Miroljub Ante Evetović: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Redak 37: Redak 37:


*[http://www.maticahr-klasje.co.yu/3-4/3.htm Klasje naših ravni]
*[http://www.maticahr-klasje.co.yu/3-4/3.htm Klasje naših ravni]
*[http://www.croatica.hu/fileadmin/glasnik/2006/glasnik26i.pdf Hrvatski glasnik]


{{mrva-biog-knjiž}}
{{mrva-biog-knjiž}}

Inačica od 4. srpnja 2007. u 10:36

Prof. Miroljub Ante Evetović (Bački Aljmaš, 12. lipnja 1862. - 24. veljače 1921.) je bio hrvatski književnik, pjesnik, svećenik, profesor filozofije, katehet, publicist i javni djelatnik.

Rođen je u rodio u siromašnoj bunjevačkoj obitelji u Bačkom Aljmašu. Na krštenju je dobio ime Franjo. U kasnijoj dobi, stupanjem u franjevce, zamijenio je svoje krsno ime redovničkim Ante. Redovničko ime zadržava i nakon prijelaza u svjetovne svećenike. Ime "Miroljub Ante Evetović" mu je književno ime; službeno ime mu je bilo Franjo Ante Evetović.

Rođen od oca Dane i majke Imerke, a živio je u brojnoj obitelji: imao je 13 braće i sestara, od kojih je šestero vrlo rano umrlo. Od preostalih, ističe se stariji brat Ivan Evetović, istaknuti društveni radnik među Hrvatima u Bačkoj.

Po majci je bio bliski rod Ivanu Antunoviću, prvim preporoditeljem bačkih Hrvata, čijim se radom oduševljavao još u mladoj dobi, a isti mu je i ulio ljubav prema hrvatskoj knjizi i zavičaju.

Slavni rođak ga je uzeo pod svoje skrbništvo, da bi se mogao školovati u Kalači, u isusovačkoj gimnaziji, među ostalim jer se Franjo pokazivao izvrsnim učenikom.

U njegovom građenju znanja književnog hrvatskog su mu pomogli vrsni gimnazijski profesori i korištenje knjižnice svog skrbnika Ivana Antunovića.

Njegovo seljačko podrijetlo ga je upućivalo najedno od najčešćih ondašnjih zanimanja seljačke djece - na odlazak u svećenike ili redovnike. Iako je želio se pridružiti redu premostratega, na molbu rođaka Ivana Antunovića, Franjo odlazi u franjevce.

Novicijatsku godinu je proveo u Beču, gdje je naučio njemački, i druženjem sa hrvatskim istomišljenicima učvršćiva svoje hrvatske stavove. Filozofiju je studirao u Vukovaru i Dunaföldvaru. Bogosloviju dovršava u Baji. Ondje 1886. prima svećenićki red.

Radio je kasnije kao lektor filozofije u Dunaföldvaru, u Baji kao profesor crkvenog prava i povijesti i kasnije kao gvardijan franjevačko samostana. Potom prelazi u svjetovne svećenike. Od 1899. je kapelan u pečuškoj biskupiji, u Baranji, u mjestu Egerágu. Ondje od župnika je naučio francuski.

Poslije odlazi u Slavoniju, gdje je kapelan u Valpovu, župnik u Veliškovcima i Harkanovcima. U njegovu domu u tom selu se rodila misao o osnivanju Klub književnika i umjetnika u Osijeku, što se dogodilo 3. listopada 1909..

Od 1912. je župnik u Valpovu. Trebao je ondje postati i opatom, što je osujećeno. Smatra se da je to zbog slavenofobnih stavova grofa Zichija, ondašnjeg tajnika pečuškog biskupa, kasnije kaločkog nadbiskupa.

Bolovao je od raka želudca, što je bilo i razlogom njegove smrti. Pokopan je u Valpovu.


Bio je prvi književnik bačkih Hrvata koji je bio hrvatski književnik i pisao hrvatskim književnim jezikom.

Surađivao je s Maticom hrvatskom, časopisom "Nevenom", "Vijenca".

U književnosti se javlja 1884. za bogoslovskih dana. Spisateljskim radom se bavio do same smrti.

Objavio je zbirke pjesama "Sretni i nujni časi" (u Osijeku, 1908.), a poslije njegove smrti objavljene su mu knjige "Iz pjesama Ante Miroljuba Evetovića" (u Osijeku, 1931.) i "Spomen izdanje Ante Evetovića Miroljuba" (u Subotici, 1931.).

U svojim pjesmama se javno priznavao Hrvatom, opjevavao je svoj hrvatski rod, sunarodnjake Hrvate i Hrvatsku.

Vanjske poveznice

Nedovršeni članak Miroljub Ante Evetović koji govori o književniku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.