Harmonija (glazba)

Invertirani a-mol septakord prikazan na klavijaturi

U glazbi, harmonija je izraz koji označava pravac glazbene teorije koji se bavi proučavanjem akorda, tj. dva ili više tonova koji zvuče istodobno, njihove međuodnose, progresije, kao i njihovo praktično korištenje. Zvuk u glazbi sastoji se od horizontalne i vertikalne komponente. Dok se horizontalni aspekt glazbe sastoji od onoga što se događa u određenom vremenskom razmaku: melodija, kontrapunkt i ritam, vertikalni aspekt predstavlja ukupnost onoga što se događa u jednom trenutku ili iznimno kratkom vremenskom razmaku. Pojednostavljeno, harmonija se bavi vertikalnim međuodnosom tonova.
Prema srednjovjekovnim tekstovima, naziv harmonija prvi je koristio Pitagora, a prvo temeljito istraživanje harmonije proveo je Jean-Philippe Rameau, čija knjiga iz 1722. godine "Traktat o harmoniji" započinje pravu revoluciju u tadašnjoj glazbenoj teoriji.

Povijesni razvoj

Od antike do renesanse

Pitagora (u sredini, s knjigom) poučava muziku. Detalj Rafaelove slike Atenska škola

Paralelni organum Te Deum laudamus

C dorski modus

C miksolidijski modus

Harmonija je riječ grčkog porijekla i u starih Grka označava sporazum, način spajanja ili uravnoteživanja različitosti ili suprotnosti (od harmos = zglob, rame). U njih se taj pojam samo posredno odnosi na glazbu, jer se kroz odnos suzvučnih tonova sagledava kozmička harmonija sfera, tj. harmonija cijelog kozmosa.

Do prvih otkrića u glazbenoj teoriji harmonije dolaze starogrčki filozofi pitagorejske škole zahvaljujući primjeni matematike omjera prirodnih brojeva. Pitagora je prema predaji primijetio da udarac čekića u nakovanj, ovisno o veličini čekića ili nakovnja, proizvodi zvukove različite visine. Kasnije je eksperimentirajući s kitarom, zabilježio tri intervala: žice omjera duljine 1:2 proizvode svaka tonove s razmakom od jedne oktave; žice napete u omjeru 3:2 daju tonove čiste kvinte, a u omjeru 4:3 kvarte itd. No budući da je starogrčka glazba, po onome što je danas o njoj poznato, bila isključivo monofona, stari Grci riječ harmonija koriste u smislu različitih razmaka tonova u oktavi - današnjim jezikom, različitih ljestvica - što će se u srednjem vijeku nazvati modusima.

Harmonija u smislu u kojemu je u zapadnjačkoj glazbi poznata danas nastaje u ranom srednjem vijeku kada crkveni pjevači, vjerojatno radi naglašavanja pojedinih stihova, ili povećavanja glasnoće u sve većim sakralnim građevinama, crkvenim napjevima dodaju jedan harmonizirani glas. Ova tehnika zove se organum i prvi je jednostavni korak prema polifoniji. No polifonija u crkvenoj glazbi se sve do 14. stoljeća smatra neugodnom, dijelom jer se zazire od pomisli miješanja neponizne i lascivne svjetovne glazbe s glazbom koja se smatra posvećenom i koja bi time gubila na dostojanstvu, a i smatralo se da zagušuje čujnost teksta crkvenih napjeva. Korištena je samo polifonija naučena iz fragmentiranog znanja o starogrčkoj harmoniji, pjevalo se samo unisono ili oktavu više ili niže, dok se u slobodnom organumu dopuštalo i korištenje intervala čiste kvarte i čiste kvinte.

U renesansi čistoća modaliteta polako blijedi polaganim prihvaćanjem do tada zabranjenih intervala kao što je terca koja je u 15. stoljeću već smatrana sastavnim dijelom harmonije, iako je prema srednjovjekovnom shvaćanju pitagorejske harmonije bila smatrana disonantnom. Ona u kombinaciji s praksom korištenja čistih kvinti stvara prve korištene akorde. Nadalje, zvuk crkvenih modaliteta i dalje se radi obogaćivanja zvuka modificira snižavanjem i povišavanjem pojedinih tonova: na primjer, miksolidijski modus sa sedmim tonom povišenim za jedan polustupanj stvara dur ljestvicu, a dorski sa sniženim šestim tonom daje mol ljestvicu.

Kvaliteta različitih disonantnih akorda koji stvaraju glazbenu napetost, kako bi eventualno kroz konsonantne akorde doveli do rezolucije, uvelike se istražuje u svjetovnoj glazbi Claudija Monteverdija, Giulija Caccinija i dr.

Jean-Philippe Rameau i harmonija u baroknoj glazbi

Portret Jean-Philippea Rameaua, slikar Jacques Aved

Harmonija u glazbi klasicizma

Portret Domenica Scarlattija oko 1738., slikar Domingo Antonio Velasco

Harmonija u glazbi 19. stoljeća

Franz Schubert, litografija Josefa Kriehubera iz 1846.

Harmonija u avangardnoj glazbi

Arnold Schoenberg, oko 1948.

Harmonija u jazz i popularnoj glazbi

The King & Carter Jazzing Orchestra, fotografija Roberta Runyona iz 1921.

Akordi

C-dur akord

Napetost i rezolucija

Kadenca

Prošireni akordi

Nonakord, privremeno na japanskom

Izmijenjeni akordi

E septakord s dodanim 9. i 13. stupnjem, prikazan za sviranje na gitari

Vanjske poveznice

Glazba

Armenski liturgijski koral primjer je monofone glazbe uoči nastanka pravog organuma. Jedan glas pjeva, dok drugi pruža jednostavnu harmonijsku podlogu

Dodatna literatura

Nedovršeni članak Harmonija (glazba) koji govori o glazbenoj teoriji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.