Delta Orinoca

Izvor: Wikipedija
Orinoco delta
Delta del Orinoco
Stara karta Delte Orinoca
Stara karta Delte Orinoca
Stara karta Delte Orinoca
Država Venezuela
Površina
 - Ukupna 22 500 km²

Delta Orinoca ili Delta Amacuro (španjolski: Delta del Orinoco) rijeke Orinoco je sedma po veličini delta na svijetu, na sjeveroistoku Venezuele uz obale Karipskog mora i Atlantika.

Čitava delta nalazi se u venezuelanskoj saveznoj državi Delta Amacuro.

Zemljopisne karakteristike[uredi | uredi kôd]

Delta Orinoca ima površinu od 22 500 km², od toga 20 000 km² otpada na močvare i bare. Delta ima formu tipičnog trokuta, široka je oko 442 km (proteže se duž atlantske obale od Zaljeva Paría na sjeverozapadu, sve do Zaljeva Boca Grande na jugoistoku[1]) a duboka oko 200 km.

Orinoco počinje formirati svoju veliku deltu 50 km nizvodno od grada Ciudad Guayana, od tud se rijeka počinje razlivati u brojne kanale (zvane caños), između kojih ostaju veliki otoci.[1]

Tipični krajolik u delti

Orinoco delta je veliki mozaik močvara, bara, kanala (cañosa) i otoka među njima. Otoci u moru te vode su tek nešto viši, tako da redovno plavljeni za sezonskih poplava, i prekriveni muljem i blatom u gornjem i jugoistočnom dijelu delte, a tresetom u središnjem i sjeverozapadnom dijelu. Dio njih je gusto pošumljen, a neki s rijetkom travom što ovisno o blizini glavnih rukavaca, trajanju poplava i stupnju slanosti voda.[2]

Iako je moguće razlikovati riječne od plimnih kanala u delti, u biti svi kanali postaju rukavci Orinoca za sezone kiša (od svibnja do rujna), a tijekom sušne sezone u njima poraste utjecaj plime. Rukavci (caños) u gornjem dijelu delte su relativno uski i vijugavi, au donjem dijelu delte postaju široki plimni kanali. Nekoliko većih rukavaca je preusmjereno u priobalje sjeverozapada pod utjecajem snažne Gujanske struje, koja nosi brojne sedimente i zatrpava muljem taj dio delte.[2] Orinoco delta ima 26 rukavaca, od kojih su dva najveća; Rio Grande i Caño Manamo, oni čitavim svojim tokom imaju široka korita koja se u blizini obale pretvaraju u estuarij e. Rio Grande je daleko najveći, jer preko njega otječe većina voda Orinoco i sedimenata. Rukavci (caños) Araguao, Mariusa, Macareo i manama su kanali drugog reda, dok su rukavci; Pedernales i Capur primjeri kanala trećeg reda. Zbog utjecaja plime i oseke, formirala se i mreža kanala koji teku paralelno s obalom, i povezuju glavne rukavce rijeke.[2]

Više od 75 % voda Orinoca istječe u Zaljevu Boca Grande. Velika količina vode i sedimenata koja otječu rijekom i dnevne plime su glavni procesi u formiranju složene obalne geomorfologije u jugoistočnoj četvrtini Delte. S druge strane Gujanska struja je glavni faktor koji oblikuje ostalih 3 / 4 na sjeverozapadu Delte. [3]

Geološke karakteristike[uredi | uredi kôd]

Teren delte je ravnica bez velikih visinskih razlika, većina uzvišenja ima do 1 metar, rekordna po visoni je naplavina Terra Firma pored obale, koja ima devet metara. Tlo u ekoregiji delte su gotovo u potpunosti aluvijalne naslage, koje je rijeka donijela iz dalekih sjevernih Anda od Kolumbije do Venezuele tijekom tisuća godina. Samo u prošlom stoljeću - Delta Orinoca je povećala svoju površinu na račun Atlantika za 1 000 km². Delta se širi u Atlantik 40 metara godišnje, po dužini od 360 km. [4]

Hidrološke karakteristike[uredi | uredi kôd]

Dvije vrste vodotoka teku deltom, muljevite smeđe vode, koje donose neki rukavi, s puno sedimenata i rukavci crnih voda (koji teku kroz močvare u delti i ispiru njihove obale bogato biljem, i tako se pročišćavaju. [5]

Ekoregija[uredi | uredi kôd]

Ekoregija Močvare delte Orinoca sastoji od nekoliko većih i manjih krpa plavljenih travnjaka, između kojih je mozaik močvarnih šuma i mangrovih močvara. Ova ekoregija je stanište brojnih ugroženih vrsta. Prijetnje toj regiji su porast onečišćenja, gradnja brana, bušenje nafte i povećanje broja stanovnika u regiji.[4]

Jedini veći grad u Delti Orinoca je Tucupita administrativni centar države Delta Amacuro, koji leži na rukavcu Caño Manamo. Njegova izgradnja i rast omogućena je izgradnjom brane na Caño Manamu, između 1966.1967. Njome je grad zaštićen od sezonskih poplava, a s druge strane je povećan nivo voda u rukavcu Rio Grande i time povećana njegova plovnost. [2]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Orinoco River (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 29. rujna 2012.
  2. a b c d Basic Delta Geomorphology (engleski). Bureau of Economic Geology. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. studenoga 2014. Pristupljeno 29. rujna 2012.
  3. Coastal processes (engleski). Bureau of Economic Geology. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. ožujka 2016. Pristupljeno 29. rujna 2012.
  4. a b Orinoco wetlands (engleski). World wildlife. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. listopada 2006. Pristupljeno 29. rujna 2012.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  5. Hydrology (engleski). Bureau of Economic Geology. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. prosinca 2012. Pristupljeno 29. rujna 2012.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]