Goran Tribuson: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Sintaksa – Parametar u navodnike.
m RpA: WP:NI, WP:HRV
Redak 25: Redak 25:
}}
}}


'''Goran Tribuson''' ([[Bjelovar]], [[6. kolovoza]], [[književnost u 1948.|1948]].) je [[akademik]] i jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih proznih pisaca, [[film]]ski i [[televizija|televizijski]] [[scenarist]].
'''Goran Tribuson''' ([[Bjelovar]], [[6. kolovoza]], [[književnost u 1948.|1948]].) je [[akademik]] i jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih proznih pisaca, [[film]]ski i [[televizija|televizijski]] [[scenarist]].


== Životopis ==
== Životopis ==
Redak 31: Redak 31:
Kratke priče počinje objavljivati početkom [[1970.-ih]] godina [[20. stoljeće|20. stoljeća]] u prvom valu tzv. ''fantastičara'' (''Zavjera kartografa'' i ''Praška smrt''), da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu. Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika [[hrvatski borgesovci|hrvatskih borgesovaca]] koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta [[Fantastika|fantastiku]], ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema [[Okultizam|okultnome]], što se očituje u njegovim romanima ''Snijeg u Heidelbergu'', ''Čuješ li nas, Frido Štern'' (u cjelokupnom autorovom opusu jednom od najboljih njegovih djela), te ''Ruskom ruletu''. Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom [[Pop kultura|popkulturne]] mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina (''Polagana predaja'', ''Povijest pornografije''). U tu skupinu spadaju i dvije knjige autobiografskih eseja ''Rani dani'' ([[1997.]]) i ''Trava i korov'' ([[1999.]]). Drugi ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani ''Zavirivanje'', ''Siva zona'', ''Noćna smjena'' i drugi, kojih je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one [[Pavao Pavličić|Pavla Pavličića]], stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.
Kratke priče počinje objavljivati početkom [[1970.-ih]] godina [[20. stoljeće|20. stoljeća]] u prvom valu tzv. ''fantastičara'' (''Zavjera kartografa'' i ''Praška smrt''), da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu. Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika [[hrvatski borgesovci|hrvatskih borgesovaca]] koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta [[Fantastika|fantastiku]], ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema [[Okultizam|okultnome]], što se očituje u njegovim romanima ''Snijeg u Heidelbergu'', ''Čuješ li nas, Frido Štern'' (u cjelokupnom autorovom opusu jednom od najboljih njegovih djela), te ''Ruskom ruletu''. Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom [[Pop kultura|popkulturne]] mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina (''Polagana predaja'', ''Povijest pornografije''). U tu skupinu spadaju i dvije knjige autobiografskih eseja ''Rani dani'' ([[1997.]]) i ''Trava i korov'' ([[1999.]]). Drugi ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani ''Zavirivanje'', ''Siva zona'', ''Noćna smjena'' i drugi, kojih je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one [[Pavao Pavličić|Pavla Pavličića]], stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.


Višestruki je dobitnik književnih nagrada. [[Nagrada Ksaver Šandor Gjalski|Nagradu Gjalski]] dobio je 1991., 1999. i 2019. godine. <ref name="Popis">[http://dhk.hr/nagrade-knjizevnika/nagradeni-knjizevnici/nagrada-ksaver-sandor-gjalski-popis-dosadasnjih-dobitnika ''Nagrada Ksaver Šandor Gjalski''], Društvo hrvatskih književnika, dhk.hr, pristupljeno 17. listopada 2020.</ref>1991. godine nagrađen mu je horror roman s alegorijskim i elementima na rubu nadrealng ''Potonulo groblje''. Junak romana boravio je u ustanovama za preodgoj i u zatvoru. Po izlasku iz zatvora vratio u rodni grad, koji nije kakvim poznaje. Grad pomalo odnosi bujica. Tribuson u romanu oslikava srednjoeuropski grad u provinciji, koju stanovnici napuštaju čim se pruži prigoda, gdje baština trune, provincija nad kojom visi strahovita budućnost. Slika grada alegorija je cijelog duhovnog stanja, a sve zajedno bila je proročanska vizija Hrvatske u budućnosti. Glavnog junaka snalazi traumatični očev nestanak i majčina smrt što ga uz zatvorski život pretvara u osamljenika i neobičnu osobu. Potraga za prošlošću pokrenula je seriju neobičnih događaja, koji često graniče sa stvarnošću. Godine 1999. nagrađena mu je knjiga autobiografskih zapisa ''Trava i korov'', dio autobiografske tetralogije u kojoj su još ''Rani dani'', ''Mrtva priroda'' i ''Vrijeme ljubavi''. U ''Travi i korovu'' piše o životu u Bjelovaru, utjecaju glazbe i športa, o odrastanju u vremenu kada su stvari bile naoko jednostavnije, u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. Tribusonova priča je sudbina mnogih, jer "u svakom vremenu, najlakše je onima, pozicioniranima dalje od vlasti i moći, postati korovom na travi jednoga društvenog uređenja" (iz recenzije). Godine 2019. Nagradu Gjalski dobio je za roman ''Otac od bronce''. Radnja polazi od glavnog junaka mutne prošlosti u inozemstvu, izolirana od obitelji koji se vraća u rodni grad, u vrijeme neumitna skora izbivanja rata. Ondje je tetka i mrtav otac s kojim nije bio u dobrim odnosima. Povratak junaka mnogima oko njega znači otvaranje Pandorine kutije i promjenu života zauvijek. Tribuson živopisno opisuje likove u romanu i sjajno i točno evocira jedno vrijeme te "donosi jednu od najljepših ljubavnih priča novije hrvatske književnosti" (iz recenzije). ''Otac od bronce'' je svojevrsni nastavak autobiografskih zapisa ''Vrijeme ljubavi'' ima znatno više društvene kritike nego u dotadašnjim Tribusonovim djelima, nema više razigrane [[ironija|autoironije]] iz ranijih djela i priča je oporija. Književni model kojeg se drži kad piše o o sebi i vlastitom odrastanju jest oko stožernih tematskih osnovica pop-kulture te je roman pun glazbenih, literarnih, filmskih i ostalih citata.<ref>[http://www.glas-slavonije.hr/402312/11/Od-sjena-proslosti-bjezati-je-uzalud Glas Slavonije] Zlatko Kramarić: Od sjena prošlosti bježati je uzalud!, 15. lipnja 2019., pristupljeno 17. listopada 2020.</ref><ref>[https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/knjizevnost/goran-tribuson-otac-od-bronce-kosmar-nesavrsenog-i-nezrelog-drustva/ Novi list] Marinko Krmpotić: Goran Tribuson, “Otac od bronce”: Košmar nesavršenog i nezrelog društva, 13. travnja 2019., pristupljeno 17. listopada 2020.</ref>
Višestruki je dobitnik književnih nagrada. [[Nagrada Ksaver Šandor Gjalski|Nagradu Gjalski]] dobio je 1991., 1999. i 2019. godine.<ref name="Popis">[http://dhk.hr/nagrade-knjizevnika/nagradeni-knjizevnici/nagrada-ksaver-sandor-gjalski-popis-dosadasnjih-dobitnika ''Nagrada Ksaver Šandor Gjalski''], Društvo hrvatskih književnika, dhk.hr, pristupljeno 17. listopada 2020.</ref>1991. godine nagrađen mu je horror roman s alegorijskim i elementima na rubu nadrealng ''Potonulo groblje''. Junak romana boravio je u ustanovama za preodgoj i u zatvoru. Po izlasku iz zatvora vratio u rodni grad, koji nije kakvim poznaje. Grad pomalo odnosi bujica. Tribuson u romanu oslikava srednjoeuropski grad u provinciji, koju stanovnici napuštaju čim se pruži prigoda, gdje baština trune, provincija nad kojom visi strahovita budućnost. Slika grada alegorija je cijelog duhovnog stanja, a sve zajedno bila je proročanska vizija Hrvatske u budućnosti. Glavnog junaka snalazi traumatični očev nestanak i majčina smrt što ga uz zatvorski život pretvara u osamljenika i neobičnu osobu. Potraga za prošlošću pokrenula je seriju neobičnih događaja, koji često graniče sa stvarnošću. Godine 1999. nagrađena mu je knjiga autobiografskih zapisa ''Trava i korov'', dio autobiografske tetralogije u kojoj su još ''Rani dani'', ''Mrtva priroda'' i ''Vrijeme ljubavi''. U ''Travi i korovu'' piše o životu u Bjelovaru, utjecaju glazbe i športa, o odrastanju u vremenu kada su stvari bile naoko jednostavnije, u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. Tribusonova priča je sudbina mnogih, jer "u svakom vremenu, najlakše je onima, pozicioniranima dalje od vlasti i moći, postati korovom na travi jednoga društvenog uređenja" (iz recenzije). Godine 2019. Nagradu Gjalski dobio je za roman ''Otac od bronce''. Radnja polazi od glavnog junaka mutne prošlosti u inozemstvu, izolirana od obitelji koji se vraća u rodni grad, u vrijeme neumitna skora izbivanja rata. Ondje je tetka i mrtav otac s kojim nije bio u dobrim odnosima. Povratak junaka mnogima oko njega znači otvaranje Pandorine kutije i promjenu života zauvijek. Tribuson živopisno opisuje likove u romanu i sjajno i točno evocira jedno vrijeme te "donosi jednu od najljepših ljubavnih priča novije hrvatske književnosti" (iz recenzije). ''Otac od bronce'' je svojevrsni nastavak autobiografskih zapisa ''Vrijeme ljubavi'' ima znatno više društvene kritike nego u dotadašnjim Tribusonovim djelima, nema više razigrane [[ironija|autoironije]] iz ranijih djela i priča je oporija. Književni model kojeg se drži kad piše o o sebi i vlastitom odrastanju jest oko stožernih tematskih osnovica pop-kulture te je roman pun glazbenih, literarnih, filmskih i ostalih citata.<ref>[http://www.glas-slavonije.hr/402312/11/Od-sjena-proslosti-bjezati-je-uzalud Glas Slavonije] Zlatko Kramarić: Od sjena prošlosti bježati je uzalud!, 15. lipnja 2019., pristupljeno 17. listopada 2020.</ref><ref>[https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/knjizevnost/goran-tribuson-otac-od-bronce-kosmar-nesavrsenog-i-nezrelog-drustva/ Novi list] Marinko Krmpotić: Goran Tribuson, “Otac od bronce”: Košmar nesavršenog i nezrelog društva, 13. travnja 2019., pristupljeno 17. listopada 2020.</ref>


Dugogodišnji je urednik u [[Školska knjiga|Školskoj knjizi]], redoviti je profesor <!--(lipanj 2008. godine)--> filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je [[HAZU|Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti]] Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije.
Dugogodišnji je urednik u [[Školska knjiga|Školskoj knjizi]], redoviti je profesor <!--(lipanj 2008. godine)--> filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je [[HAZU|Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti]] Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije.
Godine 2020. dobio je [[Nagrada Grada Zagreba|Nagradu Grada Zagreba]], uz obrazloženje da je i popularan i kvalitetan pisac te scenarist serije “Odmori se, zaslužio si” u kojoj je odlično dočarao duh Zagreba. <ref>[https://www.vecernji.hr/kultura/mi-smo-zemlja-tihih-zgarista-ovdje-je-stvoren-stav-da-je-samo-mrtav-partizan-dobar-partizan-1406935 Večernji list] Denis Derk: Mi smo zemlja tihih zgarišta. Ovdje je stvoren stav da je samo mrtav partizan dobar partizan, 2. lipnja 2020., pristupljeno 17. listopada 2020.</ref>
Godine 2020. dobio je [[Nagrada Grada Zagreba|Nagradu Grada Zagreba]], uz obrazloženje da je i popularan i kvalitetan pisac te scenarist serije “Odmori se, zaslužio si” u kojoj je odlično dočarao duh Zagreba.<ref>[https://www.vecernji.hr/kultura/mi-smo-zemlja-tihih-zgarista-ovdje-je-stvoren-stav-da-je-samo-mrtav-partizan-dobar-partizan-1406935 Večernji list] Denis Derk: Mi smo zemlja tihih zgarišta. Ovdje je stvoren stav da je samo mrtav partizan dobar partizan, 2. lipnja 2020., pristupljeno 17. listopada 2020.</ref>


Sestra mu je redateljica [[Snježana Tribuson]], s kojom je surađivao veći broj puta u nastanku filmova i tv-serija.
Sestra mu je redateljica [[Snježana Tribuson]], s kojom je surađivao veći broj puta u nastanku filmova i tv-serija.

Inačica od 1. siječnja 2022. u 18:58

Goran Tribuson

Rođenje Bjelovar, 6. kolovoza, 1948.
Zanimanje književnik
Nacionalnost Hrvat
Period pisanja 1972. -
Teme fantastika
autobiografska proza
generacijski roman
kriminalističke
Važnija djela
  • :::Čuješ li nas, Frido Štern
    Potonulo groblje
    Trava i korov
    Crvena prašina
    Odmori se, zaslužio si
    Otac od bronce
Nagrade
Portal o životopisima

Goran Tribuson (Bjelovar, 6. kolovoza, 1948.) je akademik i jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih proznih pisaca, filmski i televizijski scenarist.

Životopis

Diplomirao je i magistrirao (filmologija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratke priče počinje objavljivati početkom 1970.-ih godina 20. stoljeća u prvom valu tzv. fantastičara (Zavjera kartografa i Praška smrt), da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu. Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika hrvatskih borgesovaca koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta fantastiku, ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema okultnome, što se očituje u njegovim romanima Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas, Frido Štern (u cjelokupnom autorovom opusu jednom od najboljih njegovih djela), te Ruskom ruletu. Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom popkulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina (Polagana predaja, Povijest pornografije). U tu skupinu spadaju i dvije knjige autobiografskih eseja Rani dani (1997.) i Trava i korov (1999.). Drugi ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani Zavirivanje, Siva zona, Noćna smjena i drugi, kojih je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one Pavla Pavličića, stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.

Višestruki je dobitnik književnih nagrada. Nagradu Gjalski dobio je 1991., 1999. i 2019. godine.[1]1991. godine nagrađen mu je horror roman s alegorijskim i elementima na rubu nadrealng Potonulo groblje. Junak romana boravio je u ustanovama za preodgoj i u zatvoru. Po izlasku iz zatvora vratio u rodni grad, koji nije kakvim poznaje. Grad pomalo odnosi bujica. Tribuson u romanu oslikava srednjoeuropski grad u provinciji, koju stanovnici napuštaju čim se pruži prigoda, gdje baština trune, provincija nad kojom visi strahovita budućnost. Slika grada alegorija je cijelog duhovnog stanja, a sve zajedno bila je proročanska vizija Hrvatske u budućnosti. Glavnog junaka snalazi traumatični očev nestanak i majčina smrt što ga uz zatvorski život pretvara u osamljenika i neobičnu osobu. Potraga za prošlošću pokrenula je seriju neobičnih događaja, koji često graniče sa stvarnošću. Godine 1999. nagrađena mu je knjiga autobiografskih zapisa Trava i korov, dio autobiografske tetralogije u kojoj su još Rani dani, Mrtva priroda i Vrijeme ljubavi. U Travi i korovu piše o životu u Bjelovaru, utjecaju glazbe i športa, o odrastanju u vremenu kada su stvari bile naoko jednostavnije, u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. Tribusonova priča je sudbina mnogih, jer "u svakom vremenu, najlakše je onima, pozicioniranima dalje od vlasti i moći, postati korovom na travi jednoga društvenog uređenja" (iz recenzije). Godine 2019. Nagradu Gjalski dobio je za roman Otac od bronce. Radnja polazi od glavnog junaka mutne prošlosti u inozemstvu, izolirana od obitelji koji se vraća u rodni grad, u vrijeme neumitna skora izbivanja rata. Ondje je tetka i mrtav otac s kojim nije bio u dobrim odnosima. Povratak junaka mnogima oko njega znači otvaranje Pandorine kutije i promjenu života zauvijek. Tribuson živopisno opisuje likove u romanu i sjajno i točno evocira jedno vrijeme te "donosi jednu od najljepših ljubavnih priča novije hrvatske književnosti" (iz recenzije). Otac od bronce je svojevrsni nastavak autobiografskih zapisa Vrijeme ljubavi ima znatno više društvene kritike nego u dotadašnjim Tribusonovim djelima, nema više razigrane autoironije iz ranijih djela i priča je oporija. Književni model kojeg se drži kad piše o o sebi i vlastitom odrastanju jest oko stožernih tematskih osnovica pop-kulture te je roman pun glazbenih, literarnih, filmskih i ostalih citata.[2][3]

Dugogodišnji je urednik u Školskoj knjizi, redoviti je profesor filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije. Godine 2020. dobio je Nagradu Grada Zagreba, uz obrazloženje da je i popularan i kvalitetan pisac te scenarist serije “Odmori se, zaslužio si” u kojoj je odlično dočarao duh Zagreba.[4]

Sestra mu je redateljica Snježana Tribuson, s kojom je surađivao veći broj puta u nastanku filmova i tv-serija.

Bibliografija

Zbirke priča

  • 1972. "Zavjera kartografa", zbirka priča
  • 1975. "Praška smrt", zbirka priča
  • 1978. "Raj za pse", zbirka priča
  • 1983. "Spavaća kola", zbirka priča
  • 1987. "Klasici na ekranu", zbirka priča
  • 1998. "Osmi okular", izbor priča
  • 1998. "Zvijezda kabarea", zbirka priča
  • 2001. "Klub obožavatelja", periferijski kvartet
  • 2010. "Noćne priče", zbirka priča, izabrana djela Gorana Tribusona

Ispovjedna proza - autobiografski zapisi

  • 1997. "Rani dani"
  • 1999. "Trava i korov"
  • 2003. "Mrtva priroda"
  • 2017. "Vrijeme ljubavi"

Romani

  • 1980. "Snijeg u Heidelbergu"
  • 1981. "Čuješ li nas, Frido Štern?"
  • 1982. "Ruski rulet"
  • 1984. "Polagana predaja"
  • 1985. "Zavirivanje"
  • 1985. "Legija stranaca"
  • 1986. "Made in USA"
  • 1986. "Uzvratni susret"
  • 1988. "Povijest pornografije"
  • 1989. "Siva zona"
  • 1990. "Potonulo groblje"
  • 1991. "Dublja strana zaljeva"
  • 1993. "Sanatorij"
  • 1996. "Noćna smjena"
  • 2001. "Bijesne lisice"
  • 2002. "Ne dao Bog većeg zla"
  • 2004. "Gorka čokolada"
  • 2006. "Kuća u kojoj stanuje vrag"
  • 2008. "Divlja plaža"
  • 2010. "Zbirka otrova"
  • 2014. "Susjed u nevolji"
  • 2014. "Propali kongres"
  • 2015. "Sestrica s jezera"
  • 2019. "Otac od bronce"

Filmski scenariji

Izvori

  • Goran Tribuson: "Ne dao bog većeg zla", Zagreb, 2002.
  • HAZU
v • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

  1. ↑ Nagrada Ksaver Šandor Gjalski, Društvo hrvatskih književnika, dhk.hr, pristupljeno 17. listopada 2020.
  2. ↑ Glas Slavonije Zlatko Kramarić: Od sjena prošlosti bježati je uzalud!, 15. lipnja 2019., pristupljeno 17. listopada 2020.
  3. ↑ Novi list Marinko Krmpotić: Goran Tribuson, “Otac od bronce”: Košmar nesavršenog i nezrelog društva, 13. travnja 2019., pristupljeno 17. listopada 2020.
  4. ↑ Večernji list Denis Derk: Mi smo zemlja tihih zgarišta. Ovdje je stvoren stav da je samo mrtav partizan dobar partizan, 2. lipnja 2020., pristupljeno 17. listopada 2020.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Goran_Tribuson&oldid=6251563"