Povijest Poljske

Mieszko I.

Poljska plemena su u ranom srednjem vijeku živjela između rijeka Visle i Odre. Ta plemena ujedinio je knez Mješko I. u 10. stoljeću. On je bio prvi poznati vladar iz dinastije Pjastovića. Za njegova vladanja Poljaci su primili kršćanstvo, a poljska država priznala vlast Svetog Rimskog Carstva. Mieszko je osnovao i prvu poljsku biskupiju u Poznanu.

Za vladanja Boleslava I. Hrabrog (992. – 1027.) Poljska se proširila na oblast Lužice, Češke, Moravske i Slovačke. Boleslav II. Smjeli (1058. – 1079.) je izuzeo Poljsku ispod vlasti Svetog Rimskog Carstva i proglasio se kraljem čime je Poljska postala slobodna kraljevina.

Od vremena vladanja Boleslava III. Krivoustog (1102. – 1138.) Poljaci su počeli voditi dugotrajne ratove protiv pripadnika Njemačkog viteškog reda (teutonaca) koji u 12. stoljeću otimaju Poljskoj područja Pomeranije od ušća Visle do Gdanjska. Tim je osvajanjima Poljskoj zapriječen put do Baltičkog mora. Nakon njegove smrti Poljska je u stalnim sukobima s Brandenburgom i teutoncima, a u tim je sukobima izgubila zapadno Pomorje, Veliku Poljsku, Gdanjsko primorje i jug države.

Od 12. do početka 15. stoljeća Poljska naglo slabi, osamostaljuju se pojedine kneževine, a Nijemci se šire na poljska područja. Njihovim dolaskom niču gradovi i sela i potiče se gospodarski razvoj. 1241. godine u Poljsku su provalili Tatari koji su poharali južne predjele Poljske koje su poljski vladari naseljavali Nijemcima. Tih godina visoki staleži preuzimaju njemački jezik i običaje, a kako su se Nijemci naselili i uz pogranična područja Poljske, polako Poljska dolazi pod njemački utjecaj. 1300. godine poljsko plemstvo izabire češkog kralja Vaclava II. za kralja Poljske kako bi se uspješnije oduprijeli njemačkom prodoru, ali to nije uspjelo. Nakon njegove smrti 1305. godine raspala se personalna unije između Poljske i Češke.

Kazimir III. Veliki

Proces za ujedinjenje poljskih zemalja započeo je u 14. stoljeću kralj Vladislav I. Lokietek (1306. – 1333.) koji je Poljskoj ponovo pripojio Krakow i Veliku Poljsku. Jačanje Poljske nastavlja Kazimir III. Veliki (1333. – 1370.) koji potiče razvoj poljskih gradova pospješivanjem razvoja trgovine i obrta. On kodificira poljsko pravo (Statut Wislicki), potiče kolonizaciju nenaseljenih poljskih područja, te provodi financijske i upravne reforme. Osnovao je i Krakovsko sveučilište i utemeljio Kraljevski vrhovni sud u Krakowu. On je bio posljednji poljski vladar iz dinastije Pjastovića, a nakon njegove smrti na poljsko prijestolje dolazi kralj Ludovik I. Anžuvinac iz dinastije Anžuvinaca koji je bio nećak Kazimira III. Nakon njegove smrti na vlast dolazi njegova kći Jadviga koja se udala za litavskog kneza Vladislava Jagela koji je vladao Poljskom kao Vladislav II. (1386. – 1434.) Izborom za poljskog kralja, on je primio kršćanstvo i uspostavio poljsko-litavsku uniju. Nakon uspostave te unije, Poljska je uz pomoć Litve uspijela spriječiti prodor Nijemaca. 1410. godine u bitci kraj Grünwalda i Tonberga teško su porazili Teutonce. Nakon smrti Vladislava II., na vlast dolazi Vladislav III. (1434. – 1444.) koji je kao i Vladislav I. vladao Ugarskom i Hrvatskom. Poznat je i pod nazivom Vladislav Varnenčik jer je 1444. poginuo u bitci kraj Varne.

Njega je naslijedio Kazimir IV. (1447. – 1492.) iz dinastije Jagelovića koji je ograničio svoju vlast uspostavom Državnog sabora (sejm) i koji je primorao plemstvo na plaćanje poreza. Stvorio je jaku poljsku državu osvajanjem Zapadne Pruske, Moldavske i istočnog Pomorja.

U 16. stoljeću Poljska ulazi u razdoblje unutrašnjih staleških borbi, pa je kralj bio primoran donijeti Rodomsku konstituciju prema kojoj se zakoni mogu donijeti samo uz pristanak malog i srednjeg plemstva (šljahte). 1569. godine zaključen je Lublinski sporazum prema kojem šljahta bira kralja, a Poljska i Litva čine realnu uniju.

Područja pod vlašću Poljsko-litavske unije, 1600. godina

Nakon smrti Stjepana Bathoryja (1575. – 1586.), Poljska je ponovo ojačala dolaskom na vlast Sigismunda III. (1587. – 1632.) iz švedske dinastije Vasa, ali joj je moć oslabila za vladavine Ivana II. Kazimira koji je ratovao protiv Rusije i Švedske. Poljska u drugoj polovici 17. stoljeća ratuje i s Turcima i u tim ratovima gubi Podoliju i velika područja na desnoj obali Dnjepra. Ta su joj područja vraćena Mirom u Srijemskim Karlovcima, jer je Poljska pomogla u obrani Beča od turskih napada.

Pobjede Poljske nad Turcima nisu ojačale kraljevu vlast, a samovolja šljahte postala je sve izraženija. 1652. godine izglasan je zakon Liberum veto kojim je ozakonjena feudalna anarhija u Poljskoj. Tim je zakonom svaki član jednodomne skupštine u Poljskoj (sejm) mogao spriječiti donošenje bilo kakvog zakona. U ratovima protiv Švedske i Rusije u drugoj polovici 17. stoljeća, Poljska gubi veliki dio svojih područja. 1697. godine Saksonski knezovi postaju kraljevi Poljske, čime dolazi do kraja poljske neovisnosti. Potkraj 18. stoljeća Poljska je podijeljena između Rusije, Austrije i Pruske i prestaje postojati kao država. Nakon 1815. negdašnje poljske zemlje dolaze pod rusku vlast kao Kongresna Poljska i od 1863. godine Poljska je ruska provincija i predmet intenzivne rusifikacije.

Poljska od 1921. do 1939.

Poljska je opet uspostavljena kao neovisna država nakon Prvog svjetskog rata. Godine 1939. podijeljena je nadvoje između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Nakon Drugog svjetskog rata, Poljska je dobila nova područja na zapadu, ali je izgubila dvostruko veća područja na istoku.

Zemlja je bila dio komunističkog Istočnog bloka pod kontrolom Sovjetskog Saveza do 1980-ih godina, kada je krenuo pokret "Solidarnost", koji je pobijedio na parlamentarnim izborima 1989. godine, te je uvedena demokracija.

Poljska je 1999. godine ušla u NATO savez, a 1. svibnja 2004. pridružila se Europskoj Uniji.

Vidi također Popis poljskih vladara