Miroljub Ante Evetović: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 37: | Redak 37: | ||
*[http://www.maticahr-klasje.co.yu/3-4/3.htm Klasje naših ravni] |
*[http://www.maticahr-klasje.co.yu/3-4/3.htm Klasje naših ravni] |
||
*[http://www.croatica.hu/fileadmin/glasnik/2006/glasnik26i.pdf Hrvatski glasnik] |
|||
{{mrva-biog-knjiž}} |
{{mrva-biog-knjiž}} |
Inačica od 4. srpnja 2007. u 10:36
Prof. Miroljub Ante Evetović (Bački Aljmaš, 12. lipnja 1862. - 24. veljače 1921.) je bio hrvatski književnik, pjesnik, svećenik, profesor filozofije, katehet, publicist i javni djelatnik.
Rođen je u rodio u siromašnoj bunjevačkoj obitelji u Bačkom Aljmašu. Na krštenju je dobio ime Franjo. U kasnijoj dobi, stupanjem u franjevce, zamijenio je svoje krsno ime redovničkim Ante. Redovničko ime zadržava i nakon prijelaza u svjetovne svećenike. Ime "Miroljub Ante Evetović" mu je književno ime; službeno ime mu je bilo Franjo Ante Evetović.
Rođen od oca Dane i majke Imerke, a živio je u brojnoj obitelji: imao je 13 braće i sestara, od kojih je šestero vrlo rano umrlo. Od preostalih, ističe se stariji brat Ivan Evetović, istaknuti društveni radnik među Hrvatima u Bačkoj.
Po majci je bio bliski rod Ivanu Antunoviću, prvim preporoditeljem bačkih Hrvata, čijim se radom oduševljavao još u mladoj dobi, a isti mu je i ulio ljubav prema hrvatskoj knjizi i zavičaju.
Slavni rođak ga je uzeo pod svoje skrbništvo, da bi se mogao školovati u Kalači, u isusovačkoj gimnaziji, među ostalim jer se Franjo pokazivao izvrsnim učenikom.
U njegovom građenju znanja književnog hrvatskog su mu pomogli vrsni gimnazijski profesori i korištenje knjižnice svog skrbnika Ivana Antunovića.
Njegovo seljačko podrijetlo ga je upućivalo najedno od najčešćih ondašnjih zanimanja seljačke djece - na odlazak u svećenike ili redovnike. Iako je želio se pridružiti redu premostratega, na molbu rođaka Ivana Antunovića, Franjo odlazi u franjevce.
Novicijatsku godinu je proveo u Beču, gdje je naučio njemački, i druženjem sa hrvatskim istomišljenicima učvršćiva svoje hrvatske stavove. Filozofiju je studirao u Vukovaru i Dunaföldvaru. Bogosloviju dovršava u Baji. Ondje 1886. prima svećenićki red.
Radio je kasnije kao lektor filozofije u Dunaföldvaru, u Baji kao profesor crkvenog prava i povijesti i kasnije kao gvardijan franjevačko samostana. Potom prelazi u svjetovne svećenike. Od 1899. je kapelan u pečuškoj biskupiji, u Baranji, u mjestu Egerágu. Ondje od župnika je naučio francuski.
Poslije odlazi u Slavoniju, gdje je kapelan u Valpovu, župnik u Veliškovcima i Harkanovcima. U njegovu domu u tom selu se rodila misao o osnivanju Klub književnika i umjetnika u Osijeku, što se dogodilo 3. listopada 1909..
Od 1912. je župnik u Valpovu. Trebao je ondje postati i opatom, što je osujećeno. Smatra se da je to zbog slavenofobnih stavova grofa Zichija, ondašnjeg tajnika pečuškog biskupa, kasnije kaločkog nadbiskupa.
Bolovao je od raka želudca, što je bilo i razlogom njegove smrti. Pokopan je u Valpovu.
Bio je prvi književnik bačkih Hrvata koji je bio hrvatski književnik i pisao hrvatskim književnim jezikom.
Surađivao je s Maticom hrvatskom, časopisom "Nevenom", "Vijenca".
U književnosti se javlja 1884. za bogoslovskih dana. Spisateljskim radom se bavio do same smrti.
Objavio je zbirke pjesama "Sretni i nujni časi" (u Osijeku, 1908.), a poslije njegove smrti objavljene su mu knjige "Iz pjesama Ante Miroljuba Evetovića" (u Osijeku, 1931.) i "Spomen izdanje Ante Evetovića Miroljuba" (u Subotici, 1931.).
U svojim pjesmama se javno priznavao Hrvatom, opjevavao je svoj hrvatski rod, sunarodnjake Hrvate i Hrvatsku.