Zvonko Car: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Car Zvonko premješteno na Zvonko Car
CarZ (razgovor | doprinosi)
Nema sažetka uređivanja
Redak 1: Redak 1:
[[Kategorija:Hrvatski kipari]]
[[Kategorija:Hrvatski kipari]]
'''Car Zvonko, 1913-1981, Profesor, Akademski kipar i slikar'''
'''Car Zvonko, 1913-1982, Profesor, Akademski kipar i slikar'''


[[Slika:Car_Zvonko.jpg]]
[[Slika:Car_Zvonko.jpg]]

Inačica od 30. rujna 2007. u 12:00

Car Zvonko, 1913-1982, Profesor, Akademski kipar i slikar


Samo rijetko čovjek dobiva dar od Boga -oblikovanja, stvaranja, prikazivanja stvarnosti onakve kakva uistinu jest i kakvom ju je Bog stvorio -lijepom i neponovljivom, zaustavljenom u vremenu i prostoru, kao dokaz da je jednom stvorena, postojala i postojat će... Takav dar imao je Zvonko Car, moj Nono!


Ljudi vole reći da našim životima upravlja sudbina koja u konstelaciji niza okolnosti zbliži baš one sudbonosne. Slučajnost ili ne, pravac jedne životne putanje uvijek određuju susreti, poznanstva i neki neočekivani splet zbivanja na koja naizgled ne možemo utjecati. Ipak, volja i snaga ličnosti pojedinca na kraju odlučuju u kojoj će mjeri njegov život dotaći zvjezdane visine.

Upravo tako možemo tumačiti stvaralački put akademskoga kipara Zvonka Cara. Oskudni obiteljski uvjeti i slabo razvijen kulturni život sredine izgleda da su na njega djelovali poticajno, a ne obeshrabrujuće. Nije slijedio dimnjačarski poziv svoga nonića, a niti svećenički što je priželjkivala nona. Zaputio se egzistencijalno nesigurnim putem umjetnika. Sve je započelo jednostavnom dječjom igrom. Kroz igru se razvilo taktilno zadovoljstvo modeliranja gline, koju se u okolici Crikvenice tada moglo naći na svakom koraku. Vrlo brzo dječja je igra prerasla u životnu potrebu i htijenje, u stvaralačku nužnost. Povratak u realni, pragmatični svijet više nije bio moguć.

Kao što svaki umjetnik u svom životu doživi neki odlučujući trenutak, upozna neku ključnu osobu, tako je za Zvonka Cara sudbonosan bio susret s pjesnikom Vladimirom Nazorom, tadašnjim upraviteljem Dječjega doma u Crikvenici.Nazor je odmah prepoznao kiparsku nadarenost malenoga dječaka, kojem je taj susret omogućio ostvarenje sna, kojega se dotad nije niti usudio sanjati. S jedva navršenih šesnaest godina primljen je na Likovnu akademiju u Zagrebu. Možemo samo nagađati kakve su se senzacije zbivale u duši ovoga jednostavnoga mladića prilikom susreta s već tada slavnim kiparima Ivanom Meštrovićem, Robertom Frangešom- Mihanovićem i Franom Kršinićem, profesorima na Likovnoj akademiji. Diplomirao je 1933. Ovladavši kiparskim tehnikama, svoju stručnu naobrazbu produbio je tijekom putovanju po Italiji. Cijelo je to vrijeme ostao u vezi s Vladimirom Nazorom koji mu je snažio duh, ali i financijski pomagao njegovo školovanje. Prijateljstvo je potrajalo sve do pjesnikove smrti 1949. godine.

Općina Crikvenica je godine 1955. na inicijativu tadašnjeg predsjednika općine, Dušana Cvetića, u parku između hotelskih zdanja Miramare i Esplanade, Zvonku Caru sagradila kiparski atelje. Posebno je značajna činjenica da je to jedna od rijetkih građevina, ako ne i jedina na području Županije primorsko-goranske koja je namjenski građena u svrhu umjetničkog ateljea. Tu su nastali mnogobrojni radovi, od javnih spomenika do kiparskih djela manjeg formata pa i slika, koji se danas nalaze ne samo u mjestima naše Županije, nego i diljem svijeta. U ateljeu je umjetnik provodio veći dio svojega vremena, radio skice i studije skulptura u crtežu i glini, lijevao ih u sadri i pripremao za lijevanje u bronci. tu je primao posjetitelje, prijatelje i kupce, znance i slučajne namjernike, a mnoge je privlačila upravo vedra i pristupačna umjetnikova narav. Nadahnuće sakralnim temama U početku, u tridesetim godinama prošloga stoljeća, Carevim skulptorskim radom prevladavaju sakralni sadržaji. 1933. dovršava skulpturu Madone, jedan od rijetkih radova kojeg je izveo u kamenu, očito još uvijek pod snažnim utjecajem svojih profesora na Likovnoj akademiji. Ova skulptura se danas nalazi ispred crikveničke župne crkve, a nadahnuće i model autor je našao u liku svoje prve supruge. Godine 1940. nastaje glava Krista, čiji se sadreni model nalazi u stalnom postavu ovog Memorijalnog ateljea. Zvonko Car sudjeluje i u pripremama za gradnju nove crkve sv. Antona u Crikvenici, za koju izrađuje niz idejnih skica i crteža prema kojima su izrađeni statički proračuni i projekt izvedbe. U ideji je slijedio neoromanički koncept, ostvarivši skladno raščlanjeno pročelje s nizom polukružnih lukova i jednobrodnu unutrašnjost crkve, koja osim estetskih, sadrži i izvanredne akustičke vrijednosti. Car je izradio i kip sv. Antona u sklopu bočnog oltara od crnog mramora. U ovoj je građevini nastojao spojiti kiparske i arhitektonske elemente, slijedeći tako trag svoga glasovitoga učitelja i uzora Ivana Meštrovića. U ovom razdoblju, Zvonko Car se sve više okreće bronci kao kiparskom materijalu koji najviše odgovara njegovom senzibilitetu i načinu rada. To mu omogućuje da se prepusti zadovoljstvu modeliranja gline, dodavanja i građenja sve do ostvarenja željene forme. Glina mu omogućuje tih i studiozan rad i na umjetnika djeluje manje agresivno, za razliku od obrade kamenog bloka.

Do konca Drugog svjetskog rata, nastali su brojni portreti u bronci, od članova obitelji (grobni spomenici majke i prve supruge Anke na crikveničkom groblju) istaknutih ličnosti umjetničkog i društvenog života (biste Josipa Pančića u Bribiru i Stjepana Radića u istoimenom parku u Crikvenici) do poznatih Crikveničana (bista Leopolda Ivančića u parku crkve sv. Antona, profesorica Dora, Ana Baričević-Car). Novo razdoblje u stvaralaštvu u kasnijem razdoblju, po završetku Drugog svjetskog rata pretežno radi javne spomenike s temama antifašističke borbe. Sam je umjetnik među svojim radovima posebno izdvajao crikvenički spomenik palim borcima ispred hotela International (1949.), za čiju se izvedbu odrekao honorara. Spomenike ove tematike izradio je i za Kraljevicu (1951.–52.), Selce (1950.–51.), Bribir, Dramalj, Vinjerac i Vrginmost – danas Gvozd (1946.). Osim monumentalnih kompozicija u bronci, ostvario je i biste partizanskih boraca i istaknutih osoba, Matka Laginje (1952.), Ivane Brlić Mažuranić (1974.), Tome Strizića, dr. Ivana Sobola (1973.) koja nije izlivena, Franje Cara (1973.), Tita (1972.,1975.), Anke Pa|en (1976.), Nikole Cara Črnog (1976.), Slaviše Vajnera Čiče (1976.), Antuna Barca (1949.) koja se nalazi u zgradi istoimene srednje škole te Vladimira Nazora (1970., 1976.) koja se nalazi ispred istoimene osnovne škole u Crikvenici. Posebno mjesto među likovima koje je portretirao Zvonko Car zauzima naš istaknuti umjetnik, minijaturist svjetskoga glasa, Juraj Julije Klović. Njegova nadahnuto izvedena figura s otvorenom knjigom u ruci (1969.) nalazi se u Driveniku, ispred stare osnovne škole.

Cjelokupni rad Zvonka Cara temelji se na realističkoj modelaciji, a u mnogim radovima nastoji posti}i jaku ekspresivnost i dramatsku napetost trenutka sažetog u monumentalnim kompozicijama. čini se da su u poslijeratnoj fazi na Zvonka Cara vrlo snažan dojam ostavile skulpture poznatoga hrvatskoga kipara Antuna Augustinčića. U mnogim Carevim radovima očita je fascinacija izražajnošću i sjajnom dinamikom Augustinčićevih skulptura. Ta saznanja Car nastoji primijeniti u naturalističkim prikazima partizanskih boraca i ranjenika, kako bi izrazio trenutke tjelesne boli, očaja, prkosa i upornosti, ali u mnogim radovima ne izlazi iz repertoara tradicionalnog akademizma. Car modelira tijela žilavih ruku i čvrstih nogu, tijela napetih mišića koji se naglašeno ocrtavaju ispod odjeće. Zaokupljenost ljudskim likom i njegovom izražajnošću očita je i u mnogobrojnim sadrenim studijama ruku, nogu i tijela uhvaćenih u različitim pokretima. Skulpture stvarane s osobitom ljubavlju Careva medijski najpoznatija skulptura je Djevojka s galebom (1953.),postavljena u Opatiji na morskoj hridi, blizu hotela Kvarner. Ova je skulptura postala svojevrsnim simbolom Opatije, a slično se dogodilo i s još nekim Carevim skulpturama. Ribar (1982.) u crikveničkoj luci postao je jednim od simbola Crikvenice, J. J. Klović (1969.) simbolom Drivenika, a Žena s brentom (1981.–82.) Grižana. Zvonko Car se cijeloga života borio s teškom bolešću, plućnom tuberkulozom, od koje je umrla i njegova prva supruga. često je boravio u raznim lječilištima. Duže vrijeme je proveo na liječenju u Riječkoj bolnici, kojoj je kasnije poklonio svoju skulpturu Hygia (1955.–56.) u znak zahvalnosti dr. Kučiću za uspješno liječenje. O slikarskoj dimenziji autorova rada na žalost za sada ne možemo suditi, jer nam nijedna slika nije dostupna. Stoga ćemo prosudbu tog segmenta prepustiti budućim istraživanjima.

Car je bio član Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, podružnica Rijeka, gotovo od samih početaka rada ove podružnice. Godine1951. nalazi se među prvih jedanaest članova, uz Boženu Vilhar, Sergeja Kučinskog, Romola Venuccia, Antuna Žunića, Jakova Smokvinu, Mirka Uzorinca, Zdenka Venturinia, Petra Kosa, Vinka Matkovića i Milku Bastaji}-Rado. U svibnju 1951., u prostoru Malog salona u Rijeci sudjeluje na prvoj revijalnoj izložbi Podružnice.

U spomen na Zvonka Cara i njegov obiman i plodan rad Grad Crikvenica je uredio zgradu Carevog kiparskog ateljea i pretvorio u Memorijalni atelje Zvonka Cara. Ovaj izložbeni prostor otvara se povodom Dana Grada Crikvenice, 14. kolovoza 2007. godine. Središnje mjesto u Ateljeu zauzima stalni izložbeni postav s radovima koji se čuvaju u samome Ateljeu, te s izborom osobnih predmeta i umjetničkog materijala koji dočaravaju radnu atmosferu umjetnikova ateljea. Stalni postav prati prigodna izložba koja prezentira dio Carevih skulptura snimljenih u javnim prostorima. Želja nam je ovaj novouređeni prostor Memorijalnog ateljea Zvonka Cara ubuduće oživjeti različitim ničkim sadržajima, te zainteresiranim posjetiteljima ponuditi kvalitetne, multimedijalno koncipirane programe. Vjerujemo da bi ovu ideju pozdravio i sam umjetnik – Zvonko Car.


Zahvala gradu Crikvenici te ustanovi u kulturi "Dr. Ivan Kostrenčić", Crikvenica,na uloženom trudu i financijskim sredstvima, bez kojih atelje Zvonka Cara ne bi ugledao svijetlost.