Dušan Bilandžić

Postoji mogućnost da je tekst ili veliki dio teksta prepisan s ove stranice. Ako postoji dopusnica za uporabu teksta, to bi trebalo biti istaknuto na stranici za razgovor. Ako dopusnica ne postoji, tekst je potrebno obrisati! Rok za isticanje potrebnih dopusnica je 26. travnja, nakon čega će tekst biti obrisan. Vidi upute za dobivanje dopusnice.

Postoji mogućnost da je tekst ili veliki dio teksta prepisan s ove stranice. Ako postoji dopusnica za uporabu teksta, to bi trebalo biti istaknuto na stranici za razgovor. Ako dopusnica ne postoji, tekst je potrebno obrisati! Rok za isticanje potrebnih dopusnica je 26. travnja, nakon čega će tekst biti obrisan. Vidi upute za dobivanje dopusnice.

Dušan Bilandžić

Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.

Dušan Bilandžić

Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava) Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil.

Dušan Bilandžić (Maljkovo kod Sinja, 1924 - ), hrvatski povjesničar i političar

Niže razrede franjevačke gimnazije završio u Sinju, a više razrede u gimnaziji u Osijeku. Još prije rata stupio je u SKOJ (komunističku omladinu), a od 1942 sudjeluje u ratu kao borac i politički komesar u slavonskim partizanskim postrojbama. Također, te je godine stupio u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ). U [[Beograd]u je 1955 završio Pravni fakultet, a od 1945. do 1960. je djelovao kao predavač povijesti na Vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon izlaska iz JNA, Bilandžić počinje novinarsku karijeru, no ubrzo je dobio posao u sindikatima, pa 1965 biva izabran u Predsjedništvo sindikata Jugoslavije kao predstavnik Hrvatske. Istodobno sa sindikalno-samoupravljačkim eksperimentima i praksom, Bilandžić se dalje školuje, te 1965 stječe doktorat znanosti na Zagrebačkom sveučilištu iz područja ekonomije. Godine 1967, nakon Tuđmanovog političkoga kraha, postaje direktorom «Instituta za historiju radničkoga pokreta» u Zagrebu. U sljedećim godinama je obnašao više političkih funkcija, a bio je i jednim od ključnih ljudi koji su sudjelovali u izradbi posljednjeg jugoslavenskoga ustava iz 1974 godine. Na Fakultetu političkih znanosti postaje predavač i dekan koncem 70ih i početkom 80ih godina. Za člana suradnika JAZU/HAZU izabran je 1980 godine, a za redovnoga člana 1991.

Poslije ovako besprijekorno ortodoksno komunističke biografije, površni čitatelj bi se s pravom mogao zapitati: što Bilandžić uopće traži u društvu eminentnih hrvatskih povjesnika ? Jednostavan je odgovor u tome da je Dušan Bilandžić možda najbolji hrvatski znalac i sintetski povjesnik razdoblja poslijeratne Hrvatske i komunističke Jugoslavije. Već od početka osamdesetih našao se na udaru unitarističko-centralističkih snaga zbog svoga protivljenja politici unitarnoga jugoslavenstva koja se zahuktala poslije Titove smrti. Budući da je javno osporavao validnost kategorije Jugoslaven" kao nacionalne odrednice u popisu stanovništva 1981, Bilandžić je sredinom 80ih doslovno razapet od beogradskih medija kao skriveni separatist i «ustaša»- u najmanju ruku neobična kvalifikacija za jednoga komunističkoga sindikalca.

Kako se približavalo doba raspada SFRJ, Bilandžić se neuspješno reaktivirao na listi SDP-a, i brzo propao na prvim višestranačkim izborima. No, stare su veze i prijateljstva proradili, pa ga je Tuđman angažirao kao predstavnika u Beogradu u razdoblju poslije 1991. Na ovome mjestu valja napomenuti da je u zadnjih preko 40 godina Bilandžić zadržao čudan odnos simultanoga prijateljstva i netrpeljivosti s Tuđmanom, često radikaliziran Tuđmanovim eksplozivnim temperamentom i nezgrapnim eskapadama. Već je ušla u legendu situacija kada je poslije «Oluje» Tuđman, razbješnjen Bilandžićevim feljtonističkim zapisima i indiskrecijama po novinama, u jednom TV interviewu proglasio Bilandžića za «čudovište». Očito je da se radilo o lapsusu iziritiranoga Tuđmana, no smiješnost te scene je ostala jednim od označitelja Bilandžićeve političke karijere. Uskoro poslije javnoga ostracizma, Tuđman je opet zaposlio Bilandžića, kojega je nazvao «čudovištem», na povijesno-političkim zadatcima- kao da se ništa nije dogodilo. No, valja napomenuti i to da je Dušan Bilandžić čest gost novinskih kolumni u kojima se baš nije iskazao političkom pronicavošću i dalekovidnošću. Ovom eminentnom povjesničaru, unatoč prebogatom osobnom iskustvu, očito manjka političke vidovitosti i realizma.

Glavna područje Bilandžićeva povjesničarskoga interesa ostaje komunistička Jugoslavija i položaj Hrvatske i Hrvata u njoj. Osim brojnih članaka u stručnim časopisima, te niza lakših feljtona u novinama, autorova glavna djela ostaju «Historija SFRJ», 1978 i «Hrvatska moderna povijest», 1999. Dok je prvo djelo, unatoč mnoštvu vrijednih dijelova, ipak zastarjelo zbog neslobode u ozračju u kojem je pisano i objavljeno (SFRJ), Bilandžić je u Hrvatskoj modernoj povijesti inkorporirao obilje materijala iz prijašnjega djela-no u drugačijoj vizuri i slobodnom diskursu. Bilandžićeva Hrvatska moderna povijest spada u najbolja djela suvremene hrvatske historiografije-i po modernosti pristupa, i po obuhvatnosti i temeljitosti raščlane, kao i po monumentalnosti ostvarenja. Radi se o knjizi većega formata od preko 800 stranica, s obiljem podataka, tablica, brojki, citata i statistika. Pokriveno je razdoblje od 1848. do 1999., no, na nejednak način. Doba od 1848. do 1941. zauzima svega oko 120 stranica (cijela Kraljevina Jugoslavija je «dobila» odjeljak od 68. do 120. stranice). Nakon izvrsnog prikaza 2.svjetskoga rata na tlu bivše Jugoslavije (vjerojatno najboljega sustavnoga opisa u modernoj historiografiji koji se nije rasplinuo u nevažnim detaljima), Bilandžić se bacio na obradbu svoje «uže specijalnosti»: komunistička Jugoslavija se rastegla od 204. do 779. stranice (sam je velikosrpski projekt, koji je u konačnici srušio SFRJ, prikazan na 30 stranica). Knjiga završava epilogom koji, nakon izričitoga autorova iskaza da je vremenska distanca premala e da bi se dao povjesničarski mjerodavan prikaz, daje kratki oris Bilandžićeva poimanja ratova na području propale Jugoslavije od 1991. do 1999. Tako je u 17 poglavlja i epilogu autor ocrtao posljednje stoljeće i pol u povijesti hrvatskoga naroda, istodobno pokrivši dobar dio onoga što bi se, u nedostatku boljega imena, moglo nazvati «povijest Jugoslavije».

Bilandžićev je svjetonazor razvidan već nakon čitanja prva dva-tri poglavlja: auktor drži zapadnu liberalnu kapitalističku civilizaciju za «najbolji od svih svjetova» (ili «najmanje loš»), Hrvate pak kao integralni dio te i takve uljudbe, i u svojoj knjizi prati putove i stranputice hrvatskoga naroda u borbi za nacionalnu individualizaciju i samobitnost. Katkada su piščevi iskazi protuslovni: npr., nije jasno koliko je komunistički pokret «dobar», «zao» ili, jednostavno, «nužno zlo» za Hrvate u 2. svj. ratu- ima li se na umu da se u konačnici komunizam pokazao ne samo kao sterilan, nego i maligni društvenopovijesni projekt. Čini se da je Bilandžićeva komunistička prošlost utjecala na to da sam autor, možda i nesvjesno, mijenja vrijednosne procjene tijekom pisanja. Također, vidljiva je značajka Bilandžića kao povjesničara «nevjera» u mogućnost malih naroda da ostvare svoje nacionalne ciljeve ako nisu u skladu s interesima velesila (doduše, tu se mora priznati da je autor izrijekom nekoliko puta naglasio da postoje povijesni trenutci kada je moguće, smjelošću i mudrošću, aktivno uobličiti vlastitu budućnost-pa i kada se radi o «malim» narodima. Nije baš jasno da li u takvim situacijama «veliki» ionako provedu svoju volju, ili, što se može protumačiti iz dijelova knjige o 2.svj. ratu i poraću- «veliki» nekad ustuknu ili jednostavno «dignu ruke» suočeni s odlučnošću «malih».)

Osebujnosti (a i slabosti) Hrvatske moderne povijesti su u trajnoj Bilandžićevoj fascinaciji životom i djelom Josipa Broza Tita, što nerijetko daje iskrivljenu sliku zbivanja. Autor nije prešutio negativne pojave Titove diktature, bleiburških zločina i kulta ličnosti, ali ih je, uzmu li se u obzir ostala povijesna vrela i živo ljudsko iskustvo- u priličnoj mjeri umanjio. Još je vidljivija druga glavna «mana» knjige: nerazmjer u kojemu razdoblje komunističke Jugoslavije (oko trećine opisanoga perioda) «dobija» skoro četiri petine cijele knjige. Dobar dio knjige i nije povijest Hrvata u Jugoslaviji, nego prije povijest Jugoslavije iz hrvatskoga motrišta.

No, usprkos navedenim dubiozama, neprijeporno je da Hrvatska moderna povijest ostaje do sada jedinstvenim pothvatom: tako cjelovit opis novije hrvatske historije još nitko nije dao. Knjiga obiluje svježim idejama i propitivanjima: npr. nasuprot prevladavajućim stavovima o nezrelosti hrvatske političke elite u razdoblju 1.svjetskoga rata, Bilandžić argumentirano obrazlaže da «jugoslavenska opcija» i nije bila baš lutanje «gusaka u magli», nego možda najmanje loš potez. Isto tako, doba NDH i sudjelovanje Hrvata u različitim sukobljenim vojskama obrađeni su najsustavnije i bez premca u dosadašnjoj literaturi- auktor je eruditski, a opet vrlo pregledno prikazao sraz nacionalnih stremljenja i ideologija postavljenih na šire platno svjetskopovijesnog vrtloga događaja. Bilo koji «ljubitelj» komunističkih spletkara i njihovih ideoloških sukobljavanja koja su imali dugotrajne posljedke po budućnost naroda na jugoistoku Europe, može u ovoj knjizi naći pravo obilje materijala i dosad neobjavljivanih dokumenata. Uzme li se sve to u obzir, Hrvatska moderna povijest ostaje najambicioznijim hrvatskim suvremenim historiografskim prikazom s najviše vrlina i najmanje mana.

Vanjska poveznica

• Akademik Dušan Bilandžić