Pravopis hrvatskoga jezika

Pravopis hrvatskoga jezika

Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.

Pravopis hrvatskoga jezika

Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava) Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil.

Možete postavljati pitanja koja se tiču pravopisa (i gramatike)! Samo uđite u pravopisna pitanja i upišite pitanje.
O pravopisu koji se koristi na hrvatskoj Wikipediji možete pročitati na stranici Wikipedija:Pravopis.

Ova se pravila uglavnom oslanjaju na pravopis Babić-Finka-Moguš.

---

Mali opći dodatak ili kratki jezični savjetnik

Napisano je nekoliko opih stvari koje su viđene da se, bez ikakve potrebe, trpaju u pravopisnu problematiku, iako im tu nije mjesto.

Pitanje relativno rijetkih riječi što se smatraju zastarjelicama (ili za njih prosječni porabnici nisu ni čuli). To nije pravopisno nego leksičko pitanje. U tim su riječima strukovne za različita područja, one koje ne nalazimo u tisku, rijetko u knjigama i sl. Npr.- pojmovi iz jezikoslovlja (skladnja/sintaksa, oblikoslovlje/morfologija, zvukoslovlje/fonetika, smisloslovlje/semantika,..),...zanatoslovlje/tehnologija, zvjezdoznanstvo/astronomija, ....Tu su i riječi koje smo sretali (auktor, što je i autor, a rabi se zbog razbijanja stilske monotonije; razudba/anatomija, razgloba/analiza, sućina/bit, podmet/subjekt, nu/no ..). Dakle-ti hrvatski arhaizmi su normalna pojava, treba ih rabiti- ali s mjerom. Nije realno da astronomija bude nazvana zvjezdoznanstvom u naslovu, ali ništa loše ako se pojavi u samome korpusu teksta.

Tzv. »srbizmi«. To je složeno pitanje jer se radi o sklopu od bar 3 ili 4 sloja leksema/riječi od kojih su neki nužni u prikazu pojedinih tekstova. Ne bih pisao o sintaksi (najpoznatije je dakanje- »Moram da kažem.«), ni o nizu leksema koji pripadaju raznim funkcionalnim stilovima hrvatskoga (znanstveni, beletristički, novinski, politički,..). Riječ je o izrazima i leksemima koji su lako prepoznati kao srbizmi u običnom hrvatskom (a članci wikipedije su pisani običnim stilom-mogli bismo reći da je većina novinskim stilom pomiješanim s nešto beletrističkoga i znanstvenoga): bezbjednost, istorija, ubijediti, ćebe, zaliv, priliv, podsticati, svakodnevica (taj čak prevladava u tisku !), ..No hrpa je riječi koje su proglašene »srbizmima» a obične su hrvatske riječi s drugim značenjem: mrk, svirep, .... ili su ih kvazipuristi htjeli prognati zbog asocijativnih sveza: raskršće, historija,.... Treba biti oprezan sa »srbizmima» jer je veći dio hrvatski s drugom semantičkom nijansom (»svirep« je u srpskom »okrutan«, a u hrvatskom »izuzetno, perverzno okrutan«). Trebalo bi izbjegavati i tvorbene obrasce što ih je srpski uzeo iz turskoga (imenice na –luk i –džija: bezobrazluk, kamiondžija/bezobraština, kamionaš).

Nu, najveća gnjavaža suvremenoga hrvatskog nisu srbizmi nego angloamerikanizmi. O toj podugačkoj temi samo dvije pripomene: ti su izrazi rasprostranjeni u popularnoj kulturi (glazba, TV...) i računarstvu. Za hrvatsko računalno nazivlje bi najbolje bilo rabiti Silićev »spelling checker« koji ima prevedenice za većinu računalnih naziva. Najbolje bi bilo da netko stavi taj dio (to je glosar za oko 50-70 pojmova). Glede pop-kulture: tu stvari dolaze i odlaze, pa se hrvatski pojmovi koriste gdje postoje, a gdje ne- to je ionako subkultura koja će proći (kao i razne do sada). Od nepotrebnih anglizama i kvazianglizama bi dobro bilo izbjegavati nenaravnu sintaksu bez genitiva (VIP korisnik- to je isto kao SDP član) i pomodne latinizme/anglizme koji su ušli preko političarskih naklapanja (implementacija, monitoring, ..).

Toliko o leksiku. Sad samo ukratko o pravopisnim načelima (o toj je temi pisano na stranici posvećenoj hrvatskim pravopisima, no, ovdje bih pripomenuo nekoliko stvari koje se inače ne spominju). Teorijsko lingvistički opis jezika dan je u kojih 5-8 disciplina (fonetika, fonologija, morfologija, tvorba riječi, sintaksa, semantika, pragmatika, stilistika, leksikologija, diskurs). Ne postoji opće slaganje-no, teorijski je opis u preko 5, a vjerojatno oko 8 ili više jezikoslovnih grana. Pravopis obično nije među njima, iako se prikazuje u opisu grafijskih sustva (slovopisa). Dakle-pravopis nije fundamentalna jezikoslovna disciplina. Jezik može promijeniti i pismo (turski je odbacio arapsko pismo i usvojio latinicu; mi smo imali i glagoljicu, i ćirilicu/bosančicu i latinicu (raznih oblika))- i svejedno »ostati svoj«.

Politička dimenzija hrvatskoga pravopisa

Zašto onda toliko svađa i sporova oko pravopisa ? I ne samo kod nas, nego i drugdje (Njemačka, Izrael, Srbija,prije Rusija...). Dva su razloga: pravopis je, uz lekseme/riječi, jedini dio jezika koji laici »vide« i nekako razumiju; zatim-pravopis je po naravi konzervativan i ljudi ne vole da se stvari mijenjaju. Hrvatski je pravopis opterećen i povijesnopolitičkom dimenzijom: nametane su razne nehrvatske inačice, poglavito u obje Jugoslavije, pa je pravopis postao nekom vrsti nacionalne iskaznice. U doba NDH Pavelić se fokusirao na pravopis kao glavnu temu hrvatskoga, i uz pogrješne predodžbe o jeziku (o hrvatskom, realno, nije puno znao)- oktroirao je povratak na stariju vrstu pravopisa kakva se stabilizirala oko 1860/70.-1890/1900. Nezgoda je bila u tom što je hrvatski moderni pravopis došao zajedno s »hrvatskim vukovcima«, tj. moderni je pravopis samo inačica »Hrvatskoga pravopisa« Ivana Broza iz 1892. Budući da se Vuk Karadžić »proslavio« svojim negiranjem i minimiziranjem hrvatstva, a ovi »vukovci« su bili obožavatelji njegova »lika i djela«- stvori ose privid da fonološki pravopis (Brozov iz 1892.) nije »hrvatski« nego »srpski«. Radi se o povijesnoj neistini, jer je srpski tradicionalni pravopis »korijenski« (morfološki-kao u Rusa), a hrvatski većinski fonološki (kod Dubrovčana (Džore Držić, Ivan Gundulić...), Divkovića, Kašića, Kačića, Belostenca...). To je pokazao jedan od naših najvažnijih lingvista Stjepan Ivšić u više radova (najpoznatiji je »Etimologija i fonetika u našem pravopisu«, 1938.). Dapače-Broz je bio vrlo umjeren (naši su stari pisali i hrvacki, ljucki, pisaću, govoriću...). Pravopisi ilirski (Gaj, Mažuranić...) i onaj Zagrebačke škole (Šulek, Veber) uglavnom su se temeljili na ideologiji panslavizma zapadnoga tipa i odražavaju češki i općenito slavenski utjecaj i pismu- koji nije na glavnoj crti hrvatskoga pravopisanja. Kao što je dobro rekao Brozović za promjene koje su uveli hrvatski vukovci- ispravne su stvari izveli pogrješni ljudi (pogotovo Maretić). U velikoj većini rješenja Brozov je pravopis odražavao glavnu crtu našega pravopisa, iako je prihvatio i nemali dio rješenja Zagrebačke škole (pisanje imena kao u izvorniku- William, rastavljeni futur: pisat ću). Politička dimenzija pravopisa nije iščezla-dapače, radikalizirala se povijesno promašenom identifikacijom fonološkog pravopisa kao nečeg »srpskog« (prije će biti obratno). Ivšićev primjer koji pokazuje povijesnu utemeljenost fonološkoga načela u hrvatskom pravopisu pjesma je Dominka Zlatarića još iz 1597., te starije spise. Evo toga dijela teksta:

»...Isticanje dra. Marijana Stojkovića, da je fonetski pravopis kod Hrvata samo djelo Vukovo, nije na mjestu. Istina je da je Vuk u početku pisao etimološki, pa je i svoju prvu gramatiku "Pismenicu serbskoga jezika" (1814) napisao etimološkim pravopisom, i da je istom u gramatici uz "Rječnik" iz godine 1818., za koji je upotrijebio i "šokačke" rjecnike, udesio fonetski pravopis. No fonetsko je pisanje bilo u običaju kod Hrvata od najstarijih vremena. Mjesto mnogih drugih dokaza za to prilažem ovdje u prijepisu jednu pjesmu Dubrovčanina Dominka Zlatarića prema originalnom izdanju njegovih pjesama iz godine 1597., preštampanu u SPH (Stari pisci hrvatski) XXI,*

U smrt gospodina Tomka Vodopića

Smrt meni novi plač pripravi i suze,

ka tebe naglo tac, VODOPIĆU, uze,

jer ne imam pokoja, što s tobom općiti

ovdi već neću ja, ni te kad viditi;

zač odkle vrijedni moj ZLATARIĆ cvijet ođe,

ti me sam pri nijednoj zgodi vik ne ođe,

ni te strah zdrža vik, ni druzijeh prijazan,

da meni pomoćnik ne budeš noć i dan.

Ti svakom radosti mojom se veseli,

i svakom žalosti bez himbe dreseli.

Sa mnom te sveđ imah. Ljubežljiv i viran

biješe mi, tijem se zvah pokojan i miran.

Ali me i ti sad prije reda ostavi,

neka me gorki jad i boles zla davi.

Bolim se još dosta dicom tvom i ljubi,

žalosna ka osta pokle te izgubi.

I toj me usili, da tužno sveđ cvijelju,

rodjače moj mili, srčani prijatelju,

a ne ka druga čes: jer si ti u slavi

koju kralj od nebes izbranim pripravi.

(iz "Pjesni u smrt od razlicijeh", štamp. u Mlecima 1597., str. 94; preštamp. u SPH XXI, 155)

u kojem se osim fonetskih primjera, kakvi su označeni u prilogu: ob- > op-, s- > z-, stn>sn, tc>c, dc>c, nb>mb, nalaze i ovakvi: dk>tk (slatka 35, rijetke 153), žk>šk (tešku 151), iz->is- (ishodeći 91, istok 32), raz->ras- (rascviljena 37, raspravlja 16), uz->us- (uspreda 33. uspomena 125), ob->op- (optekal 146,) zs>s (rasap 19, raspa 33, rasjekoše 9. rastavi 27), zš>š (raširat 95), žsk>šk (muški 144), žst>št (uboštvo 92. društvo 118). čb>džb (srdžba 12.19.27.28.43.79.88.120.130.164 i drugdje), stn>sn (usne 87), stb>zb (gozbe 15), zt>st (uljesti 5), tč>č (svečane 42), dd>d (devedeset 162), dt>t (potičeš 13), f'ut. tć>ć (platićeš 28), ts>c (hrvacki 5, bogactvo 8. t. 29) i dr. Tako su eto pisali u hrvatskoj Ateni u zlatno doba njezine književnosti.

A daje opravdano, da se obaziremo i na njezine književnike, mogao bih se pozvati na Dinka Ranjinu, koji je vec godine 1563., u posveti svojih pjesama "knjižniku" Mihu Menčetiću, rekao osim drugoga i ovo: "slidimo ovi put, u koji smo uljezli s pomoću spijevalac, zašto oni svijem nami voci su i oci svakoga razuma" (str. VI; nalnoga izdanja, u SPH XVII], 4).

Da spomenem još samo nešto iz hrvatske pravopisne tradicije. U najstarijoj hrvatskoj ispravi s otoka Brača iz godine 1185., sačuvanoj u ćirilskom prijepisu iz godine 1250., čitamo ime Draško (mjesto Draž'hko), prema čemu je i poslije u hrvatskoj glagoljskoj ispravi iz godine 1490. Drašković (v. Šurmin, Hrv. spom. 9 i 345). Našoj fonetskoj tradiciji odgovara i pisanje Bošković (mjesto Božković), a da se bosanski kralj Tvrtko pisao tako, a ne Tvrdko, to zna svatko, tko je imao prilike čitati njegove isprave Prema tome je jasno, zašto se već odavno u nas spominju Grupkovići, Vlatkovići, Latkovići, pa i Ratkovići. ..»

20. i 21. stoljeće

Ne ćemo detaljno razglabati o hrvatskim pravopisima u zadnjih 100 godina (nema ni potrebe, a ni vremena).

Sadašnji je hrvatski pravopis, kao i svi u ovome stoljeću, temeljen na »Hrvatskom pravopisu« Ivana Broza iz 1892. Jediji je izuzetak morfološki (»korijenski«) iz 1944., djelo Cipre i Klaića (poznatoga kasnije po velikom rječniku stranih riječi). Taj je pravopis kodificirao većinsku hrvatsku tradiciju-od stoljeća 11. Tvorbeni (»korijenski«, morfološki, po nekima morfonološki) pravopis, koji je kod nas bio dominantan od, recimo, 1830. do 1890., u nekim je rješenjima na crti hrvatske tradicije, ali u dobroj mjeri nije, i bliži je češkom i slovenskom (iztok, razsjeći, obćina,..). Doduše, dio je razlikovnih rješenja dobar, te je ušao u sadašnji pravopis (pisat ću, podčiniti,..a sve više i pl. kao dodatci, početci,..). Politički je opterećen nametanjem u doba NDH, no, jezikoslovno je važnije to što nije, u glavnim crtama, primjeren hrvatskomu jeziku niti odslikava cijelu hrvatsku jezičnu povijest, nego samo onu sredine 19. stoljeća.

Brozov je pravopis izdavao i malo mijenjao Dragutin Boranić, te je taj bio na snazi sve do 1950-ih, (uz izuzetak oktroiranoga, u doba šestojanuarske diktature 1929.) kada ga je zamijenio novosadski- nastao u ne baš dogovornoj atmosferi. Iako u tom pravopisu ima i dobrih rješidaba koje su ostale u hrvatskom (razgodci), politička situacija (jugounitarizam) kompromitirala ga je. Babić, Finka i Moguš (B-F-M) su 1971. napisali »Hrvatski pravopis« koji je praktički isti kao Brozov, no, ime (»Hrvatski«) ga je kompromitiralo, pa je uništen-osim nekoliko primjera što su tiskani u Londonu (»londonac«). Anić i Silić (A-S, »ansilan«) pišu 1986. »Pravopis hrvatskog ili srpskog jezika«, moderan u pristupu, no kompromiserski u detaljima (naziv jezika, pojedini »novosadizmi«- otčepiti, potcijeniti,..).

Sloboda i samostalnost doveli su izmijenjeni »londonac« za službeni hrvatski pravopis. Kod nas je formalno na snazi njegovo 4. izdanje iz 1994. (6. iz 2002. je rasprodano). Babić je s Mogušem i Sandom Ham sastavio školsku inačicu toga pravopisa 2005. godine. U međuvremenu su Anić i Silić izdali »Pravopis hrvatskoga jezika«, 2002. Ne ću ulaziti u političke reperkusije i etiketiranja jednih i drugih-jedino nekoliko primjedaba:

a) većina naših medija (novine) piše i dalje po pravopisu iz 1990. To je »londonac«, valjda 2. izdanje, a u preporučenim je rješenjima kao A-S iz 2002.

b) Leksikografski zavod izdaje knjige (Hrvatska enciklopedija, razni leksikoni) po B-F-M, izdanja poslije 1995., tj sada po izdanju iz 2002. Matica hrvatska, Akademija i ostali- miješano. Slično je s izdanjima ostalih izdavača.

Dakle, sada je situacija, realno- blago kaotična. U školi je na snazi B-F-M iz 1994. (4. izdanje) koji dopušta razne dvostrukosti (iako preferira pojedina rješenja). A-S iz 2002. (ili 2001.-nisam siguran) je, više ili manje, supostojeći, no, ne može se reći da se tiska po njemu, nego po inerciji pravopisa iz 1990. Pojedini prevoditelji slobodno odstupaju, u manjem broju slučajeva, od oba pravopisa. No, bitno je sljedeće: sve su razlike relativno malobrojne, i oba su pravopisa samo usavršavanja Brozovog iz 1892. Osnovne ćemo razlike navesti u posebnome poglavlju. No, prije valja reći da postoje i prijedlozi za promjenu upisa jata. Hrvatski lingvist Ivo Škarić je predložio i neke promjene u slovopisu, i u pravopisu, a najpoznatiji mu je prijedlog da se jat piše nerazlikovno. Postoje četiri načina pisanja (u igri):

a) ovaj kojim pišemo (ije/je): bijela svjetlost. Propisao ga je Broz, preko Karadžića, ovaj preko Kačića i nekih starijih hrvatskih pisaca

b) šulekovski: (ie/je): biela svjetlost. Šulek 1870-ih, pa u NDH oktroirao Pavelić.

c) Škarićev prijedlog: (je/je): bjela svjetlost. Na tradiciji nerazlikovanja upisa kod starijih pisaca (npr. Jakova Mikalje)

d) prijedlog da pišemo kao većina Dubrovčana (ie/ie): biela svietlost (tako su pisali, npr. Držić i Gundulić)

Zbog više razloga (»ne diraj ako nije razbijeno«) zadnja 3 nisu prošla, pa pišemo po starom, tj. a).

Sada ćemo izložiti osnovne razlike u dovršenom B-F-M i A-S.

Kratki prikaz pravopisnih dvostrukosti

Glavne se vidljive razlike mogu, ugrubo, opisati na sljedeći način: B-F-M karakterizira jekavizacija plus oblici nominativa množine po pravopisu Zagrebačke škole. A-S je tu u nezgodnom položaju: iako preporučuje »kvaziekavske« oblike, dopušta i hiperjekavske, koje je B-F-M eliminirao. Evo pravila i primjera:

Oblici množine pojedinih tipova imenica

• B-F-M: sve imenice koje završavaju na –tac, -tak, -dac, -dak, zadržavaju »t« i »d« u množini. Jedini izuzetci su tri imenice: otac, sudac i svetac. Tako imamo:

zubatac/zubatci, kokotac/kokotci

patak/patci, podatak/podatci, zadatak/zadatci, petak/petci

jadac/jadci, mladac/mladci, povodac/povodci

redak/redci, predak/predci, iscjedak/iscjedci

I, naravno: otac/oci, sudac/suci, svetac/sveci

Kod A-S imamo sljedeću situaciju: generalo se preporuča ispadanje »t« i »d«, no, dopušta se ako tko već želi:

• A-S

zubatac/zubaci, a može i zubatci

podatak/podaci, a može i podatci

jadac/jaci, a može i jadci

redak/reci, a može i redci

patak/paci, a može i patci

Po njima: otac/oci, može i otci; sudac/suci, može i sudci; svetac/sveci, može i svetci

Jekavski, a ne kvaziekavski oblik kratkoga jata u kraćenju

• B-F-M preporučuje da se u svim oblicima sklonidbe jekavski dugi jat piše kao kratki- osim 4 izuzetka.

Ti su izuzetci izvedenice riječi:

-upotrijebiti (potreba, upotreba, zloupotreba, upotrebljavati, potrebit,..)

-vrijeme (suvremen, vremena, privremen, međuvremenu, vremenitost,..)

-privrijediti (privreda, privredni, privređivati,..)

-naprijed (napredak, napredovati,...-uz jednu iznimku: unaprjeđenje, jer je oblik s »e« zvučao previše ekavski)

U ostalim se karakterističnim riječima dugi jat krati u –je-:

-brijeg (brjegovi, brježuljast, brjegovit,..)

-trijebiti (istrjebljenje, otrjebljenje, istrjebljivati,..)

-trijezan (trjezniji, trjeznoća,...)

-vrijedan (vrjedniji, vrjednota, bezvrijedan, vrjednovanje, zavrjeđivati,..)

-vrijediti (u smislu pozlijediti): (povrjeda, uvrjeda, uvrjedljivo,..)

-krijepiti (krjepak, krjepost, okrjepljivati,..)

-prijek (oprjeka, zaprjeka, preprjeka, prječac, prječi (comp.), prječica, sprječavati, sprječavanje,..)

-grijeh (bezgrješan, pogrješka, grjehota, pogrješiv, grješnik, pogrješno,..)

-crijep (crjepovi, crjepar, crjepić,..)

-crijevo (crjevar, crjevaca, crjevarov,..)

-Srijem (Srjemica, Srjemičin,.)

-strijela (strjelica, odstrjel, strjeljivo, strjelište, strjeljana, strjeličast,..)

-ždrijeb (ždrjebanje, ždrjebati, ždrjebovi,..)

U A-S se svi (osim »crijepa« i izvedenica) preporučeno pišu s »e« u oblicima: bregovi, trezniji, vredniji, Sremica, ždrebanje, grešnik, pogreška, prepreka, sprečavati, strelica, odstrel, ...). No, A-S su ostavili mogućnost da se piše kratki jat i za sve oblike, pa, iako nije preporučeno, može biti i: strjelica, zaprjeka, brježuljak,...no i vrjemena, suvrjemeno, naprjedak, privrjeda, potrjeba, upotrjeba.

Postoje različita mišljenja o rješidbama oba pravopisa, no ovdje se samo navode pravila.

U još je jednom dijelu B-F-M »jekavskiji« (bar potencijalno, jer je Babić pokazao kolebanja iz jednoga u drugo izdanje pravopisa). To su oblici:

-prepisati/prijepis, prenositi/prijenos, prelaziti/prijelaz, prevariti/prijevara, prezreti/prijezir

Te oblike prihvaća i A-S. No, Babić je zatražio da se i ostalih nekoliko imenica piše s –ije-, a ne s –e-:

pregledati/prijegled, premazati/prijemaz, prekinuti/prijekid, predahnuti/prijedah,..dok A-S ima uvriježeno prekid, pregled, premaz, predah. Naravno, oba imaju samo »e« u prepiska, pretvorba,..

I, uz poznato naglašavanje negacije »htjeti« (B-F-M: ne ću, ne ćeš,..; A-S: neću, nećeš,..), to su glavne razlike. Postoje i druge koje se odnose na detalje interpunkcije, lijepljenje riječi i sl.-no, ovo je najvidljivije.

Potrebno je naglasiti da se nemali dio naših prevoditelja ne drži strogo ovih propisa, pa ponekad, u cijenjenim prijevodima (Pascal »Misli«, Montaigne »Eseji«, Avicenna »Knjiga naputaka i opasaka«, Rabelais »Gargantua i Pantagruel«, Aristotel (razni tekstovi), Hegel (razni tekstovi), ..) nalazimo i hiperjekavizme, te ignoriranje jednačenja po zvučnosti: griješnik, izrijeka, predhodnik, podkorisnik, podkategorija, predkršćanski, svijesno, pogriješka, krijepost, sredotočba, predočba, svjedočba,..

Velika i mala slova

Ljudska imena i nadimci

Sva osobna imena i prezimena - veliko. Stjepan Radić, Ivan Krstitelj Tkalčić, Gaj Julije Cezar
Sve umanjenice osobnih imena - veliko. Tomo, Katica, Pero
Uobičajeni osobni nadimci - veliko. Seka, Beli, Koko, Žućko
Ako se neka riječ uvijek stavlja uz određenog čovjeka kao dio njegova imena, i ona počinje velikim slovom. Ivan Grozni, Crni Petar, Karlo Veliki
Ako je ime ušlo u opću uporabu kao marka, mjera i slično, ono počinje malim slovom. mercedes, paskal, rengen

Ta vlastita imena koja su postala apelativima, nazivaju se eponimi. To su riječi poput gore navedenih - mercedes, paskal, zatim sendvič (lord Sandwich), giljotina (Guillotin), silueta (Sillhouette), sadizam (de Sade), mazohizam (Masoch), nikotin (Nicotine), spunerizam (Spooner), kvisling (Quisling), marmelada (Marmelade), huligan (Hooligan), žilet (Gillette), šovinist (Chauvin)... Dakle, svi su nekoć bili vlastita imena. Tu ulaze i imena proizvoda - kalodont, digitron, eurokrem (uglavnom u razgovornom jeziku), ali i andol, aspirin... A "mjeru" smo oduvijek imali, ona nije eponim.

Titule

Titule se pišu malim slovom. kralj Tomislav, sveti Stjepan, profesor Jurić, doktor Margetić

"titule" poput sir, don, lord, lady, fra... One se pišu malim slovom, ali se, za razliku od ovih gornjih, NE sklanjaju. Dakle, ne možete reći - nema dona Juana, pravilno je samo - nema don Juana. Ili - prilazim siru Richardu, ne, prilazite samo sir Richardu.

Bog i ostala nadnaravna bića

Bog - ovisi o kontekstu. Na primjer, možete napisati sve je gotovo, Bogu hvala i sve je gotovo, bogu hvala, ovisno o tome želite li naglasiti da zahvaljujete Bogu (prvi primjer) ili da samo koristite poštapalicu koja ništa ne znači (drugi primjer).
Ako koristite riječ Bog kao ime određenog božanstva, pišete veliko. Oprostit će ti Bog. Vjerovali su da nad svime vlada Bog.
Ali ako je to neodređena oznaka, piše se malo. Vjerovali su da nad svime vlada neki bog.
Ako pišete o bogu koji ima određeno ime ili o bogovima u množini, pišete malo. bog Jupiter, božica Atena, rimski bogovi
Ako se umjesto imena određenog boga, svetinje ili nadnaravnog bića koristi neka druga uobičajena riječ, pišete sve veliko. Gospodin, Spasitelj, Mesija, Blažena Djevica Marija, Gospa Međugorska, Majka Božja, Najdivniji, Gromovnik, Jaganjac Božji, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Princ Tame
Napomena: Riječ sveti se piše malo kad govorite o svecu. Ova crkva je posvećena svetom Franji. Međutim, ako ime sveca pišete kao oznaku blagdana ili crkve, sveti je veliko. Rodio se na Svetu Katarinu. Najveća katolička crkva je Sveti Petar u Rimu.

Opći pojmovi

Ako želite jako istaknuti neki opći pojam, možete ga pisati veliko. Nad cijelim svijetom vlada Sreća. U njemu se probudilo iskonsko Zlo.

Životinje

Kao i kod ljudi, osobna imena životinja počinju velikim slovom. Kleopatra, Reks... što god vam padne na pamet
Pazite: sva imena pasmina počinju malim slovom. čivava, dalmatinac, sijamska mačka

Pripadnici naroda, regija i gradova

Velikim početnim slovom pišu se pripadnici:
kontinenata, Amerikanka, Afrikanac, Azijatkinja, Australac (NE Australijanac!!!)
država i naroda, Hrvatica, Danac, Bolivijka, Egipćanin, Židovka
regija i otoka, Međimurac, Rabljanka, Provansalka, Bavarac
gradova i sela, Zagrepčanka, Varaždinac, Grožnjanka, Njujorčanin (ili Newyorčanin)

Pridjevi

Ako imenica počinje na veliko slovo (npr. Hrvat), kakav je pridjev? Da ne kompliciramo, evo osnovnog pravila:
Ako pridjev završava na -ov ili -in, ostaje veliko slovo. Terezin, Hrvatov, Josipov, Njemičin (od Njemica)
Ako pridjev završava na -ki, imamo malo slovo. karlovački, creski, hrvatski, američki, vatikanski
Naravno, ovo drugo pravilo ne vrijedi kad je to prva riječ u imenu neke udruge ili ustanove. Hrvatska demokratska zajednica
Vidi i popis pridjevskih oblika država.

Može i jednostavnije. Pridjevi izvedeni od vlastitih imenica, točnije od osobnih imena (čovjeka, životinja, športskog društva...), pišu se velikim slovom.
U suprotnom, pišu se malim slovom.

Zemljopis

Kontinenti
Kontinenti počinju velikim slovom. Europa, Australija
Države
Sve riječi u imenu država počinju velikim slovom, osim veznika. Narodna Republika Kina, Papua Nova Gvineja, Bosna i Hercegovina
Regije
Ako je samo jedna riječ, onda prvo slovo veliko. Baranja, Flandrija, Štajerska
Ako ima više riječi, SAMO prva riječ počinje velikim slovom. Bliski istok, Srednji zapad (u SAD), Gorski kotar
Napomena: Katkad se piše na dva načina, ovisno o tome želite li reći da je nešto prihvaćeno ime regije ili samo zemljopisna orijentacija. Na primjer, pišete "Srednja Europa" ako pod time mislite na skup zemalja ili regija koje nisu vezane samo zemljopisno nego i npr. kulturno ili politički. Ako želite istaknuti samo zemljopisnu lokaciju bez obzira na tradiciju, možete pisati "srednja Europa" (tj. sredina Europe).
Priroda: planine, otoci, polja, šume, mora, rijeke, planeti, zviježđa itd.
Samo se prva riječ piše veliko, a sve druge se pišu malo. Samoborsko gorje, Dugi otok, Krbavsko polje, Postojnska jama, Plitvička jezera, Jadransko more, Tihi ocean, Mars, Zemlja, Sunce, Sunčev sustav, Mliječna staza
Napomena: Ako ne želite naglasiti da je u pitanju nebesko tijelo, onda sunce, mjesec i zemlja pišete malo. Ogrijalo me sunce. Nad morem se digao mjesec. Stojim s obje noge na zemlji.

Gradovi i ulice

Svaka riječ u imenu bilo kojeg grada ili sela počinje velikim slovom. "Duga Resa, Novi Vinodolski". Ovo pravilo ne vrijedi samo za prijedloge (Severin na Kupi; Sveti Petar u Šumi) i veznike (Sv. Filip i Jakov);.
Imena ulica i ostalih dijelova grada ili sela pišu se po načelu: prva riječ veliko, ostale riječi malo (ako nisu osobna imena). Maksimir, Kaptol, Dolac, Gundulićeva ulica, Cvjetni trg, Trg bana Josipa Jelačića, Trg žrtava fašizma, Nova cesta, Gornji grad, Trg Petra Krešimira Četvrtog

Blagdani

Svi blagdani pišu se po načelu: prva riječ veliko, ostale riječi malo. Božić, Uskrs, Nova godina, Tri kralja, Kurban bajram, Dan državnosti, Dan domovinske zahvalnosti

Ustanove i udruženja

Uvijek prvo slovo ide veliko, a ostala malo (ako nisu imena). Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Turistička zajednica grada Splita, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Filozofski fakultet u Zagrebu
Kad se ustanove spominju općenito, onda je sve malo. Upisat ću se u neki savez sindikata. Idemo naći turističku zajednicu ovog grada.
Napomena: Riječ vlada se piše malo u hrvatska vlada, a ako stoji sama za sebe, može i veliko i malo, kako hoćete.

Razdoblja, događaji i pokreti

To su opće imenice, pa se sve riječi pišu malo (ako nisu imena). antika, srednji vijek, renesansa, devetnaesto stoljeće, ilirski pokret, komunizam, fašizam, moderno doba
Napomena: Ovdje je pravopis nejasan. Naime, kaže da se seljačka buna piše sve malo, dok se "jasno određeni povijesni događaji" pišu prvo veliko, npr. Prvi svjetski rat, Francuska revolucija. Teško je reći što je "jasno određen događaj".

Riječi iz stranih jezika

Strana imena

Pišu se onako kako se pišu u stranim jezicima.
Izuzeci: imena koja su pohrvaćena zbog duge uporabe. imena država, imena nekih gradova (Beč, Pariz, Rim, Firenca itd.)
Pogledaj i točno pisanje klasičnih imena.

Pridjevi

Oko ovoga se još naveliko lome koplja. Opisat ću situaciju kad budem imao vremena.

Istina. U zadnje vrijeme se nailazi na prijedloge (čitajući ozbiljnija izdanja) da se još neke inozemne gradove naziva po, ne mogu reći fonetiziranom, nego po ...pohrvaćeno-fonetiziranom obliku (možda se nisam najbolje izrazio, ali po tekstu što ide iza ćete viditi).

Primjerice, slučaj Čikaga (Chicago Ameri izgovaraju otprilike kao Šikegou), Vašingtona (Washington Ameri izgovaraju otprilike kao Uošintn), Marselja (Francuzi otprilike izgovaraju kao Marse:j)...

Napomenit ću da su autori tih članaka ljudi koji zaziru od "Njujork Stok Iksčejndž" i sl., odnosno izbjegavaju upadati u srpski način pisanja.

Ne lome se koplja, sve je jasno još od 1971., odnosno - londonca. Tamo se pisalo etimološki do tvorbenoga šava, a onda bi se dodao naš sufiks (-ski, -ški, -čki). Kasnijim izdanjima, točnije, onim iz sredine devedesetih, Babić, Finka i Moguš uveli su i mogućnost fonetizacije. Naime, postoje dva načina pisanja posvojnog pridjeva grada New York: etimološki do tvorbenog šava (newyorški) i fonetizirano (njujorški). Budući da većina ljudi nema blage veze što je uopće tvorbeni šav, često vidim i varijante poput newyorkški koje su apsolutno krive. Tako da je najbolje sve fonetizirati, no, to ovisi o samome piscu. Što god izabrao - neka bude dosljedan, neka u jednom tekstu ne bude njujorški, a u drugome newyorški. Ako je već dopuštena dubleta u pravopisu, izaberite jednu.

A što se tiče tih izuzetaka, to su takozvani egzonimi, odnosno, imena koja smo pohrvatili zbog izravnog ili posrednog dodira s tim zemljama. Tako da imamo - Beč, Atenu, Solun, Rim, a ne Wien, Athinu, Thessaloniki i Romu. Ti se gradovi trebaju tako pisati jer su u skladu s našom jezičnom tradicijom. Tu također ulaze i historicistički egzonimi, oni koji se upotrebljavaju u povijesnome kontekstu. Primjerice: Mleci za Veneciju, Carigrad za Istanbul. Ali i neki naši egzonimi koji su davno zaboravljeni: Jakin za Anconu, Monakov za München, Dražđani za Dresden, Lipisko za Leipzig, Turin za Torino, Gradac za Graz...

Posvojni se pridjevi na -ov (Markov), -ev (Marićev), -in (Anin), -ljev (Jakobljev) UVIJEK pišu velikim slovom, dok se posvojni pridjevi na -ski, -ški, -ćki (većinom ktetici) pišu MALIM slovom, fonetizirani oni ili ne.

Što se pak imena država tiče, za sve imamo uglavnom fonetizirane varijante. Pa čak i za - Kaliforniju.

A što se tiče pisanja ostalih riječi, trebalo bi fonetizirati. Mi japanska imena ne pišemo po engleskoj transliteraciji, nego fonetiziramo. Zato je apsolutno krivo napisati Sun Tzu, može samo Sun Cu. Ili pak Macuo Bašo, a ne Matsuo Basho. Isto vrijedi i za većinu ostalih transliteracija. Zato i jest cunami, a ne tsunami. Bez obzira na to što vam neke novine govore.

Interpunkcija

Zarez

Zarez u pismu stavljamo na mjestu gdje bismo u govoru napravili stanku. Pišemo ga kad nešto nabrajamo, kad naknadno dodajemo (ubacujemo) rečenicu, ispred suprotnih, isključnih i zaključnih rečenica, kad se zavisna rečenica nalazi ispred glavne...

Točka-zarez

Stavi je kad u jednu rečenicu želiš strpati ono što inače ide u dvije. Neki kažu da je bolje živjeti na moru; ipak, ja više volim Zagreb.

Ne bih se složila. On može tu biti i zbog labave zavisnosti, a i ponekad zbog isticanja. Koristi se kad je točka preoštra stanka, a zarez preblaga. Dakle, sve ovisi o samom jezičnom i književnom osjećaju pojedinca.

Upitnik-uskličnik

Dolazi kad nešto pitaš i pritom želiš naglasiti svoj šok, nevjericu, uzbuđenje itd. Pazi, UVIJEK je upitnik-uskličnik, NIKAD nije uskličnik-upitnik. Otkud vam to?! Nisam to učinio. - Nisi?!

Godine i desetljeća

Redne godine pišu se s točkom: 1963. (tisuću devetsto šezdeset i treća)
Desetljeća se pišu s crticom i bez točke: 1960-e (tisuću devetsto šezdesete)
Osim toga, nastavak za desetljeća (-e) se deklinira:

1960-e (nominativ, akuzativ, vokativ) Znaš, 1960-e su bile divlje godine.

1960-ih (genitiv) Družili smo se 1960-ih, a onda rastali.

1960-ima (ili 1960-im godinama) (dativ, lokativ, instrumental) Pisao sam o 1960-ima za diplomski.

Literatura

• Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš: Hrvatski pravopis, Zagreb 1971 (pretisci: London 1972, Zagreb 1990), 1994, 1995, 1996, 2000, 2002, 2003.
• Vladimir Anić, Josip Silić: Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb 1986, 1987, 1990; Pravopis hrvatskoga jezika, Zagreb 2001.

Vanjske poveznice

• Hrvatski pravopisi
• Priopćenja Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika