Miroljub Ante Evetović: razlika između inačica
mNema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
Prof. '''Miroljub Ante Evetović''' ([[Bački Aljmaš]], [[12. lipnja]] [[1862]]. - Valpovo [[24. veljače]] [[1921]].) je bio [[Hrvati|hrvatski]] [[književnik]], pjesnik, svećenik, profesor filozofije, katehet, [[publicistika|publicist]] i javni djelatnik. |
Prof. '''Miroljub Ante Evetović''' ([[Bački Aljmaš]], [[12. lipnja]] [[1862]]. - Valpovo [[24. veljače]] [[1921]].) je bio [[Bačka|bački]] [[Hrvati|hrvatski]] [[književnik]], pjesnik, svećenik, profesor filozofije, katehet, [[publicistika|publicist]] i javni djelatnik. |
||
Rođen je u siromašnoj [[Bunjevci|bunjevačkoj]] obitelji u Bačkom Aljmašu. Na krštenju je dobio ime Franjo. U kasnijoj dobi, stupanjem u [[franjevci|franjevce]], zamijenio je svoje krsno ime redovničkim Ante. Redovničko ime zadržava i nakon prijelaza u svjetovne svećenike. Ime "Miroljub Ante Evetović" mu je književno ime; službeno ime mu je bilo Franjo Ante Evetović. |
Rođen je u siromašnoj [[Bunjevci|bunjevačkoj]] obitelji u Bačkom Aljmašu. Na krštenju je dobio ime Franjo. U kasnijoj dobi, stupanjem u [[franjevci|franjevce]], zamijenio je svoje krsno ime redovničkim Ante. Redovničko ime zadržava i nakon prijelaza u svjetovne svećenike. Ime "Miroljub Ante Evetović" mu je književno ime; službeno ime mu je bilo Franjo Ante Evetović. |
||
Redak 13: | Redak 13: | ||
Njegovo seljačko podrijetlo ga je upućivalo na jedno od najčešćih ondašnjih zanimanja seljačke djece - na odlazak u svećenike ili redovnike. Iako se želio pridružiti redu [[premostratezi|premostratega]], na molbu rođaka Ivana Antunovića, Franjo odlazi u franjevce. |
Njegovo seljačko podrijetlo ga je upućivalo na jedno od najčešćih ondašnjih zanimanja seljačke djece - na odlazak u svećenike ili redovnike. Iako se želio pridružiti redu [[premostratezi|premostratega]], na molbu rođaka Ivana Antunovića, Franjo odlazi u franjevce. |
||
Novicijatsku godinu je proveo u Beču, gdje je naučio njemački, i druženjem sa hrvatskim istomišljenicima učvrstio svoje hrvatske stavove. Filozofiju je studirao u |
Novicijatsku godinu je proveo u Beču, gdje je naučio njemački, i druženjem sa hrvatskim istomišljenicima učvrstio svoje hrvatske stavove. Filozofiju je studirao u [[Vukovar]]u i [[Dunaföldvar]]u. Bogosloviju dovršava u [[Baja|Baji]]. Ondje [[1886.]] prima svećenićki red. |
||
Radio je kasnije kao lektor filozofije u Dunaföldvaru, u Baji kao profesor crkvenog prava i povijesti i kasnije kao [[gvardijan]] franjevačkog samostana. Potom prelazi u svjetovne svećenike. Od 1899. je kapelan u [[Pečuška biskupija|Pečuškoj biskupiji]], u Baranji, u mjestu Egerágu. Ondje je od župnika naučio francuski. |
Radio je kasnije kao lektor filozofije u Dunaföldvaru, u Baji kao profesor crkvenog prava i povijesti i kasnije kao [[gvardijan]] franjevačkog samostana. Potom prelazi u svjetovne svećenike. Od 1899. je kapelan u [[Pečuška biskupija|Pečuškoj biskupiji]], u Baranji, u mjestu Egerágu. Ondje je od župnika naučio francuski. |
||
Redak 34: | Redak 34: | ||
[[16. kolovoza]] [[1936.]] mu je otkriven pred katedralom Svete Terezije Avilske, u sklopu službenog dijela proslave povodom 250. obljetnice od doseljenja veće skupine Bunjevaca Hrvata u Bačku. |
[[16. kolovoza]] [[1936.]] mu je otkriven pred katedralom Svete Terezije Avilske, u sklopu službenog dijela proslave povodom 250. obljetnice od doseljenja veće skupine Bunjevaca Hrvata u Bačku. |
||
Svojim djelima je ušao u antologiju proze [[Bunjevci|bunjevačkih]] Hrvata iz [[1971.]], sastavljača Geze Kikića, u izdanju [[Matica hrvatska|Matice hrvatske]]. |
|||
== Izvori == |
|||
* Geza Kikić: ''Antologija proze bunjevačkih Hrvata'', Matica Hrvatska, Zagreb, 1971. |
|||
== Reference == |
== Reference == |
||
Redak 43: | Redak 48: | ||
*[http://www.croatica.hu/fileadmin/glasnik/2006/glasnik26i.pdf Hrvatski glasnik] |
*[http://www.croatica.hu/fileadmin/glasnik/2006/glasnik26i.pdf Hrvatski glasnik] |
||
*[http://www.croatica.hu/index.php?id=119&lang=1 Knjiga] Hrvatski književnici u Mađarskoj |
*[http://www.croatica.hu/index.php?id=119&lang=1 Knjiga] Hrvatski književnici u Mađarskoj |
||
*[http://knjiznice.ffzg.hr/webpac/?rm=results&show_full=1&f=PersonalName&v=Vukov%20Petar Antologija poezija bunjevačkih Hrvata] |
|||
{{DEFAULTSORT|Evetović, Miroljub Ante}} |
|||
[[Kategorija:Hrvatski katolički svećenici |
[[Kategorija:Hrvatski katolički svećenici]] |
||
[[Kategorija:Franjevci |
[[Kategorija:Franjevci]] |
||
[[Kategorija:Hrvatski publicisti |
[[Kategorija:Hrvatski publicisti]] |
||
[[Kategorija:Hrvatski pjesnici |
[[Kategorija:Hrvatski pjesnici]] |
||
[[Kategorija:Hrvatski narodni preporod |
[[Kategorija:Hrvatski narodni preporod]] |
||
[[Kategorija: |
[[Kategorija:Bačka]] |
||
[[Kategorija:Hrvati |
[[Kategorija:Vojvođanski Hrvati]] |
||
[[Kategorija: |
[[Kategorija:Hrvati u Mađarskoj]] |
||
[[Kategorija:Valpovački leksikon]] |
Inačica od 4. prosinca 2007. u 15:13
Prof. Miroljub Ante Evetović (Bački Aljmaš, 12. lipnja 1862. - Valpovo 24. veljače 1921.) je bio bački hrvatski književnik, pjesnik, svećenik, profesor filozofije, katehet, publicist i javni djelatnik.
Rođen je u siromašnoj bunjevačkoj obitelji u Bačkom Aljmašu. Na krštenju je dobio ime Franjo. U kasnijoj dobi, stupanjem u franjevce, zamijenio je svoje krsno ime redovničkim Ante. Redovničko ime zadržava i nakon prijelaza u svjetovne svećenike. Ime "Miroljub Ante Evetović" mu je književno ime; službeno ime mu je bilo Franjo Ante Evetović.
Rođen je od oca Dane i majke Imerke, a živio je u brojnoj obitelji: imao je 13 braće i sestara, od kojih je šestero vrlo rano umrlo. Od preostalih, ističe se stariji brat Ivan Evetović, istaknuti društveni radnik među Hrvatima u Bačkoj.
Po majci je bio bliski rod Ivanu Antunoviću, prvim preporoditeljem bačkih Hrvata, čijim se radom oduševljavao još u mladoj dobi, a isti mu je i ulio ljubav prema hrvatskoj knjizi i zavičaju.
Slavni rođak ga je uzeo pod svoje skrbništvo, da bi se mogao školovati u Kaloči, u isusovačkoj gimnaziji, među ostalim jer se Franjo pokazivao izvrsnim učenikom.
U njegovom građenju znanja književnog hrvatskog su mu pomogli vrsni gimnazijski profesori i korištenje knjižnice svog skrbnika Ivana Antunovića.
Njegovo seljačko podrijetlo ga je upućivalo na jedno od najčešćih ondašnjih zanimanja seljačke djece - na odlazak u svećenike ili redovnike. Iako se želio pridružiti redu premostratega, na molbu rođaka Ivana Antunovića, Franjo odlazi u franjevce.
Novicijatsku godinu je proveo u Beču, gdje je naučio njemački, i druženjem sa hrvatskim istomišljenicima učvrstio svoje hrvatske stavove. Filozofiju je studirao u Vukovaru i Dunaföldvaru. Bogosloviju dovršava u Baji. Ondje 1886. prima svećenićki red.
Radio je kasnije kao lektor filozofije u Dunaföldvaru, u Baji kao profesor crkvenog prava i povijesti i kasnije kao gvardijan franjevačkog samostana. Potom prelazi u svjetovne svećenike. Od 1899. je kapelan u Pečuškoj biskupiji, u Baranji, u mjestu Egerágu. Ondje je od župnika naučio francuski.
Poslije odlazi u Slavoniju, gdje je kapelan u Valpovu, župnik u Veliškovcima i Harkanovcima. U njegovu domu u tom selu se rodila misao o osnivanju Kluba književnika i umjetnika u Osijeku, što se dogodilo 3. listopada 1909..
Od 1912. je župnik u Valpovu. Trebao je ondje postati i opatom, što je osujećeno. Smatra se da je to zbog slavenofobnih stavova grofa Zichija, ondašnjeg tajnika pečuškog biskupa, kasnije kaločkog nadbiskupa.
Bolovao je od raka želudca, što je bilo i razlogom njegove smrti. Pokopan je u Valpovu.
Bio je prvi književnik bačkih Hrvata koji je bio hrvatski književnik i pisao hrvatskim književnim jezikom.
Surađivao je s Maticom hrvatskom, časopisom "Nevenom" i "Vijencem".
U književnosti se javlja 1884. za bogoslovskih dana. Spisateljskim radom se bavio do same smrti.
Objavio je zbirke pjesama "Sretni i nujni časi" (Harkanovci, 1908.), a poslije njegove smrti objavljene su mu knjige "Iz pjesama Ante Miroljuba Evetovića" (u Osijeku, 1931.) i "Spomen izdanje Ante Evetovića Miroljuba" (u Subotici, 1931.).
U svojim pjesmama se otvoreno i javno priznavao Hrvatom, opjevavao je svoj hrvatski rod, sunarodnjake Hrvate i Hrvatsku. (pr. 1908., "hrvatskoga roda ja sam pjesnik")[1].
16. kolovoza 1936. mu je otkriven pred katedralom Svete Terezije Avilske, u sklopu službenog dijela proslave povodom 250. obljetnice od doseljenja veće skupine Bunjevaca Hrvata u Bačku.
Svojim djelima je ušao u antologiju proze bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.
Izvori
- Geza Kikić: Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
Reference
Vanjske poveznice
- Klasje naših ravni
- Hrvatski glasnik
- Knjiga Hrvatski književnici u Mađarskoj
- Antologija poezija bunjevačkih Hrvata