Harmonija (glazba)

Invertirani a-mol septakord prikazan na klavijaturi

U glazbi, harmonija je izraz koji označava pravac glazbene teorije koji se bavi proučavanjem akorda, tj. dva ili više tonova koji zvuče istodobno, njihove međuodnose, progresije, kao i njihovo praktično korištenje. Zvuk u glazbi sastoji se od horizontalne i vertikalne komponente. Dok se horizontalni aspekt glazbe sastoji od onoga što se događa u određenom vremenskom razmaku: melodija, kontrapunkt i ritam, vertikalni aspekt predstavlja ukupnost onoga što se događa u jednom trenutku ili iznimno kratkom vremenskom razmaku. Pojednostavljeno, harmonija se bavi vertikalnim međuodnosom tonova.
Prema srednjovjekovnim tekstovima, naziv harmonija prvi je koristio Pitagora, a prvo temeljito istraživanje harmonije proveo je Jean-Philippe Rameau, čija knjiga iz 1722. godine "Traktat o harmoniji" započinje pravu revoluciju u tadašnjoj glazbenoj teoriji.

Povijesni razvoj

Od antike do renesanse

Pitagora (u sredini, s knjigom) poučava muziku. Detalj Rafaelove slike Atenska škola

Paralelni organum Te Deum laudamus

C dorski modus

C miksolidijski modus

Harmonija je riječ grčkog porijekla i u starih Grka označava sporazum, način spajanja ili uravnoteživanja različitosti ili suprotnosti (od harmos = zglob, rame). U njih se taj pojam samo posredno odnosi na glazbu, jer se kroz odnos suzvučnih tonova sagledava kozmička harmonija sfera, tj. harmonija cijelog kozmosa.

Do prvih otkrića u glazbenoj teoriji harmonije dolaze starogrčki filozofi pitagorejske škole zahvaljujući primjeni matematike omjera prirodnih brojeva. Pitagora je prema predaji primijetio da udarac čekića u nakovanj, ovisno o veličini čekića ili nakovnja, proizvodi zvukove različite visine. Kasnije je eksperimentirajući s kitarom, zabilježio tri intervala: žice omjera duljine 1:2 proizvode svaka tonove s razmakom od jedne oktave; žice napete u omjeru 3:2 daju tonove čiste kvinte, a u omjeru 4:3 kvarte itd. No budući da je starogrčka glazba, po onome što je danas o njoj poznato, bila isključivo monofona, stari Grci riječ harmonija koriste u smislu različitih razmaka tonova u oktavi - današnjim jezikom, različitih ljestvica - što će se u srednjem vijeku nazvati modusima.

Harmonija u smislu u kojemu je u zapadnjačkoj glazbi poznata danas nastaje u ranom srednjem vijeku kada crkveni pjevači, vjerojatno radi naglašavanja pojedinih stihova, ili povećavanja glasnoće u sve većim sakralnim građevinama, crkvenim napjevima dodaju jedan harmonizirani glas. Ova tehnika zove se organum i prvi je jednostavni korak prema polifoniji. No polifonija u crkvenoj glazbi se sve do 14. stoljeća smatra neugodnom, dijelom jer se zazire od pomisli miješanja neponizne i lascivne svjetovne glazbe s glazbom koja se smatra posvećenom i koja bi time gubila na dostojanstvu, a i smatralo se da zagušuje čujnost teksta crkvenih napjeva. Korištena je samo polifonija naučena iz fragmentiranog znanja o starogrčkoj harmoniji, pjevalo se samo unisono ili oktavu više ili niže, dok se u slobodnom organumu dopuštalo i korištenje intervala čiste kvarte i čiste kvinte.

U renesansi čistoća modaliteta polako blijedi polaganim prihvaćanjem do tada zabranjenih intervala kao što je terca koja je u 15. stoljeću već smatrana sastavnim dijelom harmonije, iako je prema srednjovjekovnom shvaćanju pitagorejske harmonije bila smatrana disonantnom. Ona u kombinaciji s praksom korištenja čistih kvinti stvara prve korištene akorde. Nadalje, zvuk crkvenih modaliteta i dalje se radi obogaćivanja zvuka modificira snižavanjem i povišavanjem pojedinih tonova: na primjer, miksolidijski modus sa sedmim tonom povišenim za jedan polustupanj stvara dur ljestvicu, a dorski sa sniženim šestim tonom daje mol ljestvicu.

Kvaliteta različitih disonantnih akorda koji stvaraju glazbenu napetost, kako bi eventualno kroz konsonantne akorde doveli do rezolucije, uvelike se istražuje u svjetovnoj glazbi Claudija Monteverdija, Giulija Caccinija i dr.

Jean-Philippe Rameau i harmonija u baroknoj glazbi

Portret Jean-Philippea Rameaua, slikar Jacques Aved

Harmonija u glazbi klasicizma

Portret Domenica Scarlattija oko 1738., slikar Domingo Antonio Velasco

Harmonija u glazbi 19. stoljeća

Franz Schubert, litografija Josefa Kriehubera iz 1846.

Harmonija u avangardnoj glazbi

Arnold Schoenberg, oko 1948.

Harmonija u jazz i popularnoj glazbi

The King & Carter Jazzing Orchestra, fotografija Roberta Runyona iz 1921.

Akordi

C-dur akord

Napetost i rezolucija

Kadenca

Prošireni akordi

Nonakord, privremeno na japanskom

Izmijenjeni akordi

E septakord s dodanim 9. i 13. stupnjem, prikazan za sviranje na gitari

Harmonijske progresije

Nedovršeni članak Harmonija (glazba) koji govori o glazbenoj teoriji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.