Razlika između inačica stranice »Vilenjaci (Tolkien)«

Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
m
== O prirodi, zakonima i običajima ==
 
Zakoni i običaji među Eldarima glavno je djelo koje sadrži većinu informacija o prirodi i običajima vilenjaka. U Alfwineovoj se preambuli navodi da su vilenjaci tjelesno rasli sporije od ljudi, ali su se umno brže razvijali. Govor, hod i ples savladavali su do svoje prve godine, jer je snaga njihove volje veoma brzo ovladavala njihovim tijelima (quendijski hroa 'tijelo'). Do treće godine rasli su brzo kao i ljudska djeca, nakon toga počinjući zaostajati. U vrijeme kada su ljudska dosezala svoju puni stas, jednako stara vilenjačka djeca su bila visine i rasta sedam godina stare ljudske djece. Ne prije pedesete godine nisu vilenjaci dosezali svoj izgled i stas koji su zadržavali za života, i prolazilo je i do par stoljeća dok ne bi dosegli puni tjelesni rast i razvoj. Po fizičkim karakteristikama i mogućnostima uvelike su znali nalikovati ljudima (ili barem moćnijima među njima), bivajući u pravilu od njih okretniji i agilniji, ali se čak i po izgledu za neke ljude znalo reći da su teško razabrivi od vilenjaka (primjerice, jedno od [[Túrin|Túrinovih]] imena glasilo je Adanedhel "Čovjek-vilenjak"). Boja kose varirala im je od plave kod [[Vanyari|Vanyara]] te tamnosmeđe i crne kod [[Noldori|Noldora]] i [[Teleri|Telera]], ali se, posebice među Telerima, znalo naći i primjera srebrene kose (poput Elwea, kralja Doriatha), pa i među Noldorima, gdje je za [[Galadriel]] navedeno da je imala osebujnu kosu, čak i među Eldarima, kao da je u same vlasi upredeno zlatno i srebrno svijetlo [[Laurelin|Laurelina]] i [[Tyelperion|Tyelperiona]], Dvaju stabala Valinora (Galadriel je imala i krvi Vanyara). Malo se toga može reći o njihovim tjelesnim karakteristikama: naznačeno je da su u svojoj mladosti znali biti veoma visoki, često dosežući i preko dva metra visine (vilin-žene ništa manje), ali su se prolaskom godina (posebice u Međuzemlju) vremenom smanjili. Svi među njima bili su bijele puti, što je vjerojatno posljedica činjenice da niti za jednog među njima nije poznato da je ikada obitavao bliže ekvatoru, ili čak na južnoj polutci Arde nakon što se svijet izmijenio.
 
Eldari su besmrtni unutar [[Arda|Arde]]; njihov duh, q. fea, neuništiv je, ali njihovo tijelo, q. hroa, proizlazi iz i načinjeno je od iste tvari kao i zemlja koja je oskrvnuta, te je ranjiv onim istim zlom kojim je i Arda oskrvnuta, i može ga se uništiti. Ukoliko se to dogodi, ili se tijelu neizlječivo naudi, fea napušta hrou te postaje nevidljiva živim očima, iako još uvijek izravno svjesna drugih feara. Ipak, hroari vilenjaka bivali su daleko otporniji od ljudskih, u stanju podnijeti daleko veće ozljede: nisu bili podložni nikakvoj bolesti, izlječivali su se ubrzano, čak i nakon ozljeda koje bi za ljude bile smrtonosne. Ipak, nisu mogli preživjeti veoma teške ozljede uzrokovane silom, toplinom ili hladnoćom, kao što nisu mogli iznova stvarati vitalne dijelove tijela (poput odsječene ruke). Ali usprkos svemu vilenjaci su bili podložni smrti, i umirali su, izvanjskim utjecajem ili vlastitom voljom, od tuge ili osujećivanjem i izjalovljavanjem vlastitih želja, stremljenja i zahtjeva koji su ih iznutra izjedali. Svojevoljna smrt nije ipak smatrana zlim činom, već (neosudivom) slabošću fee.
 
Sudbina je vilenjaka da njihovi feari zanavijek nastanjuju Ardu, makar i bestjelesni, i utoliko različita od sudbine ljudi. U početku vilenjaci nisu znali što se događa sa fearima koja izgube svoje tijelo; pod utjecajem Sjene vjerovali su da ulaze u "Carstvo noći" pod vlašću "Gospodara noći", ili da ulaze u Ništa, isto kao i ostala bića koja su poznavali, bilo biljke ili životinje. Upravo ovo polegnuće Sjene nad umovima quenda u njihovoj mladosti bilo je jedan od razloga odluke Valara, čuvara Svijeta i namjesnikâ Jedinoga na Ardi, da ih se dovede, ukoliko su voljni, u [[Valinor]] i time zauvijek ukloni izvan Melkorova domašaja. U Amanu su, najzad, od Manwea naučili da je fea uistinu neuništiva, i da joj je usud da nastanjuje Ardu do Kraja Svijeta. Također, saznali su da feari koji su izgubili svoje tijelo bivali odmah sazvani da dođu u "Dvorane čekanja" unutar Mandosa (poziv se mogao odbiti, što je češće bivalo u početku, a rjeđe kada su Morgoth, te kasnije Sauron, vidljivi boravili u Međuzemlju). Vrijeme koje su tamo provodili ovisilo je djelomično o njihovoj, a djelomično o volji Mandosa, Suca Valara. Najsretnijim ishodom čekanja smatrali su ponovno rođenje u istom tijelu s kojim su ranije bivali vezani, jer bi se time zlo i patnja koje su pretrpjeli za života mogli ispraviti (iako, nisu svi feari bili voljni vratiti se, ali se to smatralo slabošću ili manjkom hrabrosti fee, osim u posebnim okolnostima). Ponovno "rođenje" u starom tijelu nije bila osobina prirođena fei (koja je, međutim, i nakon smrti tijela sadržavala utisak hroe i ukupnosti osobe prije smrti, na temelju čega je povratak u staro, obnovljeno tijelo i bio moguć); bila je milost Ilúvatara predana Valarima na prosudbu. Postojala je, međutim, i mogućnost da se fea vrati u Svijet bestjelesna, te "iz daljine" promatra otkrivanje Usuda Arde, ali tada nije mogla imati nikakva kontakta sa živima, niti ičim drugim vidljivim unutar Krugova Svijeta. Ukoliko je osoba za života činila zlodjela, čekanje joj se utoliko moglo produžiti, ili joj se posve zabraniti povratak među svoj rod (poput Feanoru). Bez obzira na ishod, svi su feari provodili barem neko vrijeme "čekanja" za kojeg su bili podučavani, pojačavani ili utješeni, ovisno o potrebi. Ali "gola" fea obično je ostajala dugo vezana za svoje uspomene i stara stremljenja (pogotovo ukoliko su bila zla). Sudbina feara Avara nije znana Eldarima; u Dvoranama čekanja svaka je fea zasebna i malo je interakcije među njima, osim, eventualno, kada se radi o fearima koji su za života bili vezani ljubavlju ili prijateljstvom. U svom su učenju Eldari pojmili svaku feu zasebnom i jedinstvenom, koja je bila dana svakom quendeu ponaosob. Vjerovali su da feari dolaze izravno od Erua, onkraj Eae. Eldari su držali da je jedina nepromjenjiva osobina njihova karaktera bio spol, muški ili ženski, koji nije pripadao i bio osobina samo hroe, već i uma, q. indo. Tu ukupnost individualnosti viđenu kao spoj tijela i duše Eldari su nazivali esse, ili erde. Zbog toga su se oni među njima koji su se vratili iz Mandosa među svoj rod u Eldamaru uvijek vraćali u istom tijelu prije smrti (inačicu ponovna rođenja Tolkien je naposljetku odbacio).
 
U svim stvarima (osim u začeću i rađanju djece), neri i nissi, što će reći muškarci i žene su jednaki - osim u tome (kako sami kažu) da je za žene činjenje novog u najvećoj mjeri ispunjeno rađanjem djece, te su time izumi i promjene ponajviše djela muškaraca. Nema, međutim, stvari koje samo muškarac može načiniti, ni stvari koja su isključivo djela žena. Uistinu, postoje prirodne razlike među njihovim naravima, i druge nastale kao posljedica običaja. Nissi su sazrijevale prije muškaraca, bile nepokolebljivije i manje podložne promjenama (q. inwisti "raspoloženje uma"). Češće su se bavile umjetnošću liječenja i njegom tijela, dok su vilenjaci bili ti koji su, kada bi ih nužda nagnala, nosili oružje i bojevali ratove. Jer Eldari su vjerovali da bavljenje smrću umanjuje mogućnosti liječenja, i da vrlina liječenja njihove družice ponajviše duguju zaziranju od lova i ratova. U krajnjoj nuždi i očajničkoj obrani vilin-žene su se borile hrabro kao i muškarci; jer snagom i brzinom (prije nego li su začinjale djecu) bile su im mnogo bliže negoli je to slučaj kod ljudi. S druge strane, neki su vilenjaci bili umješni i vješti u liječenju i njezi, ali su se i suzdržavali od bitaka, i u njih odlazili samo u najvećoj nuždi.
Za razliku od ljudske djece, od začeća do rođenja potrebna je jedna godina, i dan začeća (koji se počesto poklapao sa danom rođenja) računa se kao početak života, te se ponajčešće zbivao za proljeća. Iako vilenjaci tijelom prividno ne stare, oni ne mogu zanijeti mnogo djece; jer pri začeću, i još više pri nošenju djece, ulažu mnogo veći dio svoga bića, umno i tjelesno, nego li to čine ljudi. Tako se zbiva, i zbog vlastite duše koja ih s vremenom iznutra izjeda, da vilenjaci djecu začinju veoma rano, i u kratkom razmaku nakon vjenčanja (prema vlastitom shvaćanju vremena). Iako ih moć začinjanja potomstva nikada ne napušta, s vremenom se njihova volja okreće drugim stvarima, ali im vrijeme 'doba djece', kako ga nazivaju, ostaju u uspomeni kao najsretnije u životu. Unatoč neraskidivosti braka znalo se dogoditi da muž i žena ne žive zajedno svo vrijeme, ali se to nikada nije svojevoljno događalo nakon začeća djeteta i prvih godina njegova života, i smatrano je žalosnom stvari. Zbog toga su vilenjaci svoju djecu nastojali začeti i roditi u doba mira, kad god su to bili u mogućnosti.
 
Pravo prvog nadavanja imena novorođenčetu pripadalo je ocu; navodilo se prvo i nije se moglo promijeniti (osim ako bi se sam jezik promijenio). Svečanost na kojoj se objavljivalo to ime nazivala se essekarme "činjenje imena". Svako je dijete, međutim, imalo pravo izabrati svoje vlastito ime kada je za to bilo spremno (smatralo se da spremnost dostiže kada dijete postane sposobno za lámatyáve "okus zvuka" - užitak u zvuku i oblicima riječi. To se obično događalo u desetoj godini; najranije u sedmoj. U vilenjačkom shvaćanju lámatyáve se shvaćalo kao karakterna osobina važnija od crta lica, stasa ili slično). To se ime objavljivalo na svečanosti zvanoj essekilme "biranje imena". Oba imena bila su imena u punom smislu, a ne nadimci. Očevo ime bilo je "javno", u smislu da se njime mogao poslužiti svatko tko se obraćao dotičnoj osobi, ali je vlastito ime bilo "privatno" - obraćanje nekome korištenjem tog imena označavalo je prisnost, prijateljstvo ili rodbinsku vezu, i korištenje istog bez dopuštenja smatralo se uvredljivim. Svaki je vilenjak imao pravo za svoga života izmisliti sebi i drugo ime (iako se to nije često činilo), onoliko puta koliko je želio, ali ono nije prebrisivalo staro, te se kronološki slijed imena navodio kao naslov svake osobe. Osim ovih imena, svaka je osoba mogla imati i anessi "dana imena" od kojih su najbitnija bila imena koja su nadavale majke. Ponekad su ova imena bila (amil)essi terkenye "(majčinska) imena uvida", ili (amil)essi apakenye "(majčinska) imena dalekovidnosti (predviđanja)", što se događalo češće u ranijim danima Eldara. Ova su se imena nadavala u satu rođenja, ili nekom drugom trenutku predosjećaja, i izražavala su neku prevladavajuću karakternu ili fizičku crtu djeteta ili predviđanje nekog dijela njegova usuda. Poput imena koja su nadavali očevi, i majčino ime bilo je javno, te se često navodilo nakon očeva. Majčinsko je ime moglo iz javne uporabe sasvim potisnuti očinsko i izabrano ime (koja su ipak opstajala, i bila neizostavan dio punog naslova osobe). Ova tri imena jedina su se smatrala pravim imenima. Ostala "dana imena" predstavljala su uglavnom nadimke date od osoba koji nisu bili od iste kuće ili prijatelja, i često su predstavljala neku osobinu osobe. Nisu se smatrala pravim imenima, osim ukoliko ih sama osoba ne bi prisvojila.
 
== O plemenima, rodovima, jezicima i pismima ==
420

uređivanja

Navigacijski izbornik