Razlika između inačica stranice »Beatifikacija«

'''Beatifikacija''' ([[latinski]] ''beatus'', blagoslovljen, [[grčki]]: μακάριος, ''makarios'' i latinska riječ ''facere'', učiniti) proglas je [[Katolička crkva|Katoličke crkve]] o mrtvim ljudima koji su po katoličkom vjerovanju dobili pristup [[Raj|Raju]]u i sposobnost posredovanja u [[Bog|Boga]]a u korist pojedinca koji se moli u njegovo ili njezino ime. Beatifikacija je treći od četiri koraka procesa [[Kanonizacija|kanonizacije]]. Osoba koja je beatificirana dobiva naslov ''blaženi''.

Riječ beatifikacija dolazi u uporabu vjerojatno u 4. stoljeću, a prvi put se počela rabiti u Crkvi u [[Kartaga|Kartagi]], no ideja je vjerojatno starija. U ranije vrijeme ta čast je bila lokalna i bila je prenošena s jedne [[Dijeceza|dijeceze]] drugoj uz [[biskup|biskupovo]]ovo odobrenje. Dokaz za to su rana kršćanska svetišta u kojima se nalaze freske samo lokalnih mučenika. Neke beatifikacije biskupa u [[srednji vijek|srednjem vijeku]] bile su skandalozne u usporedbi s današnjim beatifikacijama. Na primjer, [[Karlo Veliki|Karla Velikog Franačkog]] beatificirao je biskupsk skup samo kratko vrijeme poslije smrti. Nikad nije kanoniziran (proglašen svetim), njegovo poštovanje bilo je upitno, no ipak je dano dopuštenje da se slavi [[Misa]] u njegovu čast u [[Aachen|Aachenu]]u i [[Osnabrück|Osnabrücku]]u, no bez prava da ga se oslovljava "blaženim".

Papa Ivan Pavao II. revidirao je pravila proglašavanja blaženim odnosno svetim [[Apostolska konstitucija|Apostolskom konstitucijom]] ''Divinus Perfectionis Magister'' objavljenom 25. siječnja [[1983.]]. Ona je odredila da se u buduće mora dokazati jedno čudo da bi se založilo za beatifikaciju neke osobe, no to pravilo ne vrijedi za one koji su poginuli kao mučenici, jer je njihova svetost već dokazana pošto su poginuli za vjeru i zbog mržnje prema kršćanskoj vjeri (''odium fidei'').

Blaženi se ne slave u cjelokupnoj univerzalnoj kaoličkoj crkvi, nego u (arhi)dijecezama odnosno kongregacijama koje su zahtijevale beatifikaciju, te u drugima koje to zahtijevaju od [[Sveta Stolica|Svete Stolice]]. Za primjer, Hrvati slave [[Nikola Tavelić|Nikolu Tavelića]] kojega ne slave u drugim zemljama. [[Ivan Duns Škot|Ivana Dunsa Škota]] slave svi [[franjevci]] u svijetu, a od ostalih vjernika Nadbiskupija u [[Köln|Kölnu]]u u [[Njemačka|Njemačkoj]].

[[Ivan Pavao II.]] ([[16. listopada]] [[1978.]] – [[2. travnja]] [[2005.]]) promijenio je stari katolički način beatifikacije. Do listopada [[2004.]] beatificirao je 1340 ljudi, više nego svi njegovi prethodnici od [[Siksto V.|pape Siksta V.]] (umro [[1590.]]), koji je uspostavio proceduru beatifikacije sličnoj danas. Nasljednik Ivana Pavla II., papa [[Benedikt XVI.]], odustao je od prakse svojih prethodnika da se beatifikacija proglašava najčešće u [[Vatikan|Vatikanu]]u, odredivši da se svečanost provodi u (arhi)dijecezi u kojoj je pokojna osoba djelovala za života, a da mu predsjeda [[ordinarij]] te (arhi)dijeceze. Benedikt XVI. je 1. svibnja 2011. sam predvodio svečanost beatifikacije Ivana Pavla II., jer je papa na čelu Rimske arhidijeceze i u njoj djeluje.

*{{eng oznaka}} [http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/csaints/documents/rc_con_csaints_doc_20050929_saraiva-martins-beatif_en.html Procedura beatifikacije]