književnost|starogrčkoj književnosti]], npr. u [[Stara atička komedija|staroj atičkoj komediji]] i [[Aristofan]]ovim napadima na suvremenike ([[Kleon]]a, [[Sokrat]]a itd.), zatim u [[Kinička škola|kiničko]]-[[Stoicizam|stoičkim]] [[Dijatriba|dijatribama]] [[Bion iz Boristena|Biona iz Boristena]] i [[Menip iz Gadare|Menipa iz Gadare]]. Međutim, ipak su tek [[Rimska književnost|rimski književnici]] razvili satiru kao posebnu književnu vrstu koju karakterizira raznolikost sadržine, a ponekada i oblika ([[dijalog]], [[pripovijetka]], [[anegdota]], raznovrsni [[Metrika|metri]], mješavina [[Poezija|poezije]] i [[Proza|proze]]).
+Satiričnih elemenata ima i u [[Starogrčka književnost|starogrčkoj književnosti]], npr. u [[Stara atička komedija|staroj atičkoj komediji]] i [[Aristofan]]ovim napadima na suvremenike ([[Kleon]]a, [[Sokrat]]a itd.), zatim u [[Kinička škola|kiničko]]-[[Stoicizam|stoičkim]] [[dijatriba]]ma [[Bion iz Boristena|Biona iz Boristena]] i [[Menip iz Gadare|Menipa iz Gadare]]. Međutim, ipak su tek [[Rimska književnost|rimski književnici]] razvili satiru kao posebnu književnu vrstu koju karakterizira raznolikost sadržine, a ponekada i oblika ([[dijalog]], [[pripovijetka]], [[anegdota]], raznovrsni [[Metrika|metri]], mješavina [[Poezija|poezije]] i [[Proza|proze]]).
 [[Tit Livije]]<ref>Tit Livije, ''Ab Urbe condita'', VII, 2.</ref> opisuje ''saturae'' kao drevne [[Drama|dramske]] predstave, koje su prvi puta priređene da bi se umilostivili bogovi tijekom epidemije [[Kuga|kuge]], i koje su predstavljale mješavinu pjesme, [[Glazba|glazbe]] i plesa. Ove dramske sature s jedne su strane utjecale na razvitak rimske [[Komedija|komedije]], a s druge strane iz njih se razvila poludramska "satira", opis piščeva osobna gledišta, duhovit, podrugljiv ili moralizatorski, na suvremene [[Društvo|društvene]] ili [[Književnost|književne]] teme ili jednostavno usmjeren na ljudske mane.
-Rimski autori navode da je prvi pisac stihovanih satira bio [[Enije]], ali čini se da u njima nije bilo [[Invektiva|invektive]] ili osobnih napada. [[Gaj Lucilije]] bio je prvi koji se u cijelosti posvetio toj književnoj vrsti, i upravo joj je on dao i njen osobeni karakter i [[Heksametar|heksametarsku]] formu. Svi kasniji rimski pisci satira smatrali su Lucilija svojim utemeljivačem. Nakon njega djelovao je [[Marko Terencije Varon]], koji je za uzor uzeo Menipove satire, u kojima su se miješali proza i stihovi u različitim metrima. No Varonove satire nisu bile toliko podrugljive kao Lucilijeve i imale su više [[Didaktika|didaktički]] ton.
+Rimski autori navode da je prvi pisac stihovanih satira bio [[Enije]], ali čini se da u njima nije bilo [[Invektiva|invektive]] ili osobnih napada. [[Gaj Lucilije]] bio je prvi koji se u cijelosti posvetio toj književnoj vrsti, i upravo joj je on dao i njen osobeni karakter i [[heksametar]]sku formu. Svi kasniji rimski pisci satira smatrali su Lucilija svojim utemeljivačem. Nakon njega djelovao je [[Marko Terencije Varon]], koji je za uzor uzeo Menipove satire, u kojima su se miješali proza i stihovi u različitim metrima. No Varonove satire nisu bile toliko podrugljive kao Lucilijeve i imale su više [[Didaktika|didaktički]] ton.
 [[Horacije]]ve satire pokazuju jak Lucilijev utjecaj, ali ne sadrže osobne napade, nego više kritiziraju općeljudske mane, a sadrže i zanimljive samokritike. [[Aulo Perzije Flak|Perzije]] također pokazuje određeni Lucilijev utjecaj, no njegove satire karakterizira jak moralizatorski ton sa [[Stoicizam|stoičkog]] stajališta i isto ne sadrže direktne osobne napade. Svoj je vrhunac rimska satira dosegla s [[Juvenal]]om, koji daje gorke opise poročnosti i zločinstva svake vrste, ali ih radi vlastite sigurnosti povezuje s ljudima prethodne generacije.